Get Adobe Flash player
Hrvatska izumire – političari ne haju!

Hrvatska izumire – političari ne haju!

Svijet se mijenja, samo naša politika to ne...

Hrvatska shizoidna politika

Hrvatska shizoidna politika

Ukoliko HDZ ne istjera Plenkovića, prijeti mu teški...

Referendum je rješenje problema

Referendum je rješenje problema

Izborne jedinice su neprirodno skrojene izbornim...

Pismo iz sela koje nestaje...

Pismo iz sela koje nestaje...

Aferu su zapečatili oni koji su državu prevarili na...

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Slavko Goldstein: »Logor je osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu...

  • Hrvatska izumire – političari ne haju!

    Hrvatska izumire – političari ne haju!

    srijeda, 16. svibnja 2018. 07:04
  • Hrvatska shizoidna politika

    Hrvatska shizoidna politika

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:53
  • Referendum je rješenje problema

    Referendum je rješenje problema

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:46
  • Pismo iz sela koje nestaje...

    Pismo iz sela koje nestaje...

    srijeda, 16. svibnja 2018. 22:55
  • Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    utorak, 15. svibnja 2018. 15:27

Liberalni iluministički mislioci korijenje liberalizma pronašli su u poganskoj antici

 
 
U Hrvatskoj, kada se za nekog kaže da je liberalan onda je taj izričaj za bezbožničku vladajuću političku svitu kao i za režimske korporativne medije inačica kako je taj in, odnosno kako je napredan, demokratičan, ljevičar, sekularist, laički aktivist, kozmopolit, Europljanin, feminist, podupiratelj gay skupina, istospolnih brakova te potpune liberalizacije pobačaja i sl., borac za prava životinja, vode, zraka, leptira, komaraca... Za one druge koji se bore za dostojanstvo svoje države i naroda, za nacionalno gospodarstvo, za jaku državu, jakog vođu, za očuvanje obiteljske tradicije, za kršćanski odgoj djece, za kulturu života zasnovanu na učiteljstvu Katoličke crkve, tima je prilijepljena etiketa rigidnog desničara, priprostog konzervativca, nazadnjaka, zatucanog ognjištara, ruralnog primitivca, pa čak i klerofašiste, ustaše itd. Ispada da je konzervativan svjetonazor gotovo nelegitiman u Hrvatskoj!
http://3.bp.blogspot.com/_znDntnSSPH0/TDxoKh1C86I/AAAAAAAABWM/S7gFdyPMLUA/s1600/coronation_napoleon.jpg
Upravo se stoga treba podsjetiti kako je nastao svjetonazor liberalizama i neoliberalizma koji je danas tako zdušno prigrlila kukurikova koalicija u  Hrvatskoj, a koja je stvorila duhovno i materijalno opustjelu Hrvatsku s vojskom nezaposlenih od gotovo 400.000 tisuća. Liberalizam, kao svjetonazor koji je isključivo u službi krupnog kapitala, od Kristove globalizacije čovjeka stvorio je globalizaciju novca gdje čovjek postoji samo kao objekt zato da bi poslužio uvećanju profita. Umjesto jedino prihvatljivog hijerarhijskog poretka Bog – čovjek – svijet, gdje je ekonomija samo dio svijeta i to u službi čovjeka, stvoren je poredak s početkom u kapitalu, dok je Bog izbačen kao nepotreban. No, i ta Zvijer ima svoju vjeru, a to je novac. Ima svoj pandam u Crkvi i svećenstvu, a to su banke i bankari. Umjesto Vatikana i Pape postoje američke Federalne rezerve (FED) i njihov predsjednik kao vrhovni autoritet kapitalu cijeloga svijeta.
 
Crkva, od Milanskog edikta Konstantina I. Velikog 313. godine do kraja XIX. i početka XX. stoljeća, kada je masonstvo i službeno najavilo pobjedu nad Bogom i smrt Isusu Kristu i Duhu Svetomu, nije doživjela tako veliko slabljenje moći i vjere. Masonski silnici, sklupčani u svojim elitnim klubovima, te podružnicama u raznoraznim društvenim, kulturnim i političkim udruženjima, zidajući imaginarni hram cijelog čovječanstva, gradeći novi Babilonski toranj pod novom maksimom Novog svjetskog poretka, ponudili su svijetu najrazorniju podvalu, surogatni svjetonazor, zvani liberalizam. Liberalizam, kao najveća opsjena čovječanstva ujedno je bio i prvi općesvjetski plan uništenja Crkve.
 
Liberalizam (lat. liberalis = slobodan, slobodoumlje) je svjetonazor koji zagovara smanjenje nadzora države nad individualnom slobodom pojedinca, politička doktrina koja zagovara demokratske oblike vlasti i političku toleranciju, ekonomija koja zastupa načelo slobodnog tržišta i tržišnih zakonitosti, politički pokret koji se zalaže za poštivanje ljudskih prava i liberalnih stečevina čovječanstva. Iz ovih milozvučnih floskula čovjek bi pomislio da je liberalizam krajnja stečevina čovječanstva, utopijski zemaljski raj pravednosti. No, ako samo promotrimo tko su bili prvi liberalni mislioci iz XVII. i XVIII. stoljeća i odakle su se crpile liberalne ideje cijeli pothvat opsjene čovječanstva postaje kristalno jasan.
 
Političku misao i praksu liberalizma razvili su fiziokrati i demonijaci prosvjetiteljstva, drzoviti i naduti enciklopedisti: Rousseau, Diderot, Montesquieu, Holbach, d'Alembert i njihov „vrhovni svećenik“ Voltaire. Prosvjetitelji (iluministi) davši si naziv po Luciferu, nositelju svjetla, narkotizirali su cijelu Francusku, Boga su pisali malim slovom, zakonitom kralju odrubili su glavu, kao i tisuće glava Blažene Djevice Marije čije su kipove dovozili na giljotinu i dekapitirali, a obnaženu prostitutku stavili na oltar crkve Notre Dame u Parizu. Čudovišni tvorci liberalizma sebe su smatrali intelektualnom elitom koja se bori protiv praznovjerja, iracionalnosti i kršćanske tiranije kroz stoljeća. Ortodoksija je za iluministe bila predmetom izrugivanja, dokaz kukavstva zaostalih duhova prošlosti.
 
Liberalni iluministički mislioci korijenje liberalizma pronašli su u poganskoj antici, u Ateni koja je priznavala principe individualne slobode utemeljene i ograničene zakonima grada-države. To nam daje odgovor na stvarni svjetonazor liberalizma. Prvo: sva ta intelektualna svita bila je u članstvu masonskog bratstva, i već tada se ponašala kao budući vladajući stališ čovječanstva prema nešto kasnije razrađenoj shemi „o tri svjetska stališa“ britanskog sociologa Johna Ruskina sa sveučilišta u Oxfordu koji je osmislio kako će elitna rasa eugenika putem svojih podanika – srednjeg stališa vladati cijelim Planetom. Drugo: Atenski polis (grad-država), uzor teoretičarima liberalizma, kojeg i Platon smatra sretnom zajednicom, robove (današnji treći stališ – planetarni puk) uopće ne smatra ljudskom vrstom i na njih se liberalna sloboda nije odnosila.
 
Religija je za liberalizam nešto vezano samo uz intimu vlastite savjesti gdje  Crkva mora biti strogo odvojena od države - „slobodna Crkva u slobodnoj državi“. To ujedno znači da liberalizam nije pravio nikakvu razliku između prave vjere kršćanstva i ostalih religija, gdje je Crkvu gurnuo na marginu društvenog života i podvrgnuo općim pravima kao bilo koju vjersku zajednicu. Liberalizam je ustvari favorizirao sekularizaciju društvenog života, vjerski naturalizam, te na kraju i ateizam i vjersku ravnodušnost, što ga je vrlo brzo dovelo u sukob s kršćanskom koncepcijom čovjeka i svijeta. Francuz August Comte osnivač filozofskog pravca „pozitivizma“ podrazumijevao je da nakon teološkog i filozofskog stadija kroz koje je čovječanstvo prošlo dolazi novo razdoblje povijesti u kojemu čovjek okrenut fenomenima ne postavlja više sterilno pitanje „zašto?“, već „kako?“. Logikom toga pozitivizam je vodio u scijentizam - u stvari u religiju bez imalo transcedencije koja je trebala zamijeniti kršćanstvo (Jose Orlandis: Povijest kršćanstva, Verbum, Split, 2004. str. 153., 154. i 156.).
 
Iluministički liberalizam, osim što je stvorio vojsku racionalista, anarhista, razvratnika i ateista, iza zastora stvarao je i čarobnjake i mage. Sotona s punim pravom počinje opravdavati svoj naziv, Knez ovoga svijeta, jer on je mesija tog dekadentnog svijeta, u kojemu se u skladnoj harmoniji isprepliće ogoljeli racionalistički materijalizam i demonski okultizam. Đavolji pentagram počinje i simbolički povezivati ta dva svijeta. Taj simbol đavla Bafometa, kasnije će, tijekom komunističkih revolucija, dobiti i prepoznatljivu jarko crvenu „đavolju“ boju.U toj sotonističkoj euforiji masonska i ostala ezoterijska društva sve više počinju pokazivati svoj iskonski demonski karakter. Oni doslovno žele uništiti Crkvu i restaurirati poganstvo. Već su srušili temporalnu vlast Svete Stolice i ostavili papinstvo bez ikakvog jamstva. Konačni im je cilj: dokinuti i duhovnu moć rimskog pontifikata, s potpunim rušenjem Papinstva. Diljem Zemlje počinju se osnivati društva tzv. nadmasonerije; Klubovi paklenog ognja, kabalistička, iluminatska, roznkrojcerska i sotonska društva, a gnostički patrijarh Valentin II. ustanovljuje 1888. godine gnostičku crkvu. Viša masonerija smješta svoje sjedište u Rim, nadomak Vatikana, a u palači Borghese smješta i Veliki Orijent, masonsku upravu i paladistički hram (Paladijum sačinjavaju „najzaslužniji masonski Meštri“ koji kontroliraju sva tajna okultna društva).
http://jarconsian.files.wordpress.com/2014/02/sejm.jpg?w=600&h=393
Njemački filozof Ludwig Andreas Feuerbach predlaže u Berlinu kršćanskoj Europi obožavanje jednog novog boga, „ljudsku vrstu“. Slične prijedloge ima Auguste Comte. On snoviđa kako će jednog dana kip Čovječanstva biti postavljen u pariškoj katedrali Notre-Dame, na podlozi oltara kršćanskog Boga. U svojoj bolesnoj filozofiji razrađuje cjeloviti proces kako će „službenici čovječanstva“ u potpunosti zamijeniti „Božje sluge“. Comte sastavlja novi katekizam, piše novo evanđelje, osniva „pozitivističko svećenstvo“ na čijem su hijerarhijskom vrhu znanstvenici i bankari, dok je sebi namijenio ulogu Velikog svećenika, pape.  Izmišlja novih devet sakramenata za čovječanstvo „nove religije“. Ludilo demonije, „masonskog ekumenizma“ i totalnog sinkretizma hara Europom krajem XIX. stoljeća.
 
Po cijeloj Europi masonerija organizira sotonske procesije u kojima se slavi njihov bog Sotona. Jednu takvu procesiju je 1889. godine, prigodom stote obljetnice Francuske revolucije, u Rimu, gotovo pred očima pape Leona XIII., organizirao Ernesto Nathan, Židov i poznati mason, budući gradonačelnik Rima. Trijumfalna masonska procesija nosila je barjake na kojima je bio lik Sotone i natpisi: Živio Sotona, naš kralj. Osim toga, u procesiji je pjevana Himna Sotoni, pjesma talijanskog pisca i dobitnika Nobelove nagrade Giosuea Carduccija. U toj himni Carducci slavi poglavicu palih anđela, pjevajući o Sotoni koji je pobijedio Jehovu svećenika, o hrđi koja je nagrizla Mihaelov mač i vjerni anđeo pada u ponor, dok se grom sledio u ruci Jehove... (Miro Glavurtić: Satana, Sion, Zagreb, 2002., str. 228. i 244.)
 
Liberalni kapitalizam uskoro je pokazao svoje pravo lice. Pod vodstvom masonskih darvinističkih eugenika politička ideologija liberalizma, kao i njegova ekonomska doktrina, u prvom redu se svela na nasilno rušenje kršćanskih dinastija u Europi gdje je novu vlast prigrabilo „građansko demokratsko društvo“. Osim toga, judeo-masonstvo vješto koristi liberalne jurišnike te potiče sukobe i ratove među državama u kojima financiraju sve strane u sukobima pošto je u njihovim rukama cjelokupni umreženi bankarski sustav. Nakon svih tih revolucija i ratova svi njeni sudionici su poraženi, osiromašeni, uništeni, a državne blagajne vape za pomoći. Tada kao mirotvorci uskaču masonske elite nudeći goleme lihvarske kredite državama i gospodarskim subjektima, koji tim činom upadaju u dužničko ropstvo s obično nametnutim gospodarskim, političkim, trgovinskim i svjetonazorskim rješenjima. Budući da novonastali liberalni kapitalizam nije nipošto pratio socijalne probleme, već napose, sveo se na iscrpljujući dugotrajan rad obespravljenog radnika, niske nadnice, zapošljavanje i iskorištavanje djece, neprimjerene uvjete rada i sl., prouzročio je pokretanje pokreta Mihaela Bakunjina, anarhizma, a potom i „znanstvenog socijalizma“, marksizma Karla Marxa.       
 
Marksizam, radikalan protivnik svake religije, poglavito katoličanstva, odgajao je ateizam, bolje rečeno marksistički antiteizam, i ostavio neizbrisivi trag dekristijanizacije cjelokupnog društva širom svijeta. Taj borbeni laicizam i realizam XX. stoljeća kasnije se razvio u socrealizam, a nešto kasnije i u nacizam.
 
Marksizam je uz cionizam postao novi masonski demagoški koncept rušilačke ideologije XX. stoljeća, namijenjen sirotinjskom i radničkom sloju društva pomoću kojega se nastavilo sa svrgavanjem kršćanskih dinastija i iskorjenjivanja Boga iz ljudskih duša. Prvi pokusni poduhvat rušenja kršćanske dinastije prema konceptu „znanstvenog socijalizma“ Karla Marxa, ili općenitije borbenog laicizma i antiteizma izniklog iz liberalizma, dogodio se u Rusiji 1917. godine. Glavni epigon rastrojstva carske dinastije Romanovih bilo je elitno judejsko masonstvo B“nai B“rith.
 
Eugenika, kao znanost o „poboljšanju rase“, potpuno je zaokupila anglosaksonsku masonsku nadvrstu između dva svjetska rata. Versailleskim nepravednim sporazumom bilo je očito da je nastalo samo ratno primirje. Pobjednici rata (sile Antante su već tada bile pod apsolutnom kontrolom masonske super-vrste), prisilivši Njemačku da plati goleme ratne odštete, prouzročili su hiperinflaciju njemačke marke, uništenje njemačkog srednjeg sloja društva i dovođenje na vlast nekoga tko će okončati inflaciju, diktatora Adolfa Hitlera. Upravo u Hitleru judeo-anglosaksonsko masonstvo prepoznaje „svog čovjeka“, koji će odlijepiti Njemačku od komunističkog SSSR-a, svesrdno, kao odani član okultnog društva Thula, raditi na „poboljšanju rase“, a u konačnici izazvati novi svjetski rat, jer rat je za masonske oligarhe najprofitabilnije poduzeće. Ulaganje u „Projekt Hitler“ značilo je siguran rat, a samo totalnim ratom kapital se može najviše oploditi i dodatno ugrabiti apsolutnu moć. Masonski eugenici doslovno su žudili za novim ratom, u kojemu će ostvariti golemi profit, a poslije rata presložiti novu političku kartu Planeta. Stoga je klon anglosaksonskih masonskih eugenika, Adolf Hitler, u stvari bio samo umna i fizička tragična figura, marioneta s kojom su se oni poigravali. 
http://i707.photobucket.com/albums/ww75/serpentsapiens/001-structure-of-freemasonry-by.jpg
Na taj način masonski projekt „liberalizam“, odigravši svoju povijesnu ulogu, ciljano je doživio potpuni krah i slom. Nakon inverzije individualizma različitim tipovima kolektivizma i totalitarizama (Listopadska revolucija u Rusiji 1917., marš na Rim 1922., osmišljena ekonomska kriza 1929.-1933., uspon nacionalsocijalizma 1933.-1945. itd.) političko-ekonomska filozofija liberalizma prestala je postojati.
 
Poslije Drugoga svjetskog rata liberalizam uskrsava u svom naravnom biću, kada je dobio predmetak neo, kadaje skinuo krinku „anđela slobode i napretka“, te se prometnuo u demona dužničkog ropstva i zatiranja nacionalnog i vjerskog identiteta. Neoliberalizam, kao moderna inkarnacija liberalizma, postao je blizak filozofskoj, političkoj i ekonomskoj teoriji poznatoj kao libertarianizam, u kojoj se odbacuje bilo kakva intervencija državnog protekcionizma u bilo kojem obliku proizvodno-ekonomskog procesa kao oblik prisile koji ograničuje apsolutnu ekonomsku slobodu vlasnika kapitala. Neoliberalizam je postao krajnji željeni povijesni sustav Ruskinove darvinističke nadrase u kojemu je stvorena potpuna deregulacija slobodnog nekontroliranog tržišta i privatnog vlasništva, krajnja suverenost najbogatijih pojedinaca i vladavina zakona isključivo u okvirima „minimalne države“ (laissez-faire). Stvoren je najrigidniji diskriminacijski sustav gdje potpuno druga pravila vrijede za masonske prosvijetljene oligarhe, u odnosu na „ljudski korov“- zombiziran robovski soj društva.
 
Osim deregulacije (smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje „poduzetničke klime“), neoliberalnu ekonomsku politiku karakteriziraju još: liberalizacija (otvaranje granica i ukidanje carina), privatizacija (pretvorba državnog vlasništva u privatno po načelu da je država loš gospodar, a time je privatno vlasništvo uvijek uspješnije), smanjenje javne potrošnje i socijalne sigurnosti (smanjenje financiranja zdravstva, školstva i sl., te uvođenje određenih participacija) i veća „fleksibilnost“ tržišta radne snage (pravim imenom smanjenje radničkih prava, lakše otpuštanje radnika, povećanje rada na određeno vrijeme i dr.). Vidljivo je da neoliberalna doktrina ima jasan stav prema jednakosti čovjeka. Jedina jednakost koju  priznaje je jednakost mogućnosti. Jednakost mogućnosti znači da ljudi „imaju jednake izglede da postanu nejednaki“,  i stoga je nejednakost opravdana jer potiče ekonomski rast (Jozo Kapović: Neoliberalizam, ekonomska kriza i Hrvatska, Filozofski fakultet u Zagrebu, str. 2. i Davorka Vidović: Globalizam i neoliberalizam, Refleksija na hrvatsko društvo, CPi, Zagreb, 2006. str. 138.).
 
Čikaško sveučilište (Chicago School of Economics), zbog britanskog ograničenog ljudskog, ekonomskog i prostornog potencijala, preuzelo je primat od Oxforda u uzgoju srednjeg stališa (prividnih upravitelja država). Neoliberalnom doktrinom porobljavanja država, poglavito tzv. Trećeg svijeta, rukovodili su neokonzervativni ekonomisti, gurui neobuzdanog  kapitalizma i hipermobilne neoliberalne ekonomije, dobitnici Nobelovih nagrada za ekonomiju; Friedrich von Hayek i Milton Friedman. Iz zemalja predviđenih za „šok terapiju“ na Čikaškom sveučilištu se su odgajali vrsni studenti, koji nakon završetka studija i „iniciranja“ u srednji stališ vraćaju se u svoje zemlje gdje šire sumanute ideje neoliberalne ekonomije. Kada doktrinom šoka neoliberalno bjesomučno tržište zahvati cijelu zemlju oni u pravilu kao za nagradu postaju državnici i politički dužnosnici u tim zemljama, ostavljajući iza sebe materijalnu jad, duhovnu pustoš i ropsku ovisnost malog čovjeka.
http://flip-flop.co.za/images/thula_thula.jpg
Hiperkapitalizam je u potpunosti promijenio snage na tržištu kapitala i degradirao poimanje demokracije. Nadmoć ljudi s onu stranu novca, ta nevidljiva sila, postala je impulzivna sila koja dominira stvarnošću, sila koja akulturira, totalitarizira, kanibalizira, rebarbazira, darvinizira, te sila koja ignorira i marginalizira, sankcionira i uništava sve što pruža otpor. Vidljiva središta moći (krovne financijske institucije svijeta) umrežile su sve vlade i financijske institucije dužničkih zemalja koje im poput vazala osiguravaju bezumno plođenje kapitala. Središta financijske moći su apsolutni gospodari u polju klasičnog tržišta na kojemu više ništa nema svoju stvarnu vrijednost. Sve što je imalo vrijedno na domaćem tržištu se obezvrjeđuje, tjera na vjetrometinu burze gdje se kupuje radi daljnje prodaje i radi još većeg profita. Tom metodom obezvrjeđivanja svega što se nađe na burzi, uspješna poduzeća preko noći se pretvaraju u anoreksična, a najveći gubitnici postaju njegovi zaposlenici, kao i mali dioničari koji nemaju nikakva saznanja o anonimnim snagama darvinističkog poduzetništva i anonimnog kapitala s kojime se dionice kupuju. Fenomen „što više-što brže“ zamagljuje i zbunjuje sve sudionike te kasinoekonomije, samo ne nevidljivu silu, kreatore takve ekonomije (Slavko Kulić: Globalizacija i neoliberalizam: Refleksije na hrvatsko društvo, CPI, Zagreb, 2006. str. 102. - 104. i 109.).
 
Što je čovječanstvu prouzročio liberalizam, odnosno neoliberalizam, kao utopija o sretnom kraju ljudske povijesti? Najrigidniji neoliberalni totalitarizam! Ironično zvuči liberalno, a totalitarno, baš poput „drvenog željeza“. Međutim neoliberalna ideologija je apsolutno totalitarna, a poglavito neoliberalna praksa koja je po svojoj isključivosti nadmašila despotske režime komunizma, fašizma i nacizma. Stvoren je sustav socijalnog darvinizma, socijalizam blagostanja za super moćne bogate eugenike i ropski kapitalizam za planetarno pučanstvo. Dok su komunizam i fašizam samo težili da budu svjetski poredci, Zmija je presvukla kožu, i neoliberalni totalitarizam to je i postao. (Korišteni dijelovi iz knjige: Tko želi razoriti Crkvu)
 

Mladen Lojkić

Nije se smjela razoružati

 
 
Ukrajina, najveća europska država, prva je, pače osnivačica UN-a koja je priznala Hrvatsku. Osim što je najveća europska država, njezino osamostaljenje 1991., suverenitet, bilo je komplicirano jerbo je posjedovala atomsko oružje. Samostalnost je platila najvećom mogućom suvremenom cijenom - atomskim razoružanjem, sa čime su se složile i Rusija i Amerika. Ona je ujedno jedina članica UN-a koja se, recimo, dobrovoljno atomski razoružala - ostale se tek nastoje  naoružati s atomskim oružjem.
 
Prva utemeljiteljica i članica UN-a koja je priznala Hrvatsku
 
Osamostalila se od SSSR-a 24. kolovoza 1991. godine. Ta u startu međunarodno priznata Ukrajina priznala je Hrvatsku već 11. prosinca 1992. prije svih međunarodno priznatih država. Usput Rusija nas je priznala 17. 2. 1992., a Amerika 7. 4. 1992. Neobično je to važna činjenica, ali u proteklih 22 godine malo je poznata, dodao bih skoro i zanemarena u hrvatskoj političkoj javnosti. Upoznavanje s ukrajinskom daljom, a naročito poviješću dvadesetoga stoljeća kulturom, sudbinom toga naroda koja je u mnogim elementima slična hrvatskoj uglavnom je izostalo, kao što su i gospodarske veze relativno slabo uspostavljane. Potpuno je nejasno zašto, zašto nije bilo više gospodarskih interesa i s naše i s ukrajinske strane, zašto nije bilo boljega kulturnoga povezivanja i upoznavanja već je sve ostalo na međusobnim i nesumnjivim simpatijama dvaju naroda, velikoga ukrajinskoga i maloga hrvatskoga.
http://a57.foxnews.com/global.fncstatic.com/static/managed/img/fn2/video/876/493/022714_kellogg_ukraine_640.jpg?ve=1&tl=1
Svjetla točka je Katedra ukrajinistike na zagrebačkom FF-u i prof. Jevgenij Paščenko. Pojedinci s naše strane kao, primjerice, Đuro Vidmarović, naš prvi veleposlanik u Kyivu i redatelj Jakov Sedlar, prvenstveno kao zaljubljenik lika i djela Julije Timošenko, koji su nas nastojali upoznati s Ukrajinom teško su se probijali kroz ovdašnju medijsku močvaru i šikaru. Može se, mrtvo hladno, ustvrditi kako je medijsko-politička hrvatska močvara zapravo zanemarivala, prešućivala Ukrajinu. S druge strane, o Ukrajini su nam govorili Hrvati koji su svoja iskustva o njoj stjecali u Moskvi. Bivši dopisnici, uspješni biznismeni…, a u njihovim instrukcijama logično i bez zamjerke uvijek se osjećala doza moderne rusofilije, inače Hrvatskoj također potrebne. Slabo se naime Hrvatska „družila“ i sa suvremenom Rusijom. Danas, usred ukrajinske krize koja bi mogla uroditi i nečim žešćim i puno opasnijim, taj nedostatak poznavanja Ukrajine i Ukrajinaca u našoj zemlji je više nego očit. Pokazat ću to samo na jednom primjeru, onom uspoređivanja srpske agresije na Hrvatsku s aktualnom ukrajinskom situacijom s kojom se igraju ovdašnji analitičari, mediji, kao uostalom i svjetski. Kamo će me to odvesti, tek ćemo vidjeti. Krenimo nekim redom. 
 
Hrvatska 1990. i Ukrajina 2014.
 
Hrvatska je 1990. bila tek konfederalno samostalna, a i takvu su joj samostalnost odavno osporavali teoretičari poput Jove Mirića i srpskih akademika, ali i vojno okupirana. Na njoj je uzduž i poprijeko sjedila JNA, koja također nije priznavala konfederaciju, već tada srpska vojska, zaštitnica Velike Srbije i usputno lokalnih Srba. Jedina zaštita Hrvatske bili su najprije višestranački izbori, a zatim referendum o samostalnosti - i ništa i nitko više. Odmah je napadnuta s tri strane, projektno odavno i trajno iz Srbije, iz doma njena „roknula“ ju je JNA koju je dugoročno timarila kao „guju u njedrima“ (što rek'o neki I. J.) - otvoreno i u formi „zaštite“, a „ komšije“ tu odmah iza plota digli su na nju čak i „tupe zahrđale žlice“. Imali su i dozvolu zatući „komšije“ svoje, Hrvate „k'o kerove iza plota“. Ubrzo se uključila i tada ustavno „čista“ srpska vojska: Teritorijalna obrana Srbije, te desetci paravojnih srbijanskih postrojbi, od arkanovaca, šešeljevaca do vuk-draškovićevaca, šubaraši, petokrakaši, troprstaši, četnici „vikendaši“... kako koji - svi u maskirnim odorama, s oznakama i bez njih.
 
Bilo se bilo planiralo kad ju se s toliko strana i s toliko postrojbi „rokne“ - „ima bre da krepa“. Kako nije odmah, došli su „sladoledari“ pa su promatrali „efekat od toga“. Tako je to provodio vožd Milošević, kao među Srbima odabrani - pa ako ne uspije, s njim pod požarevačku lipu. Sad su Milošević, i ta SANU „znanstvena“, svetosavska, srpsko komunistička medijska i ina propala akcija završili ispod požarevačke lipe eto uzor  „caru“ Vladímiru Vladimíroviču Putinu pa će on po tom puteljku. Vrlo potcjenjvački prema Putinu, teško naime da bi kopirao gubitnički put. Izabere li ga ipak najveći gubitnik bit će - Rusija. Usporedba današnje situacije ili agresije na Ukrajinu s onom na Hrvatsku potpuno je promašena. Možda to virtualno izgleda slično, možda se kome pričinjava, možda je to poilt-marketinški zanimljivo, ali usporedbe, nakon dvadeset i više godina, tijekom kojim tijekom su protekle i stotine virtualnih godina nemaju blage veze.
 
Možda nekoga zavaravaju različite provokatorske i taktičke igre „barikada“ i  „balvana“. Možda slučaj bivše ukrajinske Autonomne republike Krim, podsjeća na ovdašnju situaciju iz devedestih. Tamo je stacionirana ruska vojska, pa je samo „uzela“ teritorij na kojemu je „sjedila“ uz pristanak mjesnoga pučanstva i bez ispaljenoga metka kojega je oduvijek odavno, Rusija smatrala svojim, a „donirao“ ga Ukrajini njezin dugogodišnji staljinistički „gazda“ Ukrajinac Nikita Sergejevič Hruščov. Tako je Krim postao oblast, autonomna republika, „na kotačima“, „vozeći“ se između dviju članica - osnivačica UN-a SSSR-a i Ukrajine, bez obzira što su neki smatrali kako je članstvo Ukrajine za sovjetske ere bilo samo formalno. Referendum pritom, manje-više, jerbo je vojna baza velike sile - sama po sebi i više od referenduma. Inače Krim je nit' ruski, nit' ukrajinski, već tatarski, od Staljina bez Tatara, a upravo čujem kako je Putin „amnestirao“ Tatare i velikodušno im dopustio i pozvao da se iz ruskih bespuća vrate doma. 
 
(Nastavak slijedi)

 

Mato Dretvić Filakov

Vito Corleone u hrvatskoj verziji

 
 
Prisjetimo se kako je naš premijer kritički govorio o prijateljstvu i politici 19. ožujka ove godine aludirajući na prijateljstvo Linića s riječkim 'lovašem' Jozom Kalemom od milja zvanim 'mafijozo': „Ja sa svim ministrima komuniciram i razgovaram (najčešće putem medija ili facebook-a, nap. a.)  i to je sve što mogu reći. Ja u politici nemam i ne mogu imati prijatelja. Ni rođeni brat mi nije prijatelj, pogotovo ako se protiv njega podiže prijava. Ali dovoditi Državno odvjetnišvo u vezu s para-obavještajnim podzemljem (kako to čini moj ministar Linić, nap. a.) - e, to ne možemo dopustiti“, rekao je tada premijer, dodavši kako smatra da 'mafijozov' prijatelj Linić tom izjavom nije naštetio Vladi.
http://www.bestforfilm.com/wp-content/uploads/2011/06/GodfatherWeddingHH.jpg?f47846
Doduše, što se 'rođenog brata tiče' Krešimir Milanović, mlađi brat hrvatskog premijera Zorana Milanovića, gradi ekskluzivnu skupocjenu vilu s pogledom na Lapad na jednoj od najatraktivnijih lokacija u Dubrovniku, otkrio je portal Dubrovnikpress; i to kreditom 'neprijateljske' Ljubljanske banke od 3,2 milijuna eura uz beneficiranu kamatu. Osim što cijena izgradnje same vile s bazenom i parkingom za automobile na krovu iznosi više milijuna kuna, valja istaknuti kako je zemljište koje je premijerov brat kupio još prije dvije godine također jedno od najskupljih u Hrvatskoj.
 
Vratimo se Linićevom kumčetu, crvenoj sisačkoj barunici: Na novinarsko pitanje o 'slučaju Merzel', prije dva dana Milanović je rezolutno najavio kako će od ministra financija Slavka Linića - inače vjenčanog kuma županice, zatražiti detaljno izvješće o procjeni vrijednosti nekretnine koju je, prema tvrdnji Državnog odvjetništva i USKOK-a, sisačko-moslavačka županija dvostruko preplatila. I dobio premijer 'detaljno izvješće', reklo bi se financijsku Imperij Slavka-Stečajka uzvratila udarcem, i to 'u sridu': na izvanrednoj konferenciji za novinare Boris Lalovac, zamjenik ministra financija Slavka Linića i Nada Čavlović Smiljanec, ravnateljica Porezne uprave ustvrdili su kako je Porezna uprava u Sisku korektno i u suglasju s propisima procijenila vrijednost zgrade Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Sisačko-moslavačke županije.
Prema njihovim riječima procjena vrijednosti sporne nekretnine rađena je veoma stručno i savjesno i to prema univerzalnoj tablici koju na jednak način koriste sve ispostave Porezne uprave u Hrvatskoj! A što se USKOK-a i DORH-a tiče „morate pitati njih što im je bilo sporno“, poručila je novinarima Nada Čavlović Smiljanec. Drugim riječima, svoju kaznenu prijavu i istragu protiv Linićeva kumčeta odnosno 'nevine' Marine - rođene kao Žarka, razvedene kao Lovrić pa preudate kao Merzel a rođene kao Sekulić... neka USKOK i DORH izvole objesiti mačku o rep!?
 
E sad, postavlja se niz pitanja: Hoće li USKOK povući svoj, eto, ničim utemeljeni kazneni progon i pustiti na slobodu 'jungfericu' Marinu Merzel a pritvoriti zlonamjernu zviždačiću Jasminu Jovev, hoće li nevina Marina tužiti pravosudne institucije zbog nanošenja teških duševnih boli te, konačno, hoće li hrvatski premijer shvatiti da je KUMSTVO jače ne samo od 'bratstva i prijateljstva' nego i od DRŽAVE, i da je Slavko-Stečajko svemoćan poput onog američkog mafijaškog kuma, Vita Corleonea? Živi bili pa vidjeli!
 

Damir Kalafatić

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Srijeda, 23/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1417 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević