Get Adobe Flash player
Bandić ugostio Arkanova pobočnika

Bandić ugostio Arkanova pobočnika

IDS-ovci ugostili talijanske fašiste u jeku srbijanske agresije na...

Sve što radi Pupovac, određuje Plenković

Sve što radi Pupovac, određuje Plenković

Aktualna Vlada nema izborni i politički legitimitet građana, što...

"Perzijanci tužili hrvatskog Leonidu"

Srpski i crnogorski agresori došli naoružani u Hrvatsku i sada...

(Anti)fašizam živi od proizvodnje ustaša

(Anti)fašizam živi od proizvodnje ustaša

Zašto se snaha Slavena Letice ne preziva Letica ili...

Gazda je u Remetincu, a kada će ostali?

Gazda je u Remetincu, a kada će ostali?

Da su tijela izvršne vlasti radila svoj posao, ne bismo imali...

  • Bandić ugostio Arkanova pobočnika

    Bandić ugostio Arkanova pobočnika

    srijeda, 07. studenoga 2018. 15:23
  • Sve što radi Pupovac, određuje Plenković

    Sve što radi Pupovac, određuje Plenković

    srijeda, 07. studenoga 2018. 15:16
  • "Perzijanci tužili hrvatskog Leonidu"

    srijeda, 07. studenoga 2018. 15:12
  • (Anti)fašizam živi od proizvodnje ustaša

    (Anti)fašizam živi od proizvodnje ustaša

    srijeda, 07. studenoga 2018. 15:08
  • Gazda je u Remetincu, a kada će ostali?

    Gazda je u Remetincu, a kada će ostali?

    četvrtak, 08. studenoga 2018. 14:30

"Oto-moto" knjige Kraj Iraka našega dobrog guvernera Pere Galbraitha

 
 
U Bagdadu živio trgovac koji je poslao slugu na tržnicu da kupi potrepštine. Nedugo zatim sluga se vrati, blijed, drhteći i reče: Gospodaru, baš dok sam bio na bazaru, udarila me neka žena u svjetini. Kad sam se okrenuo shvatio sam da me to udarila Smrt. Pogledala me i zaprijetila mi rukom - posudite mi svoga konja, odjahat ću iz grada kako bih izbjegao sudbini.
https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTJG2TvBspJ39Ng8OzV9mgj4Fae3GyCLFP8SSTJrNhE0pTZFY1Yhttp://novine.novilist.hr/images/clanci/2007/5/269328.jpg
Otići ću u Samaru, gdje me Smrt ne će pronaći. Trgovac mu posudi konja, sluga uzjaši, zarije ostruge konju u slabine i odjuri najbrže što je konj mogao trčati. Tada trgovac siđe na bazar, ugleda me kako stojim u gomili i upita: Zašto si jutros rukom zaprijetila mome slugi? Rekoh: Nisam rukom mahnula da mu prijetim, nego sam se iznenadila. Zapanjila sam se što sam ga vidjela u Bagdadu, zato što se večeras imam susresti s njime u Samari.
(Napomena: ovu priču zapisao je neki engleski momak 1933., a po britanskim nacrtima Smrt inače po Iraku putuje eto skoro sto godina, pa i ovih dana, ali to je druga i drugačija priča o SMRTI.)(t.g.)

Josipović je indoktriniran komunističkim mentalitetom i svjetonazorom

 
 
„Živimo u zemlji apsurda“ Institucija predsjednika države ključna je za sudbinu naroda i budućnost zemlje, pogotovo u mladim demokracijama gdje nisu izgrađeni svi korektivni mehanizmi, pa razvoj i budućnost nacije u velikom mjeri određuje karakter, svjetonazor i politička doktrina predsjednika Republike. Profesor Tomac, jedan od najprisutnijih komentatora i najistaknutijih znanstvenika, političara i analitičara suvremene hrvatske povijesti, nakon knjiga o prvom i drugom hrvatskom predsjedniku, nije mogao a da argumentirano ne obrazloži političku i povijesnu ocjenu petogodišnjeg mandata trećega Crvenoga predsjednika (Tkanica d.o.o., Zagreb, 2014., str. 357, ISBN 9-789-053-7999-04-9)
Miroslav Tuđman
 
Najmanje su dva niza razloga zašto je danas knjiga Crveni predsjednik pred nama. Prvi su razlozi u karakteru samoga autora: profesor Tomac ne može a da ne komunicira, ne može a da ne reagira na neistine, nepravde i krive političke poruke i procjene. Danas u svojoj trećoj dobi, vjerojatno je i aktivniji nego u prijašnjim razdobljima. Drugi su razlozi za pojavu ove knjige - u anacionalnoj politici predsjednika Josipovića, u njegovoj indoktriniranosti komunističkim mentalitetom i svjetonazorom, u neodlučnosti i nesposobnosti da spasi Hrvatsku od moralne i gospodarske propasti;  ukratko u neodgovornosti i pogubnosti te politike koja je iznevjerila hrvatske nacionalne interese.
 
Prof. Tomac, član Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta u rujnu ove godine iznio je  "etičku optužbu" protiv Josipovića za izdaju nacionalnih interesa. Hrvatska je demografski i teritorijalno ugrožena; Vlast je potpuno otuđena od naroda; na djelu je izdaja Domovinskoga rata; negiraju se komunistički zločini;  ignoriraju se europske vrijednosti u osudi totalitarnih, komunističkih režima; ugrožavaju se temeljne vrijednosti i hrvatskoga naroda i hrvatske države. Svaka stranica knjige Crveni predsjednik argumentira etičku optužnicu protiv trećega predsjednika.
 
Komentirajući stavove članova Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta predsjednik Josipović nazvao ih je „bolesnicima“ i „luđacima“. Tako je ova knjiga i prije svoje promocije dobila negativnu ocjenu. Njegova ocjena potvrđuje da postoje dvije Hrvatske,  te da ne postoji u Josipovića ni politička volja ni interes za pomirbom domoljubne Hrvatske - nastale u Domovinskom ratu - i Hrvatske mentalnih komunisti čija je baština Jugoslavija a tradicija komunistički antifašizam.
 
Aktualnost i argumentiranost stavova iznijetih u ovoj knjizi aktualni predsjednik potvrđuje svakodnevno. Prije dva dana pojavio se među 100 % invalidima Domovinskoga rata, i nije njima rekao da su oni „naša savjest“, nego neposredno prije dolaska braniteljima to je rekao na proslavi 10. obljetnice Documente. Udruge, izdašno financirane iz državnoga proračuna, udruge koja zastupa tezu - u nazočnosti i očitu suglasnost Josipovića - tezu „da neće biti katarze u hrvatskome društvu“ dok se ne osude čelne osobe iz hrvatske vojske i politike, ljudi koji su stvarali i branili hrvatsku državu.
 
Josipović za sebe tvrdi „ja sam antifašist i dijelim te vrijednosti“, te da te vrijednosti dijeli „i najveći dio Hrvatske“. „Oni koji hoće neku drugu Hrvatsku, Hrvatsku u kojoj se vraćaju Kevine jame, u kojoj se partizani proglašavaju  zločincima, u kojoj se ne razumije povijest, ne čine dobro Hrvatskoj“ (JL, 27. 10. 2014., str. 17.). Da ne bi bilo nesporazuma oko Josipovićevih izjava, njegovi korifeji i komentatori dodaju da 'konačna pobjeda' nad fašizmom „znamo da nije bila konačna“, a „Split je danas grad gdje se antifašisti sastaju skriveno, gdje se 'mladi antifašisti' boje u javnosti izaći imenom i prezimenom“ (isto). Drugim riječima, svi oni koji danas ne dijele vrijednosti „komunističkog antifašizma“ su fašisti, a takvih je nemali broj u Hrvatskoj. Štoviše „mladi antifašisti“ moraju se skrivati jer ne mogu djelovati javno – tolika je dominacija fašista u Hrvatskoj. Zato predsjednik Republike dijeli povelje novostasalim antifašistima koji se već 24 godine javno bore protiv fašizma u demokratskoj Hrvatskoj.
 
Vjerovali smo da je stigmatizacija Hrvata kao ustaša i izjednačavanja hrvatskog demokratskog pokreta za vlastitom državom s fašističkom ideologijom – da je to stvar prošlosti. Predsjednik Josipović poručuje da tome nije tako. Profesor Tomac zato analizira i karakter predsjednika i njegove izjave koje poništavaju vrijednosti na kojima je utemeljena i kojima teži neovisna Hrvatska, izjave poput onih u Knessetu da u „u srcima Hrvata živi ustaška zmija“ (str. 43.), ili kada u Jasenovcu poručuje ustaško „zlo“ nije nestalo „ono je tu i vreba“ (str. 154.).
 
Predsjednik Tuđman volio je svoj narod. „Po emocionalnom opredjeljenju više je bio Hercegovac nego Zagorac“ tvrdi Tomac (str. 87.). Svoj narod se „srcem razumije“ (prorok Izaija) ako dijeliš sudbinu svojega naroda, njegove ideale i živiš za njega. Usud prošlosti i budućnost Hrvatske predsjednik Tuđman tražio je u spoznaji povijesti i povijesnoj istini. Nikada u ideologiji. I nije bilo te žrtve koju nije bio spreman podnijeti za svoj narod, s kojim je poistovjetio i svoju sudbinu.
 
„Ivo Josipović nije emocionalni Hrvat. Za njega kao i za Mesića hrvatstvo nije bitno, on nastoji biti obnovitelj regije, branitelj titoizma, nastoji biti Europljanin, građanin svijeta“ (str. 89.). Josipović se prema hrvatstvu odnosi kao agnostik prema Bogu: apstraktnome i praznome pojmu bez vjere i spremnosti na žrtvu. Predsjednik koji je odgovoran za stanje nacije, a bez vjere u svoj narod,  poprima obličje „apstraktnog čovjeka bez identiteta“. Određen i omeđen svjetonazorom kojeg je pokopao Berlinski zid svojim padom, predsjednik Josipović ostao je zarobljenik jugoslavenske prošlosti na koju se više nije politički korektno pozivati.  Zato dolazi do političke inverzije: „Zaboravite prošlost, važna je budućnost!“. Njegova je poruka. No Tomac zaključuje: „Kidanjem povezanosti prošlosti i budućnosti i čovjek kao individua i narod kao cjelina gube svaku sposobnost razlikovanja istine od laži, dobra od zla, moralnog od nemoralnog. Ni čovjek ni narod ne mogu bez korijena živjeti puninom života, gube svoj identitet“. (str. 351.). A odnos prema istini o hrvatskoj prošlosti i budućnosti razlikovala se tijekom mandata triju predsjednika.
 
· U prvom, razdoblju agresije i obrane, Hrvatska je optuživana za fašizam i nacizam. Za vrijeme prvoga hrvatskoga predsjednika i agresije na Hrvatsku, predsjednik Tuđman za agresore je bio nastavljač Pavelićeve politike, Hrvati i branitelji bili su ustaše, fašisti i obnovitelji NDH-azije. Osnovna je teza: „1941. godina koja se vraća“ (S. Goldstein, str. 223.). I danas se u Skupštini Srbije „tvrdi da je Tuđman vodio 99 posto nacističku politiku“ (str. 243.).
 
· U drugom razdoblju detuđmanizacije,  provedena je „nemilosrdna“ lustracija onih koji su stvarali hrvatsku državu. Za vrijeme drugoga hrvatskoga predsjednika i unutarnje agresije na Hrvatsku, peta protuhrvatska kolona na čelu s Mesićem, optužuje predsjednika Tuđmana da je bio na čelu udruženoga zločinačkoga pothvata, čiji je cilj bio etničko čišćenje Srba i agresija na Bosnu i Hercegovinu. Peta haška kolona preuzima bitne pozicije u vlasti, nevladinim udrugama i medijima, te Hrvatsku u Haagu optužuje kao agresora, a za Herceg-Bosnu tvrdi da je zločinački projekt (str. 146). (Nakon prvostupanjske presude dr. Jadranku Prliću, generalima S. Praljku i M. Petkoviću i ostalima, Vesna Pusić izjavila je da ostaje kod svojih izjava /“Hrvatska je agresor“/; Josipović da je svoje rekao u Sarajevu /“Kriv je konglomerat loših politika“/; Pupovac „potrebno /je/ konačno provesti potpunu detuđmanizaciju Hrvatske i osuditi ukupnu Tuđmanovu politiku“ (str. 146.-147.).
· Treće je razdoblje „komunističke sinteze“ hrvatske povijesti. Za vrijeme mandata Josipovića Haag je oslobodio ne samo generale Gotovinu i Markača, nego i predsjednika Tuđmana i hrvatsko vodstvo od svih optužbi. Josipović je pozdravio i primio generale ali je ostao pri tvrdnji da ih je Mesić opravdano smijenio zato što su tražili zaštitu digniteta Domovinskoga rata.
 
· U izmijenjenim okolnostima Josipović nudi ideološku sintezu suvremene povijesti: 1) Hrvatska država je stvorena NOB-u. U partizanskoj borbi hrvatski narod je izborio ne samo svoju slobodu nego i nacionalni identitet i svoju državu; 2. Partizanska borba je najvažniji i najsvjetliji događaj u po­vijesti hrvatskog naroda. Tito je najveći u povijesti i bez Tita i komunista ne bi bilo današnje Hrvatske. 3. Antifašisti su bili tada ono što su hrvatski branitelji bili 90-ih... (str. 95).
 
Tomac zaključuje: „Zato da bi pokazao kontinuitet Tito-Tuđman-Josipović, on krivotvorinama Titu tuđmanizira a Tuđmana titoizira. Na simboličnoj razini to izjednačavanje Tite i Tuđmana ostvaruje posjetima rodnih kuća Tuđmana i Tita te izjavom da se radi o dvije povijesne ličnosti koje su najzaslužnije za hrvatsku državu“ (str. 95.). Tomac dokazuje da Josipović pokušava HDZ-u  i hrvatskom narodu „ukrasti Franju Tuđmana“ (str. 264.).
 
Krivotvorinama Josipović obnavlja stare i potiče nove ideološke sukobe. Zato što, tvrdi Tomac „Nema kontinuiteta između Domovinskoga rata i komunističkog antifašizma, jer je u procesu stvaranja hrvatske države odbačen komunistički sustav kao totalitarni nedemokratski sustav. Zato je protuustavno i protunarodno, protuhrvatsko izjednačavanje antifašističke borbe četrdesetih godina i hrvatskih branitelja devedesetih godina“ (str. 96.).
 
Upravo na toj krivotvorini, na lažnoj povijesnoj sintezi „Tita tuđmanizirati a Tuđmana titoizirati“ obnavljaju se stare ideološke podjele i razlogom su zašto se formiraju dvije kolone u Vukovaru: u jednoj je hrvatski narod a u drugoj njegova vlast. Komunistički antifašizam nije isto što i demokratski antifašizam, a Vukovar je 1991. razarala zvijezda petokraka zajedno s četničkom kokardom. Dug je niz zločina komunističkog antifašizma - od Bleiburga, Križnoga puta, Gologa otoka, državnoga terorizma i udbinih likvidacija – zločina koji traju od 1945. i koji su u ime komunističkog antifašizma činjeni od strane JNA tijekom Domovinskoga rata. Današnji antifašisti djeca su komunističkog sustava, a Tomac zaključuje „komunistički sustav stvorio je invalide demokracije, ljude koji ne prihvaćaju demokratski sustav, koji i dalje žive u prošlosti“ (str. 260.).
 
Nova je pravednost doktrina trećega predsjednika koji se poziva na komunističku prošlost ali se ne želi suočiti s komunističkim zločinima, svjesno ih ignorira, namjerno zaboravlja te ih uporno opravdava  Kevinim jamama. No, ključni razlog zašto nema i ne može biti sinteze i kontinuiteta između komunističkog antifašizma i Domovinskoga rata je odnos prema nacionalnom i naciji. Demokratski antifašizam poštuje naciju i nacionalne vrijednosti. Što nije slučaj s komunističkim antifašizmom koji je zatirao svaku ideju nacionalne slobode u kompozitnoj Jugoslaviji. Nacionalizam, kao pozitivna misao nacionalne slobode, pokazao je veću integracijsku moć od bilo kojih drugih ideja i ideologija. Suvremena povijest je dokazala da je „Ideja nacionalizma jača od ideje komunizma“, jer je nacionalnost univerzalna formula za legitimiranje državnosti.
Zvonimir Šeparović
 
Za Tomca je presudno pitanje “hoće li na sljedećim izborima hrvatski narod izabrati predsjednika ili predsjednicu domoljuba sa čvrstim nacionalnim identitetom, osobu koja je emocionalni Hrvat, kojoj su domoljublje i ljubav prema vlastitom narodu važniji od svega drugog, osobu koja je spremna i osobno se žrtvovati u ostvarivanju interesa hrvatskog naroda. Ili će izabrati predsjednika kojem je nacionalno nevažno, koji zagovara brisanje i napuštanje nacionalne države, koji smatra da je nacionalno stvar prošlosti i da Hrvatsku treba izgrađivati na koncepciji građanske, ateističke države…“ (str. 86.) Ta je odluka presudna, budući da aktualna politička elita „za svoju politiku ne traži podršku i legitimitet u hrvatskom narodu u čuvanju i razvijanju nacionalnog identiteta, kulture, tradicije i sustava vrijednosti, nego traži svoj legimitet u jugoslavenstvu, regiji i anacionalnoj europskoj i svjetskoj klasi“ (str. 189). Istodobno „Svako isticanje domoljublja, obrana tradicije, kulture, katoličkog morala i tradicionalnih obiteljskih vrijednosti napada  se kao konzervativizam i nazadnjaštvo.“ (str. 85) Tomac dokazuje kako je „sadašnja nenarodna vlast u sukobu je s tradicijom i vrjednotama hrvatskog naroda. U sukobu je s Katoličkom Crkvom, u sukobu je s hrvatskim braniteljima, u sukobu je s radnicima, u sukobu je s poslodavcima, na svim područjima djeluju sile razdora i sukoba“ (str. 195.).
 
Prof. Tomac točku preokreta vidi u obrani „istine o Vukovaru i obrani istine o Domovinskom ratu i obračunu s petom haaškom kolonom“ (str. 195.). Izlaz iz duboke moralne i gospodarske krize profesor Tomac nalazi u ideji pomirbe predsjednika Tuđmana, koji je bio arhitekt sloge i zajedništva hrvatskoga naroda (str. 108.). Ali ta pomirba i oprost moraju biti obostrani! (str. 262.). No isto tako, za Tomca „Ideja pomirbe nije u suprotnosti s potrebom djelomične lustracije“ (str. 168.). Tomac želi isto što i biskup Uzinić: „Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao na sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre!“ (Biskup Uzinić, str. 261.). Ovo je samo jedan pogled na knjigu Crveni predsjednik, knjigu koja se bavi uzrocima i razlozima duboke moralne i političke krize u kojoj se nalazi Hrvatska. Zato će biti nezaobilazno štivo za sve one koji traže odgovore na ta pitanja.
 

Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman

Hvala prof. Tomcu, koji se hrabro bori za istinu, vođen vjerom u Krista i ljubavlju prema hrvatskoj domovini!

 
 
Govor s predstavljanja knjige prof. Zdravka Tomca CRVENI PREDSJEDNIK, koje je održano 28. X. 2014. u dvorani Vijenac na Kaptolu.
Pozdravljam gđu Ankicu Tuđman, biskupe Bogovića i Pozaića, poštovane akademike, profesore, predavače, autora i sve vas nazočne! Zahvaljujem prof. Tomcu na pozivu da sudjelujem na ovoj promociji - u ovoj je knjizi naimeon pisao i o meni, a ja sam već više puta promovirao nekoliko njegovih knjiga. Bile su to knjige o njegovom obraćenju, o mistici i Bogu s kojim on susreo. Stoga sam se osjećao dužnim doći i danas na ovu promociju.
Vlado Košić
 
Želio bih i večeras, u predstavljanju ove knjige, ići tim putem kojim sam do sada čitao i predstavljao njegove knjige. Naime, moja želja a i kompetencija nije da se osvrćem na autorova politička uvjerenja i analize - o tome su govorili moji prethodnici- nego ja ću progovoriti o crkvenom vidu kako prof. Tomac prikazuje i vidi aktualnog predsjednika, a tome ću pridružiti i vlastita razmišlja, naime želim pred vama, cijenjeni sudionici ovog susreta, propitkivati o tome koje su to relacije sadašnjeg predsjednika RH prema vjeri i Crkvi u Hrvatskoj. Inače, podsjećam vas, o predsjedniku i njegovu odnosu prema vjeri, na početku njegova mandata, jedan hrvatski teolog napisao je i čitavu knjigu (T. Matulić).
 
Činjenice su sljedeće:
1. Predsjednik je posjetio tri puta papu, dvaput (2010. i 2011.) Benedikta XVI., a jednom (2013.) papu Franju, i u izjavama poslije susreta on hvali dobre odnose države Hrvatske i Katoličke Crkve, ali pokušava prikazati kako je Papa u redu, nohrvatski biskupi baš i nisu, pa se čak u pojedinim analizama medija nameće zaključak da je Crkva u Hrvatskoj u sukobu s Papom (tako u medijima nakon oba posjeta Papi). Inače ta teza je dominantna u hrvatskom novinarstvu u mandatu ovog predsjednika, a činjenica je da predsjednik gaji veoma dobre odnose s mnogim (režimskim) novinarima.
 
2. Predsjednik dapače prisno prijateljuje s novinarima koji najviše napadaju Crkvu (nedavno je – kako facebook bilježi - slavio rođendan novinara D. Pilsela, zajedno s B. Pofukom i Rašetom). To otkriva i zašto ovi novinari toliko otrovno pišu protiv Crkve; naime, i ja sam zvao neke od njih na kavu, ali se nikad nisu odazvali, dok on s njima sjeda ne samo na kavu, nego im odlazi i na privatne proslave rođendana.
 
3. Predsjednik šuti kad ministar Jovanović napada biskupe i Vlada uvodi zdravstveni odgoj (nakon Kardinalove propovijedi na Božić 2012.). Znamo koliko je to nasilno uvođenje zdravstvenog odgoja u škole izazvalo otpora kod roditelja i u vrhu Katoličke Crkve. Minimum ponašanja ljudi na vlasti bi bio da se bar o tome razgovara, no i to je izostalo.Dakako da je najodgovorniji za tu napetu, pa usudio bih se reći i situaciju sukoba države i Crkve, bio prvi ministar tj. predsjednik Vlade, ali i predsjednik države trebao se uključiti, što nije učinio. Uopće je dojam da hrvatska vlast misli da ima ne samo mandat upravljati Hrvatskom nego i mandat ateizirati hrvatsko društvo.
 
4. Predsjednik se otvoreno zalaže za izjednačavanje istospolnih zajednica s brakom –tako on papi Benediktu XVI. u pozdravnom govoru na aerodromu 4. 6. 2011., kada Katolička Crkva slavi svoj prvi nacionalni Dan obitelji, kaže: „Makar nisam vjernik, u dubini svojih uvjerenja dijelim s vjernicima iste vrijednosti.“, a onda dodaje: „Naša se društva pa i obitelji danas susreću s još neslućenim izazovima već zamijećenih promjena tradicionalne paradigme odnosa. Bez obzira u kojem se obliku u našoj suvremenosti ona pojavljivala, obitelj ostaje temeljnom jedinicom u kojoj se gradi svako, pa i hrvatsko društvo.“ (!), a onda i prije i poslije referenduma o braku, protivno Venecijanskoj konvenciji, aktivno sudjeluje u kampanji protiv braka, te poslije u sabor šalje svoj prijedlog da se u članak 62. Ustava treba doda stavak »Životnim zajednicama različitim od braka jamči se pravo na obiteljski život i njegovu zaštitu« koja bi izjednačila istospolne zajednice s brakom, što se na sreću nije razmatralo – a što bi bio presedan, jer ni jedna država na svijetu nema u Ustavu zaštitu istospolnih zajednica.
Na predstavljanju CRVENOGA PREDSJEDNIKA bili su i biskupi Valentin Pozaić i Mile Bogović
 
5. Predsjednik koji se javno, čak pred Papom, izjašnjava da ne vjeruje, dolazi na mise u M. Bistricu, Ludbreg i drugdje, i to osobito u već započetoj predizbornoj kampanji kada zna da će na tim slavljima biti TV-prijenos ili TV-kamere, dakle,samo zato da se promovira u predizborne svrhe, što ja nazivam zloporabom vjere u političke svrhe.
 
6. Brani komunizam i komunističke zločine koji su bili posebno brutalni protiv Crkve ("lijepa kapa partizanka" i govor u Brezovici, 22. 6. 2014.). Samo u mojoj Sisačkoj biskupiji u Drugom svjetskom ratu i poslije njega od komunista je ubijeno 20 svećenika (još 2 od ustaša)! To je za našu biskupiju, koja broji 63 župa, strašno: svaki treći svećenik bio je ubijen, a toliki broj bio je i zatvaran, što znači da je to bio stvarno strašan progon i pogrom Crkve. I to nazivati „antifašizmom“ i braniti te zločine, doista je neprimjereno i – zlonamjerno. U nedavnoj izjavi (u Puli, prije tri dana) izjavio je da oni „koji partizane proglašavaju zločincima ne čine dobro Hrvatskoj“. U tim sam se riječima i ja prepoznao jer sam bio žestoko napadnut (od Jurice Pavičića) kada sam 2012.u Zrinu rekao da su partizani zločinci – jer su uništili čitavu tu župu, pobili jedan dan preko dvjesto ljudi, civila! Zar je to dobro djelo? Zar se već jedanput ne može reći istina o tim zločinima? Kako je moguće to ne osuditi?
 
7. Rekao bih da predsjednik podupire radikalni sekularizam, tj. odijeljenost Crkve od društva (ne samo od države), omalovažava Domovinski rat, bori se protiv branitelja (primjer je SOHV) za koje misli da ih Crkva ne smije podupirati u njihovim zahtjevima – npr. napad na mene (B. Pofuka) kad sam predstavljao knjigu akademika Josipa Pečarića u domu specijalne policije (J. Klemma). A treba reći istinu, naime da su udruga „U ime obitelji“ i „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara (SOHV)“ ono najbolje što se Hrvatskoj dogodilo u posljednje dvije godine, a i jedne i druge Crkva snažno podupire, što aktualni predsjednik RH Crkvi, i meni osobno, jako zamjera. Dakle, i u tim je stavovima on na suprotnoj strani nego Crkva.
 
8. Kada sam, kao predsjednik komisije Iustitia et pax HBK, 2011. pozvao na molitvu za pravednu presudu generalima A. Gotovini i M. Markaču, tada se on oglasio izjavom da sudu u Haagu ne će pomoći molitva nego pravosuđe. Ja sam mu osobno elektronskom poštom poslao kratko pismo gdje sam ga zamolio da ne vrijeđa vjernike u RH, jer osim njega i onih koji ne vjeruju, u RH ima i građana koji vjeruju u moć molitve. Njegov je odgovor bio da on nije želio vrijeđati, ali da treba shvatiti da nije samo molitva dovoljna. Moj je odgovor na to sadržavao pouku o smislu kršćanske molitve koja nije odvojena od života i djelovanja, nego naprotiv potiče na djelovanje i život čini prožet Bogom i njegovom voljom. U ovom dakle slučaju sadašnji predsjednik pokazao se kao čovjek koji ne cijeni molitvu. No, u drugim slučajevima moglo bi se pomisliti da on poštuje molitvu i one koji mole, budući da se često pojavljivao na misama, na hodočašćima, pa i jednom (mislim prije 3 godine)na molitvi za mir „U duhu Asiza“, koja je molitva bila održana i jučer (27. X. 2014.) u crkvi sv. Franje na Kaptolu, gdje su bili predstavnici: Židova, muslimana, pravoslavnih, evangelika, reformiranih, baptista i katolika. Dakako, pitanje je s kojim motivom tko sudjeluje.
 
Možda bi, da bude slika točnija, trebalo reći i nekoliko pozitivnih elemenata u odnosu sadašnjeg predsjednika prema vjerskim pitanjima, kao što je npr. nastojanje oko pomirenja nedavno u ratu suprotstavljenih strana. To je svakako za pohvalu, međutim to nije moguće na ovakav način kakav on promovira, naime ako je nevažna i ne traži se istina, a osobito je to osjetljivo kad se radi o još svježim ranama i ljudskim sudbinama. Zatim, to je njegova uljuđenost, da ne velim finoća, u pristupu ljudima i pojedinim skupinama, međutim kad se to bolje razmotri, čovjek se pitanijeli to zapravo podilaženje svima, pa i sasvim suprotstavljenim skupinama, i nije li to onda odsutnost stava?
 
Stav se ipak može otkriti, no držim da bi proklamirani "predsjednik svih građana" trebao jednako zagovarati sve, a ne samo neke, a ne jedne hvaliti, a druge odbacivati, da ne velim prezirati, osobito kad se radi o činjenici ljudskih žrtava (iz 2. svjetskog rata) i o nedopustivom izjednačavanju (kad se radi o žrtvama Domovinskoga rata)!
Hvala na ovoj knjizi profesoru Tomcu, čovjeku koji se hrabro bori za istinu, vođen vjerom u Krista i ljubavlju prema hrvatskoj domovini!
 

+Vlado Košić

Anketa

Po čijem su nalogu na granici uhićeni i pretraživani Nikola Kajkić i Zorica Gregurić?

Srijeda, 14/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 836 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević