Nije se smjela razoružati

 
 
Ukrajina, najveća europska država, prva je, pače osnivačica UN-a koja je priznala Hrvatsku. Osim što je najveća europska država, njezino osamostaljenje 1991., suverenitet, bilo je komplicirano jerbo je posjedovala atomsko oružje. Samostalnost je platila najvećom mogućom suvremenom cijenom - atomskim razoružanjem, sa čime su se složile i Rusija i Amerika. Ona je ujedno jedina članica UN-a koja se, recimo, dobrovoljno atomski razoružala - ostale se tek nastoje  naoružati s atomskim oružjem.
 
Prva utemeljiteljica i članica UN-a koja je priznala Hrvatsku
 
Osamostalila se od SSSR-a 24. kolovoza 1991. godine. Ta u startu međunarodno priznata Ukrajina priznala je Hrvatsku već 11. prosinca 1992. prije svih međunarodno priznatih država. Usput Rusija nas je priznala 17. 2. 1992., a Amerika 7. 4. 1992. Neobično je to važna činjenica, ali u proteklih 22 godine malo je poznata, dodao bih skoro i zanemarena u hrvatskoj političkoj javnosti. Upoznavanje s ukrajinskom daljom, a naročito poviješću dvadesetoga stoljeća kulturom, sudbinom toga naroda koja je u mnogim elementima slična hrvatskoj uglavnom je izostalo, kao što su i gospodarske veze relativno slabo uspostavljane. Potpuno je nejasno zašto, zašto nije bilo više gospodarskih interesa i s naše i s ukrajinske strane, zašto nije bilo boljega kulturnoga povezivanja i upoznavanja već je sve ostalo na međusobnim i nesumnjivim simpatijama dvaju naroda, velikoga ukrajinskoga i maloga hrvatskoga.
http://a57.foxnews.com/global.fncstatic.com/static/managed/img/fn2/video/876/493/022714_kellogg_ukraine_640.jpg?ve=1&tl=1
Svjetla točka je Katedra ukrajinistike na zagrebačkom FF-u i prof. Jevgenij Paščenko. Pojedinci s naše strane kao, primjerice, Đuro Vidmarović, naš prvi veleposlanik u Kyivu i redatelj Jakov Sedlar, prvenstveno kao zaljubljenik lika i djela Julije Timošenko, koji su nas nastojali upoznati s Ukrajinom teško su se probijali kroz ovdašnju medijsku močvaru i šikaru. Može se, mrtvo hladno, ustvrditi kako je medijsko-politička hrvatska močvara zapravo zanemarivala, prešućivala Ukrajinu. S druge strane, o Ukrajini su nam govorili Hrvati koji su svoja iskustva o njoj stjecali u Moskvi. Bivši dopisnici, uspješni biznismeni…, a u njihovim instrukcijama logično i bez zamjerke uvijek se osjećala doza moderne rusofilije, inače Hrvatskoj također potrebne. Slabo se naime Hrvatska „družila“ i sa suvremenom Rusijom. Danas, usred ukrajinske krize koja bi mogla uroditi i nečim žešćim i puno opasnijim, taj nedostatak poznavanja Ukrajine i Ukrajinaca u našoj zemlji je više nego očit. Pokazat ću to samo na jednom primjeru, onom uspoređivanja srpske agresije na Hrvatsku s aktualnom ukrajinskom situacijom s kojom se igraju ovdašnji analitičari, mediji, kao uostalom i svjetski. Kamo će me to odvesti, tek ćemo vidjeti. Krenimo nekim redom. 
 
Hrvatska 1990. i Ukrajina 2014.
 
Hrvatska je 1990. bila tek konfederalno samostalna, a i takvu su joj samostalnost odavno osporavali teoretičari poput Jove Mirića i srpskih akademika, ali i vojno okupirana. Na njoj je uzduž i poprijeko sjedila JNA, koja također nije priznavala konfederaciju, već tada srpska vojska, zaštitnica Velike Srbije i usputno lokalnih Srba. Jedina zaštita Hrvatske bili su najprije višestranački izbori, a zatim referendum o samostalnosti - i ništa i nitko više. Odmah je napadnuta s tri strane, projektno odavno i trajno iz Srbije, iz doma njena „roknula“ ju je JNA koju je dugoročno timarila kao „guju u njedrima“ (što rek'o neki I. J.) - otvoreno i u formi „zaštite“, a „ komšije“ tu odmah iza plota digli su na nju čak i „tupe zahrđale žlice“. Imali su i dozvolu zatući „komšije“ svoje, Hrvate „k'o kerove iza plota“. Ubrzo se uključila i tada ustavno „čista“ srpska vojska: Teritorijalna obrana Srbije, te desetci paravojnih srbijanskih postrojbi, od arkanovaca, šešeljevaca do vuk-draškovićevaca, šubaraši, petokrakaši, troprstaši, četnici „vikendaši“... kako koji - svi u maskirnim odorama, s oznakama i bez njih.
 
Bilo se bilo planiralo kad ju se s toliko strana i s toliko postrojbi „rokne“ - „ima bre da krepa“. Kako nije odmah, došli su „sladoledari“ pa su promatrali „efekat od toga“. Tako je to provodio vožd Milošević, kao među Srbima odabrani - pa ako ne uspije, s njim pod požarevačku lipu. Sad su Milošević, i ta SANU „znanstvena“, svetosavska, srpsko komunistička medijska i ina propala akcija završili ispod požarevačke lipe eto uzor  „caru“ Vladímiru Vladimíroviču Putinu pa će on po tom puteljku. Vrlo potcjenjvački prema Putinu, teško naime da bi kopirao gubitnički put. Izabere li ga ipak najveći gubitnik bit će - Rusija. Usporedba današnje situacije ili agresije na Ukrajinu s onom na Hrvatsku potpuno je promašena. Možda to virtualno izgleda slično, možda se kome pričinjava, možda je to poilt-marketinški zanimljivo, ali usporedbe, nakon dvadeset i više godina, tijekom kojim tijekom su protekle i stotine virtualnih godina nemaju blage veze.
 
Možda nekoga zavaravaju različite provokatorske i taktičke igre „barikada“ i  „balvana“. Možda slučaj bivše ukrajinske Autonomne republike Krim, podsjeća na ovdašnju situaciju iz devedestih. Tamo je stacionirana ruska vojska, pa je samo „uzela“ teritorij na kojemu je „sjedila“ uz pristanak mjesnoga pučanstva i bez ispaljenoga metka kojega je oduvijek odavno, Rusija smatrala svojim, a „donirao“ ga Ukrajini njezin dugogodišnji staljinistički „gazda“ Ukrajinac Nikita Sergejevič Hruščov. Tako je Krim postao oblast, autonomna republika, „na kotačima“, „vozeći“ se između dviju članica - osnivačica UN-a SSSR-a i Ukrajine, bez obzira što su neki smatrali kako je članstvo Ukrajine za sovjetske ere bilo samo formalno. Referendum pritom, manje-više, jerbo je vojna baza velike sile - sama po sebi i više od referenduma. Inače Krim je nit' ruski, nit' ukrajinski, već tatarski, od Staljina bez Tatara, a upravo čujem kako je Putin „amnestirao“ Tatare i velikodušno im dopustio i pozvao da se iz ruskih bespuća vrate doma. 
 
(Nastavak slijedi)

 

Mato Dretvić Filakov