Nitko u ZET-u nema pravo diskriminirati hrvatski jezik i omalovažavati Hrvate

 

 
Iako nisam skriboman, nerijetko bivam potaknut pisano javno izreći svoje stavove. Pri tome običavam pisane izričaje iskazivati u skladu s hrvatskim standardnim jezikom. Uspijevam, vjerojatno djelomice i zato što sam već decenijima pretplatnik časopisa „Jezik“, kojeg izdaje Hrvatsko filološko društvo. Ovaj put, međutim, pobuda zahtijeva pojašnjenje iskazano dalmatinskim dijalektom. Zato sam se odlučio započeti s pisanom tvrdnjom: „Nisan se usta na livu nogu“. To znači da ću svoj stav nastojati, ali i umjeti izreći uz podastiranje neupitno pouzdanih argumenata.
https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRsxW_VDyhSea7VpqLEBFtPJsWGKou9dJ3k5P8QpcTaBpg4gvjkuw
Maltretiranja u tramvaju
 
Vozeći se u tramvaju do Trga bana Josipa Jelačića, a ponekad i malo dalje, u prigodama izricanja imena postaje tijekom zadnjih nekoliko dana, iznenadilo me čuti iza riječi „Trg bana Josipa Jelačića“,također i izreku na engleskom jeziku, „the main Zagreb square“, što u prijevodu znači „glavni zagrebački trg“, a što nije pravo ime toga trga, ali također što nije dopustivo ni tvrditi, jer je u Zagrebu niz povijestno i značenjem znakovitih trgova. Slučajnost je da sam takvu izreku čuo prigodom vožnje u oba smjera u tramvaju br. 6. Zbog osobnog iznenađenja nisam sklon jamčiti da sam izreku ispravno napisao na engleskom jeziku. Zato sam 6. 8. 2014., prigodom vožnje tramvajem br. 11, u odlasku do Dupca i povratku od Dupca, s iznimnom pozornošću očekivao kakvu izreku na engleskom jeziku ću čuti. Usuđujem se pouzdano tvrditi da je oba puta izreka glasila: „Central Zagreb square“, čiji smisao na hrvatskome jeziku je: „Središnji zagrebački trg“. Ni to nije naziv Trga, niti je dopustivo to tvrditi, jer su trgovi Nikole Šubića Zrinskog, Biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Kralja Tomislava, ali i još neki, također središnji zagrebački trgovi.
 
Sljedećeg dana prigodom vožnje tramvajem br. 6, nije bilo usmenih obavijesti, a među napisanim obavijestima nije bilo nijedne na engleskom jeziku. Smijem se zapitati, tko je uzurpator prava da neispravne tvrdnje izriče na engleskom jeziku uz njihovo popratno pohranjivanje u memoriju automata, poradi ponavljanja. Smijem i pripomenuti da je hrvatski jezik jedan od službenih jezika EU-a. Odavno takav status imaju i jezici drugih članica EU-a, pri čemu napose treba istaknuti njemački i francuski pa engleski jezik.
 
Kulturologijski i politički, Zagreb je glavni hrvatski grad, ali i glavni grad hrvatske države, znakovit i prepoznatljiv u europskim i svjetskim razmjerima, povijestno i sada. Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV., Zlatnom Bulom mu je ozakonio status „Slobodnog kraljevskog grada“, već početkom XIII. stoljeća. Dakle, ne priliči omalovažavati njegove vrjednote. Odavno je zanimljiv i kao turističko odredište, a neupitan je i sve naglašeniji interes ljudi iz čitava svijeta za Zagreb. Prema tomu, nameće se zaključak da se zasluge tradicijskih Zagrepčana „Agramera“ i „Purgera“ ne smiju ignorirati, pa zato ni potreba da se inozemnim turistima daju pojašnjenja ne samo na engleskom već obvezno i na njemačkom jeziku.
 
Nije Zagreb jedini hrvatski grad s kojim se trebamo dičiti. Osim primjerice, Splita, Dubrovnika, Varaždina, u Hrvatskoj je niz mjesta čije povijestno, kulturologijsko, gospodarstveno i strategijsko značenje zahtijevaju više skrbi. Hrvatski je narod jedan od indoeuropskih naroda i odavno je na sadašnjem svom prostoru, pa nasljeđuje stečevine prethodnika, ali također i dio onih od povijestnih i sadašnjih suživotnika.
 
Je li Zadar na udaru fašista?
 
U Republici Hrvatskoj službeni jezik je hrvatski standardni jezik. Govorno, ljudi se sporazumijevaju i različitim hrvatskim dijalektima, koje karakteriziraju i različite jezične tuđice. Ima ih i u standardnom jeziku. Germanizmi, turcizmi i talijanizmi nisu rijetkost, a nađe se i pokoja riječ drugog podrijetla, pretežito zavisno o udjelu pripadnika pojedinih konfesija. Zagreb, Split, Dubrovnik, Zadar, Rijeka, Osijek, Vukovar, itd., ozakonjena su hrvatska imena hrvatskih gradova. Raspoloživi su i pisani povijestni podatci o podrijetlu tih imena, ali je hereza zahtijevati ozakonjivanje nekadašnjih već iščezlih imena, poglavito ako su bila nametnuta od tuđeg uzurpatora i okupatora. Govorno je naravno i dopustivo da Dalmatinci i ostali žitelji priobalja umjesto riječi „plavuša“ rabe riječ „biondina“, da u nekim mjestima za ulice i uličice rabe riječi „kale“ i „kalete“, ali ozakonjeni pisani nazivi ulica su latinički natpisi na hrvatskom jeziku. Iako „Mala Floramy“ u svojoj pjesmi spominje „tisne kale“, u napisanim oznakama splitskih ulica naravna je hrvatska riječ ulica napisana latinički. Zato iznenađuje zahtjev nekih utjecajnih Zadrana za postavljanje pisanih talijanskih naziva nekih zadarskih ulica.
 
Prisjećam se dobro vremena, kad sam kao gimnazijalac živio u Splitu. Stanovao sam u Ulici Georgesa Washingtona, relativno kratkoj ulici, koja je presijecala tada jednu od najdužih splitskih ulica, a bijaše nazvana Balkanskom, vjerojatno zato jer joj zapadni početak bijaše u središnjem gradskom dijelu, a bijaše usmjerena prema Istoku. Uspostavom Republike Hrvatske kao suverene države, preimenovana je u sadašnju Vukovarsku ulicu.
 
Uobičajeno sastajalište tadašnjih gimnazijalaca i studenata bilo je na središnjem gradskom trgu govorno zvanom „pjaca“ (piazza), čiji tadašnji pisani ozakonjeni naziv bijaše „Narodni trg“. Večernje šetnje odvijale su se u dvije oblikovane eliptičke krivulje (dva „đira“), što je pogodovalo međusobnim razgovorima, ali i pokazivanju prikrivenih sklonosti prema priželjkivanoj odabranici, odnosno odabraniku. Nekoliko nas momaka najčešće bi zasjeli na stube nekadašnje Gradske vijećnice. Večernje šetnje Rivom rjeđe bismo provodili, jer Rivom bi šetali pripadnici svih generacija i različitih zanimanja. Svakako je neupitno da nitko nije bio zabrinut zbog razlika između govornih i pisanih službenih naziva.
 
Držim da su ova dopunska pojašnjenja dovoljna za pružanje podrobnijih pojašnjenja razloga za inzistiranje da informacije o Hrvatskoj i Hrvatima moraju biti istinite i cjelovite, poglavito kad ih se prevodi na jezike drugih naroda. Prijevode treba povjeriti dokazivo zakonski i stručno ovlaštenim prevoditeljima. Zato, neka mi bude dopušteno izreći, kako na temelju informacija zapisanih u izdanjima Britanske Enciklopedije (ENCYCLOPAEDIA BRITANNICA) treba glasiti informacija na engleskom jeziku o Trgu bana Josipa Jelačića: „The Vice-roy Josip Jelačić Square“. Ako netko drži da to nije prihvatljivo, treba ga podsjetiti na povijestno poznato: a) Poslije smrti kralja Ludovika II. Jagelovića na Mohačkom polju 1526., u Cetingradu su Hrvati, 1. I. 1527., za hrvatskoga kralja izabrali austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog; b) U proglasima carskih odluka Austrijskog carstva izricanje Odluke započinjalo je riječima: „Mi, car i kralj...“; c) O banu Josipu Jelačiću golem je broj podataka o njegovu plemstvu, vojnim položajima i zaslugama, političkim i državničkim funkcijama, pri čemu se jasno razabire da se njegov položaj bana jasno treba tumačiti kao podkraljski državni položaj pune autonomnosti. Dakle, ime trga koji nosi njegovo ime nije bezimeno. Zato se smijem zapitati: Drži li anonimni prevoditelj da je zaslužniji za Zagreb, hrvatski narod i hrvatsku državnost, nego što bijaše slavni hrvatski ban Josip Jelačić?!
Istinitost podataka moguće je provjeriti u HRVATSKOM LEKSIKONU (Izd. Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996.).
 

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing.