Patrijarh Pavle je u Glini 1991. upalio kerozin za srpske traktore u kolovozu 1995.

 
 
Zaboravite zasad liniju Karlovac-Karlobag-Virovitica koja se petoga kolovoza  produljila sjevernije, sve do Rike (Frljić-Pupovac predstava). Nema brige, glavni udar je na hrvatsku ambasadu (veleposlanstvo) u Beogradu. „Linija“ se svela na beogradsku gradsku „liniju“ - Knez Mihajlova - Balkanska. Šešelj napada. Opet pali hrvatske  zastave. Predizborno je odjednom na njega graknula i Vesna Pusić - a baš dobro radi za nju.  Konačno je „linija“ onakva kakva i jest: beogradska. Beograd - Beograd, a najduža Beograd - Srijemska Rača. Gdje je zacrtana tamo će (morati) biti i izbrisana, nakon što je zbrisana Olujom. Smišljala ju je srpska vjerska, intelektualna, politička i ina elita i napravila čisti nacional-socijalistički nacrt. Nad njezinim nestankom danas ridaju oni koji su ju ideološki crtali, koji su ju medijski zastupali i poneki od onih koji su se za nju s puškom borili. Ivica Dačić, Toma Nikolić, Aleksandar Vučić, Aleksandar Vulin… sve sami likovi iz bombaške pjesme „Spremte se spremte“. Joj! Joj, joj, joj. Kuku lele kuku nama... Suze teku, nastave li teći, poplavit će Srbiju. Obnovljenim šovinizmom već jesu.
http://www.rts.rs/upload/storyBoxImageData/2009/11/15/1842521/Patrijarh-Pavle-2.jpg
Patrijarh Pavle
 
Što je ustvari bilo prije ovog novog plačljivog mita? Krenula Srbija po idealno tipskom nacional-socijalističkom nacrtu u osvajački rat ili ratove - pa izgubila. Osim ostaloga još 1991. etnički je očistila okupirane hrvatske krajeve. Da, Srbija i JNA jer bez njih ne bi bilo ni balvana na cestama, a kamo li bi se ovdašnji Srbi odvažili na takav pothvat. Etničko čišćenje je obavljeno još u ljeto i jesen 1991. Dok je tamo boravila JNA i pripadnici TO Srbije, a i naknadnu „krajinsku“ vojsku činili su pripadnici JNA. Zapovjedni kadar u cijelosti. JNA joj je ostavila naoružanje, isplaćivala plaće… U vrijeme glavnine etničkog čišćenja iza JNA su iz Srbije išle i razne srpske stranačke bande, ili takve, poput arkanovaca, kapetandraganovaca, ustrojene i pod zapovjedništvom KOS-a i srbijanske službe sigurnosti, uglavnom kukavičke i maroderske poput Šešeljevih četnika željnih “salate“, do bizarnih „vikend četnika“. Preostale, uglavnom stare Hrvate kasnije je postupno čistio „komšijski“ ološ. Pobili su ih više u miru - od 1992. do 1995. - nego li što je u Oluji i nakon Oluje stradalo srpskih civila.  
 
Etnički čista područja više nije bilo moguće – etnički očistiti. Na njima su živjeli samo Srbi, a čak su ih i oni pametniji među njima, hrabriji, dalekovidniji, koji su mogli, napuštali - za sve vrijeme  “krajinske“ vlasti. I to u nemalom broju; hvatao Milošević kasnije pobjegle „krajinske“ vojne obveznike po Srbiji pa vraćao nazad.
 
SPC i Patrijarh Pavle „naložili“ traktore kerozinom
 
Od 1991. podalje od „prvih crta“ razgraničenja s HV-om, „ustašama“ („Ustašama“, nikako drugačije, ovdašnje nesrpsko pučanstvo nikakvi Srbi  nisu nazivali - samo „ustaše“) dolazili su ih ohrabrivati mnogi iz Srbije: Šešelj, Aleksandar Vučić, Kapetan Dragan dolazio – odlazio, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, stizao Arkan, ali uglavnom boravio u Erdutu - čak i Patrijarh Pavle, Bajaga, Brena...
 
U Glini je Patrijarh bio 30. srpnja 1995. u društvu SPC-ovog „jastreba“ vladike Atanasija Jevtića. Taj se i nedavno motao po Hrvatskoj. Patrijarh Pavle je djelovao ravničarski krhko, rođeni Panonac (Kućanci pokraj Valpova) a govorio je žestoko: „o 700.000 Srba ubijenih u Jasenovcu (Uskršnja(!) poruka 1991.) a Hrvate označio kao „krvoždere“. Opakije obilježbe o njima nikad ni čuo ni pročitao. Pri najvećem naponu srpske agresije poručio je iz Gline: „Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj“. Koliko se i danas može vidjeti i razumjeti: to je „kerozin“ za traktorske kolone. S „neba“ stiže, iz „nebeske Srbije“. Medijsko- političko-vjerski poruka je bila jedna i jedina: „Ubij ustaše“!, koja je imenica (odavno, još 1945.) postala sinonim za Hrvate, pa je time, mislila je ta nacional-socijalistička elita, misli i danas, etničko čišćenje opravdano. Dakle ubij, očisti ustaše, što se i dogodilo. Očistilo, pobilo „ustaše“, ustvari Hrvate na okupiranom području. Čisto. Klinički čisto. Kako je bilo i u tom nacional-socijalističkom nacrtu planirano. Ima jedna bitna razlika između izvornog- nacional-socijalizma i srpskog nacional-socijalizma. Izvorni nacional-socijalizam nije za  saveznika imao niti jednu religiju, niti crkvu, dapače - sve su mu bile neprijatelji. Stvarao je novu svoju  religiju, kao i komunizam prije njega. Sa žaljenjem moram ustvrditi kako je srpskome njegova državna crkva na idejnom čelu.
http://www.hkv.hr/images/stories/slike10/110212/Bajaga.jpg
Uloga traktora u novom srpskom mitu
 
Vratimo se na čisto svjetovne stvari kao što je traktor, devedesetih u najvećem broju IMT po britanskoj licenciji. E pa taj mnogi traktori koji su završili u tužnoj koloni sve do Beograda (malo crnoga, na mjestu proizvodnje) prije toga za pravoga etničkog čišćenja sudjelovao je u pljački “komšija“. Banovinski primjer: nakon što su počišćeni Hrvati - „ustaše“, iza JNA su u hrvatska sela stigli - traktori. Najprije se odvozila bijela tehnika, televizori i slično. Naravno i zaostali traktori, prikolice, priključni strojevi i oruđa. Kasnije je na red došlo sve što se dalo odnijeti. Traktorima, nego kako. Je li komu danas razumljivo kako su banijski Srbi (mrze da ih nazovete „banovinskim“ pa ja to ni ne ću) brali šljive u jesen 1992. godine u napuštenim, očišćenim, hrvatskim banovinskim šljivicima? Motornom pilom. Hajde, Srbi s Banovine obožavaju rakiju, šljive rode, znaju ju i ispeći i u njoj uživati, ali motornom pilom na „sveto“ srpsko drvo,  šljivu, ma bila i „očišćenog“ komšije? Obrane šljive motorkom, jednom zauvijek, „zemljani“ čvrsti su začetak evakuacije. Reklo bi se - osveta šljive.
 
Pavle je dao „nebeski“ kerozin, šljiva se „osvetila“ pa su onda startali – traktori. Dakako organizirano. Strašna slika, egzodus traktorima i traktora, male prikolice, otkrivene ili pokrivene ceradama… „Bolji“ Srbi su se povukli autima najboljih stranih maraka, oni malo „lošiji“ u stojadinima - sirotinja, ha u traktorima. Nitko se, koliko znam, dosad nije zapitao, a koji i koliko traktora iz kolone je prije toga sudjelovalo u etničkom čišćenju, bezočnim pljačkama, ter koliko je traktora iz kolone  prije toga pripadalo „komšijama“? Nije moguće da su baš svi Srbi koji su se tako organizirano povlačili bili vlasnici traktora - svaka srpska kuća jedan traktor. Taman posla. Nabaviti goriva za traktorom  do Beograda - „četir četir dva do Beograda“, a i više, kako pjeva Bajaga, u vrijeme kada je u njemu oskudijevala i krajinska vojska – neorganizirano, ne postoji ni teorijska mogućnost.
 
I još jedna slika: kad su Srbi čistili Hrvate, ti su većinom odlazili s najlon vrećicama. Sjetimo se samo „evakuacuje“ Hrvata iz Dalja i Erduta, oni samo što nisu morali iz svojih kuća plivati do Osijeka. A Vukovar? Usporedimo slike vukovarske kolone i traktorske pa koja je bila prije, koja poslije… I nestaje mit.
 
Ubij ustaše i muslimane – sto za jednoga Srbina
 
Kad nakon glavnih udara Srbije i JNA razoružana i jadna Hrvatska nije potpuno slomljena onda je cijela igra krenula i ovako: isplanirali „ljukavi“ Srbijanci-intelektualci, među njima i Dobrica Ćosić, bit će pod šljivom. Vi prečanski Srbi proširit ćete nam teritorij na Hrvatsku i Bosnu, zadržati osvojeno od JNA, mi ćemo vam u svemu pomoći. Stari plan. Ovdašnji Srbi su mislili: Vi srbijanski Srbi u ratu pobijedite, kao i do sada, Hrvate, ustvari „ustaše“, moćniji ste, za nas, pa ćemo mi lijepo vladati njima - u vaše ime, a za svoj račun. Tako je i nastala „RSK“. Etnički čista, tj. srpsko okupirano područje Hrvatske. „Ustaška vlast ovdje ne će moći da dođe, nikako više oružanim putem“ - kako je hrvatska vlast iz Gline istjerana od JNA, rekao je mlađahni šešeljevac-četnik, zapravo samo pravi Srbin, Alaksandar Vučić obraćajući se „braći Srbima i sestrama Srpkinjama“ u Glini  početkom 1995. Nakon Srebrenice obećavao je likvidaciju  „sto muslimana za jednog Srbina“. Toma Nikolić, jedini među „vojvodama“ koji je ipak imao muda doći s puškom u Hrvatsku  (Antin, okolica Vinkovaca za bitke za Vukovar) i čija uloga tamo i tada još nije rasčišćena, glede sudjelovanja u zločinima nad civilima i zarobljenicima, e taj Hrvatsku iz Srbije može „podučiti“, pa Oluju naziva „zvjerskom akcijom s elementima genocida“. Čovjek, Toma Grobar, četnički vojvoda, zaprisegnt pred Šešeljom, koji je s puškom u Vukovaru proizvodio Ovčaru, a njegovi preko Save (Srijemske  Rače) Srebrenicu - dijelio bi lekcije. „Hrvatska je paradom proslavila dan kada je nekažnjeno protjerala svoj narod. Naravno da paradom nisu obilježili Dan pobjede  nad fašizmom i nacizmom, kud bi protiv sebe?“ Srbi su inače taj dan obilježili, doduše nešto ranije, jer je Putin imao tamo „putešetvije“. Što su obilježili pritom. Antifašizam, antinacizam? Pa rehabilitirali su čiču Dražu, uskoro će, navodno i Nedića, a antifašista u Srbiji, ne računajući bradate suradnike Nijemaca, nije od 1941., a ni prije, ni bilo ( pak s Hitlerom). Uostalom prvi su se Hitleru pohvalili kako su „počistili“ Židove. „Malo morgen“,  rekao bi onaj kojega nisu smjeli pokopati nigdje nego pod lipom, po vlaškom a ne srpskom običaju, u dijelu Srbije gdje su Vlasi u većini, ali zasad još uvijek nepriznati.Stavili jadnoga pod lipu, jer im nije ostvario plan Velike Srbije. Plan kojega je prije Miloševića  imao i Vuk Drašković, još i gori, pa ga sad optužuje, kao i mnogi Srbi, kako je „izdao-prodao Krajinu“. A da su oni bili tu i tad i da „krajina“  fol nije bila „prodana“ - mi bismo, ovdje i sada u Hrvatskoj, bili robovi Vuka Draškovića i sličnih. Takve, među ostalim, promoviraju mediji iz Hrvatske, uključivo i Večernji list.
 
I tako je i novi srpski anti olujni mit nastao iz ničesa i na ničemu. Počinje četvrtoga kolovoza točno u pet sati. Kad je nastalo strašno granatiranje, bombardiranje, mitraljiranje… koje je Srbima probijalo uši, a i ustaše su nadirale, pa oni sjeli na traktore i bjež pred tim   „krvožderima“ – put Beograda. A do Beograda samo „četir, četir dva“  kako pjeva Bajaga, goriva se ima, ima se i traktor.
 
Plakat će se poslije, kukat svake godine sve jače - i eto mita za osvetu. Nakon svega što je izrekao o Oluji Aleksandar Vučić bi da Balkan, bivša Jugoslavija, sjedne i jednoga dana zajedno plače. Kuku lele, joj! Ne će ići. Prvo bi se predlagač morao odlučiti kada i za kim će žaliti. Kako za jednim Srbinom, koliko za sto muslimana, nama ovdje iskreno reći što je 1995. radio u Glini. Srbima, ako ih to zanima, kako se od šešeljevca ispilio u „naprednjaka“ i koja je razlika… Ukratko predlagač je za takav prijedlog skroz nepodoban.  Da je i najpodobniji,  kakav Balkan, pa i bivša Jugoslavija, kao nešto zajedničko - jedino što je ovdje“ na ovim prostorima“, u „regionu“ uključivo bivšu državu, mjerljivo zajedničko je – pripadnost istoj svjetski dogovorenoj vremenskoj zoni. Podne je sve od Ljubljane do Beograda, Sofije i Bukurešta. Ni sunce svugdje jednako ne sija, a drama različitosti počinje već s kalendarom. Dakle, čak kad bi neki ovdašnji politički idiot i pristao na Vučićevo zajedničko žalovanje, možda bi mogao dogovoriti sat. Dan, nadnevak bi već otpao. Do „zašto“ i „kako“  nikada se ne bi ni došlo. Svijet, dakako, nije drugačiji, pa ni ništa bolji recimo od Balkana, no to je druga  globalna priča.
 

Mato Dretvić Filakov