Zašto se blago kažnjavaju političke i gospodarske kriminalne elite Hrvatske?

Prateći brojne sudske procese koji se vode protiv pripadnika političkih i gospodarskih kriminalnih elita Hrvatske ne može se a ne zaključiti da se gotovo svi osumnjičeni za kriminal osjećaju nevinima, a mnogi su čak i ljuti što se u njih sumnja da su pokrali Hrvatsku i njene građane. Ni podsmjesi ogorčenom puku s osuđeničke klupe nisu rijetkost. Zašto je to tako?

Prije 1990. i političkih promjena u socijalističkoj zajednici komunističkih nazora krasti na sitno je bilo nešto što se u društvu odobravalo. Tome se ne treba čuditi, jer moglo bi se reći da gotovo svi koji su živjeli u nekoj od država komunističkog tipa, nisu voljeli režim države, te su sa sitnim otuđivanjem državnog (društvenog) pokazivali nezadovoljstvo s režimom, tj. državom (društvom) u kojoj su živjeli. O tome ću pisati uvjerljivije drugom zgodom. Svatko je krao državno (društveno) što je mogao (od olovke, zimnice, alata do svega onog što je mogao iznijeti iz kruga tvornice ili kancelarije) i snalazio se na teret države i društva kako je najbolje umio. Oni koji su bili na nižim položajima krali su malo, a oni koji su bili na višim položajima krali su više. Pojedinci koji nisu mogli prihvatiti takav način života bili su usamljeni slučajevi i smatrani budalama. Kako se u komunističkim sustavima nije tolerirala sloboda govora, ljudi su se u tom sustavu kolektivno degenerirali, pa su prijevara i korupcija postali nešto što je društvu bilo nemoguće izbjeći, a pojedincima gotovo nemoguće. A kako se mentalitet varanja ne stječe u godini dana, već se prenosi iz koljena na koljeno, navika je ostala i nakon 1990. Oni koji su shvatili promjene, a znali su igru od prije dok su bili na položajima u gospodarstvu (komunisti i oni bliski njima), promijenili su dres i zaigrali u dresu Hrvatske, najviše u HDZ-u, a neki od spomenutih su izvan politike simpatizirali promjene.

Da bi kamuflirali svoje aktivnosti, pomno su izabrali one koji će se kompromitirati u ime njih, a koji nisu bili komunisti, i preuzeti krivicu pretvorbe. Njima su ponudili atraktivna mjesta u gospodarstvu, a sami zadržali moć koja je došla do izražaja posebno nakon parlamentarnih izbora 2000. Prema tome, gospodari Hrvatske se ne nalaze u politici, već u gospodarstvu. Politika (političari) im služe poput 'štraca' (krpa) u kuhinji, koje jednom upotrijebljene bivaju bačene u smeće, a one sposobne za recikliranje, i dalje se koriste.

Karakternog političara spremnog oduprijeti se gospodarskom kriminalu koji je sad već pod utjecajem međunarodnog kapitala na političkoj sceni kod nas nema, ili bolje reći, takva osoba, ako i postoji, nije dobila priliku. Prema tome, političari (u rukama gospodarstvenika, ne jednog već brojnih interesnih skupina) su do 2000. postavili temelje krađama naroda i nacionalnog blaga, a nakon 2000. te temelje učvrstili. Njima nije bio interes što prije vidjeti Hrvatsku u EU-u, zbog toga su i pregovori (u dijelu naše odgovornosti) trajali duže no što su trebali.

Pokojni doktor Tuđman bio je svjestan što se događa u Hrvatskoj, no zbog godina i bolesti te pored ljudi na koje se morao osloniti u stvaranju države, nije imao više snage oduprijeti se sili koja poznaje samo jezik novca. S njegovim odlaskom priliku su dobili oni koji smisao domovine, ma koja ona bila, ne vide, a jedini im je smisao novac. Zbog toga, promjena koje će vratiti dostojanstvo Hrvatima i građanima Hrvatske od smrti predsjednika Tuđmana nema. Podjela na lijeve i desne, naše i vaše, i korištenje medija za skretanje pozornosti s bitnih na manje bitne i nebitne teme i maltretiranje većine s njima garantira budućnost prevarantima, a dezorijentiranom narodu povijesne naivnosti produžuje vjekovnu patnju. Većina građana Hrvatske razmišlja kako u sudskom sustavu RH svi prevaranti iz političke i gospodarske elite imaju svoje igrače koji će im suditi (ako jednog dana zaista i dođe do suđenja) na način kako prevarenom puku ne odgovara. Naime, što je poštena kazna?

Pretpostavimo da hrvatska obitelj u idealnim uvjetima u kojoj rade muž i žena mjesečno uštede 500 eura. U godini dana, po toj logici, mogu uštedjeti 6000 eura, a u deset godina 60.000 eura. Prateći političku i gospodarsku elitu kojima se danas sudi primjećujemo da su iznosi koje je ta elita 'uštedjela' za prosječnu hrvatsku obitelj nedostižni pa i da štede stoljećima. Pitanje glasi: 'Koliko godina u zatvoru mora provesti netko tko je državu oštetio za sto tisuća, milijun ili deset i više milijuna eura?' Kazneni zakon iz kraja 2011. u članku 40. među ostalim predviđa kaznu u obliku novčane kazne, zatvora i dugotrajnog zatvora. U uvjerenju da su svi saborski zastupnici pomno proučili spomenuti zakon, pogotovo oni s osnovnom ili srednjom školom i oni bez radnog staža osim u politici, želio bih sucima olakšati posao i predložiti da se prilikom donošenja presuda razmišlja i na sljedeći način:

- Ako je netko oštetio državu za iznos ne veći od sto tisuća eura, taj iznos mora vratiti državi i odslužiti zatvorsku kaznu od godine dana. Osuda može biti i uvjetna, no u tom slučaju osuđeni mora državi isplatiti dvostruku vrijednost ukradenog novca (imovine) u roku od šest mjeseci.

- Ako je netko oštetio državu za iznos veći od sto tisuća eura, a manji od milijun eura, taj iznos mora vratiti državi i odslužiti zatvorsku kaznu od najmanje godinu dana a najviše deset godina. Zatvorska kazna može biti 50 posto umanjena uz osudu koja može biti uvjetna u trajanju preostale polovice kazne, no u tom slučaju mora državi isplatiti dvostruku vrijednost ukradenog novca (imovine) u roku od šest mjeseci.

- Ako je netko oštetio državu za iznos od milijun eura ili veći, a manji od deset milijuna eura, taj iznos mora vratiti državi i odslužiti zatvorsku kaznu od najmanje deset, a najviše dvadeset godina. Zatvorska kazna može biti 50 posto umanjena uz osudu koja može biti uvjetna u trajanju preostale polovice kazne, no u tom slučaju osuđeni mora državi isplatiti dvostruku vrijednost ukradenog novca (imovine) u roku od šest mjeseci.

- Ako je netko oštetio državu za iznos od deset milijun eura ili više, taj iznos mora vratiti državi i odslužiti zatvorsku kaznu ne manju od dvadeset, a ne dužu od četrdeset godina. Zatvorska kazna može biti 50 posto umanjena uz osudu koja može biti uvjetna u trajanju preostale polovice kazne, no u tom slučaju osuđeni mora državi isplatiti dvostruku vrijednost ukradenog novca (imovine) u roku od šest mjeseci.

- Onaj tko novca nema za vratiti ukradeno državi, ostaje u zatvoru najmanje dvadeset godina, a najviše četrdeset godina gdje će biti koristan državi i svojim radom vraćati dug.

- Svi s iskustvom zatvora zbog gospodarskog kriminala ne bi smjeli raditi u državnom poduzeću ili ustanovi nikad više.

Od brojnih pravnika se u državi bez uvjerljivog pravnog sustava očekuje više, pa se nadam da će ove sugestije potaknuti suce da opravdaju očekivanja puka željnog pravde, jednake za sve, a lopove, posebno one potencijalne koji ulaze u politiku bez životnog i radnog iskustva, upozoravam da vode računa o pozitivnim promjenama koje će sigurno uslijediti. I na kraju, Hrvatska je siromašna država, ali malobrojni pojedinci su toliko bogati da se njihovim nepošteno stečenim kapitalom može izići iz gospodarske krize.

Dr. sc. Ivica Tijardović