Tko je na redu poslije Vjesnika?

Na ovim stranicama „Vjesniku“ sam već napisao pola nekrologa, pa je red da ga i dokrajčim. Kad sam napisao prvu polovicu grijala me tinjajuća nada kako će preživjeti „kliničku smrt“. Nadao sam se da će se, ne zbog mojega teksta u internetskoj rupi, već onako, inače, naći još netko tko će za Vjesnik imati toplu oživljavajuću riječ, barem onaj blagi virtualni dodir. Skočit će novinarski i ini sindikati, ustat će Lesi na tačkama… Javit će se odmetnute kćeri i sinovi i medijski tajkuni  obični i politički. A kad tamo prosvjedovali zadnji vjesnikovci na Markovu trgu, no nitko im se ne pridruži. Kao da su šugavi.

Upokojit će ga Čačić i Linić, a svi šute

Ne bi nikoga i ničesa od toga, a medijski odjek slabašan.

I tako nam Vjesnik ode.

Upokojit će ga Čačić i Linić, a Zoran Milanović uteče kroz stražnja vrata Dvora. Ne bi se „štel mešati“. Šuti i Pantovčak.

Moram se ostaviti uvoda „pričam ti priče“, i krenuti izravnije.

Sram vas, dakle, bilo. Pitate koga? 

Sve redom.

Nekakvo novinarsko društvo koje se, lažno, bilježi kao „HND“, a čiji je korijen duboko u Vjesniku i kojega predstavlja neki Duka. Bez toga krepavajućeg Vjesnika nema ni ovodobne ni onodobne, od 1945.,  novinarske Dukine družbe. No, to se više ne može ni sramiti. Nit ima tko, nit ima što. Zatim sram nekakvu maticu u Hrvatskoj, koja je nekada bila i zvala se „MH“, a sad je i gora od trutinjaka, osobito u zagrebačkoj „košnici“. MH bi trebala podići svoj glas Vjesniku u prilog bez obzira što je on svojedobno harangirao za njeno gašenje, odnosno baš zato, pa bi se tako pokazala načelnom i moralnom vertikalom. Ovako je jedno niš' koristi. Vjerujte mi i „to“ će netko već tretirati stečajem, kao kakvim pesticidom.

Sram bilo i društva književnika i pisaca, skoro napisah - „prasaca“. I HAZU-akademiju, iju iju. Sva sveučilišta i veleučilišta po, toj, Hrvatskoj. Naročito rektore i prorektore, a osobito Fakultet političkih znanosti „vilozofske“ i HR študije, pa i ostale, meni nepoznate, koji školuju novinare, kulturnjake, komunikologe… Sram vas bilo sve stranke i partiju, od „desnih“ do „lijevih“, „srednjih“, „regionalnih“. Ni glasa ne puštate kad se gase najpoznatije novine u Hrvatskoj iz kojih je niknula, skoro, cijela medijska infrastruktura. Ma kakav bio Vjesnik i ma kakav je on danas, što je, dakako, drugi problem. Kad se vi razni, spomenuti i nespomenuti, budete gasili, a gasit ćete se ovako ili onako, zbog ovih ili onih razloga - u to nema sumnje, ne će biti razloga da bilo tko to zabilježi, a kamo li prosvjeduje. Udruge ne ću spominjati, sram bi me bilo da su one branile Vjesnik. Ali eto nisu, kao što sam i očekivao. Što se može, sliježete ramenima. Ukinut će to vjesničko gubitaško smeće tandem Čačić - Linić.

Ukinuti sve što ne donosi profit

Pa neka.

Ionako nema Profita.

Dobro, kad je tako.

Ukinite onda gospodo dvojni Čačić - Linić, za primjer, i HNK. Taj je od profita udaljeniji od Vjesnika. Profita tamo ne ima od utemeljenja. Sravnite ga ma i po planu „21“. Nije mu ni fasada za obnoviti! Dobili bismo tako u Zagrebu novi ravni trg. Mogao bi se zvati em „ravni“, em „maćuhićni“. Za „maršala“ bi svakako bio nepodoban. „Ravni trg“, pa „Maršalov“. Asociralo bi na grobni, Tezno i jezno. Ipak bi bilo i nešto posla, srušiti, pa odvesti šutu. E, pa nije ni to za odbaciti. Uzimajući u obzir samo godišnji profit bilo bi toga još za zatvoriti, ustvari ne znam što bi po njegovu mjerilu i ostalo „otvoreno“. Možda se ne bi trebalo ni mučiti s pojedinačnim zatvaranjem neprofitnih institucija već odmah krenuti na državu, kad već ne će sama krepati. No, možda je ovako lukavije, vadiš joj iz temelja ciglu po ciglu pa će se jednom sigurno srušiti.

Čast ukidanja Vjesnika pripast će ministrici kulture

Ali čemu moja kuknjava , ta Vjesnik ukidaju dva znalca. Eto Čačića svaki dan za plaću medijski umiva i „liftuje“ neka „peer“ Ankica pa se on valjda razumije i u medije. Ministar koji se najbolje razumije u ravnanje vrelog asfalta, ter onaj drugi koji vas ravna po džepu, ukinut će jednu kulturnu instituciju, recimo i „marku“, što se trenutačno glasa kao „brand“. Zanimljivo, ministar Slavko Linić, barem vlada takvo uvjerenje, uporno brani Novi list, na čemu mu treba čestitati, bez obzira čiji bio, pod čijim skutima, partijskim, Sanaderovim, Ježićevim, a Vjesnik će gurnuti u stečajnu rupu. Ministrica kulture i koječega sličnoga, Zlatar-Violić, pritom će šutjeti i ući u povijest, ako je uopće bude, kao grobarica Vjesnika. Bio jednom jedan Vjesnik, pokopala ga ministrica kulture,  ipak on više pripada u njen nego u „resor“ asfaltiranja. Ministar nogometa Jovanović  i tko zna još čega – logično - šuti.

Koliko profit bio da bio razlogom upokojavanja Vjesnika, ipak nije najvažniji. Važnija je činjenica, a što ćemo se lagati, što je Vjesnik pune dvije godine služio Jadranku Kosor. Strašno, pogotovo u svjetlu činjenice da je i pokrenut kao najordinarniji sluga politike i nikad ju nije prestajao služiti. Tako je, primjerice, od političara koji djeluju ili su djelovali od devedesete najduže služio Račana. Od 1972. do 1990., zatim od 2000. do 2003., ukupno preko dvadeset godina, što je i više nego deset puta dulje nego što je služio bidnu Jadru! A možda i ovim potezom postračanovci izokola deračaniziraju Partiju, tko zna? 

Najopakija šutnja subnorovaca

Ipak, tko šutio da šutio dok se Vjesnika sahranjuje, a šute kao što smo vidjeli svi, ipak me najviše zaprepašćuje, a i najznakovitija je šutnja subnorovaca koji se aktualno bilježe kao SAB. Registrirajući njihovu šutnju skoro da ne vjerujem ni svojim očima ni ušima. Vjesnik je, pored ostaloga, i jedan od najznačajnijih partizanskih, tko voli i antifašističkih, tko hoće i revolucionarnih, spomenika u  Hrvatskoj. A subnorovci, koji eto imaju i podmladak pa im je „pionir“ Ratko Maričić predsjednik, šute dok ga se ruši. Šuti i njihov počasni predsjednik Stipa Mesić. (Kad im je takav počasni, nečastivi mi ne da mira, pa se pitam: kakav im je nečasni?) Doduše možda oni skupa s Mesićem zijevaju protestne, kao on svojedobno „Juru i Bobana“ pa se  ne čuje. 

Šuteći o rušenju (i) partizanskoga spomenika Vjesnika oni na bubanj stavljaju i sve druge takve, kako one srušene, tako i obnovljene i „preživjele“. Nema od tih spomenika profita pa treba pustiti da ih zarastu trava, paprati i šaš, a ne za njihovo održavanje bacati novce iz proračuna. Uostalom neki su ruglo za okoliš, neki se rugaju umjetnosti, neki pak povijesnim činjenicama i istinama. Ništa lakše onima kojima do tih spomenika nije stalo ili im se čak protive, nego obrazložiti njihovo prepuštanje zaboravu, on je učinkovitiji od bilo kakve mine. Kad su subnorovci u stanju prešutjeti rušenje Vjesnika, a što onda nisu?

I previše se bavim jednim mrtvacem, spopast će me nekrofilija i nekrofobija skupa, pa ću završiti: Dotucite ga, samo ja ne želim imati ništa s tim i zato ne šutim. Neka stoji zabilježeno barem u internetskoj rupi. Pitam se na koncu tko ili što je na redu poslije Vjesnika?

Mato Dretvić Filakov