Iza jugoslavenske antifašističke borbe krije se jedan od najstrašnijih nacionalizama, onaj pansrpski

Prisjećati se Bleiburga ili Jasenovca, za svakog normalnog Hrvata trebalo bi predstavljati nešto što budi duboko strahopoštovanje. Činjenica da je riječ o stotinama tisuća mučki smaknutih osoba, bez ikakvog procesa, trebala bi nas zgrozitibez obzira pripadamo li, kao što je slučaj našeg Predsjednika, politički "pravoj" strani, kako to on sam voli naglasiti. Pitanje koje si Hrvati danas postavljaju jest kako može jedan demokratski izabrani političar, predstavnik građanske države i da stvar bude još gora,  pravnik i umjetnik po kulturnoj formaciji, stajati iza ovakvih izjava. Po toj logici i Rusi imaju opravdanje za 30 tisuća smaknutih poljskih časnika u Katynu jer su se isti protivili ruskoj okupaciji Poljske, ili je pak bilo nužno smaknuti tolike milijune kulaka samo zbog toga što su se protivili kolektivizaciji poljoprivrede? Kada bi sadašnji ruski Predsjednik pokušao javno opravdati ove zločine ostavio bi nas potresene i bez riječi.

Nastojim shvatiti što se to zapravo krije iza izjava predsjednika Josipovića i što to isti ima namjeru obraniti na sve moguće načine. Samo tim putem može se pronaći objašnjenje za njegov slabi senzibilitet prema žrtvama Bleiburga i njihovim obiteljima, a riječ je o velikom dijelu hrvatskih građana od kojih su mnogi i glasovali za njega. Malo je hrvatskih obitelji koje nemaju rođaka među bleiburškim žrtvama koje su, podsjetimo, pogubljene nakon što je Drugi svjetski rat već okončan. Prisjetimo se, nakratko, razloga koji su doveli do biblijskog egzodusa hrvatske vojske i naroda u svibnju 1945.

1) Hrvatski državni vrh odlučuje, da zbog manjka strjeljiva nije moguće organizirati obranu Zagreba i okolice od dolaska Titinih partizana.

2) Nije bilo razloga za izravni sukob koji bi izazvao smrt tisuća ljudi i razaranje grada.

3) Jedina opcija bila je povlačenje hrvatske vojske, oko 200 tisuća ljudi i više stotina tisuća civila prema Austriji kako bi se predali Saveznicima pod zapovjedništvom Engleza jer su već bile poslane dvije važne misije sa zahtjevom predaje Nezavisne Države Hrvatske, jedna savezničkim snagama sa sjedištem u Caserti, a druga pri Svetoj Stolici.

4) Pravno se predaja mogla izvršiti pozivajući se na Ženevsku konvenciju o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929.(čl. 2.“Ratni zarobljenici su u vlasti neprijateljske Sile, ali ne u vlasti pojedinih osoba ili vojnih jedinica koji su ih zarobili. S njima se mora, u svako doba, postupati čovječno i oni se imaju zaštićivati naročito protiv akta nasilja, protiv uvrjeda i protiv javne radoznalosti. Represivne mjere prema njima zabranjene su.”).

Što se, međutim, događa na Bleiburgu? Ne samo što su oni koji su se predali Saveznicima poslani natrag u ruke Titine vojske na masovno pogubljenje,i ovo je najveći paradoks povijesnih događaja nakon Bleiburga koju jedan dio hrvatske ljevice još nije uspio metabolizirati, već je Hrvatska da oslobođena jednog režima, ali gubi svoju neovisnost u korist druge nacije i to one srpske koja se vješto skriva iza jugoslavenskog plašta i partizanskog pokreta te ponovno preuzima nadzor nad hrvatskim teritorijem u obliku nove Jugoslavije. Nastavlja se tradicija one stare, prve Jugoslavije, koja je od 1918. do 1941. provodila politički teror brojnim zatvaranjima i sječom glava onih koji su se protivili njenim hegemonijskim krojevima koje je sankcionirala vojnom okupacijom Hrvatske i drugih balkanskih zemalja.

Hrvatska ljevica trebala je, da je bila dosljedna, uspostaviti komunističku Hrvatsku, no neovisnu o Beogradu, ali na žalost nije bila sposobna učiniti isto ili joj je to bilo onemogućeno, kako i svjedoče ubojstva brojnih komunista, časnika i običnih vojnika, koje su izvršili Srbi. Isti su vrlo mudro uza se ostavili one Hrvate za koje su znali da se ne će protiviti njihovim potezima u zamjenu za privilegije i karijere koje se protežu do danas. Naglašavam i da je bilo nemoguće ne biti upoznat s ovim činjenicama s obzirom da su ubojstva bila masovna, a svjedočanstva mnogobrojna.

Trebalo bi biti jasno Predsjedniku, da danas svaki objektivan i intelektualno dosljedan Hrvat priznaje, iako a posteriori, da se iza jugoslavenske antifašističke borbe krije jedan od najstrašnijih nacionalizama, onaj pansrpski, a ukoliko to ne želi učiniti znači da je nešto u njegovoj sposobnosti razlučivanja duboko iskrivljeno ili se, i time još gore, ali vjerojatnije, osjeća više "jugoslavenom" nego Hrvatom. U tom slučaju sve je razumljivo pa i neki njegovi  stavovi prema Domovinskome ratu, ovdje se recimo ne pita tko je bio na pravoj strani.

Umjesto da se ovakvim potezima sadašnjega hrvatskog predsjednika umanjuju podjele u hrvatskome društvu, isti će stvoriti još dublju jamu u kojoj leže zakopane one nikada izrečene istine. Pokloniti se istini ono je što će nas osloboditi od utvara koje nas progone pa i kad je ona suprotna onome  što bismo mi željeli. To smo dužni hrvatskoj povijesti i tu smo istinu dužni predati hrvatskoj svijesti kako bi se ujedinila  i zajednički gradila jednu novu, na zdravim temeljima sazdanu državu koja svjesna svoje prošlosti traži svoje smjernice u budućnosti.

Želimo gospodinu Predsjedniku da odagna strah od istine, da je dapače traži svim svojim snagama. Priznati grješke pa i kad su ih počinili naši roditelji čini nas boljim osobama i otvara mogućnost pronalaženja puta kojim će se istinski služiti rješavanju hrvatskog pitanja, upravo onako  kako je to učinio tada mladi Titin general i komunist, njegov prethodnik koji je, nakon otkrića strašne istine Drugoga svjetskog  rata, uspio ostvariti hrvatsku samostalnost unatoč nebrojenim unutarnjim i vanjskim preprekama.

Luka Krilić, generalni tajnik Saveza hrvatskih zajednica u Italiji i potomak žrtava Bleiburga i Križnog puta