Get Adobe Flash player
Njiževnik Kantiša iz kanalizacije

Njiževnik Kantiša iz kanalizacije

Siguran sam da nije ni retka napisao o pobijenoj osječkoj djeci od strane...

Boris Miletić protiv Rezolucije EP-a

Boris Miletić protiv Rezolucije EP-a

U Istri i ostatku Hrvatske vladajući i dalje brane jugokomunističke...

Kod NK Rijeke spore se hrvatski i jugo-srpski tabor

Kod NK Rijeke spore se hrvatski i jugo-srpski tabor

KPJ je bila islamska država u Hrvatskoj     Možda...

Mamac za naivne i neobaviještene

Mamac za naivne i neobaviještene

Kako čovjek bez karaktera može biti "Predsjednik s...

HRT i HAVC zataškavaju srbijanske logore

HRT i HAVC zataškavaju srbijanske logore

Zastupnike bi trebalo zatvoriti u sabornicu i da 24 sata gledaju film...

  • Njiževnik Kantiša iz kanalizacije

    Njiževnik Kantiša iz kanalizacije

    četvrtak, 07. studenoga 2019. 15:49
  • Boris Miletić protiv Rezolucije EP-a

    Boris Miletić protiv Rezolucije EP-a

    četvrtak, 07. studenoga 2019. 10:38
  • Kod NK Rijeke spore se hrvatski i jugo-srpski tabor

    Kod NK Rijeke spore se hrvatski i jugo-srpski tabor

    četvrtak, 07. studenoga 2019. 10:30
  • Mamac za naivne i neobaviještene

    Mamac za naivne i neobaviještene

    srijeda, 06. studenoga 2019. 08:14
  • HRT i HAVC zataškavaju srbijanske logore

    HRT i HAVC zataškavaju srbijanske logore

    četvrtak, 07. studenoga 2019. 10:27

Je li došlo vrijeme da Srbi u Hrvatskoj dobiju svoga Svetozara Pribićevića?

 
 
Danas među relevantnim političkim liderima Srba u Hrvatskoj nema onih koji su pripravni prihvatiti temeljne istine o sebi, svojoj matičnoj zemlji i hrvatsko-srpskim (srpsko-hrvatskim) odnosima, onako kako je to bio u stanju, primjerice, Svetozar Pribićević daleke 1927. (dakle, prije 92 godine). Najistaknutiji među njima (koji zastupaju političke interese srpske manjine i predstavljaju je u tijelima vlasti Republike Hrvatske) pristaju na ulogu marioneta Beograda i ponašaju se kao da su pupčanom vrpcom vezani uz tamošnje režime. Čak što više, po njihovom se nalogu i u sklopu općega velikosrpskog plana uključuju u specijalni rat i prljavu kampanju protiv Hrvatske u kojoj ugodno i lagodno žive, uvjeravajući nas u isto vrijeme kako su „lojalni“ građani kojima je stalo do dobrobiti ove zemlje i njezina prosperiteta. Kao da smo svi mi drugi slijepi, gluhi i nesvjesni onoga što se događa oko nas.
https://www.mreza-mira.net/wp-content/uploads/2019/01/%D0%A1%D0%B2%D0%B5%D1%82%D0%BE%D0%B7%D0%B0%D1%80_%D0%9F%D1%80%D0%B8%D0%B1%D0%B8%D1%9B%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%9B.png
SVetozar Pribićević
 
Najnoviji događaji vezano za teške klevete i uvrede na račun hrvatskoga naroda i države što ih je javno izrekao Milorad Pupovac (a nastavili ponavljati, braniti i zastupati njegovi suradnici – u nešto blažim retoričkim oblicima), samo su dokaz kako je još uvijek daleko vrijeme kad će srpski politički prvaci u Hrvatskoj shvatiti stare i dobro poznate istine:
- Njihova je domovina Republika Hrvatska, a ne Srbija;
- Ako žele graditi svoju budućnost u ovoj zemlji (Republici Hrvatskoj) Srbi mogu biti samo ravnopravni građani kao i pripadnici svih drugih manjina a nikako povlaštenici kao što je to bio slučaj u dvije dosadašnje Jugoslavije (1918-1941. i 1945-1990.);
- Oni također ne mogu i ne smiju biti produžena ruka velikosrpske hegemonije i raditi na štetu zemlje u kojoj žive i većinskog hrvatskog naroda ako im je stalo do normalnih i harmoničnih odnosa u društvu;
 
- Nikakva se razumna i produktivna politika ne može graditi na konfliktima i sukobima s većinskim narodom (kao nositeljem suvereniteta) i potenciranje takvog političkog kursa ima svoju cijenu koju plaćamo svi, pa i sami Srbi – od kojih najveći dio njih, doduše, i nema nikakvoga utjecaja na ponašanje političkih lidera koji ih formalno predstavljaju;
- Srbi u Hrvatskoj moraju što prije prekinuti ovu mazohističku, samoubilačku koncepciju i zaustaviti spiralu mržnje što ju njihovi aktualni političari i ideolozi kreiraju i pokreću i što se to prije dogodi, bolje i za njih i za sve nas;
- Umjesto što nasjedaju lažima o vlastitoj „ugroženosti“ i tu famu dalje šire (a za što nema nikakvoga osnova), svi koji daju potporu spomenutim liderima (Pupovcu, Joviću, Miloševiću i ostalima iz tog kruga), trebali bi se upitati: Kako to da samo dijelu jedne jedine manjine od ukupno njih 21 (koliko ih živi u Republici Hrvatskoj) nikad ništa ne valja, da je kronično nezadovoljna, da se uvijek osjeća „ugroženom“, „zakinutom“, „obespravljenom“ i otkud da samo i jedino njezini politički lideri u današnjoj slobodnoj i demokratskoj hrvatskoj državi izgovaraju tako skaredne klevete i objede – povlačeći paralelu između Republike Hrvatske i NDH i predviđajući joj isti kraj (dakle, klaonicu u kojoj će Hrvatska nestati, uz stotine tisuća pobijenih Hrvata)?
- Mađari, Talijani, Crnogorci, Albanci, Bošnjaci-muslimani, Česi, Slovaci, Ukrajinci, Austrijanci, Bugari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovenci, Turci, Vlasi, Židovi nisu ugroženi, ali Srbi „jesu“!? Nije li to u najmanju ruku vrlo čudno i treba li se upitati što je uzrok tvrdnjama toj fantomskoj srpskoj „ugroženosti“ za koju samo neki tvrde da je ima, a svi mi drugi je ne vidimo?
- Zar nije krajnje vrijeme otvoriti javnu raspravu o stvarnim ciljevima destrukcije koju provode spomenuti politički lideri Srba u Hrvatskoj udarajući na Ustav i u temelje ove države i tako rušeći sve ono što su hrvatski narod i građani Republike Hrvatske izborili svojom krvlju u obrani od velikosrpske agresije?
Srbi u Hrvatskoj bi itekako imali što naučiti iz svoje prošlosti, pogotovu uzimajući u obzir iskustvo u posljednjih stotinu godina.
 
Poučak Svetozara Pribićevića
 
Mogli bi, primjerice, razmisliti malo o tomu što je vodilo njihovog najcjenjenijeg i najutjecajnijeg političkog prvaka prve polovice XX. stoljeća, Svetozara Pribićevića, pa je od velikog pristaše velikosrpske hegemonije i slijepog poslušnika beogradskog Dvora i Nikole Pašića u nepunih devet godina postojanja „Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca“ postao ogorčeni protivnik srbijanske klike, otkazao joj poslušnost i bio spreman dati glavu za svoj politički ideal: savez s većinskim hrvatskim narodom.
 
Kako i zbog čega je Pribićević promijenio svoj kruti stav i od uvjerenoga, žestokog unitarista (koji je kao ministar unutarnjih poslova Kraljevine SHS u prve dvije godine njezina postojanja govorio da će „Hrvati biti manji od makovog zrna“) postao demokratom i sa Stjepanom Radićem i SDK počeo pružati otpor Beogradu? On je prije svega shvatio jednu prostu i logičnu činjenicu koja se sastoji u sljedećem:
Srbi zapadno od rijeke Drine (tzv. prečani), pa i oni koji žive na području Hrvatske se toliko razlikuju od Srbijanaca (po mentalitetu, shvaćanjima, tradiciji, kulturi, običajima, pa i političkom položaju i interesima) da su to dva nespojiva svijeta – pogotovu uzme li se u obzir stoljetna tradicija Srbije i njezinih režima da u interesu svojih osvajačkih ciljeva manipulira s njima i sukobljava ih s narodima s kojima dijele životni prostor.
 
Pribićević je od 1918. do 1927. godine bio poslušnik beogradske dvorske klike, Nikole Pašića i Radikalne stranke i radio po njihovom naputku, ali je ipak došao do spoznaje koliko je pogubna ta politika koja „prečanske“ Srbe gura u neprestane sukobe sa susjedima i sugrađanima drugih nacija i vjera i da narodu kojega predstavlja nema budućnosti ako ne počne voditi svoju samostalnu politiku i to u savezu s većinskim, hrvatskim narodom, pri čemu se moraju uzeti u obzir i njegova neotuđiva prava i nacionalni interesi. Nakon što je Stjepan Radić poslije izbora održanih 11. rujna 1927. godine (na kojima njegova stranka nastupa pod imenom Narodna seljačka stranka) pokrenuo inicijativu stvaranja širokog bloka stranaka čiji su se programi temeljili na obrani ustavnosti i demokracije (koja nije polučila uspjeh), 11. studenoga (iste godine), nakon pregovora između HSS-a i Samostalne demokratske stranke, osnovana je Seljačko-demokratska koalicija (SDK).
 
I jedan i drugi lider spomenutih stranaka (Stjepan Radić i Svetozar Pribićević) imali su iza sebe gorko iskustvo suradnje s beogradskim vlastodršcima od kojih su bili bezbroj puta prevareni i izigrani, jer se isti nisu držali nikakvih civilizacijskih normi ponašanja, niti ustava zemlje, parlamentarizma i poštivanja onoga što je dogovarano i potpisivano i to je svakako presudno utjecalo na ovaj politički savez koji je nastavljen i nakon smrti Pribićevića. Od trenutka kad je stvorena, SDK je bila suočena s besprimjernim napadima iz Beograda koji je nastojao po svaku cijenu razbiti je i vratiti Srbe u Hrvatskoj na stare političke staze slijepe poslušnosti i pukog izvršavanja srbijanskih naloga. Temperamentan, tvrdoglav i nepopustljiv, Svetozar Pribićević je uporno otklanjao sve takve pokušaje i ostao čvrsto na stanovištu kako Srbi u Hrvatskoj svoju budućnost mogu graditi samo u harmoniji s ostalim narodima, uvažavajući prije svega prava, potrebe i interese većinskog hrvatskoga naroda.
 
Uz Radića i drugove bio je i u vrijeme najžešćih napada velikosrpske propagande, pa i tijekom i nakon krvavoga masakra u beogradskoj Skupštini kada je četnički ekstremist Puniša Račić svojim zločinom nad narodnim zastupnicima HSS-a šokirao civilizirani svijet i otkrio pravo lice režima po čijim je nalozima postupao. Uzvici zločinca Račića koji je nakon što je ispalio hice u Stjepana i Pavla Radića, Ivana Pernara i Đuru Basaričeka prozivao i tražio upravo Svetozara Pribićevića (kako bi i njemu presudio), dovoljno govore o planovima i nakanama nalogodavaca kojima je bio glavni cilj ušutkati HSS i SDS i njihove lidere i razvrgnuti ovu koaliciju Srba i Hrvata koja im je bila trn u oku i remetila osvajačku unitarističku strategiju.
Vezano za motive ulaska u SDK, Svetozar Pribićević je bio potpuno jasan i određen: „Nas je ponovno zbližilo i sjedinilo duboko uvjerenje da ćemo samo združenim snagama moći da se borimo protiv prevlasti iz Beograda i osigurati jednaka prava za sve Srbe, Hrvate i Slovence u zemlji i tako učiniti da trijumfuje demokracija.“
(Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/radic-i-pribicevic-smrtni-neprijatelji-i-vjerni-saveznici-1260029) Bio je ovo ipak idealistički pogled na mogućnost razriješenja društvenog i političkog konflikta u tadašnjoj južnoslavenskoj državnoj zajednici, što se ubrzo i potvrdilo – nakon krvavog masakra u Skupštini, uvođenja šestosiječanjske diktature i progona svih oponenata režima uz neprestano jačanje terora.
 
Budući da se iskazao kao nepopustljivi protivnik srbijanske hegemonije i nije odstupao od svojih načela, interniran je najprije u selo Brus (podno Kopaonika u Srbiji) odmah poslije uvođenja diktature u siječnju 1929. godine, zatim je zbog narušenog zdravlja jedno vrijeme proveo na liječenju u Beogradu (kroz cijelo to razdoblje od 27 mjeseci potpuno izoliran od javnosti) i potom (1931.) pušten i inozemstvo. Kao emigrant, u Francuskoj je nastavio svoju borbu dokazujući svijetu narav srbijanskog režima i njegovu pogubnost po odnose među narodima u tadašnjoj Jugoslaviji. Objavom svoje knjige Diktatura kralja Aleksandra (La Dictature du roi Alexandre) 1933. godine izazvao je ogorčenje u Srbiji i nakon toga je izložen još jačim i učestalijim napadima nego prije.
 
SDK je nastavila djelovati i poslije smrti Stjepana Radića i eliminacije Pribićevića iz političkog života, a kakve su stavove zauzimali najistaknutiji politički prvaci Hrvata i Srba u Hrvatskoj okupljeni u Samostalnu demokratsku stranku i ovu koaliciju (u vrijeme kad je Pribićević već bio u egzilu) vidljivo je iz brojnih dokumenata od kojih će ovdje biti spomenuta samo jedan. Dana 7. studenoga 1932. godine, SDK je (pod predsjedanjem Vladka Mačeka) i uz sudjelovanje predstavnika iz nekih drugih stranaka (pa i Hrvatske stranke prava koju je zastupao dr. Mile Budak) donijela rezoluciju poznatu kao „Zagrebačke punktacije“. U tom se dokumentu u 6 točaka definiraju stavovi ove koalicije vezano za najvažnija pitanja uređenja odnosa u tadašnjoj državi (Kraljevini Jugoslaviji):
1. Narodni suverenitet jedini je izvor vlasti
2. Temeljna organizacija sveukupnog života je seljaštvo
3. Izriče se oštra osuda velikosrpske hegemonije
4. Traži se vraćanje na stanje iz 1918. godine (prije donošenja centralističkog „Vidovdanskog“ ustava)
5. Zahtijeva se uvođenje građansko-demokratskih oblika obnašanja državne vlasti
6. Zaključuje se kako su prethodne točke temelj za nastavak političkog djelovanja ove koalicije (SDK)
(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagrebačke_punktacije)
 
Režim je uzvratio još žešćim nasiljem. Potpisnici „Zagrebačkih punktacija“ su progonjeni, izloženi sustavnoj negativnoj propagandnoj kampanji, a sam Maček osuđen na 3 godine strogog zatvora kao „državni neprijatelj“. „Zagrebačke punktacije“ su ipak odigrale veliku ulogu u tomu da su i neke stranke u drugim krajevima tadašnje Kraljevine Jugoslavije započele svoju otvorenu borbu protiv Oktroiranog ustava, a za nacionalnu ravnopravnost, slobodu i demokraciju, pa su uskoro donesene Sarajevske i Ljubljanske punktacije, te Novosadska rezolucija.
 
Poslije objave Pribićevićeve knjige Diktatura kralja Aleksandra (Paris, 1933.), on je posebno oštro napadan u Beogradu, pa čak i od nekadašnjih prijatelja i tamošnjih stranačkih prvaka s kojima je u stanovitoj mjeri nekad dijelio zajednička stanovišta po mnogim pitanjima. Nakon što se njegova supruga vratila iz Srbije (u kojoj je neko vrijeme boravila) i prenijela mu te negativne reakcije vezano za knjigu, on u prosincu 1933. godine piše pismo trojici opozicijskih stranačkih prvaka (poznato kao „Pismo Srbima“ – iz ostavštine Ante Trumbića).
 
Osim bespoštednih kritika na račun vladajućeg srbijanskog režima, njegove izopačenosti i nedemokratičnosti, Pribićević upućuje i oštre primjedbe tamošnjoj opoziciji, ali i iznosi svoj pogled na mogućnost razrješavanja hrvatsko-srpskog (ili srpsko-hrvatskog) konflikta, a što je u stanovitoj mjeri bilo ključno za opstanak tadašnje južnoslavenske državne zajednice. U tom pismu, Svetozar Pribićević među ostalim kaže i ovo: „Ja ne znam kako vas izvjesna fakta, koja tuku kao maljem u glavu ne mogu uvjeriti? Zar ne vidite ovaj fakt, da su npr. za tako zvano 'jedinstvo države' svi Srbijanci, dok su drugi u ogromnoj većini protiv? Zar vas ova pozicija jednih i drugih prema tom pitanju ne može nagnati na razmišljanje, koje bi dovelo do revizije vaših pogleda a time i do pravednije ocjene događaja? Zašto su svi Srbijanci za 'jedinstvo države', a svi Hrvati protiv? Pitajte se to i analizirajte. I priznajte da su i oni Srbijanci, koji u posljednje vrijeme odstupaju od 'jedinstva države' učinili to samo za to, da bi se koncesijama došlo do mira sa Hrvatima.
 
Hoćete još jedan fakat o gospodskom držanju današnjih Srbijanaca? Vidite, svaki Srbijanac smatra da on ima pravo da rješava o tom što će biti sa Hrvatskom, kako će se urediti Vojvodina ili koji drugi kraj, ali kad Maček dirne pitanje Makedonije, onda svi Srbijanci skoče kao ubodeni, jer on nema prava da se miješa u to pitanje.
(...) Srbi moraju zauzeti a priori stav da oni nemaju uopće prava da vladaju nad Hrvatima. Kad taj stav zauzmu, onda će sve ići lako...
(...) Hrvati traže dakle pravo samoodluke, samoodređenja, kao primarno pravo tako da njihova zajednica sa Srbima i drugima rezultira iz njihove slobodne volje, a ne da to bude na čiji diktat.
(...) U Srbiji je centralizam tako ukorijenjen, da ne mogu da shvate autonomističke težnje Srba izvan Srbije.
(...) Odnosi između Srba iz preka i Srba u Srbiji vrlo su ozbiljni i to se ne da prikriti nikakvim manevrima. Ti su odnosi jedva nešto bolji nego odnosi između Hrvata i Srba iz Srbije.
(...) Ja sam dvije godine i 3 mjeseca odsjedio u potpuno izolovanom zatvoru i morao sam pribjeći štrajku glađu da se dokopam slobode – u izgnanstvu. U izgnanstvu su Košutić i Krnjević. Maček je već po drugi puta u zatvoru, suđen na tri godine. Predavec je najprije osuđen zbog prostog zločina na tri godine, koje je odležao u kaznenom zatvoru i tek što je izašao iz zatvora ubili su ga. Ubijstvo su diktirali oni isti, koji su dali ubiti Stjepana i Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Dr. Šuflaj je ubijen, Dr. Budak  je skoro ubijen, Dr. Pernar je u zatvoru iako još i danas nosi zrno u grudima iz revolvera P. Račića. Dr. Korošec se nalazi u internaciji, a jednako i njegovi drugovi iz vodstva. Po zatvorima se vuku toliki drugi, Hrvati, Slovenci i Srbi iz preka kojima se broja nezna i od kojih se mnogi prebijaju i muče mukama svakojakim. Zločinstva, koja se vrše nad narodom, od kojih naročito ističem vandalizam u Lici i sjevernoj Dalmaciji, postala su svakidašnja pojava. Osude Hrvata na smrt i na doživotnu tamnicu sipaju se kao iz rukava. Vješanje se vrši svaki čas i sve se to izvodi s nekom sadističkom slašću, da čovjeku mora pamet stati kad to promatra. I taj besramni i bezbožni  režim sramoti srpsko ime pred cijelim svijetom...“
(Vidi: http://www.historiografija.hr/hz/1965/HZ_18_10_BOBAN.pdf; stranica posjećena)
Na jednom drugom mjestu, Pribićević je još eksplicitniji kad su u pitanju odnosi između Hrvata i Srba:
„...kao čovek slobodnog duha, i kao istinski demokrata, ja moram da izjavim, da bi Srbi morali da poštuju i da priznaju volju Hrvata i odluku čak i u tom slučaju kad bi se oni izjasnili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za jedan čas tu mogućnost, da Srbi ratuju s Hrvatima zato, što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi bilo nikakvo definitivno rešenje problema, jer bi Hrvati upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore.
I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa prema Hrvatima mogu da učine, da im pruže beli list, da na njemu ispišu svoje zahteve. Svaki drugi put i rešenje značilo bi večite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi na kraju krajeva svršili katastrofalno za oboje.“
(Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, Zagreb, 2000., str. 306.; preuzeto iz: Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina – XX stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str. 76-77.; istaknuo: Z.P.)
 
Sjeme zla u prošlosti je rađalo otrovne plodove – vrijeme je da tomu dođe kraj
 
Na krvave progone Hrvata i divljaštvo srbijanskog režima pozornost je skretao i nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer, koji je 25, svibnja 1935. godine u Beogradu pročitao svoju predstavku  knezu Pavlu Karađorđeviću i predao mu „Memorandum“ u kojemu je bilo navedeno 200 slučajeva teškog nasilja prema Hrvatima (od ubojstava, do mučenja, protupravnih osuda, zatvaranja, batinanja i nasrtaja na mirne građane i njihovu imovinu od strane državnih vlasti, vojske i žandarmerije) i to samo onih koji su se dogodili zadnjih mjeseci u Hrvatskoj.
(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=sZYtRuwpUj4.)
Nadbiskup je upozorio kneza Pavla Karađorđevića i ministra vojske Peru Živkovića riječima (sadržanim u uvodnom dijelu predstavke):
 „Ne mogu dopustiti da se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi jedino mržnjom, osvetom i priklanjanjem onoj struji koja nestrpljivo samo čeka zgodu da uništi kršćansku kulturu i civilizaciju.“
I što se dogodilo nekoliko godina poslije ovih upozorenja Pribićevića, Bauera i mnogih drugih koji su vidjeli kud vode krvavi teror i težnja za srpskom dominacijom nad svim ostalim narodima?
 
Ratoborni i ekstremni Srbi organizirali su se pod parolom „Srbi na okup“ (pravdajući to „ugroženošću“), formirali svoje četničke skupine i kao pomoćne snage srpske kraljevske vojske i žandarmerije uključili se u krvavi teror i zločine nad hrvatskim narodom, što je jačalo s približavanjem Drugoga svjetskog rata. Eskalacija naročito na djelu od 1934. (i ubojstva kralja Aleksandra) nadalje,  a poslije proglašenja Banovine Hrvatske (kolovoza 1939. godine) taj teror postaje neizdrživ. Samo u Savskoj banovini, četnici u to vrijeme imaju 117 naoružanih i za borbu spremnih postrojbi, a četničkim odborima i pododborima premrežena je cijela Hrvatska – od Slavonije do Dalmacije i otoka.  
 
Dakle, u godinama prije rata, pokretači spirale mržnje i zla bili su izvan svake sumnje velikosrpski ekstremisti u Hrvatskoj i Srbija u čiju su se službu stavili o čemu dokaze nalazimo u brojnim knjigama i radovima srpskih i komunističkih povjesničara (dr. Đuro Stanisavljević, dr. Fikreta Jelić-Butić, dr. Ferdo Čulinović, dr. Nusret Šehić itd.). Zar se nije to isto dogodilo na području bivše SFRJ krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX stoljeća? U čemu se sastojala „ugroženost“ Srba u Hrvatskoj u to vrijeme? U ničim izazvanim masovnim okupljanjima po Hrvatskoj (od 28 veljače 1989. godine nadalje) i sustavnim provokacijama praćenim izljevima otrovne mržnje prema Hrvatima, rušenju balvana i zaprečavanju cesta, pruga i mostova, izolaciji hrvatskih naselja, naoružavanju i napadima na policijske postaje, ubijanju naših redarstvenika (iz zasjeda i s leđa) i na kraju u otvorenoj brutalnoj agresiji koju su pokrenuli uz pomoć „JNA“ i svoje četničke subraće iz Srbije, Crne Gore i BiH kako bi nas iskorijenili na našim domicilnim područjima i stvorili svoju „Veliku Srbiju“? Dovodili su Vojislava Šešelja i njegove četnike na te mitinge i s njima skupa uzvikivali: „Ovoj je Srbija!“, „Ubit ćemo Tuđmana!“ Nisu li Simo Dubajić, Jovan Opačić, Dušan Zelenbaba, Milka Kufrin, Dušan Pekić, Jovan Rašković, Milan Martić, Milan Babić, Radoslav Tanjga i njima slični tada bez ikakvoga razloga i povoda okrenuli oštricu svoje mržnje prema svemu što je hrvatsko kako bi nas natjerali da se odreknemo svoje slobode i samostalnosti i ostanem i njihovoj „Velikoj Srbiji“?
 
Je li to bila „ugroženost“!? Ponašaju li se tako ugroženi građani!? Kakva je to ugroženost koja se javlja samo u sredinama gdje je „ugroženi“ narod u većini, a sva je vlast u njegovim rukama, dok isti taj narod nije ugrožen u gradovima i područjima gdje je brojčano u manjini u odnosu na Hrvate? Čak niti to što ih je cijeli civilizirani svijet osudio kao agresore, a mnoge njihove sunarodnjake i formalno sudskim presudama sankcionirao zbog najtežih djela – genocida, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti – većini Srba nije dovoljno da se dozovu pameti, priznaju činjenice, odreknu velikosrpske ideologije i pomire s time kako nema posebno privilegiranih i „izabranih“ naroda kojima je dopušteno ono što drugima nije.
Srbi u Hrvatskoj imaju sva prava kao i svi drugi građani i prema njima, kao uostalom i prema bilo kojoj drugoj manjini, nikakve diskriminacije nema. I to je tako od donošenja prvoga („božićnog“) Ustava Republike Hrvatske (22. prosinca 1990. godine). Prvi hrvatski predsjednik im je od početka jasno i glasno nudio najveća moguća građanska i nacionalna prava sukladno najvišim standardima i dosezima modernog demokratskog svijeta i to pod međunarodnim nadzorom. Nisu prihvatili ispruženu ruku, nego se dohvatili oružja i počinili masovne zločine i razaranja nezapamćena u poratnoj Europi.
I jesu li nakon svega izvukli pouku?
 
Iz ponašanja onih koji ih zastupaju i predstavljaju, čini se da nisu. Bilo bi vrijeme da onu agresivna manjinu među sobom – koja slijedi Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borislava Miloševića i njima slične političke lidere čija se strategija temelji na stalnom sukobu i konfliktima s većinskim narodom – izoliraju i svi skupa jednom zauvijek shvate da je vrijeme velikosrpske hegemonije i supremacije Srba nad drugim narodima zauvijek završilo nestankom Prve i Druge Jugoslavije. Danas su u Srbiji i Beogradu političari iz SDSS-a koji tako teško blate i kleveću Hrvatsku nacionalni heroji, jer njima su upravo takvi potrebni za postizanje velikosrpskih hegemonističkih ciljeva. Vučića, Dačića, Vulina i ostale beogradske političare ne zanimaju Srbi u Hrvatskoj, njihov položaj i interesi, kao što to nije u prošlosti zanimalo Slobodana Miloševića. Jedino do čega im je stalo jeste ostvarenje ciljeva velikosrpske osvajačke ideologije i njima su potrebni Srbi koji će podrivati Hrvatsku iznutra i biti trojanski konji. Na Srbima koji žive u Hrvatskoj je odluka – hoće li i dalje pristajati na tu sramnu i ponižavajuću ulogu ili će odreći poslušnost srbijanskim režimima koji u posljednjih 150 godina izazivaju ratove i stvaraju nemir na području jugoistočne Europe i to samo iz jednog razloga: zbog svojih bolesnih osvajačkih ambicija i otimanja zemlje drugim narodima.
 
Pa zar i ovo najnovije, krvavo i tragično iskustvo iz 90-ih godina XX stoljeća nije dovoljno upozorenje da tako više dalje ne ide? Ima li još uvijek onih kojima i poslije svega nije jasno da se Hrvati svoje domovine, slobode i suvereniteta odreći neće ni pod koju cijenu? Do kad ćemo se mi baviti beogradskom čaršijom, njihovim šićardžijskim, bizantskim smicalicama i klevetama i trpjeti njihove eksponente da nam usred Hrvatskoga Sabora pljuju u lice i provode njihove bolesne velikosrpske ideje?
 
Naši sugrađani srpske nacionalnosti trebali bi dobro razmisliti, odvagnuti činjenice i shvatiti prostu istinu: ovo je njihova zemlja, njihov zavičaj, njihova domovina i s nama trebaju graditi budućnost – u miru i sporazumu, bez nepotrebnih frustracija i izazivanja sukoba – dakako uz sva prava koja manjine imaju u demokratskim zemljama svijeta i uz normalno njegovanje odnosa s matičnom državom. Samo od njih ovisi kakav će im položaj u Hrvatskoj biti i hoće li konačno prihvatiti našu ruku koju pružamo od 1990. godine do danas. Uostalom, ovdje u Hrvatskoj živjeti, podizati i odgajati djecu a u isto vrijeme moliti da u Srbiji padne kiša i nema baš neke veze s logikom i razumom – ako se vodimo tim načelima. Je li došlo vrijeme da Srbi u Hrvatskoj dobiju svoga Svetozara Pribićevića?
 

Zlatko Pinter

Komentari   

0 #1 PUPATORp 2019-09-06 19:17
Prelijep tekst,ali prošlo svršeno vrijeme.
Srbi u Hrvatskoj imaju radikalne etnobiznismene u politici i puk kojemu takvi radikali škode ; normalni ljudi se polako asimiliraju,jer im Vučić i Pupi i Milošević čine medvjeđu uslugu.
Citat

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Zašto A. Plenković i dalje brani nepostojeći "dan antifašističke borbe" 22. lipnja?

Srijeda, 13/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1934 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević