Get Adobe Flash player
Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Spomenik general-majoru Bratiću u vojarni Vojske Srbije dokaz srbijanske...

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Plenković: Trebate znati da nijedno pravosudno tijelo u RH nije službeno...

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Autor pjesme "Srbe na vrbe" je Slovenac Marko...

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Sve dok Hrvatska prijestupnike javno i kolektivno ne osuđuje bit će...

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

Prema Željki Proleterki partizani su imali pravo na mržnju i...

  • Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 10:34
  • Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:46
  • Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 13:30
  • Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:40
  • SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    utorak, 12. studenoga 2019. 19:49

Laži iz Novoga libera Slavka Goldsteina i jugo-čuvara Dane Mirića

 
 
Povodom knjige Stepinac u Lepoglavi - zapisi nadbiskupova čuvara
Nekim slučajem nabasah na knjigu „Stepinac u Lepoglavi - zapisi nadbiskupova čuvara“ u izdanju Novog libera iz 2011., iz njegove biblioteke „Sa zrnom soli“. Autor zapisa je Dane Mirić osobni Stepinčev zatvorski čuvar od svibnja 1950. do 5. prosinca 1951., kada je „dr. Stepinac premješten u Krašić“, kako stoji u „Bilješci o autoru“. Uredništvo spomenute biblioteke čine Ivan Đikić, Slavko Goldstein, Davor Krile i Boris Pavelić. Ovu knjigu su uredili Ivica Đikić i Boris Pavelić. U njoj su, primjerice, izašle i knjige „Dvadeset godina samostalne Hrvatske“ Ive Goldsteina, „Glavaš - kronika jedne destrukcije“ Drage Hedla, „Gotovina - stvarnost i mit“, autorskog trojca Đikić, Krile, Pavelić i druge. Knjigu o generalu Gotovini sam svojedobno čitao - ne da je solila „sa zrnom“ već naveliko, s vrećama soli - i paprila rane davne 2010. Tako sam se susreo s tom Bibliotekom. I onda me nešto opet nanese na nju.
http://povijest.net/v5/wp-content/uploads/2007/07/stepinac2.jpg
Nadbiskup Stepinac u „zlatnom“ lepoglavskom kavezu
 
Mislim, najslavniji i najpoznatiji uznik Titine Jugoslavije, pa je onda važan i njegov zatvorski čuvar. Hajdemo to pročitati. I, uglavnom pročitah. Što su mi dakle izdavač, zatim njegova Biblioteka, pa njezino uredništvo, pa urednici knjige, na koncu i autor htjeli reći? Bože mi oprosti, pa taj uznik, nadbiskup Alojzije Stepinac, „dr. Stepinac“ kako negdje u knjizi stoji, od prosinca 1951. „uvjetni otpuštenik u Krašić“ u toj Lepoglavi je živio „k'o lord“. Bolje nego u Nadbiskupskom dvoru na Kaptolu. Tamo bi ga čekale, osim svakodnevnih službi Božjih - od misa zornica, večernjica, misa zadušnica, pa pogrebi, krštenja, vjenčanja... - još i brojne i nenadane čisto svjetovne obveze. Susreti s vjernicima i razgovor s njima o tko zna kakvim njihovim problemima, susreti s nevjernicima, agnosticima, a tada posebno s borbenim ateistima, aktualnim političarima i vlastodršcima, rješavanje ovozemaljskih problema Crkve, financijskih, građevinskih „kadrovskih“… Vjerojatno bi mu mnogih dana izostala šetnja, vjerojatno bi morao propustiti, pa čak ponekad i odgoditi redovite obroke, tko zna. Ne, nadbiskupu Stepincu je u Lepoglavi bilo daleko bolje.
 
U zatvor je „stigao“ automobilom, kojih baš tada i nije puno bilo; dovez'o ga Josip Manolić osobno. Moglo ga se u to vrijeme transportirati u Lepoglavu iz Zagreba i u zaprežnim kolima, a mogli su ga tamo uputiti, uz pratnju i pješke. Ali nisu. Osobno ga dovezao, dopratio Josip Manolić, šef zatvorskog sustava NRH. Preuredili su bivšu kancelariju „upravnika“ zatvora Josipa Špiranca i susjednu njegova pomoćnika u dnevnu sobu i kapelu za zatvorenika nadbiskupa Stepinca. Prostorije su stalno grijane, a izgleda nije bilo ni onog famoznog radijatora, tko zna kako „montiranog“, kao recimo kod Andrije Hebranga. Iz sobe, dnevne, izravno u kapelicu! Pa gdje to ima? Nije se da bi služio misu, primjerice morao otputiti iz Zagreba čak u Mariju Bistricu pješice. Ne. Samo zakorači – i eto kapele,  zamjenske crkve. Na istom katu bila je i soba za njegove ministrante, jer Lepoglava je obilovala zatvorenim svećenicima pa barem  „ministrante“ nije bilo teško naći. Malo su bili stariji, ali Bože moj. Nije doduše bilo vjernika da skupa s nadbiskupom slave Krista, ali si ih je uvijek mogao zamisliti. Takvo zamišljeno mnoštvo vjernika, virtualno stane na vrh igle, a kamo li ne u kapelicu.
 
Idealno organiziran boravak
 
A „svjetovna“ nadbiskupova (kardinalom je postao 1952.) svakodnevica, e ta je pak bila, ha skoro idealna. Redovito ustajanje, redovita i potpuna higijena (čak i kupanje!), redovite šetnje, redoviti obroci, potpuna sloboda u intelektuanim aktivnostima, čitanje, pisanje, prevođenje... Tri topla svježe pripremljena „građanska“ obroka - doručak, ručak, večera. Kuhale su mu „gazdarice“iz Lepoglave, a jedna je čak istodobno kuhala i za „upravnika“. Kušač mu je dakle bio sam „upravnik“, pa tako visokopozicioniranog „kušača“ iznad sebe  nije mogao imati ni na Kaptolu.
http://www.njuskalo.hr/image-bigger/literatura-knjige/stepinac-lepoglavi-zapisi-nadbiskupova-cuvara-dane-miric-slika-24228052.jpg
Dakle, trovanje nadbiskupa, ma dajte. Hrana mu se pripravljala dvjestotinjak metara od zatvora, taman toliko da se usput ohladi, ne bude vrela, već onako topla, najbolja za konzumiranje i zdravlje. Za ručak je svaki dan dobivao i pola litre vina, dalmatinskoga - nisu ga, dakle trovali ni sa zagorskim kiselišem. Nije zapisano je li vino bilo i misno. Bilo je i rakije, litra dvije mjesečno, koju on nije konzumirao već poklanjao. Hrane je imao toliko da je molio da mu se ne šalje u paketima, osim kolača, najčešće medenjaka. Pakete je primao slobodno, nisu mu ih skoro ni pregledavali. Zatim svakodnevna šetnja, dva puta dnevno, sâm ili s nekim od ministranata. Navodno je najviše volio šetati dok pada snijeg. Lirska duša. U međuvremenu je čitao, pisao na pisaćem stroju i prevodio. Posjeti su mu bili dopušteni, uglavnom mu je dolazila sestra Štefanija, ponekad majka, posjećivali strani diplomati, novinari i vjerski velikodostojnici. Skoro k'o na Kaptolu, a još se o organizaciji susreta uopće nije morao brinuti.
 
Kad je otpušten iz zatvora i upućen na služenje kazne u kućni pritvor u Krašić, opet je po njega došao Joža Manolić i lijepo su ga tamo, pod pratnjom, odvezli, ponijevši i svu njegovu prtljagu, prije svega knjige i napisane materijale. Čitam i razmišljam, tražim neki „deficit“ u Stepinčevom boravku u Lepoglavi i ne mogu ga pronaći. Možda „muzika“, nije izgleda  bilo „muzike“ osim vjerojatno sakralne u pjevanim dijelovima misa. Vidi stvarno, zatvoreni nadbiskup i njegovi ministranti, zatvoreni svećenici u zatvoru su i pjevali. Nije to bila „sekularna civilna“ pjesma, ali Bože moj, pjesma je pjesma. 
 
Možda je zatvor (i) vani?
 
Tko ne bi poželio takav „zlatni“ zatvor naročito u ono vrijeme od 19. listopada 1946. do 5. prosinca 1951. Vani se još puca, lovi se „banda“, progone „narodni neprijatelji“ svih fela, od ustaša, proustaša, ratnih profitera, kapitalista, pripadnika građanskih političkih stranaka, posebno haesesovaca, klerikalaca, kulaka…, naveliko gusto pletenom  političko-policijskom „mrežom“ pa se unutra nalaze svakakve i najsitnije ljudske „ribice“. Koliko li je za tih dana svećenika i vjernika laika („klerikalaca“) robovalo samo u Lepoglavi, koliko stotina diljem drugih zatvora po Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Sloveniji, a još ih se i ubijalo. Možda više ne kao „svinje i pse“ kao za vrijeme i neposredno nakon rata, već onako, obično.
 
 Za Stepinčeva boravka u Lepoglavi odigravala su se i dva unutarpartijska obračuna. Prvi je stradao Andrija Hebrang, optužen uglavnom, kao „ustaša“, a zatim je otvoren logor Goli otok („Otok Goli“, kako ga je nazivao Ranković). Sve u svemu, vani je vladala velika „revolucionarna“ živost, kuglala se revolucija s mnogim i raznim glavama, a svećeničke su bile naročito omiljene. Zatim bijeda, život  na „točkice“, nestašica osnovnih potrepština, „narodi i narodnosti“ goli su i bosi jer je vladala nestašica tekstila i obuće. Nomenklatura, elita, one se opsrbljivale u „diplomatskim magazinima“, a tamo je bilo svega u odnosu na „narod“ i ptičjeg mlijeka.  
 
Kontekstualizirati ovako opisani boravak nadbiskupa u Lepoglavi s ondašnjom stvarnošću, e pa tek tada ispada da je „živio kao lord“ - u njegovom zatvoru bilo je eto, po sjećanju njegova čuvara, bolje nego u onom velikom koji je vladao vani. Od 188 stranica knjige stotinjak se može smatraiti „sjećanjem“ Dane Mirića. Od njih treba oduzeti one  na kojima on polemizira sa sjećanjima i stajalištima drugih koji su bili u doticaju s nadbiskupom za njegovih zatvorskih godina ili nisu veću su se samo bavili njegovim slučajem. Ostalo je pak čista polemika uglavnom u svrhu dokaza sjećanja. Bavi se on(?) tamo temama koje ne mogu biti „sjećanje“. Čuvar Mirić je nakon Lepoglave 1953. premješten u Zagreb na „stručno obrazovanje“, a zatim „na dužnost u Požegi“ gdje je 1957. „preveden“ u „Službu državne sigurnosti republičkog Ministarstva unutrašnjih poslova“ - netočno stoji u „bilješci o autoru“.
http://www.apm.hr/img/authors/27t_2014/ivica-djikic.jpghttp://birn.eu.com/en/file/show/Images/People-fotos/Boris,portret_200x200.jpg/150x150http://www.slobodnadalmacija.hr/Portals/0/images/2011-04-29/Misljenja/DAVOR%20KRILE%202_thumb.jpg
Ivica Đikić, Boris Pavelić i Davor Krile
 
Godine 1957. ta služba je još uvijek UDBA, SDS je tek od 1966., 1963. dolazi u republički MUP i tu radi do mirovine 1979. Razumijem, teško se sjetiti, naročito kad se promijeni „sistem“, da si ustvari radio u UDBI, a i ono od 1966. je isto. Nikao da se jadna otarasi imena, a kamo li nedjela i zločina. Kardinalove bolesti u Krašiću, liječenja i njegovih liječnika, te smrti teško da se čuvar Mirić „sjeća“, ako je istina da je od 1953. do 1963. proveo u Požegi.
 
