Get Adobe Flash player
Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

Prepisati riječi iz pjesme Ekaterine Velike može samo neznalica i(li)...

Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

Gospođo profesorice, ispričajte se svojim đacima, ako ne nikome...

Karmine na Pantovčaku

Karmine na Pantovčaku

Lisičina karikaturalna izvedba Lijepe...

Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

Hrvatska ima pravnu osnovu za zakonsku zabranu svih komunističkih simbola...

Ekaterina Velika u

Ekaterina Velika u "Vili Zagorje"

Inauguracija protekla bez mentorâ     Kako je...

  • Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

    Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

    četvrtak, 20. veljače 2020. 15:43
  • Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

    Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

    četvrtak, 20. veljače 2020. 09:40
  • Karmine na Pantovčaku

    Karmine na Pantovčaku

    četvrtak, 20. veljače 2020. 10:02
  • Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

    Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

    srijeda, 19. veljače 2020. 12:30
  • Ekaterina Velika u

    Ekaterina Velika u "Vili Zagorje"

    četvrtak, 20. veljače 2020. 15:38

Glavni problem hrvatske države i dalje je organizirana, planska i temeljita borba u razbijanju srbijanskih laži na znanstvenim osnovama

 
 
Između kokarde, simbola Kraljevine Srbije, i ustaškog simbola slova U iz NDH nema nikakve razlike! Kokarda je simbolizirala pripadnost srpskom nacionalističko-šovinističkom pokretu baš kao što je slovo U simboliziralo ustašku skupinu, prvotno osnovanu radi otpora velikosrpskoj hegemoniji između dva svjetska rata. Ustaše su nastali kao teroristička „obrana“ od četničkog vojnog, nacionalnog i, naravno, političkog nasilja koje je bilo izazvano ubojstvom stranačkog prvaka HSS Stjepana Radića (1928.) i trajalo je to sve do kapitulacije Jugoslavije (1941.) kad se ustaška teroristička organizacija s poglavnikom Antom Pavelićem pretvorila  u fašizam Nezavisne Države Hrvatske. U tom istom vremenu kad je Pavelić s ustašama postao poglavnik NDH i Srbija je s Milanom Nedićem i pro-fašistički orijentiranim Dimitrijem Ljotićem pojavila se kao lojalna država Hitlerovoj Njemačkoj. Philip J. Cohen tvrdi da je glavnina srpskog političkog, intelektualnog i vjerskog vodstva kolaboriralo sa silama Osovine. Obje su države, bez volje naroda, provodile rasne zakone dok je srpski odmetnički (čitaj: četnički) pokret, sa simbolom kokarde, vođen Dražom Mihailovićem bio privržen Kralju uz perfidnu politiku protiv njemačke okupacije, ali istovremeno i njezin saveznik u borbi protiv partizanskih snaga što su se priklonile ideji komunizma ili bolje rečeno antifašizma.
http://magazinplus.eu/wp-content/uploads/2013/12/ZvijezdaiKokarda.jpg
Nakon kapitulacije Italije (3. rujna 1943.), bilo je jasno da sile osovine svoje pobjede pretvaraju u poraze od strane SSSR-a, Britanije i Amerike pa su sugestijom, uvijek prisutne engleske politike, srpske kokarde maskirane tako što su masovno zamijenjene zvijezdom petokrakom. Petokraka je značila samo promjenu simbola, ali ne i ideologije, filozofije ili političkog uvjerenja onih koji su se priključili partizanskim jedinicama pod vodstvom Tite i komunističke partije. Pokret ili preokret maskiranja kokarde petokrakom nije imao apsolutni pristanak. Dio četnika, vođen Dražom Mihailovićem, bez namjere da se odrekne kokarde, nastavio je umjesto rata povlačenje pred najezdom, na ovim prostorima, vojne moći SSSR-a i zajedno sa izbjegličkim skupinama civila i vojske njemačkih saveznika (Čerkeza, Nedić-Ljotićeve vojske s dijelom hrvatskih građana zastrašenih komunizmom) koji su povlačili sve do Bleiburga, odnosno austrijskih i talijanskih granica. Otpor pred kapitulaciju Njemačke pružen je na Srijemskoj fronti što se vodio između Srijemske Mitrovice i Šida krajem 1944. i početkom 1945. godine. Taj je otpor oslabio, rekli bismo, kad je Nijemcima nestalo strjeljiva. Tad su partizanske jedinice mobilizirane i za rat neiskusne srpske mladosti na pohodu do Vukovara bile goleme srpske žrtve od kojih su preživjele slijedile povlačenje njemačke vojske sa zadnjim otporom u Sotinu udaljenom desetak kilometara od Vukovara. Nakon toga, mobilizirana srpska mladost je seljačkim kolima i na konjima slijedila povlačenje njemačkih vojnika sve do austrijskih granica.[1]
 
Porazom fašističke Njemačke i njezinom kapitulacijom svibnja 1945. godine Srbija s Nedićem i Hrvatska s Pavelićem izgubile su svaki smisao, i inače, upitne državnosti. Srbija i Hrvatska postale su dijelovi Federativne narodne republike Jugoslavije pod vođenjem Tite i Komunističke partije Jugoslavije (FNRJ) zajedno sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, Crnom Gorom uz autonomne pokrajine Vojvodinu i Kosovo. Nevjerojatno je i, s povijesnog stajališta, nepojmljivo da kokarda kao simbol četničkog pokreta nije osuđena isto onako kako je, s punim pravom, osuđeno ustaško slovo U? Četnici su bili vojni izdanak dinastičke monarhije Jugoslavije pod vodstvom osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića. Njegova politika načelno je bila protiv fašističke Njemačke, ali i protiv partizanskog ili komunističkog pokreta što je dokazano u brojnim ratnim sukobima u kojima četnici nikad nisu bili u iskrenom savezu s partizanskim jedinicama. Drugim riječima, jasno i neupitno, pod simbolom kokarde četnici su ratovali protiv petokrake.
Socijalizam je nakon Titine smrti, ako ne srpskom narodu, ali svakako srpskoj politici bio ista ona maska iza koje se skrivala kokarda za ostvarivanje srpskih nacionalističkih ciljeva uz pomoć JNA; ona je, poslije Titine smrti, omogućila Slobodanu Miloševiću dolazak na vrh partije Srbije kako bi se brutalno obračunala sa svojim protivnicima uz Memorandum SANU kojim je mobilizirana intelektualna elita Srbije idejom okupljanja Srpstva izbjegavajući pri tom odgovornost za raspad Jugoslavije. Srpska politika je, motom očuvanja socijalizma, praktično rušila temelje Jugoslavije uvjerena da će lakoćom, uz pomoć JNA, ostvariti ciljeve velike Srbije. Držali su da ostali narodi u okviru Jugoslavije nisu sposobni sučeliti se JNA koja će, osim u Sloveniji u kojoj su nedostajali Srbi, bez otpora pod maskom socijalizma  dominirati Jugoslavijom za koju je Srbija, tako su tvrdili, sve dala a ništa od nje nije dobila.
 
Vukovar i rat za njegovo osvajanje kao dio puta na ostvarenju velike Srbije nikad prije i nikad uvjerljivije nije svjedočio o zvijezdi petokraki kao simbolu kojim je zamračena kokarda. Nakon što je JNA Vukovar razorila i za život uništila s jedinicama JNA pod vodstvom majora Veselina Šljivančanina paralelno su umarširale skupine paravojnih jedinica obilježenih kokardom! Tim skupinama je bez ikakvih ograničenja dozvoljeno da se ponašaju kao nasilnici spram civila što su u podrumima i skloništima postali žrtve nad kojima su se, doslovce, iživljavali četnici označeni kokardama. Žrtve vukovarske bolnice, nesretnici strijeljani na imanju „Ovčara“ kao i pogubljeni u zgradama skladišta Veleprometa i u skloništu Kombinata Borovo dokazali su dominaciju politike nasilja diktature dinastije Karađorđevića čija simbolika kokarde, ne samo da se nije razlikovala od slova U, nego je bila jednako brutalna i potvrđena razularenom  skupinom koja je pjevala: „...bit će mesa klat ćemo Hrvate, Slobo šalji nam salate!“
 
Srbija je bila, to je neupitno, organizirana i medijski osmišljena kako bi se pred međunarodnom javnosti prikazala kao čuvar Jugoslavije što su u početku podržali Britanci sve dok svijet nije saznao da se Srbija, posebno u BiH, predstavila zločinima koji su kulminirali žrtvama Srebrenice za koje odgovornost snosi JNA pod komandom Ratka Mladića kojeg je osudio Haaški sud kao odgovornog za ratne zločine.
Pitanje raspada Jugoslavije nije pitanje činjenica nego njihovo negiranje od strane Srbije; ona je u nekom duhovnom smislu antieuropska, a u političkom je navodno angažirana prema putu EU-u. Za političku Srbiju, ovakva kakva je, svaka Hrvatska država je ustaška i dok to tvrde u Srbiji se uporno veliča četnički pokret koji je, u povijesnom smislu, bio puno veća prijetnja civilizaciji od ustaškog pokreta. Nije u pitanju samo interpretacija iz četrdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća već cijelog XX. stoljeća koje je jugoslavensku povijest pretvorilo u srpsku nacionalnu hegemoniju i u hrvatsku nacionalnu tragediju. Nevjerojatna je sposobnost kojom su se Srbi prikazali kao najveće žrtve oba svjetska rata u kojima je Hrvatska bila prvo pod Austro-ugarskom monarhijom, a zatim pod Hitlerovim režimom, svaki put bez svoje volje!  
 
Hrvatska stoljećima nije imala svoju državu, a očito i ovom koju je ostvarila ne uspijeva na pravi način vladati, a još i manje sučeliti se srpskoj politici; ona još uvijek osuđuje Hrvatsku pozivajući se na događanja Drugog svjetskog rata kojima je i sama robovala a da nikad nije odgovarala za zločine počinjene od strane četnika koji, ako nisu bili veći onda, nisu bili ni manji od ustaških zločina. Napokon, napuštanje srpskog stanovništva, nazovimo ih pobunjenih Srba, iz Hrvatske nakon neuspjelog projekta stvaranja velike Srbije, više je stvar srpske propagande nego li činjenica njihove ugroženosti od strane Hrvata. Uostalom Srbi nikad nisu bili ugroženi od strane Hrvate čak ni u kvislinškoj državi NDH mjerom kojom su se prikazali kao žrtve ustaškog pokreta kojeg je, nadamo se, osvijetlio svojim djelom Stjepan Lozo Ideologija i propaganda velikog genocida nad Hrvatima. To djelo nije ni opravdanje, a nije ni optuživanje nego je konstatacija kojom bi valjalo razumjeti činjenicu da zločini nisu hrvatska nacionalna značajka i da su ih vršile gotovo sve nacije, a posebno su nastali odmazdom nakon Drugog svjetskog rata koji je rušio europsku civilizaciju jednako fašizmom i komunizmom. Zato nije pametno suvremeni koncept ljudskih prava primjenjivati na vrijeme za i poslije Drugog svjetskog rata u kojem je, takozvana, kulturna misija bila usmjerena mobiliziranjem Srba uz  demoraliziranje hrvatske civilizacijske baštine koja se umjesto u zajednički život pretvorila u floskulu suživota. Zato je savršeno glupo, što srpska politika čini, optuživanjem Hrvata za zločine koje nisu počinili, recimo u Jasenovcu, i amnestira Srbe za zločine koje su počinili, recimo u Bleiburgu, o kojima je svjedočio egzekutor Simo Dubajić. To nije problem samo posljednjeg rata iz kojeg poražena Srbija želi izaći kao moralni pobjednik nego je pitanje cijelog XX. stoljeća!
 
Hrvatskoj treba svjesno nastavno osoblje
 
Suvremena Hrvatska nije u stanju bez pristanka Srbije osloboditi se svih zabluda i interpretacija nacionalnih nesporazuma koji nisu vezani samo za događanja nastalih u vrijeme i nakon vremena Drugog svjetskog rata jer, da se poslužimo metaforom, ispaljeni metak nitko nije u stanju vratiti u ležište oružja iz kojeg je ispaljen. Riječ je o činjenici da teme naše prošlosti dominiraju kako bi se skrenula pozornost s pitanja koja zadiru u pljačku, u otuđivanje ili u prisvajanje materijalne osnove obje države. Po svemu sudeći zabavljanje javnosti prošlostima bivših država odvlači pozornost građana od aktualnih pitanja sudbonosnih za budućnost država raspadnute Jugoslavije. Budućnost država raspadnute fašističke i socijalističke države sasvim sigurno ne ovisi o ideološkim stajalištima, a ni o grijesima prošlosti nego ovisi o obrazovnom prostoru koji nije u metodici i didaktici nastavnih programa nego je isključivo ovisan, umjesto o obrazovanju, o odgoju discipline reda, rada i odgovornosti. Stoga se valja zamisliti nad sustavom u kojem bi prvo valjalo odgojiti nastavni kadar koji je trenutačno i sam nesposoban i za odgojno djelovanje neobrazovan da bi mogao ispuniti očekivanja odgovornosti za preuzete obveze uz zanemarivanje naše prošlosti vezane za partizane, za ustaše i za četnike!
 
Pred Hrvatskom je politikom veliki izazov u činjenici da od 1. siječnja 2020. Hrvatska predsjeda skupštinom EU-a, a to je istodobno mogućnost da se uz gospodarska pitanja odlučujuća za razvoj svake države uredi pravosuđe i politika odgovorna za suradnju u kojoj nisu bitne samo njene članice nego i države njenog okruženja koje svojim članstvom nedostaju udruženoj Europi za život i suradnju kojom će se sredstva za naoružanje usmjeriti u život dostojan građana civilizirane Europe i, nadamo se, boljeg svijeta. Svijeta u kojem bi, u prvom redu i na prvom mjestu, valjalo zaboraviti razdoblja tužne povijesti naroda i država što su nastale, kako volim isticati, zapadno od Balkanskog gorja i istočno od sunčanih Alpa u kojem su četnici, ustaše i partizani ružan dio naše zajedničke povijesti koju bi valjalo prevladati onako kako je to uspjelo Francuzima i Nijemcima, skandinavskim jako dugo i krvavo zaraćenim državama. Nadajmo se da smo sposobni prevladati razdoblja loših i tragičnih iskustava za bolje sutra obje susjedne i ostalih država brdovitog Balkana.
 
Bilješka:
 
1] Od Vukovara (12.-14. travnja 1945.) partizani su napredovali tako što su zaprežnim vozilima, bez tenkova i topništva, slijedili povlačenje Nijemaca do granica Italije i Austrije bez ispaljenog metka na neprijatelja.
 

Željko Mataja

Anketa

Tko je "zaslužan" što je 2018. mason Dražen Jelenić došao na čelo DORH-a?

Utorak, 25/02/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1470 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević