Navijači imaju pravo hukati gladijatorima svih boja i rasa

Već godinama je na tapeti to hukanje na nogometnim stadionima. Kao, bjelački gadovi i smradovi, rasisti i nacisti i ne znam što sve još ne, „huču“ nogometašima tamnije boje kože, znanim crncima. I to navodno nedopušteno i rasističko hukanje u nogometu treba svesti na nulu. Zamišljam se kao predanog navijača bilo koje zemljice, čak i Hrvatske, ako smijem. Igra se taj nogomet negdje, a obožavam navijati pa bih na put i navijao ko' vol.

Putuj, plati - pa viči, krekeći, huči, buči

Mali sam čovjek, slabo zarađujem, ali dere me nogomet. Ide mi repka na prvenstvo, pa ću i ja za njom, kao Irac, Hrvat, Grk ili Talijan, uglavnom idem kao navijač. Plaćam put, treba negdje prespavati, jesti nešto, a zatim krešemo po pivu. Tako su nas televizija i ina medija (na)učili, a i skupu ulaznicu treba platiti. I sve je to činim kako bi moji pobijedili. Eto nas na stadionu. Ma kako ne bih onome „crnome“, najboljemu iz protivničke momčadi, hukao. Još bih i vješticu unajmio da mu loptu mete što dalje od našega gola. Ne bih mu bacio koru od banane, mogao bi tko vrat slomiti, ne bih bacio baklje i sličnu pirotehniku, jer je to opako i opasno i za zatvor i trajnu zabranu posjećivanja nogometnih utakmica, ali huknuo bih mu, za sve te novce samo tako.

U istoj momčadi igra i opasni bijeli. Da mu hučim, baš ga briga, stoga ću mu vikati kre, kre, bje, bje, bje. Ne znam, zasad, bolje. Kre, kre je vjerojatno od „ kretenu“, a „bje, bje, od „bijeli“. Afrikancima bih dopustio da bijelima viču što ih volja, naročito onima iz bivših kolonijalnih sila, a znate i zašto. Smatram kako i žuti jednako tako mogu vikati i bijelima i crnima, pa crni žutima - na stadionima na kojima plate ulaznice. Dakle, vika, huka i dreka mora biti multinacionalna, zatim multirasna, pa klasna, seksualna multi (Ćiro pederu!) i tako u krug. Tko plati kartu za nogometnu i sličnu tekmu smije vikati, skoro, što mu srce želi.

A zašto ja koji sam potrošio te silne novce da bih gledao jednoga koji tjedno zarađuje milijune, ma kakve „farbe“ bio, njemu ne bih smio nešto vikati. Ja njemu recimo „hu. Hu“, on meni, s pravom, „bu, bu“, kretenu jedan. Doduše u sebi i s mislima na vlastiti bankovni račun. Poslije utakmice je mir. Mi, crni, bijeli i žuti umorni od dreke svatko na koga je htio odlazimo, zagrljeni, na pivo. Može tamno, svijetlo, a ima i limun žuto. Okrenu se tri runde pa doma. Tako bi sve bilo lišeno opakoga licemjerja, a uvjeren sam kako bi se i međurasni odnosi, barem među navijačima relaksirano unaprjeđivali.

UEFA bi - plati pa šuti

Ovo „hukanje“ i ostalo drečanje bilo bi tada ono što i jeste, obična predstava u kojoj i publika sudjeluje. Jasno je kako profesionalni nogomet to nije, već jedan od većih globalnih biznisa, a itekako pripada i onome „kruha i igara“. Kad je riječ o profitu koji se iz njega izvlači ozbiljno bih dreknuo recimo na podatak da Francuska iz tzv frankofonske Afrike dovede tisuće dječaka talentiranih za nogomet, a onda nakon nekoliko godina naukovanja jedan iz generacije završi u reprezentaciji i još nekoliko pri vrhu dok većina nestane u predgrađima, često bez posla. Niti druge kolonijalne, a eto usput i nogometne sile nisu puno bolje. Kako protiv toga kriknuti ili možda huknuti „na bijelo“?

Ili ta prodaja nogometaša kao na stočnom sajmu, a bilo bi u nogometu još toga na što bi se moglo istodobno i „krečati“ i „hukati“, bogme i plakati. Način vladanja pomoću „kruha i igara“ primjenjivale su mnoge civilizacije, no slavu je stekao u Rimskome Ctvu, s posebnom primjenom u tada milijunskom Rimu. Daj kruha tolikoj masi građana, ratnog plijena, te priredi gladijatorske „tekme“, a kako se Carstvu bližio kraj tako se broj „tekmi“ povećavao pa ih je bilo, u kombinaciji s raznim svečanostima i praznicima i preko 150 u godini. Ništa lakše nego povući usporednicu s nogometom, a tko voli može ih izjednačiti.

Meni se nekako čini kako je profesionalni nogomet ipak puno opakiji - smišljen je tek naoko slično, a u bitnome je različit. Današnja ga publika sama plaća na različite načine, uključivo i ulaznicu, a dok ga promatra trebala bi šutjeti ili izvikivati točno određene parole, pjevati dopuštene pjesme… Ukratko, ukinute su joj sve slobode, od tržišnih, potrošačkih, do „ljudsko-pravnih“. Totalitarizam bi carevao čak i na nogometnim utakmicama.

Kad smo kod Hrvata, kao navijača, optuživati ih za rasizam i više je nego zločin iz mržnje. Ta mnogi Hrvati, primjerice u Slavoniji, nisu ni vidjeli crnca-Afrikanca dok po slavonskim selima nogomet nije zaigrao Mata (Matias) Chago. (Di si Mata, imenjače, pozdrav ma gdje, bio!). Stignu li još optužbe za rasizam iz kolonijalnih sila, Britanije, Francuske i ostalih, koje su skoro do prekjučer trgovale crnim robljem, svašta mi pada na um, ali jedino ću se tome nasmijati. Inače ukoliko bi UEFA doista željela stati na kraj rasizmu i još koječemu na i oko utakmica, rješenje je vrlo jednostavno. Neka se odrekne sponzorstva pivovarske industrije i industrije onih drugih nezdravih napitaka, zabrani točenje piva u gradovima gdje se utakmice igraju i propiše samo vodu. Dreždeni trijezni navijači bi ju sigurno prije poslušali, a i nogomet bi prije propao. Rasizam bi se pak povukao kod onih koji su ga i izmislili.

Mato Dretvić Filakov