Polemizira (on ili urednici?) i o „čaju od oleandera“, radioaktivnom zračenju u knjizi ima i o ekshumaciji, pa i o beatifikaciji. I još ponešto dodataka, a životopis mu je dopisao „novovalni“ povjesničar Tihomir Ponoš, puno se autora trudilo oko Mirića. Polemizirati s nečijim sjećanjima ne ide. Ona su uvijek selektivna, događaje pregaze novi, vrijeme i još koješta. A tek kod zatvorskih čuvara čiji je „sistem“ propao skupa sa „zatvorom“. Svačije je „ljudsko pravo“ na sjećanje. Problem s ovim zapisima je u tome što su oni – funkcionalni i sofisticiran napad na Crkvu (opet). Još veći problem je što u knjizi nema ništa o tome zašto i kako je kardinal Stepinac tamo dospio, a ne može se ni naslutiti kako je u to vrijeme zapravo cijela Katolička Crkva bila jedan zatvor „na otvorenom“, kako se na nju išlo „ognjem i mačem“, stotine svećenika njenih bilo zatvoreno, a da nitko od njihovih čuvara nije opisao uvjete u kojima su živjeli. Nema toga, jer bi se moglo zaključiti kako je u njegovoj blaženosti i uskoro svetosti sublimirana sudbina Katoličke Crkve i Hrvata od 1918. pa do njegove smrti, a naročito od 1941. pa nadalje. Tada bi bilo, kao što ustvari jest nevažno je li u Lepoglavi svaki dan za ručak dobivao pola litre vina i ostale dnevne sitnice. Žestoka je borba preko leđa čuvara Mirića za bolju prošlost.
 
Chicago Daily News1950. kod Nadbiskupa Stepinca
 
“Ne ću danas svoje slobode. Ne ću moliti za 'pomilovanje'“, dok se svih četiri stotine svećenika, koji su utamničeni od ovog komunističkog režima ne pusti na slobodu“, izjavio je nadbiskup novinaru Chicago Daily Newsa Fredu Sparksu 1950…“ (Vlasti mu nudile slobodu za molbu za pomilovanje)… „Prošla je jedna godina od kako nijedan crkveni predstavnik nije vidio Nadbiskupa, usprkos bezbrojnim molbama. Niti je od tisuću pisama i paketa iz cijelog svijeta (uključivši i poslane iz SAD-a) njemu išta uručeno u njegovoj ćeliji. Jedini njegov posjetitelj je njegova sestra. Ona ga vidi - u prisutnosti stražara - jednom svaki mjesec. Ona mu može donijeti male omote hrane, nabožne knjige i tople odjeće. Ona kaže da je tjelesno zadovoljan, jer je uvijek živio strogim životom...
 
Upravitelji kaznionice dozvole mu imati pero i papir kroz nekoliko tjedana, a onda - bez ikakva očitog razloga - uklone ovaj materijal za mjesec dana i slično. Kad mu dopuste, Nadbiskup radi na pisanju jedne nabožne knjige. Svakog popodneva dozvoljena mu je kratka šetnja u dvorištu kaznionice, ali ne smije se razgovarati ni s kojim zatvorenikom... Ali Nadbiskup može govoriti samo s nadstojnicima zatvora - i tada samo o običnim stvarima. Nad. Stepinac posve je odsječen od vanjskog svijeta“… (navod sa str. 382. iz knjige „Stepinac mu je ime“, zbornika uspomena, svjedočanstva i dokumenata, Vinko Nikolić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.). Tako taj novinar Fred Sparks, kojega su 1950. pustili da desetak dana boravi u Jugoslaviji pa odobrili i susret s nadbiskupom, budućim kardinalom, Stepincem. Nadam se kako su novinari onda ipak manje lagali nego danas.
 

Mato Dretvić Filakov

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Srijeda, 20/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1046 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević