Get Adobe Flash player
SPC na čelu noćnih kolona u Crnoj Gori i Srbiji

SPC na čelu noćnih kolona u Crnoj Gori i Srbiji

Srbija ponavlja jogurt i balvan revolucije iz osamdesetih i devedesetih...

Zašto su svi naši športaši domoljubi?

Zašto su svi naši športaši domoljubi?

Nakon svake pobjede slave svi Hrvati koji Hrvatsku osjećaju...

Hrvatskom vladaju pioniri komunizma

Hrvatskom vladaju pioniri komunizma

Hrvati bi morali voljeti Hrvatsku onoliko koliko Slovenci i Srbi žude za...

Lažne Plenkovićeve poruke iz Ludine

Lažne Plenkovićeve poruke iz Ludine

Sve što je predsjednik HDZ-a izrekao u Velikoj Ludini velika je...

Uzrok slučaja Zavadlav je u političarima

Uzrok slučaja Zavadlav je u političarima

Tragedija je posljedak nefunkcioniranja...

  • SPC na čelu noćnih kolona u Crnoj Gori i Srbiji

    SPC na čelu noćnih kolona u Crnoj Gori i Srbiji

    četvrtak, 23. siječnja 2020. 15:12
  • Zašto su svi naši športaši domoljubi?

    Zašto su svi naši športaši domoljubi?

    četvrtak, 23. siječnja 2020. 15:09
  • Hrvatskom vladaju pioniri komunizma

    Hrvatskom vladaju pioniri komunizma

    srijeda, 22. siječnja 2020. 10:52
  • Lažne Plenkovićeve poruke iz Ludine

    Lažne Plenkovićeve poruke iz Ludine

    srijeda, 22. siječnja 2020. 10:45
  • Uzrok slučaja Zavadlav je u političarima

    Uzrok slučaja Zavadlav je u političarima

    srijeda, 22. siječnja 2020. 10:39

Srbija ponavlja jogurt i balvan revolucije iz osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća

 
 
Kad smo ovdje prije mjesec dana pisali o aktualnoj balvan revoluciji u Crnoj Gori ukratko smo pokazali kako se model velikosrpskog nastupanja na „terenu“, agresije, od sredine osamdesetih zapravo u bitnome nije promijenio. Samo je malo koncentriraniji, jer sada vrijeme brže teče, te u velikoj mjeri koristi međumrežje i preko njega vodi moderniji „hibridni“ rat. Sve je inače tu i svi su tu, čak su neki još živući veterani na pozornici. Išlo se dotle da se Crnogorcima ukratko „ponovilo gradivo“, onaj početni važni dio svetosavske mitologije s nošenjem kostiju („moštiju“) nekog sveca, ovoga puta sv. Vasilija Ostroškog. Vjerujem kako to Crnogorci u početku nisu razumjeli. Mlađi jer je prošlo tridesetak godina od svojedobne „nošnje“ i ponovnog pokapanja kostiju cara Lazara, a stariji stoga što su, većinom, bili na toj strani, pa njima sad gurati pod nos „mošti“ doista je čudno.
https://www.vaticannews.va/content/dam/vaticannews/agenzie/images/afp/2019/12/27/10/1577438394213.jpg/_jcr_content/renditions/cq5dam.thumbnail.cropped.750.422.jpeg
Balvan revolucija je podignuta zbog tamošnjeg zakona o slobodi vjeroispovijesti (skraćeni naziv, o.a.) koji je crnogorski parlament usvojio 26. XII. 2019. U početku su prosvjedi s tim u vezi, uključivši i događaje u tamošnjem parlamentu bili poprilično nasilni, kako u Crnoj Gori tako i u Beogradu. Tamo su angažirani, a tko će nego delije, kriminalna navijačka skupina, koji su palili crnogorsku zastavu pred veleposlanstvom. Bilo je i nešto batina, navodno je ozlijeđen i jedan vladika i sl.
 
Onda je onaj koji prosvjednike vodi i zapovijeda njima (SPC, država Srbija, tajne službe, Rusija(?) stožer ove balvan revolucije naizgled promijenio taktiku. Negdje pred „srpski“, pravoslavni, Božić, a naročito pred tzv. paljenje Badnjaka pred crkvama odlučeno je (formalno SPC) kako će prosvjedi ubuduće biti mirni i svest će se na molitvu. Hodat će se ulicama i nadalje al' bit će to šetnje s vjerskim obilježjima i molitvom (litije, nešto kao procesija u katoličanstvu) s presudnim sudjelovanjem svećenstva SPC-a. Na kraju „šetnje“ održat će se „moleban“, molitva s nakanom zaštite „svetinja“ SPC-a u Crnoj Gori. Ali to ne će biti kraj - na kraju poslije molitvenog kraja održat će dežurni svećenik i politički zapaljivi govor. Srbijanski predsjednik Vučić bio je koji dan prije tih „paljenja badnjaka“ najavio dolazak na jedno „kurenje“ na sjeveru Crne Gore, al' još će, kao, razmisliti.
 
Svakome tko imalo išta zna o Vučiću odmah je bilo jasno kako on tamo ne će ići, samo je malo kurio političku vatru. I naravno, odustao je kako bi ispao, eto, mirotvorac. Zatim su krenule te molitvene šetnje,litije i molebani, po Crnoj Gori i Srbiji. U Srbiji od Novog Sada, preko Beograda pa na jug. U Beogradu su bile još i demonstracije mladeži studenata, a teško da su i bez „navijača“. U stvarnosti te šetnje su ponajmanje vjerske, a pored parole „Ne damo svetinje“ jednako su učestale i izuzetno glasne, kako u Crnoj Gori tako i u Srbiji „Kosovo je Srbija“, „Crna Gora i Srbija - jedna  familija“, zatim pogrde upućene Mili Đukanoviću, koje s molitvama imaju malo veze.
 
Zanimljiva značajka ovih  „vjerskih“ šetnji je kako se one organiziraju – po mraku, a tada gori vatra, svijetle se baklje - kao da bi se mrak mogao „prelijevati“ i kristalno. Na jednoj snimci (srpski portal u Crnoj Gori In 4S) pokazuje se velika noćna bakljada u okviru „šetnji“.  Naslovljena je: „Ponovo gori Nemanjića plamen, stasaju momci tvrdi k'o kamen“, a snimka je popraćena pjesmom u kojoj ženski glas pjeva kako je usnula „ratnika, zastava mu vatrena i iz borbe donijeta“ zatim nagovara „ustaj dragi vrijeme je Srbija te sad zove“, čemu se muški glas odaziva i pjeva kako će u boj, sve za Srbiju , „ustali su svi Srbi“ i sl. - sve u svemu jedna „lirska“ borbena, molitvama neprimjerena pjesma. Osim ako se ne računa u njoj „molba“ svetom Savi da moli - za ratnike. Ove godine je, čini mi se naglo, u Crnoj Gori populariziran pravoslavni običaj plivanja za „Časni krst“ na rijekama, jezerima, moru, ali ni ono (običajno vjersko) nije išlo bez bakljada i uzvikivanja parola u Crnoj Gori „Kosovo je Srbija“ i sličnih. Kombinacija vatre i vode? Usput, Crna Gora je priznala državu Kosovo.
 
Toliko o promijenjenoj taktici i „molitvenim“ šetnjama kao obliku pritiska na crnogorske vlasti da promijene zakon o slobodi vjeroispovijesti prema kojoj je Srpska crkva i stvarno stala na čelo kolona aktualne balvan revolucije. Paralelno su svi srbijanski mediji,   tabloidi , uključivo i Politiku, tabloidne televizije prepuni istupa različitih intelektualaca, povjesničara, analitičara, političara punih anticrnogorske žuči i njenog „posvajanja“ tvrde vjere u skoro novo „prisajedinjenje“. (Odavde im, u „vjerskom“ dijelu, „pripomaže i Dragiša“ - Drago Pilsel.) Sve „cvate“ kao i osamdesetih-devedesetih.  Ova bitka „za srpske svetinje“ u Crnoj Gori u Srbiji donijela je i sljedeće: pitanje Srpske crkve u Crnoj Gori s jedne strane je, skoro u potpunosti, pokrilo ono kosovsko, ali i natjeralo srbijansku oporbu na stranu vlasti, pri čemu su neke stranke još radikalnije, te tako zamračilo i ona unutarnjopolitička, različite afere, pitanje bojkota izbora i dr. Znači li to kako se promijenio redoslijed vraćanja „srbijanskih zemalja“ u krilo „majčino“? Prvo Crna Gora, a zatim Kosovo? Čini li im se to kako bi Crnogorce mogli vratiti „na pravi put“, prema Dubrovniku recimo, kao „onomade“? Hoće li se Crna Gora i s iskustvom antibirokratske revolucije znati suprotstaviti balvan revoluciji koja je već ušla u dvorište?
 
Ovdašnju mediju (i politiku) sve to  malo zanima iako se događa u neposrednom susjedstvu, a neznano je kako i dokle će se razvijati događaji, kamo bi se mogli „preliti“, bi li mogli dosegnuti sva područja gdje djeluje borbena Srpska crkva…? NATO je navodno tamo, kod svoje članice, već poslao antihibridnu ekipu, a ako se ne varam i Hrvatska je članica. I još jedan „detalj“ ustvari konstanta veliko srbijanske politike - i u Crnoj Gori locirane su „ustaše“, pače crnogorske, a u „optužnici“ je i pravaštvo, „frankovačka“ ideologija, maspok (Hrvatsko proljeće) čak i hrvatski komunisti i, naravno, neizostavni Vatikan. Vrijedi li ovdje još možda ona o povijesti kao učiteljici ili je i nju izbacila „kukurikularna“ reforma (reforma Kukuriku koalicije plus HDZ)?
 

Mato Dretvić Filakov   

Nakon svake pobjede slave svi Hrvati koji Hrvatsku osjećaju svojom

 
 
Još se svi s ushitom, ponosom i možda dozom nostalgije sjećamo trijumfa naših srebrnih nogometaša zlatnog sjaja, hrvatskog kapetana, mušketira i viteza Luke Modrića - dječaka lavljeg srca - njegove Zlatne lopte i titule najboljeg svjetskog nogometaša, još su nam pred očima zlatni, jedinstveni i neponovljivi Zlatko Dalić i njegova junačka momčad i onaj velebni doček, kad se nacija okupila u glavnom gradu svih Hrvata na do tada nedoživljenoj manifestaciji rodoljublja i domoljublja na otvorenoj sceni koja je zadivila svijet. Bilo je blistavih trenutaka hrvatskog sporta u proteklih 30 godina, ali je ovaj nogometni nadvisio sve - ne zato što su drugi športaši manje važni i manje dragi puku, nego iz jednostavnog razloga što jedino nogomet kao najvažnija sporedna stvar na svijetu može izazvati takvu erupciju oduševljenja i baciti nas u zanos.
https://www.sportschau.de/handballem/kroatien-spanien-116~_v-TeaserAufmacher.jpg
Slavili su Hrvati i svi koji Hrvatsku osjećaju svojom, od Konavala i Cavtata do Iloka, diljem Herceg Bosne i svijeta, milijuni domoljuba su okićeni nacionalnim bojama u transu izašli na ulice, osjećajući da se takvi trenuci moraju proslaviti skupa, u jedinstvu, u zajedništvu kojega nam tako često nedostaje. I nije na taj velebni događaj mogla baciti sjenu čak ni ona podlost što su nam je priredili službeni organizatori dočeka nogometaša i njihovi žbiri, koji su zaštićeni mrakom i anonimnošću na onako perfidan način (da ne upotrijebim neku težu riječ) isključili mikrofon kako Marko Perković Thompson ne bi mogao završiti započetu pjesmu ("Lijepa li si") koja je već postala nekom vrstom neslužbene himne svima nama čija srca bez ostatka kucaju za Domovinu i hrvatski rod.
 
Luka, Vida, Ćorluka, Mandžo, Raketa, Perišić i ostali naši dečki doslovno su Thompsona uvukli u autobus sa željom da im upravo on pjeva u tim trenucima slavlja! I komu je to moglo smetati? Tko je to na fešti u Zagrebu tog 16. srpnja 2018. godine bio važniji i meritorniji odlučiti sastav onih koji će nastupiti na pozornici? I tko se to usudio zgaziti želju slavljenika i pred cijelom nacijom i svijetom nama i njima pljunuti u lice!? Krešo Dolenčić, Milan Bandić ili netko treći, sasvim je svejedno, ali to je bila i ostala sramota koju nismo zaboravili! Posve je sigurno kako bi okupljeni puk poštivao svaku želju naših zlatnih momaka, vitezova, junačina koji su srce ostavili na terenima u Rusiji da bi naciji te nezaboravne trenutke ponosa i slave, ali, eto, oni su željeli baš njega i samo njega, M.P.T. - i to je bilo njihovo pravo! Nešto na što se nije smjelo pljunuti! A pljunulo se! Treba biti posebno pokvaren, drzak, bezobrazan i podmukao pa učiniti takvo što! I potvrdilo se da i takvih ima. Vjerojatno samo kod nas u Hrvatskoj, nigdje dalje. Nastavio je Marko pjevati s našom nogometnom vrstom i publikom bez razglasa, ali ostao je gorak okus u ustima. I brojna pitanja nakon svega.
 
Ako nekomu u ovoj zemlji smeta izražavanje ljubavi prema Domovini i narodu, ako ne može podnijeti kad se pjeva o hrvatskom jedinstvu i ljepoti zemlje i ako taj "netko" ima takvu moć da može najboljem nogometašu svijeta, izborniku i njegovoj vrsti u trenucima slavlja kakvo Hrvatska u svojoj povijesti nije doživjela isključiti mikrofon, gdje mi to i s kime živimo? Tko su ti opskurni likovi, te gnjide koje iza kulisa poput venecijanskih štakora nesmetano ruju i šire zarazu, mržnju i nesnošljivost - i tko im je dao takvu moć? Tko!?
 
Sjećate li se dočeka naših zlatnih rukometaša koji su također na Trgu svih Hrvata slavili 2003. godine titulu svjetskih prvaka (osvojenu u Portugalu)? I one najave nastupa istog Marka Perkovića Thompsona od strane sjajnog momka i sportaša Božidara Jovića? Na opće oduševljenje prepunog Trga (i okolnih ulica - jer bile su krcate ljudima), Jović, Džomba, Goluža, Balić (koji je te godine ponio laskavu titulu najboljeg rukometaša na svijetu) i drugi zlatni dečki zapjevali su s okupljenom masom istu pjesmu: "Lijepa li si". I tada nitko nije isključio mikrofon. Niti je (koliko se sjećam) postavljano pitanje organizacije vezano za Thompsona i njegov nastup. A bilo je to u vrijeme vlade Ivice Račana. Dakle, u samo 15 godina (od 2003. do 2018.) napravili smo ozbiljan "napredak" kad je u pitanju "sloboda" javnih istupa, pa i onih najzaslužnijih za promociju Hrvatske u svijetu. Svaki normalni građanin u toj bi situaciji poštivao volju i želju Zlatka Dalića i njegovih momaka, pa KOGA GOD da su pozvali na tu proslavu povijesnog uspjeha i rezultata našega sporta - o čemu nismo mogli ni sanjati u vrijeme kad smo ispratili naše nogometaše na SP-u u Rusiju. Da, svaki normalni čovjek i građanin bi reagirao tako - ali ne i oni koji patološki mrze sve što je hrvatsko: od himne, zastave, do domoljubnih pjesama i nacionalnih uspjeha, a uglavnom u ovoj zemlji žive poput bubrega u loju.
 
Ne znam ni jednoga jedinog našeg športaša koji se nije zaogrnuo nacionalnom zastavom nakon što je bilo gdje postigao kakav zapaženiji rezultat, ili da nije mahao njome. Ni jednoga koji nije pustio suzu kad se zadesio na pobjedničkom postolju pogleda uprtog u hrvatsku trobojnicu koja se diže na jarbol i pjevajući "Lijepu našu". Ne pamtim ni jedan jedini nastup naših sportaša (bilo u kolektivnim ili pojedinačnim sportovima), a da se u publici nisu vijorile hrvatske zastave i da se nije iz glasa klicalo Domovini i narodu hrvatskom. Znate li vi možda koga od njih da je u trenucima slavlja športskih dostignuća umjesto hrvatske trobojnice razvio primjerice, žutu zastavu liberala, onu duginih boja, ili možda onu još poznatiju s petokrakom, srpom i čekićem?
 
Svaki narod na svijetu drži do svoga nacionalnog ponosa i dostojanstva, što je sasvim normalna, prirodna i razumljiva stvar. I nismo mi Hrvati u tomu nikakav izuzetak. Slično se ponašaju sve druge nacije, od "velikih" do onih "malih", samo što smo mi možda nešto temperamentniji od mnogih, za što također postoje razlozi. Od Talijana, preko Nijemaca, Brazilaca, Izraelaca, Amerikanaca, Engleza, Iraca, Kamerunaca, do Rusa, Kineza, Japanaca, Kubanaca, Meksikanaca - svi oni manje ili više frenetično slave uspjehe svoga športa, pa zašto to ne bi činili i mi Hrvati? Onima koji ne podnose ovu zemlju i ovaj narod smeta sve što nas čini Hrvatima, pa i Bog i Crkva. Sjećate li se kako su mediji počeli tretirati našu najbolju skakačicu u vis, Blanku Vlašić, nakon što je javno potvrdila kako vjeruje u Boga? Do tada obožavana i dizana "u nebo" kao primadona našega sporta, odjednom više nije bila zanimljiva mainstream medijima koji su je potpuno marginalizirali! Eto, to su naše "slobode" izražavanja, naše "vjerske slobode" i naša "ljudska prava" što nam ih određuju isti oni štakori koji isključuju struju svjetskim vice-šampionima na Trgu Bana Jelačića!
 
Legitimno je biti vjernik i konzervativac u Hrvatskoj, zar ne?
 
Kad se nekoga samo zato što voli svoju zemlju i narod pribija na stup srama i kad ga se vrijeđa i ponižava najgnjusnijim objedama i najprizemnijim pogrdama i psovkama, kad se sve što je za Hrvatsku i hrvatski narod pozitivno i afirmativno proglašava "nazadnim", "primitivnim", "zaostalim" ili imenuje "ekstremizmom", "fašizmom" i "ustašlukom", narod na to mora dati svoj odgovor. Okupljanje tih 550-600 tisuća ljudi na Trgu Bana Jelačića, u utorak, 16. srpnja 2018. godine, bio je naš odgovor: odgovor na sve podle i prljave laži, na pokušaje blaćenja Hrvatske i njezina naroda, odgovor svima koji se ni danas poslije gotovo 30 godina od uspostave samostalne, slobodne, suverene i demokratske Republike Hrvatske nisu pomirili s njezinim postojanjem. I s jedinstvom hrvatskoga naroda koji je jedno tijelo i jedna duša, od Domovine preko Herceg Bosne do iseljeništva. I budu li ga tražili, uvijek će dobiti primjeren odgovor! Uvijek! Ovaj narod nije izgubio dušu. Nisu nas mogli zatrti velikosrpski fašisti i njihova subraća komunisti kroz posljednjih stotinu i više godina, pa ne mogu ni ovi njihovi satrapi i prirepci danas, kad imamo svoju državnu samostalnost i svijest o tomu da u današnjem svijetu možemo opstati samo ako se čvrsto držimo svoje katoličke vjere, nacionalnog identiteta i svih onih pozitivnih vrednota koje nas čine narodom.
 
I ne bojte se! Jednako je prirodno je i normalno biti Hrvat, kao i Francuz, Nijemac, Rus, Kongoanac, Novozelanđanin, Samoanac, Turčin, Brazilac, Čeh, Srbin, Japanac ili pripadnik bilo kojega drugog naroda pod kapom nebeskom. I to je tako, što god oni mislili i govorili. Različitost u nacijama, vjerama, rasama, običajima, svjetonazoru, jezicima i kulturama je bogatstvo ovog našeg svijeta, tog trećeg kamenčića od Sunca na kojemu je, nažalost, sve manje mjesta za Čovjeka i Ljubav. Ali, to nije razlog da odustanemo.
 
Evo, upravo smo u polufinalu Europskog prvenstva u rukometu. Nadajmo se da nas čeka još jedna fešta na Jelačić placu. "IZNAD SVIH HRVATSKA!" - kliču naši "radikalni desničari" na čelu s glavnim "nacionalistom" Linom Červarom na kraju svakog tajm-auta. I biju bitku za Hrvatsku, hrabro i bez kalkulacija. Onako kako to samo Hrvati mogu i znaju. I mi s njima. Bog im dao zdravlja, kako god završilo čekamo ih razdragano i otvorena srca. Nigdje manje zemlje, a većeg giganta u športu od Hrvatske. I to je ono što nam mnogi ne mogu nikako oprostiti.
Šime Vrsajko, živio nam stotinu godina! Ostavio si nam fotografiju za sva vremena. I na travnatom terenu u dalekoj Rusiji posvjedočio kako se voli Domovina, jedna, jedina i sveta Domovina, naša Hrvatska! Svojom gestom i bez ijedne riječi! "Neka pati koga smeta", kaže jedna pjesma stara.
Video: Naši rukometaši slave svjetsku titulu osvojenu u Portugalu 2003. godine na krcatom Trgu bana Jelačića uz pjesmu Marka Perkovića Thompsona: https://www.youtube.com/watch?v=MhnPR5t9-KI
 

Zlatko Pinter

Hrvati bi morali voljeti Hrvatsku onoliko koliko Slovenci i Srbi žude za svakim komadićem hrvatskog tla

 
 
Doista ima nešto patološko, nezamišljivo, neprihvatljivo i psihološki bolesno u naravi hrvatskog naroda, njegovih predstavnika, političara i medija koji, ne istražujući stvarne uzroke i povijesne okolnosti  u kojima su se povijesni događaji zbivali i sedamdeset godina nakon Drugoga svjetskog rata optužuju predstavnike hrvatskog vojnog, političkog, kulturnog i života općenito, iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i Nezavisne države Hrvatske, kao izdajice i krvnike koji su s pravom pod partizanskim revolucionarnim prijekim sudom likvidirani. Taj prijeki sud je radio bez stanke nakon potpisanog primirja 8. svibnja 1945. i uništavao sve, krive i ne krive, ostavivši duboku neizlječivu demografsku, političku, gospodarsku, kulturnu i vjersku ranu na tjelesnom stablu hrvatskog naroda.
https://www.telesurenglish.net/__export/1462130801739/sites/telesur/img/news/2016/05/01/2016-05-01t175406z_1498113606_s1betbotekaa_rtrmadp_3_may-day-cuba-march.jpg
Komunizam je nestao kao vladajuća ideologija ali je ostavio svoje pionire, recitatore partizanskih pionirskih pjesmica, pisce zadojene partijskom ideologijom, povjesničare koji prodaju opravdanje revolucionarne marksističko-lenjinističke pravde koja nikada nije priznavala ni pravo, ni porotu, ni milost, mnoge od njih na hrvatskim sveučilištima, u hrvatskoj politici, u hrvatskom Saboru, u hrvatskim medijima. Iako su se, navodno, vremena promijenila njihova revolucionarna tiranija se nastavlja tako da se više nitko nije sposoban ni zgražati nad njihovim izjavama jer one nisu ekscesi nego svakodnevnica. U Rijeci, gradu europske kulture oni žele istaknuti svoj babilonski crveni okultni pentagram na neboderu u središtu grada da se izdaleka vidi da nisu poraženi i tko Hrvatskom vlada.
 
Uvijek govorim kako bi se Hrvati morali ugledati po ljubavi prema Hrvatskoj na Slovence i Srbe a ne samo ih napadati i ismijavati.Uvijek govorim kako bi Hrvati morali toliko voljeti Hrvatsku koliko je vole Slovenci i Srbi koji neprekidno žude za svakim komadićem hrvatskog tla. I Slovenci i Srbi bi smjesta proglasili svoj gospodarski pojas na Jadranu, kad bi im se ukazala prilika, a ne bi oklijevali i premišljali s odgodom kako Hrvati. Uvijek govorim kako bi Hrvati morali biti bar toliko objektivni u procjeni povijesnih događaja iz prošlosti koliko su to spremni biti Slovenci i Srbi u opravdanju svojih političkih aktera iz prošlosti, ne da bi prikrivali zločine, kao na primjer Slovenci i Srbi, nego da bi istakli odstupanje od nametnute povijesne hrvatske krivnje za iskustvo Nezavisne Države Hrvatske, za sve predstavnike te države i njezine djelatnike koja (krivnja) se ponavlja kao mantra u svakodnevnom životu, u politici, isto onako kako se nameće Njemačkoj koja je bila glavni ratni čimbenik u Europi prije 80 godina. Hrvatskoj se nameće krivnja ne samo u jugoslavenskim okvirima nego i u svjetskim, kao da je Hrvatska sve ratne događaje pokrenula a ne bila njihova žrtva.
 
I evo dogodilo se upravo u vrijeme Nenada Stazića, Kreše Beljaka, Katarine Peović i dr. koji rigaju krvničke uvrjede protiv hrvatskoga naroda da je slovenski Vrhovni sud poništio presudu Leonu Rupniku, suvremeniku Ante Pavelića u Sloveniji, zbog toga što presuda revolucionarnog jugoslavenskog prijekog suda nije bila pravedna. Predlaže se obnova procesa?!S druge strane, u Srbiji rehabilitiran je Draža Mihailović i uzdignut do sveca na kojemu će se graditi srpska politika. Gdje? Pa naravno u BiH i Hrvatskoj. A u Srbiji o istrjebljenju Židova ni riječi. Sve srpske zločine su prema srpskoj historiografiji izvršili Hrvati. Kako Hrvati nemaju zdravih antitijela nego pate od bolesti manjkavog imuniteta, oni proždiru sami sebe umjesto da otvorenim očima i ušima čitaju, gledaju i misle o tomu što se oko njih zbiva. U slučaju nastavka gluhoće, sljepila i progresivne mentalne revolucionarne bolesti prijeti im nestanak.
 

Kornelija Pejčinović, prof.

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Petak, 24/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1168 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević