Što bolje se može očekivati kad lokalni šerifi žele ovladiti državom

 
 
"Mente regit, omnia virtutem sortitur volvitque."
 
Danas sam negdje na nekom portalu pročitala kako je “korupcija zahvatila svaki četvorni metar Hrvatske”, što se uglavnom pripisuje lokalnim šerifima. Pritom se samo po sebi nameće pitanje što će biti tek sada, nakon što je u Saboru donesen “Lex šerif “. Za Zagreb je sve jasno. Sa novim zakonom i bez njega, dobro se zna tko je gazda i gospodar svega, čak i svakog goluba u gradu. U zadnje vrijeme mu neki “novi klinci”, zbog kojih se odrekao svojeg duhovnog vođe, učitelja i ideologije, od ranog djetinjstva do nedavnih dana, kvare posao i potkopavaju ugled. Isto se to manje više zna u drugim dijelovima Lijepe naše, od županija, preko  gradova, općina do većih ili manjih mjesta. Treba priznati kako su negdje oko toga i s tim u vezi nastale lijepe priče. 
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2014/11/1_319190.jpg
Neki lideri su dugogodišnji, od naroda postavljeni i voljeni, jer svojim radom doprinose boljitku zajednice i svakog pojedinog čovjeka, bez obzira na političku stranku iz koje dolaze ili  stranačku neovisnost. To su prepoznatljiva lica nametnuta, održana i implementirana u društvo svojim radom, znanjem, zalaganjem i osjećajem pripadnosti svojem kraju, gradu, mjestu ili selu. “Njihovi” birači ih ne bi dali, ni za koga, ni za što. Oni se obostrano podržavaju, razumiju, nadopunjuju, pomažu, uzdižu, rastu i opstaju, zbog zajedničkih interesa  i potreba.
 
To se događa u sredinama u kojima lider nije iz ničega i od Nikoga postao Netko i sad  s “nebeskih “ visina naređuje, određuje, odnarođuje se i osobno bogati, na uštrb ostalih. Nažalost, takvih je primjera malo. Ti i takvi primjeri   su potisnuti dijametralno suprotnim  situacijama, slučajevima i problemima, koji se loše odražavaju na cijelu državu, doprinose mnogim negativnostima, u gotovo svim područjima i segmentima rada i života, ogledavaju se u svemu onome u čemu se država i društvo nalaze, zbog čega  smo u svijetu prepoznatljivi i po čemu se nalazimo na dnu ljestvice svega pozitivnog, dobrog i ućinkovitog.  po nekim međunarodnim mjerilima. Ta predodžba i slika nije nimalo lijepa. Umjesto ponosa na svoju pripadnost narodu i državi, čovjek se često srami stvorene slike stvarnosti, u kojoj živimo. Zar je onda čudno i neshvatljivo zašto mladi obrazovani ljudi bježe što dalje od takve sramote, beznađa, neviđenja i neočekivanja imalo bolje budućnosti.
 
Što bolje se može očekivati kad lokalni šerifi žele ovladiti državom, zbog čistog pragmatizma i jačanja svojih pozicija. Lokalna mafija je tu imala svoje prste, baš kako je i ona prava “državna” mafija imala svoje prste u ostalim sferama života i rada, od obrazovanja, zapošljavanja i enormnog bogaćenja odabranih pojedinaca i stvaranja oligarha, koji im sada prijeti iz Londona. Poznato je kako svaka država ima svoju mafiju, a neke mafije imaju svoju državu. Pitanje je gdje smo tu mi. Nije bilo lako i jednostavno stvarati i ustrojavati državu. Trebalo je znanja, sposobnosti, vještina, strategije, suradnje, novaca, iskustva u raznim domenama ina različitim razinama. Predsjednik Franjo Tuđman je negdje napisao kako je bio primoran stvarati državu s onima i onakvima s kojima nikad ni kavu ne bi popio. Entuzijazam i hrabrost nisu bili dovoljni, naročito kad su srpski okupatori, zajedno s JNA, svom silom navalili na Hrvatsku i zauzeli velik dio njezinog teritorija. Bili smo bez oružja. Tu se otvorilo veliko tržište i mogućnosti za stvaranje mafije i bogataša. Nije tajna da se Srbima prodavala nafta, oružje i ostale ”potrepštine”, dok su oni razarali naše gradove, otimali,  silovali, ubijali i protjerivali Hrvate s djedovskih ognjišta.
 
Tijekom godina ta mafija i  ostale “mafije” su se širile, jačale, implementirale i petricificirale u hrvatsko društvo. Bez njihovih vođa se više ništa nije moglo događati. Oni su iz podzemlja, prikriveni i zamagljeni kadrovirali, najviše na lokalnim razinama, gdje je uhljebarstvo poprimilo goleme razmjere. Malo pomalo ta rabota si dizala na više razine i dospjela do državne. Uspješni “igrači” instalirani su u pojedine političke stranke gdje su kadrovirali i odlučivali. Nije rijedak slučaj da je neki uspješni poslodavac, bankar recimo, “zaposlio” neku svoju odanu prijateljicu u državnoj službi, agenciji, ministarstvu, sudu ili nvažnom Uredu. Preko takvih “dama” se dolazilo do važnih podataka iz prve ruke. Manje je važno kako su one odabrane i “educirane. Sve se to odvija po jednakoj špranci, čak i međunarodnoj. Iz vrha piramide se nalozi šalju preko “bridova” piramide i po bočnim stranama do osnovice (baze). Iz baze se politika raspršuje u unutrašnjost piramide (biračku bazu), u kojoj  onda nasumični kaos postane kontrilirani kaos. To se inače zove lobotomija, a u nas se zove demokracija.
 
Od vrha piramide do njene baze umjesto politike vodi se politiziranje, čime se postiže višestrana  pragmatična učinkovitost za pojedinca ili pojedine interesne skupine, na račun mnogobrojnih pristaša, ortačkih sudionika, neovisnih aktera i sporadičnih slučajnih suradnika. O ustrojstvu  i jačini veza po “bridovima bočnih strana i osnovice piramide  ovisi svaka  politička stranka, njena moć, raširenost i obujam djelovanja, što se vidi po broju glasova na pojedinim izborima, odnosno po izlasku građana na izbore. Neki birači jednostavno moraju izaći na birališta, inače će biti kažnjeni po piramidalnom ustroju. To se postiglo čvrstom rukom, bizantijskim i osmanlijskim metodama, niže rangiranih “janjičara” koji su s vremenom postali age i begovi, što im n ije dovoljno. Neki od njih sanjaju i priželjkuju biti sultanom, pa im ne paše  uljuđen, svestrano obrazovan, diplomatski nastrojen, sposoban i vješt relativno mlad intelektualac, ničim opterećen, bez ikakvih repova, nikome ništa dužan, koji misli svojom glavom, bez naglih rezova (osim u slučaju nužne potrebe), malo pomalo provodi politiku u sadašnjosti, za budućnost, bez većeg osvrtanja na prošlost.
 
To smeta onima koji žive za prošlost, bore se za svoju sadašnjost i baš ih briga za budućnost, jer su svojim makinacijama, manipulacijama, politiziranjem, ortaštvom s mafijom (gospodarskom i političkom) osigurali bogatu i bezbrižnu budućnost za nekoliko svojih idućih generacija. Takav ishod i uspjeh je naročito vidljiv u onih koji su preko noći ranih devedesetih , zapravo u samom početku stvaranja ove države, iz komunističke partije masovno, gotovo preko noći prešli u HDZ, od komunjara postali hadezenjare, iz crkava i kapelica istjerali bakice, jer su zaposjeli u prve redove, zdušno molili, pričešćivali se i javno iskazivali svoja vjerska načela, na sva svoja otvorenja  postignuća pozivali svećenike i biskupe, koji su blagoslivljali velike i brze uspjehe, novonastale društvene, političke i gospodarske elite, koja je upropastila Hrvatsku, po više osnova, prijevarama, krađom, prodajom, rasprodajom, “domoljubljem”, sluganstvom stranim moćnicima, odnarođivanjem i stvaranjem uvjeta za egzodus  i odljev mozgova u Europu i svijet, vještim prikazivanjem tog iseljavanja dezerterstvom i nedomoljubljem.
 
Domoljublje se ne demonstrira svakodnevnim cjelokupnim  životom. Kako živjeti bez osnovnih egzistencijalnih uvjeta? Kako živjeti u državi u kojoj se zapošljavaš i napreduješ, samo kao član pojedine političke stranke? Kako opstati kao država kad svatko misli da može biti premijer, ministar, pa i predsjednik države? U tom slučaju trebat ćemo opet zaposliti “uvoznog” premijera i predsjednika države. Nije to niti najveće zlo. To je pokazatelj da politokracija i mafiokracija nisu postigle međusobni dogovor, jer se još uvijek ne zna tko je kome nadležan. To je pokazatelj da je u nas demokracija još u povojima. Kod njenog rođenja je bilo previše “babica”. Narod kaže, kad god je puno babica pri porodu, dijete je kilavo.
 
Uz put i za kraj. Bilo bi dobro da aktualnogpremijera pustite da radi svoj posao. Nikada niti jedan premijer nije bio toliko napadan sa svih strana, čak i od svojih prvih suradnika. Premijer se sasvim dobro nosi s tim napadima. Dobro on zna kako je teret lakši, ako se spretno nosi.
 

Ankica Benček