Najsmješnije je što rasparane hlače koštaju više nego obične

 
 
Nedavno sam gledao dokumentarac o životu konavoske obitelji 1954. godine. Dječak dolazi iz osnovne škole i majka mu daje "tečicu" sa hranom i malu motiku. On pješači do polja gdje nosi ocu hranu i pomaže mu u kopanju. Vidim u mlinici i za stolom lijepi red, slogu, poštovanje starijeg; makar je komunizam na zidu visi slika Isusova; svak ima svoje mjesto i vrijeme i zadatak, od sušenja duhana, priprave hrane, pljevljenja na gumnu, hranjenja životinja, berbe plodova, loženja vatre. Nesretne žene prale su rublje na kamenom pilu sapunom, ali svaka nošnja je čista i utijana (opeglana).
https://peopledotcom.files.wordpress.com/2016/08/koltay-wilson-0-1024.jpg?w=1024
Vratimo se u vrijeme sadašnje. Dijete je ujutro neispavano, mijenja dan za noć. Majka nosi kakao u krevet, dijete doručkuje u slastičara (puno sladora i kruha jedu Hrvati), preko nastave se igra mobitelom, sjedeći u kafiću komuniciraju prijatelji laptopom na facebooku. Lijepo druženje.
 
Po alkoholu smo među prvima na svijetu, kao i duhanu, djevojke rano stupaju u odnose (sa Češkom smo među prvima na toj "slavnoj" listi), travu je SDP želio legalizirati (sadašnja marihuana ima preko 13 posto psihoaktivnog sastojka THC, 1970. je bilo samo 1 posto), loša je za koncentraciju i učenje, nakon dugog uzimanja bezvoljnost stvara se bezvoljnost, može povisiti tlak, a za shizoide je okidač u razvoju bolesti; naravno i "ulaznica" je za teže opijate. O prikladnom odijevanju, bontonu i rječniku ne ću pisati, mislim da svi imamo priliku vidjeti zapuštenost većine mladih osoba. Najsmješnije je što rasparane hlače koštaju više nego obične.
 
Agresivnost je u porastu i sve se ranije pokazuje; naime, gladijatorski borilački športovi se reklamiraju kao nešto dobro i važno. Mediji su puni nasilja, crnila, "selebritija", "realitija" sa neradnicima i duhovnim utopljenicima, reklama koje potiču materijalizam, ispraznih TV sapunica sa propagiranjem smrtnih grijeha - svega osim znanosti, kulture i čovječnosti. Svaki drugi brak se rastaje, djeca su sve češće jedinci, većina stanovništva živi u velikim gradovima. Previše je oslobođenih tjelesnog odgoja, u porastu je populacija sa lošim vidom, ravnim stopalima, astmom, fina motorika je sve lošija, kao i zubi (vidi: dr. Ranko Rajović). Akademskih građana imamo oko 8 posto, s tim da se djeca prečesto odlučuju za lakše fakultete bliže mjestu stanovanja - uglavnom ti menadžeri, glasnogovornici i ekonomisti će uredno povećati broj nezaposlenih.
 
U socijalizmu se asistente (po političkoj i zavičajnoj liniji) biralo među studentima; u SAD -u asistent ne postoji, u radni odnos prima se osoba koja ima najjače znanstvene referencije, obično u ranim srednjim godinama. Ideologija je znatno manje nagrizla prirodne znanosti i medicinu, jer tu je zanimao sustav praktični rezultat; što govoraše drug Mao "crven i stručnjak". Osobno mislim da prosječnome građaninu više koristi poznavanje tehnike negoli više razine matematike, te da su likovni, glazbeni i tjelesni zapostavljeni, i ta negativna praksa se danas naziva rasterećenjem.
 
Nastava subotom i organiziranje slobodnih aktivnosti, te dodatnih sati za nadarene učenike bili bi pun pogodak! Kod upisivanja npr. frizerica u Obrtničku školu boduje se kemija a ne likovni! Zašto, zato jer se smatara da "lakše" predmete svi moraju imati 4 ili 5. Tako je i sa Slikarsko-dizajnerskom školom; zato bi trebalo da odgoji ne ulaze u prosjek i tad bi nastavnici odgoja mogli netalentiranim odlikašima davati realne ocjene koje bi kod upisa u neke smjerove (u ovom primjeru frizerice i slikari - dizajneri) imale veću težinu.
 
Svjetski jedinstveni dar prosvjetarima vječito mrzovoljnoga ministra Željka Jovanovića da djeca s posebnim potrebama mogu upisivati školu koju žele je danajski dar; otežava administraciju i praktični rad, jer takvo dijete zahtijeva posebnu pažnju i u praksi ne može postići željeni rezultat što ga samo frustrira, a nikako socijalizira. Školstvo je uvijek između Scile i Haribde, naime pedagoškog optimizma Makarenka i Šuvara po kojem svak sve može i svak je za sve rođen i američkog modela u kojem pragmatizam stvara barbarske mase bez ćudoređa i kulture. Ali nisu ni Amerikanci ludi; pa je li običnom čovjeku važnija viša razina matematike od prve pomoći, domaćinstva i predvojničke obuke? Tehnika (tehnos je umijeće) narodu!
 

Teo Trostmann