Jedina radost hrvatskome narodu, uz vjeru u Boga i zagovor Svete Majke, uspjesi su hrvatskih športaša

Razmišljanje na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 2012. godine

Dani do polovice kolovoza, od blagdana Gospe Snježne, 5. kolovoza, kada slavimo veliki povijesni dan osloboditeljske vojno-redarstvene akcije Oluja, kao Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja, do 15. kolovoza, blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije, Velike Gospe, uvijek su vrlo uzbudljivi za hrvatski narod. U nedjelju, 5. kolovoza 2012. godine, održala se u Sinju i 297. Sinjska alka, u kojoj je slavodobitnik postao Alan Filipović Grčić. Tih dana, od 25. srpnja do 12. kolovoza, bile su i ljetne Olimpijske igre u Londonu. U tim svjetskim igrama i nadmetanjima je sudjelovalo i 108 hrvatskih športaša u raznim disciplinama. Tijek i rezultate smo pratili sa velikim interesom i očekivanjima. Na našu veliku radost, nade su nam se ispunile. Naši slavni i veliki športaši i športašice osvojili su za svoj narod i svoju domovinu Hrvatsku 6 sjajnih medalja, i to tri zlatne, Sandre Perković u bacanju diska, Giovannija Cernogorca u gađanju glinenih golubova i naših sjajnih nepobjedivih i nenadmašnih vaterpolista, pod vodstvom trenera Ratka Rudića, jednu srebrnu, naših četvorice veslača, Valenta i Martina Sinkovića, Davida Šaina i Damira Martina, te dvije brončane, Lucije Zaninović u tae-kwon-dou i posebno borbenih i velikih rukometaša, pod vodstvom Slavka Goluže, koji su slučajno izgubili samo jednu utakmicu, protiv iznimno grubih Tunižana, i tako propustili mogućnost za još sjajnija odličja.

No, koliko god da su nam športaši svojom ljubavlju i zalaganjem za domovinu donijeli veliku radost, i kojima smo neizmjerno zahvalni, još više su nam ponovno donijeli tugu takozvani naši političari, na proslavi Oluje u Kninu, 5. kolovoza 2012. godine. Oni koji nikada nisu htjeli ni voljeli hrvatsku državu, ideološki, pa i biološki slijednici Komunističke partije koja nas je tlačila i progonila 45 godina, nametnuli su nam se, uz pomoć moćnika svijeta, na vlast od 2000. godine i preuzeli gotovu samostalnu slobodnu i suverenu hrvatsku državu, Republiku Hrvatsku, koju su svojom krvlju omogućili hrvatski branitelji, pod vodstvom neumrlog prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, te je pretvorili u zemlju političkih apsurda, destrukcije i devastacije svega vrijednog i shodno tome našu krasnu i bogatu zemlju doveli do današnje najveće moralne i socijalne bijede. Osobito garnitura na vlasti od 4. prosinca 2011., Kukuriku koalicije Zorana Milanovića, Radimira Čačića i Vesne Pusić, uz isto tako manipulacijama nametnutog predsjednika Republike Hrvatske od 2010. godine, dužnosnika SDP-a Ive Josipovića, pobrinula se da nas šokira iz Knina.

Svojom organizacijom tobože proslave Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja doveli su na svečanost jednog od vođa pobune i agresije na Republiku Hrvatsku, aboliranog četnika Veljka Džakulu, koji se ne kaje za zločine svoje paradržave nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, nego traži da se mi kajemo što smo oslobodili svoju zemlju, a nisu pozvali nikoga od umirovljenih hrvatskih generala, sudionika Oluje, dok glavni zapovjednici, general Ante Gotovina i general Mladen Markač, godinama čame u kazamatu Haaga, nepravedno prvostupanjski osuđeni na 24 i 18 godina robije za "zločinački pothvat" oslobođenja svoje zemlje. Njih se nije ni spomenulo, a čuli smo nevjerojatne, sramotne i ponižavajuće za hrvatski narod i hrvatsku državu riječi Ive Josipovića i Zorana Milanovića, kako mi trebamo priznati i žrtve naših najvećih neprijatelja i zločinaca, i još im se pokloniti i slaviti ih.

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, uz prethodne fraze o našoj pobjedi, doslovce je rekao: "Pobijediti u miru znači i pružiti ruku sugrađanima srpske nacionalnosti i njihove žrtve priznati i pokloniti im se!" Predsjednik Vlade, Zoran Milanović, je uz slične fraze o pobjedi također rekao: "Mi ovaj praznik ne slavimo da bismo uživali u tuđoj nesreći i tuđim žrtvama, kojih je također bilo, i to treba priznati!", te dalje: "Nakon Oluje hrvatska je država u jednom trenutku bila ispod razne svoga zadatka, no to su stvari iz kojih trebamo učiti i postati bolji!"

Oluja je nezaboravna

Znači, on lažno optužuje hrvatsku državu da nije bila na razini svoga zadatka, iako je svima poznato da je već tada vodila mnogobrojne sudske postupke za kaznena djela koja su se dogodila nakon Oluje i kažnjavala otkrivene počinitelje, što Zoran Milanović ne priznaje hrvatskoj državi u to vrijeme. Budući da je poznato da se ni u miru ne mogu otkriti sva kaznena djela, pitam koje su druge države na ovim prostorima činile ono što je činila hrvatska država i u kojem se ratu takva kaznena djela ne događaju, a u Hrvatskoj ih je čak bilo manje nego što je uobičajeno.

Zapravo, Zoran Milanović je sretan sa ovim stanjem, kako radi njegova vlast i slično prethodna, od 2000. godine na dalje, kada za sve zločine odgovaraju samo hrvatski branitelji i kada im se dovode kao svjedoci zločinci sa neprijateljske strane, kada su medijski izloženi linču i kada se u javnosti ne može nikako čuti riječ njihove osobne obrane. Zoran Milanović također ne vidi i ne priznaje tadašnjoj hrvatskoj državi tolika dobra djela nakon Oluje, zbrinjavanje desetak tisuća starih i nemoćnih Srba, koje su ostavili njihovi bližnji "slavni srpski junaci". Ne vide ni on ni predsjednik Josipović da su iza Oluje od nemoćnih srpskih staraca i starica naoružanim šmajserima, što je jednom prilikom prikazala i beogradska televizija, snimajući naoružanu staricu koja se prijetila da ustaše mogu proći samo preko nje mrtve, stradali i mladi hrvatski vojnici koji su im htjeli pomoći.

I Večernji list od 6. kolovoza 2012. piše da su i predsjednik Josipović i Zoran Milanović priznali da je bilo žrtava i na drugoj strani. Također piše da Veljko Džakula, predsjednik udruge Srpskog demokratskog foruma, legitimitet akciji Oluja nije dao, nego je rekao "Bilo je i drugih žrtava u Oluji, koje također trebaju biti priznate." U razgovoru za Večernji list od 10. kolovoza 2012. godine, Veljko Džakula između ostaloga kaže: "U Oluji su stradali i Srbi i Hrvati. Stoga smatram da bi trebali imati zajednički spomenik."

Nadalje kaže kako se Hrvatska treba suočiti sa prošlošću (kao što traži zloglasna Vesna Teršelič) da Oluja ne bi bila tako drastična u očima Srba: "Mislim na ispriku svim žrtvama Oluje, procesuiranje počinitelja ratnih zločina, te stvaranje uvjeta za punu integraciju Srba u hrvatsko društvo." Očito mu uopće ne pada na pamet da treba procesuirati tolike užasne ratne zločine Srba nad hrvatskim civilima, pa i braniteljima, primjerice u Škabrnji, Vukovaru, Tovarniku, Ćelijama, Voćinu, Dalju, Borovu Selu, Baćinu i mnogim drugim mjestima. Srpski zločinci su svakako abolirani i amnestirani, makar protivno svim odredbama Zakona o oprostu, pa se hrvatska vlast ponaša kao da više ne mora voditi brigu o tim zločinima, što i ne čini. Veljko Džakula također spominje kako je "Miroslav Linta, lider organizacije izbjeglih Srba iz Republike Hrvatske u Srbiji, pozvao predsjednika Ivu Josipovića da dođe 8. kolovoza u Žirovac kod Dvora na Uni i položi vijenac za poginule Srbe u Oluji." Predsjednik je brzo reagirao i preko svojih savjetnika poručio da je spreman to učiniti! Eto vidimo što nam se, nažalost, događa u Hrvatskoj!

Nevjerojatna i u povijesti nečuvena "dobrota i humanost" bezbožnika Ive Josipovića i Zorana Milanovića, koji su spremni klanjati se i slaviti poginule neprijatelje i zločince nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, dopuštati im podizanje spomenika i to sve ne samo u svoje ime, nego, najstrašnije, u ime od tih neprijatelja tako stradalog hrvatskog naroda i hrvatske države. Zbilja, kakva silna transformacija, kakva "ljubav prema neprijateljima", daleko veća od Isusove! On je zahtijevao da razumno ljubimo svoje neprijatelje, pa i zločince, i činimo sve što je potrebno (mislim i na pravedno procesuiranje počinitelja zločina) za njihovo dobro, kako bi se mogli pokajati i zaslužiti sretnu vječnost, a nikada nije rekao da se neprijateljima i zločincima klanjamo i da ih slavimo!

Srbi bi ubijali, a da sami ne smiju stradati

Srbima je neshvatljivo da i oni mogu biti žrtve, kad drugima čine zločine. Zato se Veljko Džakula i slični iščuđavaju da su i oni imali žrtve u Oluji. I meni je, kao i svakom razumnom i dobronamjernom, jako žao da je došlo do velikosrpske agresije u kojoj su kao peta kolona u velikoj većini sudjelovali i Srbi, nekadašnji Vlasi, iz Hrvatske. Žao nam je svih koji su izgubili živote i normalno je, humano i civilizacijski da svaka stradala osoba, bez obzira na krivnju, pa i sa neprijateljske strane, ima svoj grob i neka grob posjećuju pokojnikovi bližnji, ali je monstruozno predlagati i zahtijevati od nas Hrvata, žrtava agresije i hvala Bogu pobjednika, da se klanjamo i slavimo poginule neprijatelje i da im dižemo spomenike po Hrvatskoj.

Dobro je rekao u jednome svome djelu neumrli hrvatski vođa i žrtva velikosrpstva, Stjepan Radić, da bi Srbi najrađe iz Beograda na šlauf isisavali hrvatsku krv, a da nitko od njih (ili sa njihove strane u Hrvatskoj) pri tome ne strada. Tako, osim Veljka Džakula, Milorada Pupovca, Vojislava Stanimirovića i sličnih, vidimo da misli i Ivo Josipović i Zoran Milanović i drugi ideološki i biološki nasljednici onih kojima se oni ponose i dive, a koji su službeno, po svome zakonu, preoravali groblja hrvatskih vojnika, svojih ratnih protivnika, a stotine tisuća ubijenih Hrvata, svojih žrtava bez suda, zatrpavali u tisuće jama, bez ikakvih obilježja, pa i smećem prekrivali. Oni neka se i dalje klanjaju kome hoće, ali nikako ne u ime hrvatskoga naroda.

Hrvatski narod će dostojanstveno slaviti Oluju i moliti se

Hrvatski narod ne prihvaća takvu sramotnu proslavu Oluje ni Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja, kakvu priređuju nositelji vlasti u Republici Hrvatskoj, a koji ne vole Hrvatsku. Oni hrvatsku zastavu stidljivo i na kratko podižu na Kninskoj tvrđavi 5. kolovoza i odmah je skidaju, kako ne bi, po njima, iritirala Srbe. Čovjek, moj poznanik, koji je drugi dan autom prolazio kroz Knin i želio vidjeti hrvatsku zastavu na Kninskoj tvrđavi, nije je vidio, jer je više nije ni bilo. Hrvatski narod nikada ne će odustati od proslave Oluje u svome kraljevskom gradu Kninu, i želi da hrvatska zastava vječno vijori na Kninskoj tvrđavi.

Dok se ne izbori za pravu vlast u svojoj državi, Republici Hrvatskoj, najviše će slaviti Oluju i svoj Dan pobjede u Čavoglavama, gdje se, na poziv i u organizaciji Marka Perkovića Thompsona, 5. kolovoza 2012. godine našlo na okupu oko 100.000 razdraganih ljudi, dok ih je, na žalost, u Kninu bilo svega oko 4.000, gdje im je navečer bio priređen i potpuno bezličan koncert.

Čudim se i komentaru Glasa Koncila od 15. kolovoza 2012. godine, za Veliku Gospu, u kojem se hvale riječi Zorana Milanovića u Kninu i naziva ih se državničkim, ne kritizira ga se, već podržava što lažno optužuje hrvatsku državu u teškim trenucima nakon Oluje, a samo mu se donekle prigovara što je praksa u ponašanju drukčija. Ne razumijem zašto bi se potpuno licemjerne riječi, "Naš je cilj danas jaka i stabilna Hrvatska, koja neće biti samo privjesak u EU-u i koja će svima biti majka", uopće nazivale državničkim. Govori se, također, ničim utemeljeno, kako je narod većinski imao golema očekivanja od Kukuriku koalicije, ali da to nije bilo realno. Zašto bi narod imao golema očekivanja od bezbožnika? Nije valjda narod lud? Očekivali smo sve najgore, što se i dogodilo!

U istom broju Glasa Koncila doneseno je više izvješća o misnim slavljima na Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja u raznim mjestima i gradovima Republike Hrvatske, pa i u gradu Kninu, gdje je veličanstveno misno slavlje predvodio vojni ordinarij mons. Juraj Jezerinac, i održao homiliju, te pozdravio zatočene generale u Haagu, Antu Gotovinu i Mladena Markača, ali na misnom slavlju nije bio nazočan nitko od visokih državnih dužnosnika. Sva ta izvješća su, naravno, dobra i potrebna, ali zašto baš ni jedne riječi o proslavi u Čavoglavama? Vjerojatno se netko ne želi zamjeriti vlastodršcima.

No, bez obzira na sve pritiske i poteškoće, hrvatski će narod, uz Božju pomoć, uvijek ostati vjeran Bogu, svojoj Svetoj Majci i Katoličkoj Crkvi na čelu sa Papom, Kristovim nasljednikom. Nosit će u sebi vjeru, nadu i ljubav. Kao i svake godine, tako i 2012., na blagdan Velike Gospe, Uznesenja Blažene Djevice Marije, hodočastili smo u stotinama tisuća u marijanska svetišta. Molit ćemo se i zauzimati za pravdu, slobodu i istinu, za ljudsko, Božje i narodno dostojanstvo, za zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti i za obitelj!

Molimo se za svoje nepravedno progonjene generale i ostale hrvatske branitelje i molit ćemo se i dalje uporno do pobjede pravde! Dostojanstveno ćemo slaviti 5. kolovoza vojno-redarstvenu akciju Oluja kao svoj Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja u kraljevskom gradu Kninu, Čavoglavama, Zagrebu i u svim mjestima diljem domovine i svijeta, gdje god Hrvati žive. Vjerovat ćemo, moliti se i boriti se za pobjedu dobra nad zlom. Molimo se našoj i Isusovoj Svetoj Majci, Posrednici Milosti, Kraljici Hrvata, koja je uvijek s nama bila, u svim našim nevoljama i pobjedama!

Kraljice na Nebo uznesena, moli za hrvatski narod!

Dr. Ružica Ćavar