Jela Godlar: Crkva je u vrijeme NDH institucionalno bila na strani te fašističke tvorevine!

 
 
Jela Godlar (Slavonski Brod, 1936. – Šibenik, 20. IX. 2016.) majka je Vinka Brešana autora filma Koja je ovo država? Vinko Brešan je sin Ive Brešana iz Šibenika. Mnogi su se, pa i ja, pitali otkuda tolika mržnja redatelja Vinka Brešana prema Hrvatskoj i Hrvatima da radi ovako odurne filmove u kojima sve čini da nas rastroji, od pojedinaca do države. Onda su me neki obaviješteni ljudi uputili da pročitam tko je Jela Godlar. Naišao sam na poveznicu http://tris.com.hr/2015/02/intervju-jela-godlar-bresan-knjizevnica-dugo-putovanje-zadnjeg-pisma/ od 14. II. 2015. i saznao tko je majka Vinka Brešana. Usput sam saznao da joj je otac iz Broda na Savi početkom Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj završio u zatvoru u Staroj Gradiški i da je tamo skončao što je jako loše. Sada mi je bilo jasnije. Ali mi nije bilo dovoljno jasno, jer ako je Jela Godlar odgojena u mržnji prema NDH, koji su je motivi vodili da je od 1990. bila i protiv hrvatske države čija je ona – htjela to ili ne – pripadnica.
http://metro-portal.hr/img/repository/2009/02/medium/marsal-plakat.jpg
Spomenutoga nadnevka 80-godišnja Jela je razgovarala s novinarkom Slobodne Dalmacije iz grada ispod Šubićevca, Davorkom Blažević, poznatom kao – blago rečeno – udarnim ljevičarskim perom popularne Slobodanke. Ne ulazeći dublje u cijeli mentalni sklop Vinkove majke, smatram da je dovoljno proičitati samo neke njezine izjave. A evo što je prije gotovo tri godine Jela Godlar rekla:
 
»Najveća pogreška kod stvaranja samostalne hratske države je bila što je Franjo Tuđman mislio da se mogu pomiješati kosti ustaša i partizana, u ime opće nacionalne pomirbe. A to nije moguće i konzekvencije te ideje snažno osjećamo i danas. Ja se ustaštva nikad nisam bojala dok nije nastala samostalna Hrvatska. Ustaška emigracija dobila je pozicije moći, postali su preko noći nacionalni heroji, a vlast nije činila dovoljno da se to ne dogodi, da se ta revizija povijesti spriječi. Tuđman, kao antifašist, to nije smio dozvoliti. A pustio je da se to događa. I danas je eskaliralo. Kad kažeš javno neke stvari, neki ljudi te na ulici počinju manje srdačno pozdravljati. Žalosti me to. Ali, mene to ne može zaustaviti. Crkva je u vrijeme NDH institucionalno bila na strani te fašističke tvorevine. I to je za mene strašno. Njima je stalo da se to zna, time se čak ponose«. Nakon ovoga više me ne će iznenađivati kakve filmove snima Vinko Brešan. Sada mi je sve jasno i prejasno.
 

Pavao Blažević