Get Adobe Flash player
Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Spomenik general-majoru Bratiću u vojarni Vojske Srbije dokaz srbijanske...

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Plenković: Trebate znati da nijedno pravosudno tijelo u RH nije službeno...

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Autor pjesme "Srbe na vrbe" je Slovenac Marko...

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Sve dok Hrvatska prijestupnike javno i kolektivno ne osuđuje bit će...

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

Prema Željki Proleterki partizani su imali pravo na mržnju i...

  • Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 10:34
  • Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:46
  • Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 13:30
  • Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:40
  • SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    utorak, 12. studenoga 2019. 19:49

Dvije stotine tisuća Hrvata izručeno Titinim partizanima na klanje

 
 
Staljin je želio osvetu – a Churchill nije htio ugroziti slogu s njim; kako je britanska vojska u tjednima nakon završetka Drugog svjetskog rata tisuće Kozaka, Kavkazaca, Slovenaca i Hrvata u Austriji izručila Sovjetskom Savezu i Titovim partizanima. Priča o seobi naroda koja je završila u gulagu i jugoslavenskim masovnim grobnicama...
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/de/Austria_Under_Allied_Occupation_CL2983.jpg
Pripadnici zloglasne britanske vojske u svibnju 1945. u austrijskoj Koruškoj
 
U Koruškoj i istočnom Tirolu 5. korpus Britanske vojske s 25 tisuća vojnika, koji su 7. svibnja iz Italije stigli u Austriju, zatekao je osobito teško stanje. Preko Slovenije, Furlanije i planinskih prijevoja u kolonama duljim od dvadeset kilometara stizali su njemački vojnici iz Italije i s Balkana te naoružane antikomunističke formacije i civili različitih nacionalnosti koji su pokušali umaknuti pred terorom komunista partizana. Britanci su registrirali 200 tisuća Hrvata i Bošnjaka, 13 tisuća Slovenaca, nekoliko tisuća srpskih i crnogorskih antikomunista. Još je bilo 45 tisuća Kozaka, 10 tisuća Ukrajinaca bivše  esesovske divizije „Galicija“ i Ruski zaštitni korpus iz Srbije sastavljen pretežno od emigranata (4500 ljudi). Pouzdanih podataka nema ni o broju izbjeglica kojima je pošlo za rukom prijeći alpske prijevoje ni o broju onih koje su partizani uhvatili u Sloveniji i smjesta likvidirali.
 
Peti britanski korpus bio je iskušan u borbi, ali njegovi časnici nisu računali s tim da će partizani svoje protivnike u jugoslavenskom građanskom ratu progoniti sve do koruških dolina i planinskih livada, a na jugu zemlje, gdje se govorilo više jezika, postaviti revolucionarne „narodnooslobodilačke odbore“. Britanska je vojska doduše imala nalog zauzeti istočni Tirol, Korušku i Štajersku u austrijskim granicama od 1937., ali Crvena armija već je, dolazeći iz Beča, bila zauzela Štajersku; bugarske postrojbe koje su joj bile podčinjene već su bile stigle od jugoistoka Koruške.
 
Tito nije htio priznati odluku Saveznika iz listopada 1943. koja je predviđala ponovnu uspostavu Austrije u granicama iz 1937. i tražio je priključenje cijele Koruške „Velikoj Jugoslaviji“. Njegovi su partizani ušli u Klagenfurt da bi naglasili zahtjev. Saveznici su odjednom postali protivnici u Hladnom ratu i prijetila je opasnost da će se on pretvoriti u pravi rat. U Koruškoj je izgledalo kao da se ponavlja scenarij zbog kojega se strahovalo da će na sjeverozapadu Italije – u Julijskoj krajini – doći do oružanog sukoba između Britanaca i jugoslavenske vojske. Kad su savezničke snage 2. svibnja stigle u Trst, grad je već bio u rukama partizana. U četrdeset dana, dok ih se nije prisililo na povlačenje, likvidirali su 3000 stvarnih i potencijalnih protivnika, a odveli njih 1700. „Ako pustimo Titu da u Trstu radi što ga je volja, tražit će južnu Austriju, gdje se nalaze njegove postrojbe, a to bi pomoglo i komunistima u makedonskim provincijama u Grčkoj da se pobune protiv Atene“, upozorio je britanski veleposlanik u Beogradu Ralph Stevenson. U svibnju 1945. Churchill je požalio što je u jugoslavenskom građanskom ratu podržavao pogrješnu stranu.
 
Harold Macmillan, stalni predstavnik britanske vlade pri vojnim snagama u Caserti i kasniji britanski premijer (1957.-1963.), 13. svibnja razgovarao je o stanju s generalpukovnikom Charlesom Knightleyem, zapovjednikom 5. korpusa. Upravo je bio stigao 15. kozački konjički korpus, a broj izbjeglih Slovenaca i Hrvata još se uvijek povećavao. Staljin je tražio repatrijaciju Kozaka, Tito Jugoslavena. U Klagenfurtu su se slagali da što prije treba izručiti Kozake koji su – kazao je Knightley – „očito kamen spoticanja između nas i Sovjeta“. Britanska vojna misija u Beogradu obratila se 16. svibnja Titi: „Zapovjednik savezničkih snaga u Austriji javlja da mu se predalo približno 200 tisuća jugoslavenskih državljana koji su služili u njemačkim vojnim snagama. Rado bismo ih bez odgađanja predali vojnim snagama Maršala Tite.“
http://media0.faz.net/ppmedia/redaktion/1627374480/1.1126572/stoererbig/karl-peter-schwarz-kps.jpg
Karl-Peter Schwarz
 
Britanci su htjeli smiriti Staljina i Titu kako bio se izbjegao vojni sukob. U slučaju da do njega ipak dođe, svojim su postrojbama u borbenoj zoni željeli dati slobodne ruke. Ali izbjeglice su smatrali i zalogom koji bi mogao poslužiti u pregovorima da se partizani povuku. Koruški povjesničar Florian Thomas Rulitz u svojoj studiji „Bleiburška i viktrinška tragedija. Partizansko nasilje na primjeru antikomunističkih izbjeglica u svibnju 1945.“ (Klagenfurt. 2013.) citira iz ratnog dnevnika 5. korpusa od 19. svibnja sporazum koji predviđa da će jugoslavenska vojska do 21. svibnja otići iz Koruške. U njemu su se Britanci obvezali da će izručiti Jugoslaviji sve jugoslavenske državljane koji su se „borili za Njemačku“ i njihove rođake. To je po mišljenju Britanaca bio prihvatljiv kompromis. Pravi razlog jugoslavenskog povlačenja nisu znali: Staljinu nije bilo u interesu da ga Tito uvuče u sukob sa Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom zbog područja koje je za njega bilo drugorazredno i ugrozi konferenciju u Potsdamu. U „neraskidivom prijateljstvu“ Sovjetskoga Saveza i Jugoslavije to je bila prva duboka pukotina. Staljinovo nepovjerenje prema Titinim samostalnim pothvatima tri godine kasnije dovelo je do raskida između Moskve i Beograda.   
  
Granica između vojnog poretka i čistog terora u Donjoj je Koruškoj bila Drava. Na sjeveru je bila britanska vojska, na jugu jugoslavenska. Zima je bila oštra s puno snijega i rijeka je nabujala. Mostovi su bili zauzeti. Na Bleiburškom polju, preko kojega prolazi jugoslavensko-austrijska granica, jugoslavenska je vojska okružila hrvatske vojnike i civilne izbjeglice. Britanci su Hrvatima zaprijetili oružanom silom ako se približe njihovim položajima. Tim odbijanjem počela je tragedija. Kad Hrvati nisu htjeli kapitulirati pred partizanima, oni su otvorili vatru. Pucnjava je trajala oko četvrt sata.
 
Hrvat Tito u akciju je poslao srpske partizane za koje je mogao biti siguran da mrze Hrvate. U marševima smrti partizani su svoje zarobljenike tjerali uz Dravu prema Mariboru. Hrvat u egzilu John Prcela prikupio je izjave očevidaca (Operation Slaughterhouse, Chicago, 1961.). Jedan je kazao: „Crveni su počeli ubijati ljude kad im se prohtjelo. U početku bi vadili pojedine osobe iz kolone i ubili ih u grmlju. Kasnije su pucali direktno i posve nasumce u kolonu.“ U Sloveniji je dosad otkriveno 600 masovnih grobnica. Pretpostavlja se da ih u Hrvatskoj ima još 900. U svibnju i lipnju 1945. Tito je dao likvidirati toliko jugoslavenskih državljana da bi njihov broj po nekim procjenama mogao odgovarati broju stanovnika nekog grada srednje veličine kakvi su obilježili lice regije između Alpa i Jadrana: Klagenfurta i Graza, Zagreba i Ljubljane, Gorice i Trsta.
 
Nakon Hrvata izručeni su slovenski domobrani i crnogorski antikomunisti iz logora u Viktringu kod Klagenfurta. U intervjuu s Rullitzom Slovenac Tine Velikonja rekao je da su im Britanci obećali da će ih odvesti u Italiju, „talijansku Furlaniju, u Palmanovu“. Prvi deportirani još su u vojne teretnjake ulazili pjevajući. Na kolodvoru u Rosenbachu, na austrijskom teritoriju, preuzeli bi ih partizani i nagurali u vagone. Kad su krajem svibnja trebali biti deportirani i slovenski civili, usprotivio se kanadski major Paul Barre koji je vodio logor za civile u Viktringu – s uspjehom. Sa suzama u očima 18. lipnja oprostio se od zadnjih Slovenaca koji su napustili logor i više se nisu morali bojati da će ih izručiti partizanima.   
 
Mnoge Britance koji su sudjelovali u prisilnim repatrijacijama sjećanje na njih pratilo je cijeli život. Među njima i kapetana Nicolsona koji je 1945. kao obavještajni časnik bio na službi u Klagenfurtu. Deportacije su se provodile „znajući kakve će vjerojatno biti posljedice“ da bi se „smirilo Staljina i Tita“, napisao je Nicolson 22. travnja 1989. u britanskom Independentu: „Bila je to jedna od najsramotnijih operacija koja je ikada naređena britanskim vojnicima“.
 

Karl-Peter Schwarz, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 8. lipnja 2015.

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Ponedjeljak, 18/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2094 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević