Get Adobe Flash player
Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Milan Bandić ima potporu samo 21,33 posto biračkoga...

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Opetovani napad i politički pritisak IDS-a preko Glasa Istre na Katoličku...

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

Traženje istine nije 'revizionizam' nego revizija laži koje se i...

Stalne političke pretumbacije

Stalne političke pretumbacije

Klecala prepuna bivših komunista     Kolo...

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Eeeeeeeej, bre, Milorade, što ti...

  • Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    četvrtak, 21. veljače 2019. 16:47
  • Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    četvrtak, 21. veljače 2019. 12:16
  • HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    utorak, 19. veljače 2019. 06:56
  • Stalne političke pretumbacije

    Stalne političke pretumbacije

    utorak, 19. veljače 2019. 06:47
  • Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    utorak, 19. veljače 2019. 06:42

Višak vremena, višak novca, višak glupih pjesama kod VBZ-a

 
 
Davno sam bio načuo da i Aleksandar Stanković piše (i) pjesme no tek nedavno mi je dopala šaka jedna njegova zbirka, ona „Igor Madić na mjesecu“, izdana davne 2010. (izdavač V.B.Z., d.o.o., Zagreb). Napisao ih je on preko nekoliko, no i ova mi je, već nakon letimičnog uvida i previše. Jedna je to od onih knjiga na koju nagazite, pa ju poželite brže zaklopiti nego li ste ju otvorili. Ali što se može, kad sam se već s njom umusao, prolistat ću ju malo temeljitije. Riskirat ću ma kako teško i opasno bilo i s još jednom Stankovićevom zbirkom onom izdanom 2012. pod naslovom „Uglavnom su me voljele starije gospođe“ od istog zagrebačkog izdavača te suizdavača V.B.Z.- Sarajevo i V.B.Z.-a Beograd!!!
http://www.cabelas.ca/content/filemanager/Products/000000000000008594/detail/107924.jpghttp://www.knjiga.ba/media/catalog/product/cache/1/image/9df78eab33525d08d6e5fb8d27136e95/slike/igor_mandic_na_mjesecu.jpg
Pjesme s lopatom
 
Čovjek je popularan, ili mu se to čini, pa popularnost nastoji iskoristiti. Neki popularni štancaju majice sa svojim likom, drugi gaće, Stanković je možda razmišljao o hrani za  bildere, šamponu za ispiranje glave i mozga…, a onda se opredijelio za zbirke poezije. Ništa lakše nego napisati pjesmu, osobito danas kad ih više nitko ne čita, a piše tko zna tko sve ne, ali ih uglavnom ilustriraju s bukom znanom kao „glazba“. Čista, gola poezija skoro je izumrla pa je konkurencija  nikakva. Dakle jednostavno je.
 
Može ovako. Dođeš do hrpe riječi, na njihovo smetlište, poneseš lopatu i prazne stranice buduće knjige. Pa lopatom, bolje štihačom, određenu količinu riječi nabaciš na prvu praznu stranicu, malo razgrneš pa na drugu stranicu hrpicu hitneš. Obiđeš oko hrpe, gurneš lopatu na drugo mjesto, malo provrtiš - ah tu su refleksivne, pa na stranicu s njima. Tamo ljubavne, ondje erotske, desetak centimetara dalje socijalne, do njih jugonostalgične, narodnjačke, psovačke, mrziteljske… I eto zbirke, još samo naslov fali, a on može biti baš kakav hoćeš. Ostaviš hrpu da dozrijeva, neka bakterije malo „prorašpaju“ riječi, malo ih smanje ili povećaju, promijene im boju, značenje... Na godinu ponoviš postupak, pa stiže i druga zbirka.
 
Kratka, epska, o Vanji Sutliću
 
Iz prve Stankovićeve, za uvod jedna kratka, više onako- epska:
Vijesti
 
Današnje vijesti s HTV-a:
u 11.45 Vanja Sutlić podnio ostavku
u 13.45. Programsko vijeće HRT-a prihvatilo ostavku Vanje Sutlića
u 20.45. na 2. programu HTV-a Stole Aranđelović u filmu Neretva
Zapjevao “Padaj silo i nepravdo“
 
Doduše možda nisam dobro odredio vrstu, prije će biti kako je ovo oda (s malo „r“) radosti s velikim veseljem i preljevom od suza radosnica. Ipak „pjesma“ najviše naliči onom zijevajućem, nijemom, performansu susjeda onda kad je susjedu krepala krava. U tom „dobro susjedskom“ ruganju iza štale da ga susjed ne vidi ima svega: prikrivenog veselja, trljanja dlanova, sitnokoračnog cupkanja poput plesa. Jedino što takva pjesma ne biva zapisana. Susjed(i) su slabo pismeni, ponekad i nepismeni. Pjesmuljak „Vijesti“ je nastao nakon što je narečeni Vanja Sutlić jr. nastradao zbog neke „četnikuše“ s odgođenim djelovanjem. Kad je Vanja Sutlić jr. i zbog takvog, još i pljesnivog verbalnog delikta izgubio glavu, a što ću još dodati - bolje se pokriti po ušima i u kutu šutjeti. Vanja treba biti sretan - dospio je u pjesmu, kakvu takvu. Stanković je inače ovu „pjesmu“ mogao napisati dok je Vanja Sutlić bio na vlasti kao vijesti iz budućnosti pa bi onda to bila junačka narodna pjesma, pjesma s mudima, ovako je kukavička, šutanje mrtvog konja i marodersko plindranje mrtvaca.
http://i.ytimg.com/vi/-ivxQyfT-ok/hqdefault.jpghttp://www.mvinfo.hr/images/proizvodi/proizv7901.jpg
Što „Vijesti“ čini pjesmom? Dakako nabacane riječi i pjesma u pjesmi iz Neretve kao podrška i pouka koju je pjesnik htio izreći. Izvorno ona pak glasi ovako:Današnje vijesti s HTV: U 11.45 Vanja Sutlić podnio ostavku,u 13.45. Programsko vijeće HRT-a prihvatilo ostavku Vanje Sutlića, a u 20.45. na 2. programu HTV-a Stole Aranđelović u filmu Neretva zapjevao“Padaj silo i nepravdo“. Meni je ova verzija nekako pjevnija, teče, skoro da čujem mutnu rijeku kako šumi i usput odnosi Vanju Sutlića. Zapne bidni Vanja tu i tamo, al' onda ga voda nadigne pa pluta dalje. Jedino što nije pjesma, ali se može, vidjet će se poslije,  pjesmom proglasiti, što svečano i činim. Ovako usputno i dokazujem kako se pjesme mogu stvarati i štihačom - nabaciš riječi pa kako padnu i što ispadne u slobodnom štihu (od „štihati“ u značenju „reza“), rezu s lopatom. Stankovićeve pjesme su uglavnom takve. Ne daj Bože da se izštihana hrpica još malo rukom poredila, ta pjesma bi već konkurirala, ne znam za Nobelovu nagradu.
 
Evo za primjer i pjesma „Merčep“:
Merčep
 
ubio je Tomislav Merčep visokih moralnih vrijednosti Srbina se muči plamenom ljubi obitelj i čovjeka naređuje ubojstva i otmice potječe iz partizanske obitelji po rani sipa sol i ocat rekreira se pecajući žrtvi u šupak gurajući kabel rado pleše sa suprugom Aleksandri Zec vezuju oči obožava film Rio Bravo Aleksandra nema glavu ženi za rođendan najradije kupuje ciklamu najefikasnije je mučenje strujom
opet nam blate Domovinski rat i zato je doživio moždani udar pa ga iskreno zabrinuto dijete
prilikom posjeta u zatvorskoj bolnici pita
tata, hoće li ti biti bolje
a tata odgovara
sine ništa ti ne brini
 
Da ovo je pjesma iz one druge zbirke sa „starijim gospođama“. Malo ću ju „posložiti“ ne dirajući u njene „sklopove“, stihove i „štihove“ (od „štihati“), posložiti „narezanu na „šnite“, po „rezovima“ i iscijediti iz nje svo Stankovićevo lukavstvo i kukavstvo, a što ću i svu mržnju koja u njoj čuči i iz nje se cijedi (čuvajte se!).
 
Merčep
 
ubio je Tomislav Merčep
visokih moralnih vrijednosti
Srbina se muči plamenom
ljubi obitelj i čovjeka
naređuje ubojstva i otmice
potječe iz partizanske obitelji
po rani sipa sol i ocat
rekreira se pecajući
u šupak gurajući kabel
rado pleše sa suprugom
Aleksandri Zec vezuju oči
obožava film Rio Bravo
Aleksandra nema glavu
ženi za rođendan kupuje ciklamu
najefikasnije je mučenje strujom
opet nam blate Domovinski rat
i zato je doživio moždani udar
pa ga iskreno zabrinuto dijete pita
tata, hoće li ti biti bolje
a tata odgovara
sine, ništa ti ne brini
 
Razumijem, pjesma teče kako teče, s nakanom da nam nešto reče, no što u njoj radi „zabrinuto dijete“ , pitat ćete. „Igra“ za primitivni kontrapunkt, konstrukciju s Frljićevskog političkog pravca. Ali pustimo sad te sitnice i „što je pjesnik htio reći“, štihati mi se po  pjesmi ne da dalje. Mogao bih još s motikom i grabljama usitniti, „razrahliti“ stihove i riječi, napisane „kontrapunktove“ izoštriti pa staviti pod reflektor, no tako bi na svjetlo dana izašli koncentrati otrova, a za to bi mi trebali laboratorijski uvjeti rada kako se okoliš nepopravljivo ne bi zagadio, a zaraza proširila. Jednostavno dakle, takva je to pjesma, takve su to pjesme. Mogu funkcionirati kao novinski (novinarski) tekst, „kolumne“, a dobiju se ili pomoću flajš mašine pa se od njih naprave dulje ili kraće rečenice-kobasice i slože u otrovne redke. Ili se rečenice našnitaju na tanko, kao rezalicom šunke za pizzu, pa se slože u sendvič od mržnje. Onamo otrov putuje polako horizontalno, na kraju redka se cijedi, pa ga preko zadnjega gravitacija povuče - u srce čitatelja. Sendvič-pjesma se cijedi od prvoga redka, odmah djeluje gravitacija mržnje, otrov prodire dublje. Jednom smo ovdje, doduše napismeno u Fokusu tako „preštihali“ Dežulovićeve „Pjesme iz Lore“. Stankovićev „Merčep“ je pjesma baš iz tog pjesničkog pravca. I sad što, baš ništa, „pjesnici“ imaju „pjesničko pravo“ pisati pjesme, ma bile i neljudske.
 
Inspiriran Jacom
 
Zavirimo još malo u dvije zbirke odjednom. Zadržat ću se na onima koje je Stanković posvetio ličnostima „s ovih prostora“. Većinom su to njegovi sugovornici za nedjeljnim televizijskim „ručkovima“, neki kolege novinari, novinari koji su mu se zamjerili, političari, poneki slavni kriminalac… Nije loše, Stanković te pozove u emisiju pa te poslije još i opjeva. Inspiriran je Jadrankom Kosor-Jacom, Kusturicom, Milanom Ivkošićem, Stazićem, Josipovićem, Bandićem, Mamićem, Šukerom, Sanaderom (slabo)... Nema koga nema, ima ih valjda stotinjak, pa kad bi svi kupili sebe u Stankovićevim zbirkama - eto već neke lovice. Najviše pjesama je posvetio Kusturici, kao nešto se svađajući s njim, Ivkošića drži „zadriglim“ bedakom, ni Dujmović nije dalje, a od političara najviše se „pali“ na Andriju Hebranga.
 
Otkriva tako:
Hebrangov apsurd
 
Andrija Herbrang jedan je od najpoznatijih hrvatskih političara prije
par dana ponovo uhvaćen u laži. S obzirom da je već prije lagao
on time nije upozorio.
 
Da, i to je pjesma, a meni djeluje više onako kao hračak. U ostale Stankovićeve pjesme, socijalne, ljubavne, refleksivne, mamuljanje o Hrvatima i Srbima, pjesme o pišanju... također uglavnom „ispjevane“ lopatom, ne bih dirao.
 
„Ne ćeš razbojniče“
 
Osvrnut ću se još samo na jednu, samokritičnu, fol:
Poštovanom čitatelju
 
rado bi me nazvao i poručio
kako sam jebeni mediokritet
u konstantnoj produkciji..
(preskačem strofu)
poslao bi me u kurac rado
al nit imaš broj
nit imaš adresu
nit kako me dobit
pa što ja znam…
ako hočeš
mogu ja tebe nazvat iz firme
da ne trošiš
 
E ne možeš Stankoviću - „ne ćeš razbojniče“ - jer, kad si već na „ti“, ti kad i zoveš „iz firme“, zoveš na moj račun, naš račun, krckaš naš paraporez, pretplatu koji mi plaćamo „tvojoj“ „firmi“. I zato ja i ponavljam uvijek istu pjesmu: „ceterum censeo… to, HRT, uostalom treba ukinuti. Ako ništa ponestalo bi Stankoviću materijala za ovakve pjesme, ne bi bilo Jace, Kusturice, Sretka… za inspiraciju, možda bi netko talentiraniji, a anonimniji dobio priliku za zbirku. Možda, no izostanak ovakvih bi bio već čisti dobitak. Ostala bi pretplata u džepovima umirovljenika, ne bi Televizija(!!!) vršila sirotinju po ruševnim kućama u provinciji zbog „nedjeljom u dva“, a nad pretplatnicima se onda još nadvijale i pjesme. U pjesmi pisanoj po navedenom modelu koju ću nasloviti „Čisti horor“ to ovako „zvuči“:
 
Čisti horor
 
ukinuti HRT
ostala bi pretplata
u džepovima umirovljenika
ne bi Televizija
vršila sirotinju
po ruševnim kućama u provinciji
zbog „nedjeljom u dva“
a nad pretplatnicima se
 onda još nadvijale i pjesme
čisti horor
 

Mato Dretvić Filakov

Novo svjetlo slobode zasijalo 11. siječnja 2015.

 
 
Od 1990. do konca 1999. godine, povijesno je razdoblje borbe hrvatskog naroda za svojom slobodom, berbe za gospodarsku i kulturnu obnovu Hrvatske, za uključivanje Hrvatske u tokove demokratskih zemalja Europe i svijeta, pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Međutim, 10. prosinca 1999. godine,  prestalo je kucati srce stvaratelja samostalne Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, a već početkom 2000. godine nastupa rušilačka era nazvana „detuđmanizacija“ samostalne Hrvatske. Ono što srbočetnička sila, nožem, puškom, tenkovima, paleži i pljačkom  nije uništila, tu nastavljaju „detuđmanizatori“ raznih boja i ideologija.
http://rtm.ba/thumbnail.php?file=Vijesti/2014/Decembar/kolinda_grabar_kitanovic_872705199.jpg&size=article_large
Rezultate detuđmanizacije danas vidimo u upropaštenom hrvatskom gospodarstvu, nezaposlenosti, sveopćem siromaštvu građana, a Hrvatska je dovedena pred vrata agresora da nas ponovno primi u svoj region i zagrljaj Tomislava Nikolića, s isprikom zašto smo rušili velikosrpsko-komunističke ideale bratstva i jedinstva naših naroda, s naglaskom i obećanjem da ćemo povući tužbu za genocid jer genocida nije bilo, pa tako ni zahtjeva za ratnu štetu ne će biti, a Hrvati će i dalje ostati upamćeni i upisani kao zločinci, kako kod FIFA-e tako i u Švicarskoj i ostalim demokratskim zemljama gdje je Josipu Šimuniću ili Marku Perkoviću Tompsonu ulazak zabranjen. Ne će biti tužbi protiv braće jer prijatelji sve međusobne probleme rješavaju dogovorom a ne svađom i tužbama.
 
Predsjednički izbori 2015., vraćaju nas u 1999., da nastavimo tamo gdje je program dr. Franje Tuđmana prirodnom silom zaustavljen. Pobjedom gospođe Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima nastavak je Oluje hrvatskog naroda koji je započet Domovinskim ratom.
 
Glavni zadatak gospođe Kolinde Grabar Kitarović je da zaustavi daljnje rušenje nacionalnih temelja samostalne Hrvatske stvorenih u Domovinskom ratu. Zaustavljanje rušitelja biti će teško jer otpori su već vidljivi sa svih strana, a najopasniji su oni nevidljivi za javnost. Mogli smo već čuti kako se dosadašnji predsjednik Ivo Josipović „kulturno“ ponio i prvi priznao poraz i čestitao gospođi Kolindi. Ako to „kulturno“ priznavanje poraza pogledamo kroz velikosrpsko-komunističku ideologiju, kako Dobrica Ćosić kaže, laž je srpska vrlina, a Josipović svim svojim bićem teži Ćosićevoj domovini, vidimo da su Ivinu izjavu neki prihvatili kao iskreno priznanje poraza. Koliko se ta izjava može podvesti pod kulturnu i civilizacijsku to je već potvrdila Sandra Petrović Jakovina koja dovodi u pitanje pobjedu Kolinde i regularnost predsjedničkih izbora. Ta gospođa bila je u izbornom stožeru Ive Josipovića i k tomu zadužena za pravna pitanja.
 
Istodobno, Ivo Josipović kaže da on s tim nema ništa to je osobno mišljenje te gospođe. Prema javnosti to je tako, ali mišljenje Sandre Petrović Jakovina sigurno je skuhano u loncu Pantovčaka. A taj lonac ne može zakuhati bez da ga gazda Josipović ne uključi u svoju mrežu visokog napona.
 
Da će biti velikih problema oko zaustavljanja rušilačke mašinerije i vraćanje Hrvatske politike u demokratske tijekove civilizirane Europe to potvrđuje i necivilizirano, komunističko ponašanje predsjednika Vlade Zorana Milanovića koji kuri vatru ispod Josipovićeva lonca kojeg stručno miješa gđa Petrović Jakovina. Naime, u Jutarnjem listu 15. 1. 2015. na str. 6. stoji: „Grabar Kitarović neustavno je izabrana i ne ćemo je pozdraviti“, izjavio je „visoki“ dužnosnik vladajuće Socijaldemokratske partije Hrvatske…
 
Tko su ti socijaldemokrati u Hrvatskoj?
 
Gotovo u svim demokratskim državama Europe postoje lijeve i desne političke opcije. Međutim, kod svih tih država postoji osnovno političko i nacionalno pravilo da i lijeve i desne političke stranke štite nacionalne interese svoje države, bez obzira bilo to unutar države ili u vanjskoj politici. Tu se vide ogromni razlozi između lijevi socijaldemokrata u državama Europe u odnosu na Hrvatsku. Hrvatski socijaldemokrati samo su obukli košulju koju su nazvali socijaldemokratskom, a nikako da nađu deterdžent kojim bi se oprao smrad komunizma. To su pokušali i putem antifašizma, ali ni to ne prolazi u nijednoj demokratskoj vešmašini, smrad smrdi pa smrdi. Za njih nisu potrebni neki posebni dokazi da su anacionalni i rušilački, oni su sami to potvrdila svim svojim aktivnostima i antihrvatskom politikom koju nisu skrivali već su taj program otvoreno nazvali „detuđmanizacija“ Hrvatske. Tako na primjer, kada su došli na vlast skakali su od veselja javno prijeteći kako se ne će graditi Pelješki most. Potom su raznim obmanama, biranje pravaca koridora preko B i H za vezu s Dubrovnikom, izmjenom projekata, kupovali vrijeme, i tako do današnjih dana kada se o tom mostu više i ne govori, jer se danas govori o gladnoj raji za koju je kriva prošla vlada.
 
Sve činjenice govore da su ti takozvani socijaldemokrati  ideološki recidivi zločinačkoga velikosrpsko-komunističkog režima. I za to nisu potrebni posebni dokazi jer su ih pokazali štiteći taj režim, skrivajući zločine tog režima, ukidanjem Komisije za istraživanje komunističkih zločina, ukidanjem pokroviteljstva Hrvatskog sabora pri odavanju pijeteta žrtvama Bleiburga i križnih putova. Svim silama su se suprotstavili izručenju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu radi komunističkih zločina na tlu Njemačke.
 
Da bi bili jači u zaštiti velikosrpsko-komunističkog režima u prikrivanju zločina, podršku traže u agresorskoj Srbiji i prijateljstvu s četničkim ideolozima kao što je Tomislav Nikolić i domaćim ljubiteljima bratstva i jedinstva naših naroda. Ivo Josipović kaže kako je Hrvatsku uveo u Europu, a da bi dokazao koliko mu je stalo do toga, na dan Proslave ulaska Hrvatske u civiliziranu Europu, na tu proslavu je pozvao četničkog vojvodu Tomislava Nikolića. I za prosrpsku politiku Ive Josipovića nisu potrebni posebni dokazi ako vidimo da po popisu stanovništva u Hrvatskoj imamo 4,5 posto Srba, a u Vladi RH ih je 47 posto! Isto tako, Josipović je svoj Kabinet popunio udbašima, velikosrbima i ostalim detuđmanizatorima, dok dobar broj hrvatskih branitelja gladuje, a mnogi su izvršili suicid. Istodobno po Vukovaru šeću zločinci, silovatelji, a ova vlast postavlja ćirilične ploče kako bi preostalim Vukovarcima zagorčili i ono malo slobode.
http://www.braniteljski-portal.hr/var/ezflow_site/storage/images/novosti/drustvo/komemoracija-na-bleiburgu-program/7692-1-cro-HR/Komemoracija-na-Bleiburgu-Program.jpg
Očito je to jedini prokomunistički režim koji je ostao u demokratskoj Europi nakon pada Berlinskog zida. Boje se gubitka vlasti jer tada dolazi na svjetlo dana ISTINA, a ona je za njih i njihove ideološke prethodnike pogubna. Nakon ISTINE neminovno dolazi ideološka lustracija, a nju ne mogu više spriječiti jer joj se temelji postavljaju na sudu u Njemačkoj. Prvi lustrirani biti će Josip Perković i Zdravko Mustač. Kako smo vidjeli da i talijansko sudstvo ne miruje pa traže nekog Antu kojeg sumnjiče za smaknuće obitelji Ševo. Kada će te potrage prestati teško je reći jer na popisu likvidiranih hrvatskih emigranata po svijetu je 69.
 
Tko je i koga predstavlja Ivo Josipović?
 
Gledajući rezultate predsjedničkih izbora tada bi trebali biti jako nezadovoljni jer je g. Kolinda pobijedila s malom razlikom 50,74 % naspram 49,26 % ili 1,48 %. Međutim, to je ogromna pobjeda ako analiziramo koja sila stoji iza tih 49,26 % poraženog predsjednika. Prije svega ogromna propaganda. Naime, u svim ratovima, uz dobru vojnu opremu, propaganda je drugi dio naoružanja koji određuje pobjednika. To znači, u čijim rukama su sredstvima informiranja u njegovim rukama je uglavnom i pobjeda jer on informira javnost kako demoralizirati protivničku stranu. U slučaju naših predsjedničkih izbora, sva sredstva informiranja u rukama su vladajuće garniture, to znači u rukama velikosrpsko-komunističkih ideologa, a Ivo Josipović je predvodnik te ideologije. Oni su svjesni, ako Ivo izgubi izbore i oni gube kolektivno i pojedinačno. Tihomir Dujmović je tu garnituru, okupljenu oko kukuriku koalicije, u čijim je rukama cijela Hrvatska, nazvao djeca komunizma. Tako, ravnatelja HTV-a Gorana Radmana, Titinog skojevaca, svojim političkim utjecajem postavio Ivo Josipović. Za protuuslugu, predsjednik Vlade RH dobio je priliku da postavi svog čovjeka za šefa obavještajne službe. I jednom i drugom centru ciljevi su isti, voditi takvu antihrvatsku propagandu da ostanu na vlasti.
 
Tu su i jaka sredstva informiranja dnevnog tiska na čelu s komunističkim ideologom Zdenkom Dukom. Iako je HTV jači u svojoj propagandi na široke mase, ni sredstva tiska se ne mogu zanemariti jer imaju svoj način prodora do onih pismenijeg kruga čitatelja. Tu je vidljiva i nevidljiva mašinerija školovanih recidiva tog režima, bilo kao udbaši, kosovci, jugooficiri i njihova djeca fakultetski obrazovani kadrovi, a centar im je na Fakultetu političkih znanosti i Filozofskom fakultetu. Ti obrazovni centri, svojom jugo-komunističkom ideologijom utječu na hrvatsku mladež i to s velikim uspjehom. Tom krugu pripada i cijeli represivni aparat kojeg su lustracijom očistili od bilo kakvog hrvatskog domoljublja. Tu su i oni, za široke mase nevidljivi međunarodni moćnici na čelu s Velikom Britanijom. A Josipović je baš s Velikom Britanijom, Francuskom i Nizozemskom, ideološkim prijateljima politike velike Srbije i agresije na Hrvatsku, zaključio strateški plan suradnje.
 
Ivo Josipović je bio u stručnom timu pravnika koji su pisali Deklaraciju o suradnju sa sudom u Den Haagu, kao temeljni akt za progon hrvatskih branitelja, te optuživanja hrvatskoga vojnog i političkog viodstva. Josipović je suorganizator udruge Documente koja usko surađuje s Veritasom i pročetničkim ideologom Savom Štrpcem po pitanju istraživanja eventualnih zločina nad Srbima. Josipović je sam izjavio: »Ja sam osobno radio za Documentu i u Documenti. Oni i danas kada promatraju i prate postupke rade po predlošku kojeg sam ja napisao«, govorio je Ivo Josipović 7. prosinca 2012. za bratsku B92 srbijansku televiziju.
 
Time je priznao svoju izdajničku prošlost i višestruko potvrdio optužbu Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta da je veleizdajnik kojemu nema premca. Pritom je izjavio i ovo: »Još nismo nikog osudili za Oluju«. Strašno da strašnije ne može biti. Ivo Josipović već je trebao crvenjeti zbog nagrade Vesni Teršelič i njihovoj Documenti. Jer je u povodu Dana državnosti te godine dodijelio je njoj i udruzi Povelju RH za „iznimno uspješne rezultate u suočavanju s prošlošću te dokumentiranju i istraživanju prijeratnih, ratnih i poslijeratnih zbivanja“. Analizirajući rad Documente i grupe oko Teršeličke vidimo da se isključivo o progonu hrvatskih branitelja. (Zvonimir Despot, Večernji list, 27. listopad 2014., str. 31.).
 
Karakterističan je i pristup u odnosu na hrvatske generale i njihovu odgovornost u Domovinskom ratu. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović nada se da će obrana trojice generala (Gotovina, Markač, Čermak) uspjeti dokazati neke svoje teze, ali isto tako kaže da za sve zlo koje se dogodilo netko mora odgovarati. To je i izjava gospođe Vesne Teršelić, s tim što ona otvoreno radi  za pročetničkog ideologa Savu Štrpca i njegov Veritas. O kojem zlu, koje ima svoje ime i prezime, priča Josipović. O onom genocidnom i nekažnjenom što su ga proveli Srbi ili onom minimalnom i procesuiranom što su ga počinili hrvatski pojedinci pri obrani Hrvatske. Njegova je neizravna poruka Haaškome sudu da osudi generale. Josipović naglašava: „Ali za sva zla koja su se dogodila netko mora odgovarat“. Svakako je to jedna od najnemoralnijih izjava koja se čula u Hrvatskoj u to vrijeme. Gotovo da mu je sasvim svejedno kako će proći generali u Haagu. Iza toga, otišao je korak dalje i rekao da će Gotovini oduzeti čin i odličja bude li osuđen. (Hrvatski list, 9. rujna 2010., str. 10).
 
U ocrnjivanju i optuživanju hrvatskog naroda Josipović kaže: „Ustaška je brutalnost bila strašna, njihovi zločini odvratni. Mi to znamo, ali znati nije dovoljno. Neprestano se moramo suočavati s neugodnom činjenicom da je – stavljajući na stranu slavan antifašistički otpor – bilo pripadnika našega naroda koji su bili sistemski organizirani u izvršenju groznog zločina protiv čovječnosti. Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba. Uvijek se trebamo sjećati i, živjeti zajedno sa žrtvama, u sjećanju. To je naša odgovornost. Jer, naša djeca trebaju znati što je dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo. To je mjesto gdje počinje istinska pravda.“
 

Ivan Runje

Katolička Crkva je i treći puta odigrala povijesnu ulogu

 
 
Borba protiv Katoličke Crkve u Hrvata i nakon stvaranja samostalne hrvatske države kao i u prošlosti vodi se vrlo sustavno. Jedan od načina borbe je pokušaj da se Katolička Crkva zatvori u sakristiju, da joj se oduzme pravo zauzimanja jasnih stavova o bitnim moralnim, društvenim pa i političkim pitanjima koja bitno utječu na život svakog Katolika odnosno svakog čovjeka. Vjernici očekuju od svoje Crkve da im pomogne u snalaženju u društvenom kaosu u kojem živimo da se založi za rješavanje brojnih problema koji vode Hrvatsku u propast. Međutim, svako angažiranje biskupske konferencije, biskupa, svećenika i Crkve kao institucije dočekuje se pravom sotonizacijom i osporavanjem prava Crkve da javno izražava svoja stajališta o bitnim društvenim pitanjima i kretanjima. Najradije bi Crkvu zatvorili u sakristiju i onemogućili joj da djeluje na širenju moralnih vrijednosti kršćanskog svjetonazora te da pomaže vjernicima u izgrađivanju moralnih i drugih stajališta.
http://arhiv.braniteljski-portal.hr/files/images/stepinac-kuharic-bozanic.preview.jpg
Neki blaži kritičari djelovanja Katoličke Crkve pokušavaju nametnuti tezu da Katolička Crkva u Hrvata ne slijedi društvene promjene i osobito promjene u Katoličkoj Crkvi koje su nastale dolaskom pape Franje. Pišu i govore da je prošlo herojsko doba Katoličke Crkve kada je bilo ne samo razumljivo nego i potrebno da se Katolička Crkva angažira u obrani identiteta hrvatskog naroda, njegove slobode i njegova prava na vlastitu suverenu državu, odnosno da je prošlo to herojsko doba kada je trebalo obraniti ne samo ravnopravnost nego i opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tvrde kritičari djelovanja Crkve u suvremenim uvjetima, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, da su herojska vremena prošla, te da se danas Katolička Crkva treba baviti isključivo duhovnim i vjerskim pitanjima i da se treba potpuno povući iz društvenog života te da nema potrebe braniti identitet i opstojnost hrvatskog naroda jer on navodno nije više ugrožen. U toj borbi protiv društvenog djelovanja Katoličke Crkve hrvatski biskupi i svećenstvo žestoko se napada jer se tvrdi da su konzervativni, da žive u prošlosti čak da ne slijede i ne razumiju politiku pape Franje. Stotine pisama u kojima optužuju pojedine biskupe i Crkvu u Hrvata poslali su ateisti i agnostici.
 
Oni veličaju stajališta pape Franje, jednostrano ih tumače i nastoje produbljivati razlike između strategije pape Franje i hrvatske Crkve kojih u bitnim pitanjima nema. Kardinal Josip Bozanić stavio se na čelo onih u Katoličkoj Crkvi koji smatraju da herojsko doba Katoličke Crkve nije prošlo nego hrvatska Katolička Crkva treba slijediti velike kardinale iz prošlosti, blaženog Alojza Stepinca i kardinala Franju Kuharića. Bozanić sve više slijedi povijesnu ulogu Stepinca i Kuharića jer smatra da hrvatski narod ponovno živi sudbinske dane i da Katolička Crkva, ako želi biti na razini povijesne odgovornosti na kojoj su bili Stepinac i Kuharić, mora na sličan način djelovati. Dakle, kardinal Josip Bozanić nije prihvatio stajališta ne samo ateista i agnostika nego i jednog dijela Crkve u Hrvata da je herojsko doba Katoličke Crkve prošlost u kojem je Crkva imala ključnu ulogu u očuvanju hrvatstva i hrvatskog katoličkog identiteta i u procesima stvaranja i obrane hrvatske države i opstojnosti i ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini.
 
Bezbroj je argumenata koji pokazuju da je kardinal Bozanić u pravu, da nije nestala potreba za herojskom ulogom Crkve u očuvanju katoličkog identiteta hrvatskog naroda, u očuvanju opstojnosti a ne samo ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, u očuvanju vrjednota Domovinskog rata i očuvanju naše kršćanske kulture i moralnih vrjednota socijalnog nauka Katoličke Crkve, ali i u krajnjoj liniji da nisu prošle ni velike opasnosti koje ugrožavaju ne samo daljnji demokratski razvoj suverene Hrvatske nego i njenu opstojnost.
 
Čitatelji sarajevskoga Katoličkog tjednika, svjedoci su kako već pet godina u svojim kolumnama, ali i u svojim knjigama i brojnim javnim istupima, dokazujem da hrvatski narod ponovno živi svoje sudbinske dane, da je na žalost ponovno izložen velikoj pogibelji da izgubi ono veliko što je stvorio 90-ih godina u stvaranju samostalne i suverene hrvatske države i borbi za ravnopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Proces detuđmanizacije, koji je drugo ime za rušenje nacionalnih vrjednota i identiteta hrvatskog naroda, daleko je odmakao. Mnoge bitne nacionalne institucije koje trebaju braniti i promicati hrvatski identitet su blokirane a mnoge čak i razorene jer je na djelu, kako je rekao kardinal Josip Bozanić, ideologija razvaline koja sustavno od Lijepe Naše pravi razvalinu. Jedina institucija od nacionalnog značaja koju nisu uspjeli obezglaviti i onemogućiti, koju nisu uspjeli pretvoriti u razvalinu je hrvatska Katolička Crkva. I zato je razumljivo da je ona meta najvećih podvala, krivotvorina i da je se pokušava stalno onemogućiti u njenom djelovanju. Hrvatski biskupi se uspješno odupiru i na razini su povijesne odgovornosti, oni jasno zauzimaju stavove o bitnim društvenim pitanjima. Oni su vrlo jasno i na vrijeme dijagnosticirali stanje u Hrvatskoj te su argumentima dokazali da je u Hrvatskoj na vlasti nenarodna vlast i da su potrebne demokratske promjene.
http://www.viktimologija.com.hr/images/prosinac_ZPS_2014/Badnjak_Savska_66_kardinal_Bozani%C4%87_Ve%C4%8Dernji_list.jpg
Konstatirajući i opisujući stvarno stanje u Hrvatskoj koje od Hrvatske čini razvalinu, koje prijeti bankrotom Hrvatske, biskupi bi bili licemjeri i kukavice ako ne bi poslali jasne poruke katolicima pa i zahtjev da se društveno angažiraju, da je neangažiranje a posebno ne izlazak na demokratske izbore svojevrsni grijeh propusta. Takvi ispravni stavovi hrvatskih biskupa izazvali su novi val sotonizacije i napada na Katoličku Crkvu. U tim napadima otišlo se tako daleko da je čak osporeno pravo kardinalu Josipu Bozaniću da primi stopostotne ratne invalide koji već dva mjeseca prosvjeduju protiv politike državnog vodstva koje diskreditira Domovinski rat i njegove vrijednosti. Kardinal Bozanić ih je primio i ponovio ono što je već mnogo puta rekao da se radi o novom grijehu struktura koje na razne načine pokušavaju naturiti povijesnu krivotvorinu da je ova Hrvatska stvorena navodno zaslugama Tite i komunista a ne u Domovinskom obrambenom ratu.
 
Kardinal Josip Bozanić se nije uplašio napada nego je otišao i dalje u svojoj pravednoj borbi za očuvanje nacionalnih vrjednota i istine o Domovinskom ratu. Na sam Badnjak posjetio je stopostotne ratne invalide u njihovom "šatoru", s njima porazgovarao i pomolio se dajući im najveću moguću podršku. Jasno je konstatirao da su oni moralna savjest hrvatskog društva, da se ponovno žrtvuju kako bi sačuvali ono veliko za što su se žrtvovali 90-ih godina. Kardinal Josip Bozanić napisao je i pismo vjernicima u kojima ih je pozvao na izbore te ih je podsjetio da je izlazak na izbore i njihova vjernička obveza, čak da je neizlazak grijeh propusta. Time je želio naglasiti da je za Crkvu važno da vjernici djeluju u društvenom životu i da se bore za pobjedu kršćanskog morala. Zato je Bozanić naveo jasne kriterije na temelju kojih bi katolici trebali izabrati predsjednika ili predsjednicu Hrvatske. S obzirom da je kardinal Bozanić ispravno procijenio da se radi o sudbinskim danima, da je potrebno promijeniti nenarodnu vlast na demokratski način, on je i u Božićnoj propovjedi bio jasan kada je zatražio da se zaustavi djelovanje ideologije razvalina koja je od Hrvatske učinila razvalinu i koja Hrvatsku vodi u propast.
 
Tako jasno opredjeljenje kardinala Bozanića na tragu je povijesnih situacija iz prošlosti kada su kardinali Stepinac i Kuharić u dramatičnim uvjetima kada je bila ugrožena opstojnost hrvatskog naroda i pravo hrvatskog naroda na svoju državu, na samostalnost i svoj identitet upravo svojim djelovanjem stvorili pretpostavke da je 90-ih godina hrvatski narod uspio ostvariti svoje povijesne težnje da stvori svoju samostalnu i suverenu Hrvatsku državu. Veliki kardinal, mučenik i blaženik, Alojzije Stepinac, stao je u obranu prava hrvatskog naroda na vlastitu državu u teškim tragičnim danima kraja Drugoga svjetskog rata kada je to pravo bilo u potpunosti ugroženo. Kardinal Stepinac osuđivao je ustaške zločine i osobno se angažirao da spašava ljudske živote, a žrtva ustaških zločina bio je i njegov brat. Međutim, kardinal Stepinac čvrsto je branio pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu koje je tada bilo u potpunosti negirano. Svojom žrtvom kardinal Stepinac obranio je to pravo i ideja i želja za vlastitom hrvatskom državom živjela je u srcima hrvatskog naroda usprkos komunističke torture i masovnih zločina kojima je kriminalizirana svaka ideja hrvatske države.
 
Hrvatski narod je čekao da se stvore povoljniji uvjeti da bi oživio tu ideju. I to se dogodilo u vrijeme sloma komunističkih režima i nestanka Varšavskog pakta odnosno u vrijeme svjetskog poraza komunizma. Međutim, ponovno se javila komunistička tortura i velikosrpski nacionalizam koji su pokušali ognjem i mačem spriječiti stvaranje samostalne hrvatske države utemeljene na katoličkom identitetu hrvatskog naroda, vjerskim slobodama i višestranačkom demokratskom sustavu. Došlo je do agresije Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku. Poraz ideje samostalne Hrvatske bio bi vjerojatno za desetljeća kraj mogućnosti ostvarivanja povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom. Dakle, kao i 1945. Godine, i 90-ih godina hrvatski narod je živio sudbinske dane kad se odlučivalo biti ili ne biti. I tada je kao i 1945. godine na scenu stupio još jedan veliki hrvatski kardinal dr. Franjo Kuharić. Hrvatska Katolička Crkva na čelu s kardinalom Kuharićem, jer se radilo o opstojnosti hrvatskog naroda, čvrsto je stala iza hrvatskih branitelja i hrvatskog naroda. Kardinal Kuharić odigrao je sličnu ulogu kao i kardinal Stepinac, mobilizirajući katolike u borbi za hrvatsku suverenost i samostalnost. Bez takvog angažiranja Katoličke Crkve na čelu s kardinalom Kuharićem pitanje je bi li uspjeli Hrvati ostvariti svoje povijesne težnje za vlastitom državom i obraniti Hrvatsku od genocida i agresije.
 
Danas skoro 23 godine kasnije ponovno hrvatski narod živi sudbinske dane, ponovno se obnavljaju političke koncepcije, planovi, ponovno su na djelu nove agresije koje osporavaju katolički identitet hrvatskog naroda, koje pokušavaju nametnuti ateistički svjetonazor kao službeni državni svjetonazor. Nastoji se diskreditirati Domovinski rat i nametnuti krivotvorinu da ova Hrvatska nije utemeljena na vrijednostima Domovinskog rata nego komunističkog antifašizma odnosno da je ovu hrvatsku državu stvorio Tito i komunisti a ne Tuđman i branitelji. Hrvatska je ponovno podijeljena, možda više nego ikad. Hrvatski narod ponovno treba jasan svjetionik, treba mu netko tko ima autoriteta i snage da se suprotstavi nenarodnoj vlasti. Dakle, stvorene su slične prilike kao za vrijeme kardinala Stepinca i kardinala Kuharića, te je potrebno da Katolička Crkva ide istim putem kojim su išli kardinal Stepinac i kardinal Kuharić.
 
Kardinal Bozanić je pozvao na trodnevni post i molitvu za domovinu. Taj dramatični poziv pokazuje da je Katolička Crkva svjesna da je domovina ugrožena, da su temeljne vrijednosti ugrožene. Jasne poruke uputila je i Hrvatska biskupska konferencija u povodu predsjedničkih izbora. Biskupi su vrlo precizno i jasno izrazili kakvu predsjednicu ili predsjednika treba birati. Biskupi su jasno opisali za koje temeljne vrijednosti se trebaju zalagati predsjednički kandidati. Kardinal Bozanić otišao je i dalje u jasnoći svojih poruka. Takvim svojim djelovanjem kardinal Bozanić je učinio velike korake na svom povijesnom putu da postane u hrvatskoj povijesti, uz Stepinca i Kuharića, treći veliki hrvatski kardinal.
 

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac, Katolički tjednik

Anketa

Jesu li hrvatske vlasti dobro postupile što su dozvolile da se u Muzeju Mimara slavio Dan agresorske "Vojske Srbije"?

Nedjelja, 24/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 927 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević