Get Adobe Flash player
Protuhrvatska revizija povijesti

Protuhrvatska revizija povijesti

Optužba za reviziju povijesti reže glavu u...

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Hrvatska je vojno pobijedila Srbiju, ali ne i srpski...

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Hrvatske pravosudne institucije...

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Kratak popis velikosrpskih akcija hrvatskih Srba zadnjih...

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Bivši lopov u Samoboru ugostio njemačkog...

  • Protuhrvatska revizija povijesti

    Protuhrvatska revizija povijesti

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 18:26
  • Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 13:48
  • Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:37
  • Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:32
  • Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:16

Josipovićeva druga republika je ustavno detuđmanizirana i rashrvaćena Hrvatska nastala od Račana do danas

 
 
Startna pozicija predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića nije bila naročita, prvenstveno kao stranačkog disidenta. Birači naime takve baš ne „ljube“ previše, a i sami teško s odjeće „stresaju“ prašinu dotadašnje stranke. Moglo bi su ustvrditi kako Mesićev slučaj to demantira, no za njega je važnije nešto drugo. Na prvim izborima Ivica Račan je kurvanjski izdao i prodao koalicijskog kandidata Dražena Budišu i to je presudilo. Na drugim je pak imao prešutnu ali realnu podršku Ive Sanadera, tada još političara u usponu, a u oba slučaja i svih medija i nekih drugih „silnica“. Za Mesića disidentstvo ionkako ništa ne znači, kao i još mnogo toga. On naime može biti i disident u odnosu na samog sebe, što bi se reklo može i pjevati i zijevati i zijevajuć' pjevati.
http://www.virovitica.net/ieNews/slike/n_17240.jpg
Na saborskim zastupnicima HDSSB-a slavonska je samo - nošnja
 
Stožerna stranka u podršci Kujundžiću bio je HDSSB, ostalo su bile, neka oproste, strančice, a on ga je podržavao s figom u džepu, skoro k'o Račan Budišu. Nametnuo mu je i temu regionalizcije Hrvatske na kojoj on već dugo jaši i sa SDP-om i s Ivom Josipovićem. S tom temom Kujundžić je krenuo žestoko u kampanju, ali zbog nje je izgubio značajan broj glasova, a što je za njega bilo pogubnije - baš onih koji su mu bili skoro sigurni. Toliko je s njom počeo lamatatipo javnosti da si je čak pripisao „otkriće“ nekakve Druge republike što smo ovdje morali sjeći u korijenu. Druga republika je naime rasklimana, moralno rastrojena, detuđmanizirana, rashrvaćena, pa i ustavno Hrvatska nastala od Račana do danas. U njoj smo do guše, pa se gušimo.
 
Ustavne promjene koje predlaže Josipović u svojoj srži imaju baš regionalizaciju Hrvatske - ostalo su trice i kučine - kao preduvjet njezine region-alizacije. „Pet do osam“ regija u Hrvatskoj daleko bi bile podobnije i lakški plijen region-alizacije. Kako je Kujundžić  udarao po Josipoviću, a u biti podržavao njegove ustavne promjene, osobito to činio HDSSB, postalo je potpuno nejasno tko tu koga ili podržava ili ne podržava, ili zavarava. Kanije je Kujundižć odustao od Druge republike pa prešao na neke suštinske skupa s narodom.
 
U javnosti se nije osjećala neke temeljitija, jača podrška HDSSB-a Kujundžiću. Nije za njega grmio zastupnik Dinko Burić, kao što on zna grmjeti da se sabornica trese. Nisu ni ostali, Šišljagić se povukao, a za novoga predsjednika HDSSB-a nitko nije čuo, osim u nekoliko spornih istupa, počevši od priče o jednoj vukovarskoj koloni. (Gdje je on vidio dvije?) Štoviše kao gradonačelnik Beliššća Dinko Burić je u finišu predsjedničke kampanje s ministrom Predrom Matićem, jednim od Josipoviću najdražih političara, su-otvorio neki lift.
 
Krajnji rezultati svega su slijedeći: u Osječko-baranjskoj županiji gdje je HDSSB na vlasti, Milan Kujundžić je osvojio svega 5,7 posto glasova, dakle manje od državnog prosjeka, a bilo je za očekivati da ovdje osvoji treće mjesto, a ako ne to zbog Sinčić-efekta, onda barem dvostruko više glasova nego u državi. U Osijeku je osvojio 6,84 posto, u Čepinu 3,93, u Donjem Miholjcu 5,57, u Belom Manastiru 3,40, Đakovu 5,12, Valpovu 5,55... Naveli smo samo neke gradove, a slična situacija je i u tamošnjim općinama. Sve u svemu HDSSB je očito onemoćao u „svojoj“ kući - „regiji“, komadiću regije, podregiji regije. Politički dugoročnije, znači do sljedećih parlamentarnih izbora, podržati Kujundžića tako mlitavo čisti je politički promašaj, autogol i „pravi put“, jednosmjerni silaska sa scene. Još na koncu oprati političke ruke i reći glasačima na koje ima utjecaj, a vidimo da je ishlapio, neka sami odluče. Pa odlučit će Slavonci i sami po onoj „Zbogom diko“.
 

Mato Dretvić Filakov

Mirjana Kasapović: Referendum je tiranija većine!?

 
 
Bio sam ovdje nedavno glede jednoga referenduma (izbornoga) podržao stajališta prof. Mirjane Kasapović kad li me s tekstom „Referendumi često stvaraju „tiranske ishode“ većine nad manjinom“ (V.L., 13. prosinca 2014.) dotuče. Što mene, ali dotukla je i referendum kao takav. Kolega joj Dejan Jović umlaćuje samo neke, zna se koje, a na sličnom, pače istom kolotragu prof. Kasapović ih mlati sve. Zaboravite ubuduće referendume jerbo su oni prepuni „protumanjinskog potencijala“, „tiranija su većine“ i „ruše ljudska prava“ Da, referendumi su još opasni jer ih, tvrdi profesorica, zagovaraju „desne političke snage“.
http://www.blogger.ba/photos/84829.jpg
Mirjana Kasapović
 
Dosad sam se prema temi svakoga referenduma smio opredjeljivati sa „za“, „protiv“, ili ostati doma spreman, a ubuduće, prema Kasapovićki, ostat će mi samo „protiv“. Možda niti to. Činilo mi se kako je već sam prijedlog da se potpisi za referendum prikupljaju u državnoj upravi, dakle i u policiji, fundamentalno rušenje demokracije koja je, navodno, nastala na gradskom trgu, ali prof. Kasapović to smatra bezvrijednom sitnicom. Skupljali građani, pučani, pučanski ološ, narod… i ino besprizorno potencijalno većinsko mnoštvo i smeće potpise i ma gdje ga i zašto skupljalo - nema veze. Zaboravi. Skupilo ih se, potpisujući za neki referendum i stotine tisuća, pa što onda. Zaboravi, jer vjerojatni su tada većinci koji bi naguzili manjince - ničim drugim do li eto referendumom. Strašno mi je ovo čitati, skoro ne bih vjerovao da tako o za politiku važnom odnosu  „manjine“ i „većine“, gdje je locirano i pitanje referenduma, u „žutim“ dnevnim novinama poje profesorica politologije, koja uči buduće naraštaje politologa.
 
Bauk referenduma iz Kalifornije i Švicarske stigao u Hrvatsku
 
Uobičajena definicija demokracije je kako je to vladavina naroda, nadaje se onda i, kakve, takve, većine. Demokracija ima, dakako, raznoraznih, skoro bezbroj, ali svaka se barem za sebe nastoji pohvaliti nekakvom većinom, uključivo i one „demokracije“ koje su nastajale uz pomoć, blago rečeno, batine. Sve u svemu navedeni članak prof. Kasapović može se svesti na jednu rečenicu: Nad hrvatsku državu i društvo nadvila se strašna opasnost - avet zvana „referendum“. Glavni dokazi o njoj stižu joj, a odakle bi, nego iz Švicarske i Kalifornije. Obje pripadaju među najbogatije zemlje svijeta, najrazvijenije, tehnološki najnaprednije, među  najdemokratskijim su, i tko zna koliko toga još „naj“ ima tamo „u plusu“. Imaju one i „minuse“, ali oni sada nisu tema. Jedna od njih je doduše „prava“ , suverena država, dok je druga nešto kao američki „kanton“, pa je pitanje jesu li usporedive, ali ostavimo se takvih sitnica. Kalifornija je daleko pa zavirimo malo u švicarske referendume.
 
Nedavno su se provodila čak tri istodobno i sve tri inicijative su odbijene: povećanje zlatnih rezervi, ukidanje jedinstvene porezne stope za strane bogataše i ona najzanimljivija - odbijeno je ograničavanje useljavanja. Zanimljivo, eto većina je išla „na ruku“ manjini, pa ništa od „terora“. Ali glavni „dokazni“ za politologinju i pokazni je onaj švicarski „protuminaretski referendum“ na kojemu se većina izjasnila protiv džamija s istaknutim minaretima. „Ravno je to zabrani gradnje katoličkih crkava s tornjevima i zvonima“, predpostavljam u Švicarskoj, tvrdi prof. Kasapović. (Usput, u Zagrebu su zvona katoličkih crkava ponegdje već „potiho“zabranjena - čisto „ekološki“, zbog buke!)
 
E pa ne će biti, ravnije je to zabrani gradnje gotičkih katedrala u Saudijskoj Arabiji, negdje oko Meke i Medine. Kolika bi se danas tamo mogla izgraditi gotička katedrala - visine nebodera u Dubaiju. Zašto ne, recimo, kao znak dobre volje za minarete u Švicarskoj? Kad bi se netko toga dosjetio uvjeren sam kako bi se „protutornjasti“ referendum održavao tamo s malo oštrijim i malo većim predmetom od olovke.
 
Manjina terorizira većinu
 
Vratimo se mi u našu malu referendumsku priču, štoviše u njezinu srž kako ju vidi profesorica Kasapović. Važno je, smatra, gdje i kako se prikupljaju potpisi, ali nije bitno. Nije važan ni potreban broj potpisa, niču referendumi kao gljive poslije kiše, a i potpisa je i koliko treba i  ne treba. Problemi su dublji i tiču se „same srži demokratskog poretka“ poučava Kasapovićka i zabludjele „lijeve“ političare i dijelove stručne i civilne javnosti. Ukazuju joj na to i „takozvani referendumi“ o braku i ćirilici, a prijete i oni koji će „udariti u samo društveno uređenje“ - onaj autsorsingaški i „protumonetizacijski“.
http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/0172005/bpictures/23_october6.jpg
Boljševici u Sovjetskoj Rusiji
 
Bauk, avet referenduma kruži nad  Hrvatskom. Zagledajmo se malo u tu „srčiku“. „Takozvani o braku“ već prebiva u Ustavu pa je svejedno zakonski zaskočen i preskočen. Svečano, čak i demonstrativno ministar Bauk odmah je po zakonu „vjenčao“ dvojicu.  Tzv. parlamentarna većina jednostavno izvarala referendumsku većinu. Dakle, primitivna matematika, pramatematika, veće-manje, kazuje nam kako manjina terorizira većinu, bez obzira na odluku  „bračnog referenduma“. U zakonskom varanju vjerojatno su sudjelovali i saborski zastupnici manjina iza čijih mandata stoji možda nekoliko stotina, malo više od tisuću, glasova - manjina. I ovako manjina terorizira većinu. Koga uostalom predstavlja tzv. saborska većina? Manjinu potencijalnih glasača. Računica je jednostavna - onih koji nisu izašli na izbore, koji su uništili glasačke listiće, te onih koji su glasali za druge stranke i koalicije, a ne za Kukuriku, puno je više. Opet isto - opet manjina terorizira većinu.
 
Aktualni nam predsjednik (kum Ivo?) također ima podršku manje od trećine ukupnog broja birača. I on je, a što drugo do li manjinski „tiranin“, koji i većini, osim ostaloga u srce meće ustašku zmiju. Brrr. Što se tu može, takva je ta „demokracija“, premetne se uglavnom , skoro i svugdje – u vladavinu manjine, „tiraniju manjine“, ma kakav bio recimo izborni sustav. Dodamo li „demokraciji“ opće poznatu, „notornu“, činjenicu kako u i o njoj odlučuje moćna mizerna manjina koja nigdje ne izlazi na izbore, ali vlada s kapitalom i medijima, pa „koordinira“ s izborima, opet smo u „srži“ problema. Toliko smo joj se približili da možemo mirne duše za potrebe ovoga člančića „svetogrdno“ postaviti demokraciju naglavačke i ustvrditi: demokracija je sve i svašta, samo vladavina naroda ne.
 
Boljševička „većina“ terorizira sve
 
No možda sam sasvim u krivu, obični neznalica. Možda me slučaj jedne većine, one boljševičke („boljše“-više), sasvim demantira, a našoj profesorici ode u prilog. „Većinci“ - boljševici su vladali više od pola stoljeća, terorizirajući manjinu, manjine? Ma ne, ta mizerna manjina koja se lažno i propagandno proglasila “većinom“, inače izvorno banda pljačkaša i terorista, uz pomoć Nijemaca je prigrabila vlast, zatim ju krvavo učvršćivala u građanskom ratu, fol u ime i fol većinske radničke klase. Budući su u Rusiji ogromnu većinu činili seljaci, boljševici - mizerna manjina su rapidno smanjivali njihov broj. Samo u Ukrajini glađu su umorili seljaka između osam i 12 milijuna. Ružno je ovako „licitirati“ sa čak četiri milijuna umorenih, priznajem, no držim se one Staljinove  koji je navodno  rekao: „Smrt jednoga čovjeka je tragedija, smrt milijuna tek statistika.“  
 
Ako i nije rekao točno je tako postupao, on i razbojnička „većinska“ banda koju je preuzeo od Lenjina, možda i krvavijega zločinca, ali takvoga „velikog učitelja“ svakako. Slični njima, dakle boljševički manjinci (koje li kontradikcije!) zatim su ovladali s pola svijeta, možda i većinom ljudi, trebalo bi brojiti. Tako je i globalno, bogme i krvavo manjina terorizirala većinu. Nakon, i od boljševičke manjine učeći, nastale su još dvije manjine, fašistička i nacistička i primile se terora ratom nad većinom svijeta, pokušavajući stvoriti „novi poredak“ - da ne ulazimo u ostale „detalje“. I sve to uglavnom bez građanskih referenduma. Istina, bio jedan „ali vrijedan“ potaknut s vrha - Hitler ga potaknuo i ujedino funkcije kancelara i predsjednika države, postavši tako vođa.
 
Nazad u Hrvatsku na ćirilicu
 
Pokazali smo kako je „tzv bračni“ završio pod čizmom manjine, a o „tzv europskom“ da bih riječ. „Takozvani ćirilićni“, iako zabranjen, završio je također - u „teroru manjine“. Inače taj je zbiljam bio „takozvani“, nije se pačao u ćirilicu uopće niti u kojekakve „ćirilice“, već samo u jednu njenu inačicu - uporabu inačice „tenkovske“ ćirilice u Vukovaru. Ona je razorila sve kuće i ulice u Vukovaru, organizirala Ovčaru, a pokušala je srušiti i državu u kojoj je Vukovar. Nema ulica, nema kuća, ljudi pobijeni, protjerani, otjerani u logore u Srbiju. Čisto je „tehnički“ problem kad u ulici nema kuća gdje onda objesiti bilo kakvu ploču, a kamo li na „tenkovskoj ćirilici“. Možda je ipak, blago rečeno, blesavo baš ih tamo prikucati, recimo na uglu ulice koja se nekada nazivala Stjepana Radića, nakon razaranja Vukovara, za vlasti Voje Stanimirovića ulica Puniše Račića, pa bi konačni rezultat bio: Ulica Stjepana Radića – na ćirilici.
 
O tome da Srbi u Vukovaru koriste ćirilicu bez ikakvih problema od vrtića do suda i „do groba“, ne ću trošiti prostor. Što se pak ćirilice u Hrvatskoj uopće tiče, može se ovdje o njoj organizirati i više od jednog referenduma, no ona je koliko srpsko, toliko i hrvatsko pismo. Hrvati su ju postupno napuštali i napustili, a Srbi u Srbiji upravo to čine.
 
Predsjednik Ivin prijeteći referendum
 
Spominjala je profesorica i referendume koji udaraju u temelje „društvenog  uređenja“,autsorsingaški i protumonetizacijski. „Povijesno gledano“ prvi je „outsorcing“ u Hrvatsku uveo Stipa Mesić - on je angažirao vanjske djelatnike, strane špijune,  da „počiste“ arhiv Predsjednika Tuđmana. Od tada do danas u mnogim državnim i javnim ustanovama pomoćni poslovi su izdvojeni. Kako taj referendum prošao da prošao, bilo ga ne bilo – kapital će proviriti tamo gdje nanjuši sigurni profit. Sličan je onaj „cestarski“, možda tek malo složeniji i „narodskiji“, no niti on ne rješava problem. Jedan pak referendum, onaj najopasniji, predsjednički profesorica nije spomenula. Predsjednik i kandidat Ivo Josipović naime prijeti, kao nenadležan, upravo takvim referendumom. Morao bi, kao sindikalist Mijat Stanić, prikupljati potpise, pomagala bi mu, vjerujem, Documenta, čiji je on mentor, a po Peđinom zakonu potpisi bi se prikupljali morti i u policiji, ako ne u policiji svakako pri državi, štonije šija nego je vrat. To bi bio doista pravi sumrak referenduma u Hrvatskoj, mrak u kojemu se ni bauk, ni avet referenduma, više ne bi snalazila, pa ne bi kružila nad njom. Referendum bi umro, no manjina bi nadalje i jače „tiranizirala većinu“.
 
I eto i nas do srži same srži. Takva pra matematika kakvu nam je prikazala prof. Kasapović u odnosu „veće-manje“ - koju su vjerojatno otkrila dvojica špiljskih čovaca dok su s toljagama vrebali neku živinu pa iz dosade ustanovili kako jedan ima veću a drugi manju toljagu - a toliko zamršena i kompleksna u politici i politologiji. Nit' znaš što je veće, „većina“, što je manje, „manjina“, a kamo li tko tu koga. Ali ona i mnogi njezini kolege to znaju - s manjinske boljševičke ideologije najlakše je prijeći na manjinsku ideologiju ljudskih prava. Poglavito „lijevi“ konzervativci znaju - nije problem vladati manjinom problem je kako vladati većinom, a da to većinu što manje boli, te ju još pritom uvjeriti kako i sama sudjeluje u teroru - nad samom sobom. Zato su oni u potrazi za manjinom koja će naslijediti boljševičku. Doista, koju manjinu izabrati za gospodare, pitanje je sad, a referendum manje-više.
 

Mato Dretvić Filakov 

"I nas vodi vođa Radoja Domanovića

 
 
Govor na predstavljanju knjige prof. Zdravka Tomca u dvorani Ogranka Matice hrvatske Zadar
Treba li uopće dvojiti o tome kako će naslov najnovije knjige prof. dr. sc. Zdravka Tomca Crveni predsjednik (Tkanica, Zagreb, 2014., 360 str.) kod svakoga od nas tko imalo djelatnije živi sa svojim vremenom, ovom našom hrvatskom stvarnošću, izazvati, pokrenuti brojne usputne misli, razmišljanja.
http://www.zadarskilist.hr/media/base/bozidar%20simunic-051213-08.jpg
Božidar Šimunić
 
Asocijativni tijek kretat će se od znatiželje, slaganja ili neslaganja s iznesenim, nepriznavanja, omalovažavanja i da dalje ne nabrajam. Ne dvojim, potpuno, da će svaki i malo temeljitiji pristup ovom djelu rezultirati zaključkom kako ovo nije nikakva novinarsko-publicistička efemernost, prolaznost politički obojena. Jer radi se, nesumnjivo, o jednom segmentu naše hrvatske prošlosti, točnije o posadašnjenju, aktualizaciji te naše prošlosti koja je u ovom trenutku kruta zbilja, naša stvarnost, od koje ne možemo pobjeći niti je na bilo koji način zanijekati.
 
Prof. dr. sc. Zdravko Tomac, kao znanstvenik i publicist, naš istaknuti intelektualac, duboko uronjen u ovo maše doba, u njegove tajne i javne zakutke odvažno propituje ovu našu prošlost-sadašnjost. A svoje prošlosti se nitko i nikad ne može odreći, jer odricanjem od svoje prošlosti prestajemo postojati. Istražujući ovu našu prošlost i to, procjenjujem, najčešće jednom naglašenom akribičnošću, tj. brižljivošću, temeljitošću u tom poslu, on tu našu prošlost uzdiže na pijedestal povijesti, a to znači da je utkiva u svevremenost, označujući je kao protok vremena koji ima svoje zakonitosti. Posebice naglasimo da autor Tomac propitivanju ove naše prošlosti prilazi, osim sa znanstveno-publicističkoga i naglašenost domoljubno-humanističkog motrišta.
 
Ističem, čitajući ovu knjigu, da je riječ o lako čitljivom, pitkom tekstu koji privlači izazivajući gotovo bujanje brojnih dojmova, spoznaja i zaključaka. Pa i ovaj, valjda je u pitanju profesionalna deformacija. Naime, u naslovu knjige uporabljeni pridjev (odr. oblik), atribut, epitet crveni predsjednik može biti izveden od dvaju sličnih glagola u hrvatskom jeziku i to: crvenjeti se te crveniti, prvi povratan, sjetite se škole, znači crvenjeti sebe, crvenilo stvarati u sebi i isijavati ga, npr. kao posljedicu bola ili pak srama, bijesa. Glagol crveniti prijelazan je i znači radnju kada tko, recimo bojom nešto učini crvenim. Mislim da je ovo crveni predsjednik ipak ponajviše prvi slučaj što znači da i mi participiramo u tom crvenilu svojim postupanjima. To je ono, što rekoh, naša prošlost-sadašnjost. I sve se ovo, doduše, provlači ovim člancima kao kakav lajtmotiv knjige, a autor će to posebice naglasiti člankom Bože, čuvaj nas od nas samih. Ovu misao znali su nerijetko izgovarati brojni hrvatski umnici dosad, a dakako, ona je i biblijska: Perditio tua Israel ex te, Izraele u tebi je propast.
 
I još jedan neizbrisiv dojam iz spoznaja poslije čitanja knjige. I opet s gledišta književno-jezičnoga. Dr. sc. Tomac likove hrvatskih predsjednika Mesića i Josipovića i još ponekih njima sličnih koji zajašiše na slobodu i nezavisnost Hrvatsku, oblikuje njihov karakter, život, djelovanje, postupkom dodavanja i oduzimanja, gradi ih ponekad u prave literarne likove. U tom razgolićavanju oni pred našim očima, u našoj spoznaji postaju jadne i ljudske kreature, ali iznimno opasne za našu identitetsku supstancu, organizam. Prispodobe sa Don Quijoteom, Sanchom, Tartuffom, Salierom, Švejkom, Faustom, i brojnim drugim likovima iz svjetske literature ipak na kraju najsigurnije nas odvode imaju najviše zajedničkoga s Vođom Radoja Domanovića.
 
I misao završna i neizbježna: poznato je da je pravih vođa i državnika malo u povijesti, oni rijetko svojom veličinom i djelima označe pojedina razdoblja u prošlosti mnogih naroda, kao što je to kod nas dr. Franjo Tuđman. Ali, kako to, da jedan narod koji je podnio iznimno odvažno i ponosno, istina uz velike žrtve, nasilje i licemjernost srbokomunističke jugoslavenštine može, i to poslije brojnih stoljeća, baš u slobodi, u svojoj vlastitoj državi upasti u ovakvu neshvatljivo i iznimno pogrešnu, štetnu avanturu da s njim upravljaju oni nedostojni njega. Uz ovu misao i ona o pouci povijesti: tzv. male narode uvijek, i to baš uvijek, svaka pogreška, promašaj mnogo više stoji nego one brojnije, velike.
 

Božidar Šimunić, prof., ravnatelj Matice hrvatske Zadar

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Ponedjeljak, 21/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 986 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević