Dragoslav Bokan: Šoškočanin nije sahranjen u Borovo Selu

 
 
Tko je taj Šoškočanin, vjerojatno u „ovdje“ – mnogi, osobito mlađi, nemaju pojma. Onima koji ne znaju objasnit će Dragoslav Bokan, a onima koji pojma ne znaju tko je taj, Dragoslav Bokan, pojasnit ću malo niže. Dakle, kaže taj Bokan: »Najznačajni junak 1991. (srbijanski, o. a.) bio je Vukašin Šoškočanin, jedna ličnost koju smo skoro zaboravili. Vukašin Šoškočanin je bio i najznačajniji komandant u „republici srpskoj krajini“, tj., u onome što će postati „republika srpska krajina“. Bio je komandant obrane Borova Sela. On je bio čovjek koji je lično (osobno, o.a.) ubio tog policijskog komandanta hrvatskog koji je krenuo u pokolj Srba… (Radi se inače o poznatom pokolju hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu… o.a.) Sahranjen je u Manastiru Bođani i bio sam mu na grobu.«
https://i.ytimg.com/vi/gKEU0O2RTa4/0.jpg
Dragoslav Bokan je bio osnivač, vjerojatno i zapovjednik, tzv. Belih orlova. Prva je to srbijanska stranačka paravojna banda koja je krenula na Hrvatsku 1991. I kasnije na BiH. Stranački su je osnovali, SNO, Mirko Jović, Vojislav Šešelj i Vuk Drašković. Iz tog SNO-a zapravo je nastao i SPO (Drašković) i Šešeljevi radikali - kumovske stranke. „Beli orlovi“ su iza sebe, na početku rata ostavljali zločinačke tragove, jedan od najgorih zločina počinili su nad hrvatskim civilima u Voćinu. Kasnije su im uglavnom u Hrvatskoj bila „podrezana krila“ ili je, ujedno i kokošarski pljačkaška banda utekla nazad u Srbiju. S takvima je ratovao ovaj Dragoslav Bokan. Danas ga predstvaljaju kao srbijanskog intelektualca, pisca, redatelja… Ima li on ovdje optužnicu, traži li ga ovdašnja „pravna država“? Taj kad danas, dakako i ranije, zine o Hrvatima - ne da laže - to je ništa, već izmišlja, „imaginira“. A to je puno, puno opasnije - on podgrijava staru i stvara novu srbijansku mitologiju, a njezina krajnja svrha je, nažalost, rat, kad-tad rat, „ako bude sreće“. Primjerice, izmišlja i događaje u Borovom Selu, ali to nas ovdje ne zanima. Ne znam što će Bog s njim jer se danas, osim ostaloga, drži i velikim vjernikom, pravoslavcem, doduše tipa „svetosavca“.
 
Zašto ga ovdje uopće citiram? Povod je taj Šoškočaninov mauzolej u Borovom Selu, a i pitanje zastupnika Mire Bulja o četničkim i sličnim obilježjima na grobljima poginulim srpskim teroristima koji su skupa s JNA i TO Srbije i nizom bandi poput Arkanove, sudjelovali u agresiji na Hrvatsku od 1991. do 1995. Vlada RH mu je dala neki odgovor kao da ima sjedište u Delfima, pa ga pisala ona proročica Pitija, dakle „ibis redibis…“ i tako. Moram ovdje izraziti svoje stajalište - s kojim se neki sigurno ne će složiti: u grobove neprijateljskih vojnika ne bih dirao - ako su tu sahranjeni, neka im rodbina po spomeniku „riše i piše“ što joj je volja i ako zbog toga „risanja i pisanja“ bude imala neke neželjene, a očekivane posljedice, neka se s time nosi. Primjerice sa susjedima koji su, lako moguće, od poginuloga stradavali, neki njihovi, prije njegove smrti. Smatram naime kako mrtvoga neprijatelja treba ostaviti na miru Božjem, a ne kao što su učinile partizanske vlasti u ljeto 1945. preorati grobove svih poginulih neprijateljskih vojnika: Nijemaca, Talijana, Hrvata, domobrana i ustaša, među njima pripadnika civilnih vlasti i na njima posijati travu, zasaditi ukrasno bilje, cvijeće(!)…
 
O tome je u Hrvatskoj posebnu preciznu uredbu tada izdao Vicko Krstulović, tadašnji ministar unutarnjih poslova. Bio je to čisti barbarizam. Ne znam kako su tada prošli četnički grobovi, priznajem. Znam kako se neki plaše one srbijanske šovinističke mantre: „gdje su srpski grobovi, tamo je Srbija“, nu oni ju mantraju bilo grobova ne bilo, a kad ih ni nema, opet isto. Izmisle ih, a da i ne govorim kako od  jednoga „naprave“ tisuću. „Grade“ ih svuda po svijetu, pa i ovih dana. Kako bilo, to već jest, a i bit' će istinito - „malo morgen“ (Sloba Milošević).
 
Vraćam se na tog Bokana - ako izmišlja o Hrvatima, vjerujem mu kako govori istinu o tome gdje je sahranjen „najznačajniji srpski junak iz 1991.“ - Vukašin Šoškočanin. Ta ne bi se o tome usudio svetosavac lagati. Sahranjen je u Manastiru Bođani, u Srbiji, AP Vojvodini koja uživa „suštinsku autonomiju“, a bez autonomije - ukinuo Sloba kad je rušio Jugoslaviju prije svih - u Bačkoj, općini Bač koja je početkom prošlog stoljeća bila većinski njemačka i „šokačka“, hoće reći hrvatska, a Srba je tamo bilo koliko u dva čovjeka prstiju. I logično je kako je sahranjen tamo, jer on nije poginuo u borbi, već su ga, po svemu, likvidirali njegovi, oni koji su ga i „organizirali“ za zločin nad hrvatskim redarstvenicima u Borovom Selu. Pa bacili u Dunav, a navedeni Manastir nije od Dunava daleko. Jednostavno: grobovi su grobovi, može i groblje šajkača i mrtvačkih glava, al' ne može spomenik/mauzolej nekome tko nit' je poginuo u borbi „ovdje“, kojega su sami „roknuli“, utopili, što li, i koji je sahranjen na drugom mjestu, tamo, daleko preko vode.
 
„Ibis redibis numquam peribis in bello“. Mene sad zanima rješenje  ovakve zagonetke. Je li tamo samo Šoškočaninu spomenik, ili je tamo i sahranjen? Pitija draga, pomozi našoj Vladi. Stavi zarez na pravo mjesto.
 

Mato Dretvić Filakov