Kako je počeo rat u našem dvorištu

 
 
Ovog ljeta neko vrijeme smo boravili u „provinciji“ udaljenoj dvadesetak kilometara „ptičjeg leta“, kako se to nekad govorilo i pisalo (zračne, pravocrtne udaljenosti) od Katedrale i dva brdašca. „Provincija“ je inače do sredine devedesetih pripadala i administrativno Zagrebu. Tako blizu, a tako nekako mu daleko.
https://images.fineartamerica.com/images/artworkimages/mediumlarge/1/pastoral-country-scene-with-birds-john-haldane.jpg
 
Pastorala
 
Od interneta sam se odmaknuo, što milom, što silom i varkom „davatelja“ (davitelja?) tih usluga, što je poseban rukavac priče, ako jednom budem voljan opetovano voditi izgubljenu bitku. Od televizijskih programa tek prvi i drugi Hatevejov, al' zdravije je – nijedan. Novine, ne daj Bože, odavno nisu ni za prati prozore, a ljeto je pa ne trebaju ni za potpalu. Ostao mi je tek radio, a bolje da ni njega ni. Uh kako je za stanje organizma (hardwarea) psihičko, fizičko, duševno i duhovno  dobro otarasit se medije. Slušat samo u praskozorje kako trava raste, a bogme ove godine raste da se skoro može čuti. Ili u prvi mrak osjetit zamah krila šišmiša koji ti oko ušiju lovi komarce. Iščekivati prve zrake sunca, uvečer gledati, ponekad, i krvavi njegov zalazak. Možda strahovati od tamno tamno plavog oblaka, slušati kako se tutnjeći približava, gledati munjama u oči, osjetiti hladnoću nedaleko palog leda… to se zove „adrenalin“. Kakav vatromet na Bundeku, ili „milenijski“ vatrometi po svjetskim metropolama za Novu godinu, treba se o ponoći naći u dvorištu kad je nebo prepuno munja, kad ono priredi vatromet, nevjerojatne su to slike. Sad  baš kad se „pucnjava“ skroz približi, ne treba ju više „potezati za rep“.  
 
Ove godine nema kosova koji su sa mnom lani kosili travu po šljiviku. Košnjom sam im naime „postavljao“ „švedski stol“ pun raznih kukaca, pa čim bi čuli zvuk motorne kose eto njih. Nedostajali su mi, pomislio sam kako su negdje nestali, nu ubrzo sam shvatio kako je za njihov nestanak kriva „najezda“ - mačaka. Četiri mačka svakodnevno su, u različita doba dana, uglavnom jedan po jedan - bit će po strogoj hijerahiji - haračili po voćnjaku i dvorištu. Jedan od četvorice se čak donekle i udomaćio pa je redovito dolazio na doručak i večeru. Pomaknuli su se stoga kosići na obližnje grmlje. Plašili smo se i riđovki jer se jedna pojavila u susjedovoj šupi, nu kad smo jednu večer pod starom foteljom pred kućnim vratima otkrili ježa laknulo nam više nego da nam je u zaštitu stigao Nato-zlato. Prošle godine nam je život zagorčavala jedna druga napast - najezda stršljena. Bili su se naselili u duplju stare trešnje koju je još u listopadu 1991. izbušila granata nacional-socijalističke srbijanske JNA (kasnije samo „JA“). Bio ih je pun voćnjak, vrt, dvorište… sve su držali pod kontrolom i danju i noću. Trešnju pak pod „mrtvom stražom“. Puno smo o njima naučili, uglavnom ih se klonili i tako preživjeli i mi i oni. U rano proljeće sam čvrstim najlonom zatvorio trešnjinu duplju, a ni godina im izgleda ne odgovara pa ih ovoga ljeta skoro nema. Trešnja pak sada iz podaljega u predvečerje izgleda kao duh u sivom kaputu koji uokolo šeta. Svejedno ostavit ćemo ju i takvu na životu dok je na njoj i jednoga zelenoga listića. Nije da po dvorištu nema još „spomenika“ srbijanske agresije, al' ovaj jedini još uvijek daje znakove života.
 
Kraj pastorale
 
Rišem tako neke crtice iz „malog“ svijeta, neku vrstu ovovremene pastorale u prozi o kojoj „urbanisti“, na njihovu žalost pojma nemaju. Nema politike, nema udrugarica i udrugara kod Plenkovića i Bošnjakovića, nesvjestan sam kako će Hrvatskom ubuduće vladati (o Bože) netko poput neke Veljače - podigneš li glas pojest će te mrak. Baš me briga za sukob Indije i Pakistana, dviju nuklearnih sila, hoće li Trump udariti carine Kini, hoće li Kinezi s vojskom na Hong Kong (a hoće), gdje je Pupovac „slavio“ Oluju, kako nam je Mutti Angela ni kako će Boris izaći iz Eunije… Kad tamo- šipak. „Ne ćeš razbojniče“ uživati u miru i slušati noćnog cvrčka. Eto meni jednoga dana globalizma - u dvorištu. Poslao Đula Šoroš, simbolički gledano. Kosići otišli, a uskoro će i mačkovi.
 
Javlja radio Prvi - noćas na području Gline kombi pun migranata sletio u Kupu. Vozač pobjegao u obližnju šumu, jedna osoba (ženska) poginula, ostale putnike (11) spasili policajci. Odmah mi jasno: medija mulja, ustvari skriva istinu, da ne napišem, laže. Bez obzira što je Slatina Pokupska (Pokupska Slatina) administrativno u općini Glina, a i nešto joj je bliža, događaj se ustvari zbio na vratima Zagreba. Sigurnosno, politički i u svakom pogledu - „kompaktno“ (Marakeški compact). Al' ne treba uznemiravati zagrebačke „urbaniste“ (građane), ta tako i eunijska medija postupa. Šuma, zvana Kobiljača, u koju je vozač (Srbijanac, državljanin) navodno bio pobjegao „minski je sumnjivo područje“. Točnije, minirali Srbi 1991. kad su bili okupirali desnu obalu Kupe i nije stigla na red za razminiranje, osim što je u međuvremenu „razminirala“ divljač. Onda je krenula potraga iznad te šume, helikopterska, naročito noćna s IC kamerom, a i dnevno su letjeli helikopteri, pa i iznad našeg dvorišta. Toliko nisko da sam se plašio kako će elisom zapeti za jednu staru, visoku šljivu. Kad tamo vozač, bit će odavno prešao na lijevu („zagrebačku“) obalu Kupe koja se za niskog vodostaja može mjestimice i pregaziti. Najvjerojatnije sjeo na prigradski autobus pa preko Velike Gorice do Zagreba. (Da sad ne širim spoznaje dobre, stare seoske medije, „stvar“ je ipak ozbiljna.) Odatle se autobusom uputio za Srbiju. Pao je tek u Bajakovu, prema jednoj informaciji Prvog radija skoro slučajno. Napisat ću samo: zanimljivo.
 
Tih dana i odmah iza toga seoska medija se odvažila. Ondje viđeno sedam migranata, tamo trinaest, tri su odmakla daleko prema Zagrebu… Ne vjerujem mediji u Hrvatskoj nimalo, kad je „migrantska tema“ u pitanju još manje. Skeptičan sam oduvijek i prema seoskoj, nu znam kako je ona ipak, nažalost, daleko bliža istini.
 
I da završim pastoralu, jer već joj se i nazire kraj. Hladno neko rujansko jutro, hladnije nego je predvidio i Vakula. Idem u trgovinu po malo kruha. Kad pred crkvom udaljenom pedesetak metara od naše kuće policijski auto s upaljenom rotirkom i žmigavcima. Približim se sasvim a na nogostupu pred ulazom u crkveno dvorište sjedi dvadesetak mlađih muškaraca malo tamnije puti. „Stigli turisti“, kažem policajcu. „A stigli“, odgovori i zaputi se preko ceste u župni dvor. Pred muškarcima položeno nekoliko mobitela, pet, šest. Produžim pokraj njih, a u centru, ni pedesetak metara dalje, kažu: Pakistanci. Ukrali čamac u istoj onoj Slatini Pokupskoj, pa preko Kupe. Obišli oko mjesta, Pokupskog, pa se vratili pred crkvu i ondje zatražili azil. Uskoro su ih odvezli u Zagreb, vjerojatno u Dugave.
 
Medija je i o ovom događaju šutjela, osim RTL-a. Pakistan je, kao što je poznato nuklearna sila, sprema se za rat s Indijom radi zaštite tamošnje svoje muslimanske 200-milijunske „manjine“. Nema vijesti o tome kako je u Pakistanu glad, a ako i jest - prodaju koju „bombicu“… I tako na kraju ljeta, kao i 1991. ode mir iz našeg dvorišta. Potjera ga, blago rečeno, globalizam. A taj je gadan, kombinacija svega - kapitalizma, komunizma, nacizma, fašizma, svega toga „anti“ - on, kao i uvijek „sjedi“ gore, a ovoga puta ratuje i na način da silom gura goloruko„meso na meso“, ljudsko meso. Za početak bez puške, dostatna je čakija - i mobitel. To je samo jedan od djelića svjetskog rata koji upravo traje. Drugdje i drugačije se „kuhaju“ sukobi u kojima će ginuti milijuni milijuna. Cilj: jedna rasa („gemišt“) jedna , fol, vjera, sotonistička, jedna svjetska vlada… i puno, puno manje tog „mesa“ na planetu - milijarde „grla“ manje. Stigao je već eto i do seoskih dvorišta. Tko misli kako do njega ne će stići, recimo u gradu, gadno se vara.
 

Mato Dretvić Filakov