Get Adobe Flash player
Produbljen negativni prirodni prirast stanovništva

Produbljen negativni prirodni prirast stanovništva

Ne krene li demografska obnova, Hrvatska će 2030. imati 3,9 milijuna...

Marin Strmota - žrtva krivih savjetnika

Marin Strmota - žrtva krivih savjetnika

Mediji imaju moć a Vlada odgovornost     Vijest da...

HUOJ-ov namaz manipulacije

HUOJ-ov namaz manipulacije

Andrej Macana treba otpustiti, prije nego mu dođe...

Ne zaboravimo ovih 90 zastupnika!

Ne zaboravimo ovih 90 zastupnika!

Popis onih koji su u Saboru podržali izglasavanje Zakona o genetski...

Pupovac olajava Hrvatsku po inozemstvu

Pupovac olajava Hrvatsku po inozemstvu

"Srbi na okup!" na profesorov...

  • Produbljen negativni prirodni prirast stanovništva

    Produbljen negativni prirodni prirast stanovništva

    četvrtak, 22. veljače 2018. 10:36
  • Marin Strmota - žrtva krivih savjetnika

    Marin Strmota - žrtva krivih savjetnika

    četvrtak, 22. veljače 2018. 10:29
  • HUOJ-ov namaz manipulacije

    HUOJ-ov namaz manipulacije

    četvrtak, 22. veljače 2018. 10:21
  • Ne zaboravimo ovih 90 zastupnika!

    Ne zaboravimo ovih 90 zastupnika!

    utorak, 20. veljače 2018. 21:58
  • Pupovac olajava Hrvatsku po inozemstvu

    Pupovac olajava Hrvatsku po inozemstvu

    četvrtak, 22. veljače 2018. 16:59

Legalizacija bespravno izgrađenih svinjaca i kokošinjaca u izumirućim selima

 
 
Uvijek je to u Hrvatskoj, a vjerojatno i drugdje, tako: dok nesreća  tlači druge, ljudi i od nje i od nesretnika okreću glavu. Ne bi se „šteli mešati“, a kad konačno pokuca i na njihova vrata, jao i pomagaj. Tada je najčešće - kasno. Ovo je moje uvodno posipanje pepelom jer se nisam na vrijeme, još tamo za HDZ-ove vlasti osvrtao na taj Zakon o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina. Smatrao sam izgleda kao i većinska „javnost“, uključivo vlade i saborske zastupnike, kako je on, načelno, ispravan. Legalizirat će se, uz „diskont“, ono što su  građani-graditelji nelegalno izgradili, uz žmirenje na oba oka i bivše države i Hrvatske od devedesete.
http://www.gradiste.com/tradicija/Stan4.JPG
I Jugoslavija i Hrvatska žmirile na bespravnu gradnju
 
Tako su te obadvije države, žmirećki, rješavale prije svega socijalne probleme. Socijalizam, ma koliko se hvalio, nije niti znao, niti mogao, a bogme niti htio svima rješavati stambeno pitanje. Rješavao ga je najprije revolucionarno običnom otimačinom, koja se različito „pravno“ nazivala. Jednima, „narodnim neprijateljima“, stvarnim i izmišljenim ratnim profiterima i „profiterima“, buržoaziji, „kulacima“… cijelim manjinama, primjerice podunavskim Švabama, se otimalo, a drugima, partizanima, davalo. Time su glede vlasništva potpuno  srušeni „pravni temelji“. Kasnije su tzv. državne-društvene stanove najprije dobivali pripadnici nomenklature, partijski dužnosnici SK i ostalih „izvedenica“, soc. saveza, omladine, sindikata. Zatim oficiri JNA, pripadnici UDBE i Kos-a, milicije, partizanski borci valjda svi. Na koncu su i neki pripadnici „radničke klase“ dobili stanove, sredinom sedamdesetih i kao „stanove solidarnosti“, a u Hrvatskoj i više nego u udjelu u ukupnom broju stanovništva u raznim  dodjelama stanova sudjelovali su Jugoslaveni i Srbi. Mnogi građani nisu mogli doći na nikakvu „listu“ pa su kupovali stanove, uglavnom na kredit ili tako gradili kuće. Tu je pomogla inflacija, nije bilo te famozne devizne klauzule, pa su dobro prošli. Što je na koncu s onima koji se nisu uklopili niti u jednu od navedenih „korupcija“ preostalo, osim graditi si kuće, najčešće bespravno.
 
Seljaci od 1945. gradili samo manje gospodarske zgrade
 
Seljaci koje je socijalizam i marginalizirao i doslovce uništavao kao klasne neprijatelje bili su prinuđeni i na izgradnju gospodarskih objekata po svojim dvorištima - štala, sjenika, svinjaca, kokošinjaca, zečinjaka… Novogradnja kuća u selima, od 1945. bila je rijetkost. Neki od onih koji su se dokopali društvenog stana u gradovima mogli su tada investirati u vikendice, često opet - bespravno, pa još u „fušu“ i uz rodbinsku i prijateljsku pomoć u izgradnji. Socijalistička država ni u vezi kuća, a bogme ni vikendica nije htjela „talasati“, a ionako nije držala do privatnoga vlasništva, pa onda ni do „čistih papira“ - „volja“ joj je bila važnija od „prava“.
 
Uređena pravna država nestala je iz Hrvatske zapravo s propašću Austro-Ugarske, a naročito kad su vlasnički odnosi u pitanju. I tako je bespravne graditelje bivša SFRJ ostavljala na miru i nakon što je 1968. pod bespravnu gradnju „podvukla“ crtu legalizacije vjerojatno motivirana i permanentnom krizom u kojoj se jugoslavenski socijalizam nalazio - reforme, kriza, permanentna revolucija ustvari su bile način njenog opstanka. Zašto se u legalizaciju upustila baš 1968., zato što je to bila ekonomski i politički krizna godina, ili i zbog nekih drugih razloga, bilo bi zanimljivo potražiti odgovore. Također bi bilo neobično zanimljivo istražiti tko je te godine, koja društvena skupina, pa i nacionalna, na nacionaliziranim - oduzetim nekretninama dobila pravo vlasništva, u Istri i na morskoj obali općenito. I slične zanimljivosti. Poslije 1968. nastavilo se po starom graditi bespravno pri čemu je bespravna izgradnja vikendica bila naročito intenzivna.
 
Početkom devedesetih dodatni „poticaj“ bespravnoj izgradnji dala je srpska nacionalsocijalistička agresija pa su bespravno nastavili graditi najprije prognanici iz okupiranih dijelova Hrvatske, a zatim i iz BiH i Vojvodine. Na to je pak, mislim opravdano, žmirila država, jer tamo mu kuću zapalilo, ili iz nje istjeralo s najlon vrećicom u rukama, pa tko će onda onima koji su se mogli i znali snaći, zabraniti izgradnju bilo kakvoga krova nad glavom, ma  bespravno. Dobro, smatrao sam, sve to na neki način treba legalizirati.
 
Cijeđenje izumirućih hrvatskih sela
 
No, u sjeni kuća i vikendica ostali su, vjerojatno najbrojniji, gospodarski objekti u hrvatskim selima, najvećim dijelom po Slavoniji, ali i drugim dijelovima kontinentalne Hrvatske i jadranskog zaleđa. Bespravno izgrađenih svinjaca, kokošinjaca, ovčarnika, „ljetnih kuhinja“, šupa, sjenika, zečinjaka, pasjih kućica, „ljetnih“ kuhinjica, pušnica... po dvorištu, različitih dogradnji kuća... vjerojatno je na stotine tisuća. Kad je iz Europe za vladavine slavnoga i državotvornog HDZ-a stigla „legalizacija“ kao „direktiva“, ta područja su već bila daleko odmakla na putu izumiranja. Moglo bi se reći u njegovu „finišu“ jer polagano umiranje tih hrvatskih krajeva traje još od konca XIX. stoljeća. Svi ti pomoćni gospodarski objekti u najvećem  broju slučajeva danas su prazni, nema u njima nikakvih živina, čak ni štakora ni miševa, ni muha, a u vlasništvu su ostarjeloga i izumirućeg i umrloga seoskog stanovništva, pa nit' ima ikakvoga gospodarskog, a naročito demografskoga opravdanja legalizirati nešto što više ne služi nikakvoj svrsi, osim da ga obrasta korov i uokolo raste šuma.
http://www.legalizacijagradnje.com/wp-content/uploads/2012/06/Novi-Zakon-o-legalizaciji.jpg
„Otkako sam preuzeo župu najviše sam imao pet krštenja, dok se broj pogreba godišnje kreće od 20 do 27. U selima je sve je više praznih kuća, čak 89 u Račinovcima i 41 u Đurićima, a mnogo je kuća u kojima živi samo jedna osoba - u Račinovcima 91, a u Đurićima 44.“, iznosi Zoran Aladić, župnik župe Račinovaci u članku Marije Lešić Omerović (Glas Slavonije, 19. 1. 2014. „Bijela kuga u županjskoj Posavini“ ). Odoše graničari stari, osta samo pjesma, a pitanje hoće li ju imati tko zapjevati. Ne će biti ni pjesme, ali ima „legalizacije“! Možemo samo zamisliti kako teče legalizacija u ovih sto trideset praznih kuća u ova dva slavonska sela, pa onda u još toliko u kojima živi jedna najvjerojatnije ostarjela osoba. Ali ona su samo primjer za skoro cijelu kontinentalnu Hrvatsku - čak i bližu ruralnu okolicu Zagreba, za stotine, tisuće hrvatskih sela.
 
Cijeđenje novaca iz toga „blaga“ pravi je užas i zločin. No, legalizacija nije kraj priče, slijedi još i Linićev porez na nekretnine, na kuću u kojoj nit' tko živi nit' stanuje, na svinjac u kojemu nema ni štakora, na kokošinjac bez kokoši. Kukuriku! Čeka se samo pristanak HNS-a. Tko zna kome će se poslati porezna, kaznena, a zatim ovršna rješenja za mnoge nelegalizirane objekte. Vjerojatno, Bože mi oprosti Svetom Petru, pa neka on vidi gdje je koji dužnik, na kojem kućnom broju u „ulicama“ Čistilište, Pakao i Raj. Bitno je da „pravna država“ radi.
 
Srbi srušili, „Hrvati“ kažnjavaju obnovu
 
Navest ću i jedna bizaran, a zapravo nevjerojatan primjer „legalizacije“. Dvadeset kilometara zračne udaljenosti od Zagreba jednom seoskom gospodarstvu Srbi su zapalili, topovskom vatrom, vatrom iz VRB-a (višecjevni raketni bacači) i minobacačkim granatama, poveliku staju i sjenik, zajedno sa živom stokom osim ostaloga. Od „građevinskog objekta“ inače do tada legalnoga nije ostalo ništa, tek hrpa razmrvljenog crijepa i nagorjela tjelesa goveda. Obnovio je vlasnik objekt vlastitim sredstvima i radom, još prije Oluje, ustvari sagradio novi, dvostruko manji. I taj je, dakako, nelegalan - draga „pravna“ država sada traži njegovu legalizaciju!Srbi uz topničku „asistenciju“ JNA, bivšu „građevinu“ mu srušili, sam financirao izgradnju nove, a „Hrvati“ mu sada naplaćuju kaznu, jerbo je drugačijih „gabarita“ od stare, legalne. Umjesto odštete, stigla ga dakle trostruka kazna, pa još proizlazi kako je njeno rušenje legalno, a izgradnja na zgarištu - nelegalna. Ima li tu „prava“ i „pravde“? Dakako da nema, ali nema ni pameti.
 
Tržišna vrijednost desetaka tisuća kuća po hrvatskim selima, skupa s  gospodarskim građevinama, ravna je nuli, ustvari teško da bi ih itko iz Hrvatske htio uzeti i uz nadoplatu. Obrazloženje kako se legalizacija obavlja po „diskontnoj cijeni“ jednostavno ne drži vodu, jer sumnjam da ima tko platiti i tu cijenu. Na drugoj strani postoji tužba Ustavnom sudu skupine onih građana koji su gradili legalno i dakako platili sve troškove, od projekta do različitih pristojbi, priključaka pa „diskont“ u legalizaciji drže nejednakošću pred zakonom.
 
Mijenjati Zakon o legalizaciji
 
Ako nije bilo prije, danas je potpuno jasno; ovakav način legalizacije čisti je neototalitarizam, uostalom i neprovediv. U potpunom je nesuglasju s tzv. „brigom“ o regionalnom razvoju, nastavak stoljetnog iscrpljivanja  hrvatskog sela, nema blage veze s „demografskom obnovom“, u suprotnosti je s tzv. održivim razvojem, što je samo jedna od neototalitarističko „liberalističkih“ floskula; s razvojem, barem održavanjem poljoprivrede... Pitanje koliko je u prvom donošenju ovoga zakona, a zatim izmjena sudjelovala tzv. struka, demografi, sociolozi, agronomi, agroekonomisti, strateški planeri ruralnog razvoja..., izuzimajući građevinsku, geodetsku i arhitekte - njima se eto u krizi malo posrećilo, i dakako, pravnike. Legalizaciji se umjesto ovako, kampanjski, sada je valjda jasno, trebalo pristupiti puno obazrivije i postupnije.
 
Najprije su u „igri“ trebali biti oni bespravno izgrađeni objekti koji imaju neku gospodarsku funkciju, od Dubrovnika do Iloka prvenstveno stoga da bi kao sudionici na tržištu bili vlasnički „čisti“ zbog međusobnih odnosa, hipoteka, odnosa s državom i superdržavom EU. Zatim su vjerojatno na red trebale doći vikendice. One koje su izgrađene tamo i tako da uništavaju okoliš, na samoj obali mora, rijeka, u nacionalnim parkovima… vjerojatno je trebalo srušiti bez milosti, a ostale legalizirati također postupno - kad se pojave u prometu nekretnina, kad postanu predmet nasljeđivanja, darivanja, bilo kakve promjene vlasništva.
http://teawerner.files.wordpress.com/2013/01/dsc02269.jpg
Kuće i bespravno dograđeni stanovi u stambenim zgradama također su se trebale legalizirati na sličan način, kad mijenjaju vlasnika ili postaju mjesto obavljanja kakve gospodarske djelatnosti. O pomoćnim gospodarskim objektima po hrvatskim selima da i ne govorimo. Štoviše, smatram kako je država njihovu legalizaciju, tih praznih štala, svinjaca i kokošinjaca, trebala obaviti za jednu kunu pa čak i snositi troškove  geodetskih i arhitektonskih elaborata. Refundiranje tih troškova i naplatu kazni ona je mogla tražiti kad se seosko gospodarstvo pojavi u prometu, na njemu počne odvijati kakva ozbiljnija djelatnost, kad zatraži kakve potpore, izuzimajući socijalne... Koliko li je novaca utrošeno u saniranje banaka, potpore raznim tajkunima, oprošteno poreznih dugova, zbog zastara(!)..., dostajalo bi to za nekoliko ovakvih „legalizacija“, a ne da se iz izumirućih sela još pokušava „posaugati“ kakav novac, neko „zakopano blago“.
 
Bespravna izgradnja svinjca ne zastarijeva ni nakon smrti graditelja
 
Ako su države, Jugoslavija i Hrvatska, mogle čekati na legalizaciju i zapravo dopuštati bespravnu gradnju preko četrdeset godina, od 1968., moglo se u nju krenuti puno obazrivije, naročito u ovo vrijeme posvemašnje krize, gospodarske, socijalne, političke, demografske, moralne... Možda još ima mogućnosti za „usporavanje“ legalizacije na neki sličan način o kojem ovdje pišem, jer našim zakonodavcima barem promijeniti zakon je – ništa, osvrnimo se samo na taj zakonodavno ustavni cirkus s udbalexom, koliko li se samo energije na njega troši.
 
Još jedna zanimljivost. Traje to pravno natezanje o zastarijevanju- nezastarijevanju okrutnih ubojstava, politički i ne znam kako motiviranih. Je li to četrdeset godina, manje, više, računa li se to prema zakonima države u kojoj se zločin dogodio... Lome se o tome pravnička koplja, medijski i politički se harangira i s jedne i s druge strane, mlati se oko svakog zareza i točkice među „paragrafima“. Dok ta pravna bitka traje, a s njom posla ima čak i EU, istodobno crimen bespravne izgradnje svinjca 1970., ili recimo. 1983., u nekom slavonskom selu nije u zastari.
 
Što ti je pravna država, ne znaš je l' stroža je l' pravednija. Uostalom često pomišljam kako je, što se hrvatskog sela tiče, zakon o legalizaciji samo nova vrsta nacionalizacije, doduše na mala vrata, nakon što je sličnim mjerama u prošlom stoljeću selo skoro uništeno. Kad se selo potpuno uništi, ovdašnji bi ga „guverneri“ mogli nekome pokloniti, i još mu uz poklon dati - poticaj. Kako se ovo doista ne bi i dogodilo umjesto ovakve legalizacije svinjaca njega bi na svaki način trebalo nastojati „naseliti“ barem s dva tri praščića. No, od Napoleona s naše „životinjske farme“ teško se to može očekivati. 
 

Mato Dretvić Filakov

Mogu li Bosanci pomoći Hrvatima da se riješe imele!?

 
 
Dejan Jović je prema pisanju beogradskog 'Kurira' jedan od deset najbogatijih Srba iz 'regiona' a usput rečeno i konzultant britanske ekonomsko-obavještajne agencije; narodski rečeno vjerni 'špiclov' Njenog Veličanstva, Your Majesty! Vjerovali ili ne, nevladin sektor iz susjedne nam BiH traži smjenu tog Dejana Jovića, glavnog analitičara i vanjskog savjetnika Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, Ive Josipovića. Uistinu, presedan u političkom životu ovog, udbaško-komunjarskog 'ZP-regiona'!      
http://www.externalrelations.stir.ac.uk/img/site-images/DrJovicforweb.jpg
Dejan Jović
 
Između ostalog u tom pismu stoji i slijedeće: „Cijenimo da Predsjednik Republike Hrvatske ima puno pravo za savjetnika ustoličiti negatora genocida (Srebrenice, nap. a.). Također držimo da je Vaše, predsjedniče, puno pravo surađivati s osobom koja nije načisto o tome tko se i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj branio, a tko napadao, kao što se može pročitati u Jovićevoj knjizi 'Jugoslavija – država koja je odumrla'. U toj knjizi, naime, vaš savjetnik Jović četnički pokret u Drugom svjetskom ratu opisuje kao 'projugoslavenski pokret otpora' a balkanskog krvnika Slobodana Miloševića naziva borcem 'protiv državne ideologije i anarhije', dok agresiju krnje Jugoslavenske narodne armije na međunarodno priznatu državu Hrvatsku, kao intervenciju 'u dobroj vjeri da zaustavi direktan etnički sukob u Hrvatskoj'.
 
Stvar je građana Republike Hrvatske, ali ne samo njihova, što njihov predsjednik u svom Uredu drži autora ovih tvrdnji. Istovremeno, također nije samo naša (nego i Vaša, nap. a.)stvar da Vi u svom Uredu držite osobu koja otvoreno negira pravosudno utvrđene činjenice o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini, jer to bez sumnje ima direktne implikacije po međunarodni ugled Hrvatske. Budite uvjereni da ćemo sve naše prijatelje u svijetu obavijestiti o tome da Predsjednik RH u svom Uredu pruža utočište osobi koja se krije iza akademske titule i statusa a prešutno negira srbijansku agresiju i genocid na BiH.“ Ovo pismo potpisalo je 12 raznih udruga ne samo iz BiH nego i iz 'bošnjačke dijaspore'.
 
Posebni savjetnik našeg predsjednika, Dejan Jović između ostalog sasvim otvoreno tvrdi da su Srbi i Hrvati nerazdruživi poput sijamskih blizanaca. I što dodati ovome nego onu narodnu „kakav pas takav mu i gospodar“ a što se sijamskih blizanaca tiče oni su obično spojeni 'glava uz glavu' ili 'leđa uz leđa' a naš je Ivo, metaforički rečeno, očito spojen glavom uz Jovićevo pročetničko-yugofilsko dupe, i to neraskidivo! Prilikom posjeta Izraelu u veljači 2012. predsjednik Josipović je rekao: „Trebamo znati: ustaška zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba. Uvijek se trebamo sjećati i, živjeti zajedno sa žrtvama, u sjećanju. To je naša odgovornost. Jer, naša djeca trebaju znati što je dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo. To je mjesto gdje počinje istinska pravda!“ Pohvalio se naš Ivo, bivši Titov gardist, i svojim partizanskim podrijetlom zaboravivši se pritom ispričati Židovima što su njegovi 'partizanke i partizani, naši heroji' po završetku Drugoga svjetskog rata dokončali rušenje većine židovskih svetišta po Hrvatskoj; i to sistematski po Titinoj direktivi:
https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQ62Ibis8rmWaIJ2FqO_jtCPl9QqxZAJtJnrWoa8oEgk6cDThKmHwhttp://scriptshadow.net/wp-content/uploads/2013/12/jmsbd.jpg
Sinagoga u Iloku srušena je 1948./1949., u Osijeku 1950., velika sinagoga u Vukovaru 1958., a mala 1965. godine, ona u Karlovcu oko 1960., a u Kutini 1968./1969. Neke je sinagoge 'kao nepotrebne' prodao tada nadležan 'Savez jevrejskih opština Jugoslavije' kao građevni materijal. U preostalima, koje su postale 'opštenarodna imovina', prostori su prenamijenjeni za druge funkcije. Tako je u bjelovarskoj uređeno kazalište i glazbena škola, u varaždinskoj kino, u sisačkoj također glazbena škola. Kutinska je prvo postala skladištem mlina, potom društvenim domom i napokon gimnastičkom dvoranom. Križevačka je pretvorena u Omladinski dom SKOJ-a, a koprivnička u tvorničko skladište. U sinagogi Podravske Slatine i danas je robna kuća. Osječka donjogradska i daruvarska sinagoga prodane su Pentekostnoj crkvi. Ustaške zmije su već odavno duboko pod zemljom a danas na crvenom Pantovčaku gmižu otrovne yugo-čegrtuše četničke provenijencije, savjetnici-ponos i dika našeg predsjednika. Fuj!
 

Damir Kalafatić

Kako smo pobijedili u Domovinskome ratu

 
 
Kako su i zašto dečki i cure u trapericama i tenisicama stali pred tenkove i topove, zagonetka je i za svjetske vojne stratege. Ponajviše stoga što su te cure i ti dečki pobijedili u tom nametnutom Domovinskom ratu. Kada naš hrvatski političar to ne može shvatiti, on kaže kako je to bio građanski rat i kako je taj isti dakle Domovinski rat vođen jer su se srpskoj manjini u Hrvatskoj uskratila prava.
http://www.hurriyetdailynews.com/images/news/201205/n_20652_4.jpg
Zašto znamo da ti i takvi političari nisu u pravu? Zato jer bi svaka manjina kad tad pobjedila da su joj uskraćena prava ili slobode. Apsurd je u tome što oni ni neznaju koliko su u pravu naime u bivšoj državi Hrvati i građani Hrvatske iako su u saveznoj državi konstitutivan narod bili su manjina kada se uzme u obzir brojnost i glasovi republika federacije. Da je tomu tako upućuje činjenica kako su se Hrvatima brojčanoj manjini u bivšoj državi u želji da iskoriste ustavna određenja samoodređenja do odcijepljenja, usprotivile Srbija, najveća republika u federativnoj državi, i Crna Gora, i to instrumentima zajedničke vojne sile kao što je tzv. Jugoslavenska narodna Armija i druge savezne istitucije i službe. Gotovo da nema naroda u svijetu koji nije ostvario onaj potrebni minimum prava i sloboda za svoj narod za svoje građana. To je uočio i sjajni pruski strateg Carl von Clausevitz koji definira rat kao čin sile kojim se protivnika navodi na podređivanje našoj volji, a snažna narodna volja Hrvata i građana Hrvatske nije se htjela pokoriti agresoru.
 
Što je to dakle što male narode vodi u pobjede nad velikima, što vodi Davidovoj pobjedi protiv Golijata? To je superiorna i veličanstvena ideja slobode. Hrvatska je od Vukovara do Dubrovnika bila branjena velikim žrtvama koje je vodila superiorna ideja slobode i to kao slobode za nešto, a ne kao rat iz mržnje. Hrvatski branitelji krenuli su u Domovinski rat vođeni željom za slobodom, s visokim dragovoljačkim i mobilizacijskim odazivom. Vukovarski i općenito hrvatski branitelji odolijevali su nadmoćnim snagama neprijateljske soldateske, prvenstveno zato što su bili nošeni jednom od najsuperiornijih ideja u ljudskoj povijesti, ideji koja je i mijenjala povijest, konceptom i idejom slobode. Sve je počelo francuskom revolucijom i pojmovima slobode, jednakosti i bratstva koje su vodile francuske vojnike sve do Moskve.
 
Hrvatske branitelje s krunicom oko vrata u prvim danima rate nisu vodili veliki vojni stratezi, oni nisu bojevali sjajnim modernim oružjem, oni su bili vođeni najjačim poznatim oružjem, vjerom u slobodu. Napadači na Hrvatsku, njene gradove i sela bili su vođeni zločinačkom idejom s ciljem osloboditi zacrtane dijelove Hrvatske sjevero-zapadnije od linije Virovitica-Karlovac-Karlobag od nesrba kako bi stvorili etnički čist prostor. Takva morbidna vizija (ne)slobode je bitno manje motivirajuća za većinu, ona jedino motivira manjinu unutar jednog naroda na činjenje nečovječnih zločina. U znanstvenoj literaturi imamo podatke koji govore o tome kako svaki narod ima do 5 posto psihički poremećenih osoba, a djela i mobilizacijski odziv u našega protivnika govore nam što je činilo osnovu protivničke vojske. Ovdje se ne radi o velikim i malim, zločestim i dobrim narodima, nego velikim i malim idejama.
 
Neki nam opet nameću tezu, i to oni koji žale za „Jugom“ od koje je čak i stoimeni auto imao veću perspektivu bar ga se više spominje, ismijavajući ga u amaričkim filmovima kako je za nasilan raspad bivše drzave kriv famozni Memorandum SANU. Koji je u dobrom dijelu solidan dokument, kada se govori o gospodarskom kolapsu izvana novcem pumpane države, a tvorci teksta dobro su već polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća primijetili kako će se u Europi nešto krupno dogoditi i kako će se Srbija naći na vjetrometini ideja i demokratskih promjena, slomom bipolarne koncentracije sile na pravcu istok-zapad. Pisci memoranduma nudili su projekt reakcije u reviziji Ustava iz 1974. godine u oblik unitarne države, a to su htjeli zaogrniti naoko čistim liberalno demokratskim načelom jedan čovjek jedan glas. Za Srbiju i srpski narod u njoj i izvan nje bila su pogubna sredstva koja su se predlagala vlasti za postizanje ciljeva iz Memoranduma, a to je bila surova primjena brahijalne sile.
https://encrypted-tbn3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTJ_nmd7zvCT4wY-XjyA9nBd6PyrvE6fJAng5sb9BysBET-UdVaJA
To me uvijek podsjeti na mojeg prijatelja iz odrastanja, Esada. Esad je zavolio jednu curu i to je predivan, plemenit i opjevan osjećaj, pa je Esad na plesnjaku htio plesati s tom curom što je pobjednički pristup cilju posebno jer su na redu bili sentiši ili kako smo onda to zvali stiskavci. Pa smo onda mi sirotog Esada hrabrili, samo je stisni neka osjeti, pa onda malo po malo spuštaj ruku i sl. Problem je bio u tome što je Esad bio sjajan i nagrađivani hrvač grčko-rimskog stila, pa ju je onako jak tako stisnuo da je cura jauknula i stisnula mu zvonku šamarčinu. Esad onako velik od muke se zacrvenio i skoro zaplakao jer on ju je žarko volio, no bio je hrvač i imao loše savjetnike ukratko ložu izvedbu. Eto i oni kažu za sve je kriv e-SAD-e.
 
Naša politička elita koja velikom većinom nije sudjelovala u Domovinskom ratu slavi Dan pobjede i druge bitne datume i obljetnice iz Domovinskog rata tako da ih koristi za slanje svojih političkih poruka i to za svoju legitimizaciju i za opstanak na vlasti, tj.  ostanak na pozicijama gdje mogu upravljati javnim dobrima građana. To vidimo tako da su na takvim pobjedničkim manifestacijama ili obljetnicama stradanja oni za govornicom dok branitelji ili pripadnici Oružanih snaga na suncu kiši ili ledu stoje i slušaju to i služe kao medijska kulisa političkoj eliti.
 
Kako bi bilo moguće slaviti jednu vojnu operaciju ili vojno-redarstvenu akciju, potrebno je imati pobjedničku vojsku i pobjedničke redarstvene snage, potrebno je imati vojskovođe, a nadasve junake ili heroje kako hoćete. To u nas nije bilo moguće. Većina naše političke elite ima jednu podozrivost prema vojnim i redarstvenim snagama što je gotovo uvijek imalo za rezultat činjenicu da nismo imali junake ili heroje. Niti jedna država koja je nastala u ratu za neovisnost nije bez svojih heroja ili junaka, a da oni nisu štitili vrijednosti te zemlje i da su vrijednost sami po sebi. Podozrivost značajnog dijela naše političke elite prema braniteljima rezulta je dvije činjenice, prva je ta kako su naše elite slabo sudjelovale u Domovinskom ratu, odnosno kako su branitelji teško postajali dio političke elite. Istina je i to se mora reći kako ova Vlada ima kao ministre dva ratnika od kojih je jedan bio i istaknuti ratni zapovjednik, drugi je bio ratnik i ratni zarobljenik. Samo je sada pitanje u što će se njihov autoritet iskoristiti. Isto tako naša inelektualna elita ima grijeh nečinjenja, jer ono što su branitelji obranili ratom, naši intelektualci nisu obranili perom.
 
Druga činjenica je ta što se kao oblik informacijskog djelovanja dijela naših političkih aktera, provlačila jedna teza o nekakvom državnom udaru (vojnom). To je kulminiralo jednom činjenicom kako je u Hrvatskom saboru na svečanoj sjednici ratifikacije Sjevernoatlantskog ugovora i pred predstavnicima Parlamentarne skupštine NATO-a, sadašnja ministrica vanjskih poslova rekla kako je dobro da ulazimo u Sjevernoatlantski savez jer više nikada ne će biti moguće da oružane snage budu prijetnja demokratski izabranoj vlasti. Na ovo nitko ni da pisne u Saboru, a ustajaše i glasaše se i tom prilikom u svezi trivijalnih bedastoća. Tako su mlade oružane snage u kojoj su branitelji činili veliku većini u tom periodu, jednom dijelu političke elite bile prijetnja.
 
Da su političkoj eliti branitelji prijetnja dokaz su reakcije nakon oslobađajućih presuda naših generala Mladena Markača i Ante Gotovine, kada je npr. najutjecajniji dnevnik imao već spremnu naslovnicu – Hrvatska je osuđena –. Zatim tu je odabir sugovornika prije i poslije izricanja presude, gdje gotovo da i nije bilo povijesnih izvora, sudionika branitelja. Jedna sastavnica vlasti gotovo se ispričavala netom budući je u Den Haagu pročitana oslobađajuća presuda jer eto za „zločine“ nitko nije osuđen. Tek popodne druga sastavnica vlasti pod teretom pozitivnoga javnog mišljenja u narodu, daje normalnu izjavu za državnika kako je to dobro za Hrvatsku... No, ovdje mogu upasti u oči dvije činjenice kako je puno manje branitelja i građana bilo na čitanju pravovaljane presude nego što ih je bilo prilikom čitanja prve. Tomu je bilo tako jer su se građani podsvjesno htjeli obraniti od činjenice kako je presuda bila dimenzionirana tako da optuži i prvoga hrvatskog predsjednika, cijelu tadašnju vlast i da se dokaže kako je Hrvatska nastala na zločinu. Ljudi su jednostavno izgubili nadu, a netko je svesrdno radio na tome. 
 
Dok su generali bili u Haagu, njihovi  branitelji su onemogućavani u radu i bila su brutalno ugrožena dva osnovna ljudska prava, osim prava na život i to: pravo na obranu i pravo na rad, a u Hrvatskoj na to nije nitko reagirao. I to nije sve jer je supruga generala Gotovine bila šikanirana na poslu i izgubila je posao. Dalje, nikako se ne može reći kako je Hrvatska surađivala sa sudom u Haagu jer da je surađivala kao država sigurno ne bi dozvolila širenje snimki uhićivanja i snimki generala Gotovine vezanih ruku. Jer surađivanje s bilo kojom institucijom traži poštivanje interesa obje strane koje surađuju, a Hrvatskoj bi valjda u interesu prestala blatiti hrvatske generale i Domovinski rat, ili možda ipak nije.  
 
Tako je zbog nakupljenog ega na Dan sjećanja na žrtvu u Vukovaru prošle godine vladajuća garnitura odaslala putem medija „vijest“ kako su Vukovarci i branitelji koji su svojim novcem došli u Vukovar zabranili vladajućoj koloni kako bi se ovi poklonili žrtvama Vukovara. A istina je bjelodana kako zbog srama što gotovo nitko tko nije plaćen od Vlade nije bio s njima u njihovoj sviti. Pored toga Hrvatski narod je skupljenim potpisima izborio pravo izravne demokracije kako bi bio održan referendum i kako bi Vukovar (p)ostao mjesto od posebnog pijateta, a njegovi njegovi i građani i vukovarski stradalnici bili oslobođeni traumatizacije ćirilicom.
 
Sloboda nas je vodila k pobjedi kroz bitke i stradanja u Domovinskom ratu, a sada je jedino pitanje kako nam je ona procurila kroz prste. Moramo se na kraju pitati gdje su nastali sadržaji slobode i tko ih je zbog čijih interesa ukrao i je li ih je moguće vratiti njenim stvoriteljima, braniteljima i svim građanima za čiju su se oni volju i slobodu borili.  
 

Darko Marinac

Anketa

Činjenica je kako Pupovac sa tri srpska zastupnika ucjenjuje Plenkovića. Hoće li mu Andrej udovoljiti?

Subota, 24/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 850 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević