Get Adobe Flash player
Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Političari misle o izborima, ja kao državnica mislim o budućim...

Smišljeni napad na Predsjednicu

Smišljeni napad na Predsjednicu

Puno je nedobronamjernih koji su sudjelovali u pripremi dočeka...

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Nakon što je Vučićeva propagandna bagra otišla u Srbiju...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Umjesto pozitivne, nad Hrvatima u Srbiji, nastavljena negativna izborna...

Hrvatska naspram Srbiji danas

Hrvatska naspram Srbiji danas

Nadam se da će se Srbi u budućnosti odreći...

  • Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:43
  • Smišljeni napad na Predsjednicu

    Smišljeni napad na Predsjednicu

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:36
  • Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    četvrtak, 15. veljače 2018. 19:29
  • Previše glume, teatralnosti, patetike...

    Previše glume, teatralnosti, patetike...

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:32
  • Hrvatska naspram Srbiji danas

    Hrvatska naspram Srbiji danas

    srijeda, 14. veljače 2018. 12:38

Čovjek koji širi prijateljstvo, razumijevanje, dijalog i uvažavanje

 
 
Mnogo je razloga zašto u svojoj kolumni na kraju 2013. i početkom nove 2014. godine pišem o sisačkom biskupu Vladi Košiću, predsjedniku komisije Iustitia et pax. Vlado Košić u vrijeme Domovinskoga obrambenog rata bio je svećenik na prvoj crti bojišnice. Danas kao sisački biskup i predsjednik komisije Iustitia et pax ponovno je na prvoj crti bojišnice jer se argumentirano, hrabro i oštro suprotstavlja novoj vanjskoj i unutarnjoj agresiji na vrjednote Domovinskog rata. To se posebno odnosi na njegovu javnu potporu  Stožeru za obranu hrvatskoga Vukovara. Biskup Košić je ispravno ocijenio da je Vukovar danas ponovno stožerno mjesto ujedinjavanja hrvatskog naroda u odlučnosti da još jedanput obrani sve ono veliko što smo stvorili 90-ih godina.
http://www.hkv.hr/images/Davor/kos.jpg
Biskup Košić kao svećenik na prvoj crti u Petrinji i okolici iz dana u dan je svjedočio strahote agresije i zločina velikosrpskog okupatora, živio je sa narodom njegove patnje, progone i izbliza je gledao sve zločine koji su učinjeni. On je živio u ratu istinu i zato njemu kao i drugim braniteljima nije moguće nikakvim manipulacijama podvaliti krivotvorine. Zato je možda biskup Košić odlučniji i oštriji u obrani te istine od mnogih koji također brane istinu ali ne tako odlučno i hrabro kao biskup Košić.
 
Biskup Vlado Košić ovih dana promovirao je svoju knjigu pod karakterističnim naslovom "Biskup na prvoj crti". U toj knjizi objavljeni su javni nastupi, homilije, pisma i reagiranja sisačkog biskupa od propovjedi na Bleiburgu 2010. godine  do reagiranja na pojedine medijske natpise do današnjeg dana. Sve njegove istupe karakterizira borba za istinu i borba za istinske vrijednosti. Biskup Vlado Košić je sljedbenik kardinala Alojzije Stepinca koji mu je uvijek bio uzor i kojeg nastoji slijediti u svom javnom djelovanju i kao biskup i kao hrvatski domoljub. Kao i Alojzije Stepinac biskup Vlado Košić smatra da Katolik ne samo da smije ljubiti svoj narod nego i da treba jer kako kaže kardinal Stepinac: "Narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo", te zato "kako ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude tako i svoj narod više ljubite nego li druge, a da pri tome ni jednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu ako više ljubi svoju majku nego li tuđu."
 
Povijesne Stepinčeve riječi
 
U odgovoru na pitanje što je najveće dobro za pojedinca i za narod Alojzije Stepinac na predavanju sveučilištarcima 1938. godine (Hrvatska straža, 29. 3. 1998.) između ostalog u odgovoru na pitanje: Što je najveće dobro za pojedinca i za narod bez čega mu nema trajne egzistencije, Stepinac kaže: "To pak nije ni novac ni zemlja ni znanost ni sila nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jer vjera katolička je prvo i najveće dobro hrvatskog naroda kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest". I biskup Košić u svom djelovanju polazi od Stepinčeva načela da kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao jer to leži u samoj čovjekovoj naravi a kršćanstvo ne ruši naravni zakon nego ga usavršava i oplemenjuje. Kao sljedbenik Stepinčeve crkve biskup Košić ne samo u svojim homilijama i javnim nastupima nego i cijelim svojim životom i djelom svjedoči kako se treba boriti za istinu i pravdu i za dostojanstvo, čast i ugled hrvatskog naroda.
 
U knjizi "Biskup na prvoj crti" kroz propovijedi i njegovo javno djelovanje prikazana je bit duhovne borbe za istinu. Biskup Košić bio je na čelu brojnih inicijativa u obrani lažno optuženih hrvatskih generala, bio je uporan i oštar u iznošenju istine o komunističkim zločinima a naročito u obrani istine o Domovinskom ratu i raskrinkavanju nove agresije na Vukovar. Djelovanje biskupa Košića nerazdvojno je od djelovanja komisije Iustitia et pax koja već godinama pravovremeno, argumentirano i oštro ukazuje na probleme i nudi rješenja  u nacionalnom interesu i interesu svakog čovjeka i svakog vjernika.
 
Od odnarođene do nenarodne i protunarodne vlasti
 
U zadnje vrijeme dao je javnu potporu Stožeru za obranu hrvatskoga Vukovara i vrlo je uspješno raskrinkavao razne optužbe da referendum o braku kao zajednici muškarca i žene znači fašizaciju hrvatskoga društva. U svojim javnim nastupima biskup Košić bio je ne samo oštar nego i najoštriji, posebno u argumentiranoj kritici sadašnje hrvatske vlasti koju je na temelju konkretnih primjera njenog djelovanja s pravom nazvao najprije odnarođenom a zatim i nenarodnom i protunarodnom. Te teške kvalifikacije uvijek je obrazložio čvrstim argumentima. Za nasilno uvođenje ćirilice u Vukovaru biskup Košić je između ostalog rekao: "To je znak potpune odsutnosti nacionalnih osjećaja onih koji to nasilje provode i to nad gradom koji je simbol herojske i krvave obrane od velikosrpske agresije, koja je upravo ćirilicu imala kao jedan od svojih simbola."
http://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/02/04/05/Biskup_na_prvoj_crti.jpg
Beskompromisna borba za istinu i biskupovo oštro suprotstavljanje krivotvorinama u hrvatskoj povijesti i sadašnjosti stvorilo mu je mnogo neprijatelja tako da se može reći da je postao jedan od najnapadanijih ljudi ne samo iz redova crkve nego i iz redova hrvatskih domoljuba te da je izložen brojnim uvrjedama, podmetanjima odnosno pravoj medijskoj i političkoj diskreditaciji. Pokušavaju ga proglasiti nacionalistom, osporiti njegovu duhovnost pa čak i njegovo djelovanje kao biskupa proglasiti protucrkvenim. Navest ću nekoliko primjera tih neargumentiranih diskvalifikacija.
 
Na Radiju Slobodna Europa ovih dana oglasila se Ines Šaškor, bivša političarka i članica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, koja je bila autor čuvene Račanove rečenice da je HDZ stranka opasnih namjera. Kada je Račan odustao od obrane Jugoslavije i priključio se Tuđmanovoj borbi za samostalnu Hrvatsku ona je napustila i Račana i sve do današnjeg dana i dalje smatra da sve što je hrvatsko da je ustaško te za nju je danas biskup Košić isto ono što je bio Tuđman 90-ih, dakle čovjek opasnih namjera. Citirat ću iz njenoga članka jednu rečenicu jer ona je u toj jednoj rečenici sve rekla. Citiram: "Crkva se izjasnila protiv jedne tekovine dosadašnjeg demokratskog razvitka u Hrvatskoj. Pojedini njezini velikodostojnici išli su i mnogo dalje, pa tako sisački biskup Košić srpske političke predstavnike u Hrvatskoj prepoznaje kao četnike, drugi put kao Al Qauidu, kao one koji tu nemaju što tražiti, vlast kao protunarodnu a ćirilicu optužuje za samoubojstva hrvatskih branitelja u Vukovaru."
 
Ne smetaju im četnici u Srbiji...
 
Ona dalje traži da se Crkva pozove na odgovornost jer djeluje u neskladu s međudržavnim ugovorima u Vatikanu i jer se stavila na čelo desničarskog konkvista. Karakterističan je i napad novinara Branimira Pofuka na biskupa Košića. Pofuk piše o biskupu Košiću: "Nakon što ga je prošao prvi žal zbog vrlo slabog odaziva Hrvata i katolika na referendumu o braku o narodu kao jednom i jedinstvenom tijelu ponovno grmi biskup Vlado Košić i to na ne baš prikladnom mjestu u Domu Specijalne policije u kojem je domaćin ratni veteran Josip Klem". U toj jednoj rečenici Pofuk krivotvori biskupa Košića jer on nikada nije tvrdio da je narod jedno jedinstveno tijelo jer onda vlast ne bi mogla biti protunarodna niti bi Pofuk i mnogi drugi imali monopol u medijima. Zanimljivo je što Pofuk insinuira da je Dom Specijalaca ratnih heroja sumnjivo i opasno mjesto gdje ne smije govoriti biskup. Isto tako heroja Josipa Klema proglašava moralno upitnim i opasnim čovjekom od koga valjda biskup treba bježati kao vrag od tamjana. Pofuk kao i mnogi drugi napada biskupa Košića da grmi i da je opasan čovjek u kontrarevoluciji koja je na djelu.
 
Dalje Pofuk piše sljedeće o biskupu Košiću: "Nakon što je aktualno, legitimno na demokratskim izborima izabranu vlast do sada već nazivao nenarodnom i protunarodnom i protuhrvatskom biskup Košić smislio je nove kvalifikacije: "bezdušna garnitura na vlasti pokrenula je novu agresiju na Vukovar". Zgraža se Pofuk što i biskup u svojim istupima govori o novoj agresiji na Vukovar, o Memorandumu 2 i o novoj velikosrpskoj imperijalnoj politici koju je najbolje izrazio četnički vojvoda, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić riječima: Vukovar je srpski grad i tu Hrvati nemaju šta da traže. Biskup Košić kao i mnogi drugi govori istinu jer istina je da se velikosrpska politika nije odrekla Vukovara, jer istina je da je u Srbiji pobijedila četnička opcija, da su četnici preimenovani u antifašiste a da je četnički vojvoda postao predsjednik Srbije. Istina je da postoji Memorandum 2 u kojem je jedan od glavnih ciljeva borba za Vukovar kao srpski grad. Istina je da se u Beogradu i Banjoj Luci skandira ustaše, ustaše i da se na velikim transparentima ispisuje Vukovar ćirilicom. Istina je da se spaljuje hrvatska zastava.
 
Istina je da Srbija tuži Hrvatsku širom svijeta kako je otpor branitelja novoj ćirilizaciji Vukovara dokaz da su Srbi ponovno ugroženi. Istina je da Srbija sustavno radi da se krivotvorinama velikosrpska agresija pretvori u građanski rat, da Hrvati od žrtve postanu agresori. Istina je da je u otporu branitelja nasilnom  uvođenju ćirilice u Vukovar pala krv hrvatskog branitelja, da je hrvatski policajac teško ozlijedio hrvatskog branitelja. Istina je da se borba za obranu hrvatskog Vukovara pokušava proglasiti kao obnova ustaštva i rušenje demokracije, da se vukovarski branitelji pokušavaju pretvoriti u neprijatelje demokracije. Toj istini doprinosi svom djelovanjem i biskup Košić i upravo zato što ima autoritet i karizmu postao je predmet neviđene sotonizacije. Čak se pišu i otvorena pisma Papi. Tužibabe ga tuže i pokušavaju krivotvorinama i manipulacijom papu Franju koristiti kao batinu kojom će tući po glavi hrvatske biskupe. Tako 26 građanskih inicijativa i organizacija koje su se okupile u kampanji "Za Hrvatsku svih nas" usmjerenu protiv referenduma o braku napisalo je otvoreno pismo papi Franji u kojem napadaju referendum o braku i Katoličku Crkvu u Hrvata a poimence kardinala Josipa Bozanića i biskupa Vladu Košića. Radi se o pismu punom neistina i zlonamjernosti da bi trebala čitava studija da se iznesu sve krivotvorine poimence i na njih odgovori. Na njih je odgovorio biskup Košić u svojoj knjizi "Biskup na prvoj crti" i navodim završetak toga opširnog odgovora:
 
Ja ne želim da me u mojem mjestu svi vole...
 
"Međutim, u ovoj svojoj službi biskupa i aktualno čelnog čovjeka komisije „Iustitia et pax“ i Vijeća za ekumenizam i dijalog Hrvatske biskupske konferencije shvatio sam da ne mogu biti svima drag, da me ne mogu voljeti niti me hvaliti i oni koji mrze vjeru, koji mrze ono što je nama vjernicima sveto i veliko, dapače koji ne vole ni svoju domovinu, jer ne vole istinu o njoj, nego su spremni stalno lagati i iznositi osobne stavove koji su vođeni često samo vlastitim probicima ugleda, koristoljublja, te sam zaključio da je to i moj križ ali i moja nagrada. Naime, rekao je to jedan starogrčki filozof kojeg se u zadnje vrijeme često sjetim: „Ja ne želim da me u mojem mjestu svi vole, jer to bi značilo da me vole i podupiru ne samo dobri i pošteni, nego i lašci, lopovi i nitkovi. Ja želim da me podupiru dobri, jer kad bi me voljeli i zli, bio bih i sam njima jednak, a to ne želim.“
 
Navest ću na kraju samo nekoliko podataka o djelovanju biskupa Košića o kojima se može opširno čitati u njegovoj knjizi. Iz tih podataka vidljivo je da je biskup Košić čovjek ljubavi, tolerancije, suradnje, da zna razlikovati istinu od laži, dobra od zla te da su strašne paušalne optužbe koje od njega nastoje lažima i krivotvorinama napraviti ekstremnog desničara i nacionalistu. Evo tih nekoliko najvažnijih podataka koji pokazuju koliko su tužibabe zlonamjerne, nepoštene kada optužuju biskupa Košića. Biskup Košić već je 13 godina predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog. Organizirao je mnogo susreta, simpozija, međureligijskih i ekumenskih molitava. Mnogo je nastupao kao predstavnik katolika u tim susretima i zajedno s kardinalom Josipom Bozanićem širio poruke o suživotu, miru. Mnogo puta je predvodio međureligijsku molitvu.
 
"U duhu Asiza" sudjelovao je na tuzemnim i inozemnim kongresima i ekumenskim susretima. Posjetio je Svetu goru Atos u Grčkoj, divio se manastirima pravoslavnih crkava. Stekao je brojne prijatelje među pravoslavnim kršćanima i srpskim, makedonskim i bugarskim ali i evangeličkim reformiranim, pentekostnim i baptističkim kršćanima, kao i među muslimanima i židovima. Bio je načelu Odbora zagrebačke nadbiskupije za europski susret mladih kršćana Europe. pod nazivom "Hodočašće povjerenja na zemlji" koji ekumenska zajednica iz Taizéa organizira po gradovima Europe. I tu je stekao brojne prijatelje pravoslavce. U cijelom svom djelovanju prema svakom čovjeku i prema pripadnicima svih vjera i naroda širio je prijateljstvo, razumijevanje, dijalog i uvažavanje.
 

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

Carsko mesto i Lex Perković

 
 
U Večernjem listu se reklamiraju kolekcije DVD-a: „Lex Perković, Tajna udbaškog ubojstva – Zbog velikog interesa javnosti ponovo u prodaji“. Na RTL-u 2 se svako malo vremena reklamira najprije carsko meso a potom i DVD Lex Perković. Možda i postoji veliki interes javnosti za DVD-u o Lex Perkoviću jer reklama na televiziji i svakodnevna reklama u Večernjem listu sigurno dosta koštaju. Budući da autor ili autori DVD-a nikomu ne otimaju novac, nema razloga da netko na tomu nešto i zaradi. Pri tome politički učinak reklame, može biti u drugom planu.
http://www.sirokibrig.com/slike/2009/7/20090708_udba_3.jpg
Možda je razlog napadne učestalosti te reklame ovih dana očekivanje da će interes za Lex Perković odnosno za Perkovića opasti kad Perković i Mustač budu izručeni Njemačkoj i kad, očekivano, Josip Perković bude rekao što zna. Kako sada stvari stoje, Perković i Mustač će biti izručeni Njemačkoj. I SDP i HDZ se uzdržavaju od komentara odluke Županijskog suda. Izjašnjavaju se tek pojedini istaknutiji članovi nekih stranaka. Ishod je skoro sa stopostotnom sigurnošću poznat. Tumačenja zakona uskladit će se po potrebi. Može se to razabrati i iz izjave Nevena Mimice (SDP). „Na snazi je zakon i ovo je provedba tog zakona. To je u rukama pravosuđa i pravosuđe funkcinira u skladu s pravnim procjenama koje dnosi sudac“, rekao je Mimica. „Vlada RH ne komentira nepravomoćne presude“, rečeno je u Vladi.
 
„Dobro je da Perković u Njemačkoj obrazloži kakav je sustav bio i kako je funkcionira. O emigrantimatada nije odlučivala služba, nego politika, a i Perković je bio peta, šesta razina odgovornosti, a ne ono što mu se pripisuje. Ovom odlukom sudstvo se pokazalo neovisnim“, izjavio je Miroslav Tuđman, bivši ravnatelj HIS-a. On je do sada jedini koji je radi zaštite nacionalnih interesa upozorio da bi Perkovića trebalo ispitati za ono što je radio prije 1990. a da ga se ne bi trebalo podvrgnuti ispitivanju o onomu što je radio kao pomoćnik ministra obrane i šef SIS-a.
 
Davor Ivanković je u Večernjem listu postavio pitanje: Hoće li izručenje za Hrvatsku biti korist ili problem ali, kao dobar poznavatelj hrvatske stvarnosti zaključuje da će mnogima laknuti ode li Perković u München a o tomu hoće li izručenje biti problematično ili korisno za nacionalne interese, raspredat će se naknadno iako se može pretpostaviti da ni državi ne bi bilo svejedno što bi tamo mogao govoriti Perković. Perkovića će Nijemci, po svoj prilici, lako otvoriti jer je vjerojatno ogorčen što hrvatska država nije stala iza njega. Sve ono što on može reći o svom radu prije 1990. Nijemcima je odavno poznato preko svojih agenata i suradnika. Vjerojatno imaju veći interes za ono što bi im mogao reći Zdravko Mustač koji šuti i koji ili nije htio ili nema dosta novaca za odvjetnika te ga mrzovoljno zastupa odvjetnik po dužnosti.
Za sada ni Nijemaci ni hrvatska javnost ne pokazuju skoro nikakav interes za Vinka Sindičića niti se tko zamara pitanjem gdje se to sakrio ili je li još negdje živ. Nema interesa ni za Krunoslava Pratesa koji je na temelju Sindičićeva svjedočenja osuđen na doživotnu robiju makar bi i on mogao dosta toga reći o političkim organizacijama hrvatskih iseljenika s kojima je surađivao. Kao urednik Hrvatske države, bio je i povjerenik za Europu Štedulova Hrvatskoga tjednika a i Perković ga je potvrdio kao svog suradnika. Začudo nema interesa javnosti ni za Stanka Čolaka, ni za Ivana Lasića. Ni jedan od njih nije u očima svojih nalogodavaca postao izdajnikom „službe“ i Jugoslavije pa su obojica na sigurnom: Čolak u Beogradu, Lasić u Hercegovini. Nema interesa ni za druge koji, poput Čolaka i Lasića, nisu vjerovali kako bi im bilo pametnije prijeći na hrvatsku stranu nego zamijeniti stanove, osigurati mirovine i povući se u anonimnost ili se prihvatiti različitih poslova.
 
Nova Hrvatska o Sindičiću 1998.
 
Možda za Sindičića ne postoji interes javnosti jer se čini da je o njemu sve poznato. Međutim iz nekih dokumenata koji su objavljeni povodom atentata na Nikolu Štedula a dio tih dokumenata bio je poznat i ranije, nameće se pitanje zašto njegovo izručenje nisu tražile ni Njemačka ni Italija i nisu mu sudile za ubojstva Hrvata za koje ga se s više strana optužuje. U Novoj Hrvatskoj, broj 23. iz 1988. godine pod naslovom „Tko je Vinko Sindičić?“ je napisano: „Vinko Sindičić „Božin“, rođen je 1943. u mjestu Stara Baška na Krku. U Beogradu je završio policijsko školovanje i kao izučeni agent poslan u inozemstvo. U Italiji je 1965. zatražio politički azil i čim je dobio izbjegličku putovnicu otišao u München, a zatim u Berlin gdje se približio dr. Branku Jeliću i uvukao u njegovu organizaciju 'Hrvatski narodni odbor'. Cilj mu je bio preuzeti uredništvo 'Hrvatske Države'. Uspio je ukrasti adresar toga lista i dio Jelićeva arhiva, koji je, da bi sakrio svoju pravu ulogu, nudio za novac i njemačkoj policiji. Uz još neke razloge to mu je onemogućilo ostanak u krugu HNO-a. Vjeruje se da su kasniji atentati na dr. Jelića izvršeni u najmanju ruku po njegovim uputama.
 
Nakon Berlina Sindičić se 1970. prebacuje u Stuttgart, gdje se u to vrijeme bili aktivni pripadnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva. U novoj sredini nastavlja istom taktikom nametanja svog 'velikog hrvatstva' i 'revolucionarnih planova'. Tu je imao i više uspjeha nego u Berlinu. Pročuo se po takvim obračunima kao što je bila njegova svađa na stuttgratskom kolodvoru s predstavnikom 'Hrvatske Države', kojem je iz ruku oteo snop novina i zapalio ih vičući: 'Nama ne trebaju novine, trebaju nam bombe!' Tako se približio članovima HRB-a, Josipu Seniću, Stipi Ševi, Jozi Oreču i drugima. Počeo ih je nagovarati na ubojstvo Vojislava Đukića, jugoslavenskog vicekonzula. Nabavio im je i oružje, a istodobno je održavao vezu s Đukićem koji je u pripremama atentata i urotnicima obavijestio njemačku policiju. Uhićeni su Oreč, Miloš, Rogić i Korać. Dok su ovi ležali u zatvoru, Sindičić je nastavio provokatorskim i špijunskim radom. Svi znakovi upućuju  da je u travnju 1972. pripremio ili sam izveo likvidaciju Senića, a u kolovozu iste godine ubojstvo cijele obitelji Ševo dok se nalazila na odmoru u Italiji. Nakon tog trostrukog umorstva Sindičić je živio u Rijeci gdje je dulje vremena bio direktor hotela 'Kontinental'. Ostaje otvoreno pitanje je li ovaj Udbin agent i poslije po zadatku odlazio u svijet. Züriški list „Blick“ od 22. listopada o.g., pišući o atentatu na Štedula, pravi usporedbu s nerazjašnjenim ubojstvom Hrvata Stanka Nižića u Zürichu 1981.“ (Nova Hrvatska, 23./1988.)
 
Vjerojatno su do sada i Nijemci uvidjeli što je odavno uvidjela hrvatska politička emigracija. Vinko Sindičić nikad nije otkrio činjenice pa ni kad je uhićen u Škodskoj. Možemo se samo nadati da se Nijemaci ne će dati zavesti pričama svjedoka kao što je Vinko Sindičić i da će suđenje Perkoviću i Mustaču biti utemeljeno na utvrđenim činjenicama. Hrvatska bi se konačno morala pozabaviti sada životno važnim pitanjima a jedno od njih je svakako sustavno iseljavanje Hrvata iz Hrvatske i žalosno zanemarivanje useljenih Hrvata na Područjima posebne državne skrbi. Za njih nije pokazala interes ni Vlada, ni Sabor a vjerujem da u Hrvatskoj tek rijetki znaju da još postoje prognanička naselja i da veliki broj naseljenika, izbjeglica i prognanika, još uvijek nije trajno stambeno zbrinut. Javnost je mogla saznati da je na prvoj sjednici Vlade ove godine ustrojen Ured dobrodošlice. Što će točno taj ured raditi nisu točno znali odgovoriti ni prva podpredsjednica Vlade Vesna Pusić, ni potpredsjednik Vlade Branko Grčić, a nesiguran je bio i Zoran Pičuljan, zamjenik ministra uprave.
 

Pavao Blažević

Uz ovakve srbijanske političare i patrijarhe Srbima u "rasejanju" preostaje što više moliti se Bogu

 
 
„Jedinstvo našeg roda, јedinstvo naše Svetosavske Crkve, nema nitko pravo da ugrozi i dovede u pitanje“. Srž je to, srčika božićne poruke patrijarha SPC-a Ireneja. Kako se u SPC-u patrijarsi mijenjaju, tako su im i političke poruke - nepromjenjive. Potpuno očekivano jerbo iste izviru iz iste „Svetosavske crkve“, odnosno iz ideologije svetosavlja. A ideologija svetosavlja najočitija je u ovome odjeljku poslanice patrijaha SPC-a Irineja:
…Срећан и благословен Божић желимо и свој нашој браћи и сестрама у Далмацији, Хрватској, Славонији, Лици, на Кордуну и у Банији који поново доживљавају, као и пре двадесет година, прогоне и страдања због свог имена, писма и језика. Читав слободољубиви и правдољубиви свет стоји нем и запањен пред чињеницом да се брутално прогони једно писмо, у овом случају ћирилица, писмо свете браће Ћирила и Методија. Посебно смо забринути пред чињеницом да се питање ћирилице користи као параван за наставак прогона српског народа у Хрватској, за застрашивање Срба и одвраћање истих од повратка на њихова огњишта. Молимо се Богомладенцу Христу да својом божанском љубављу испуни срца и душе оних који гаје нетрпељивост, па и мржњу према свему што је српско и православно... Са посебном очинском и пастирском љубављу данас се молитвено сећамо наше браће и сестара прогнаних са Косова и Метохије, из Далмације и читаве Крајине, из Босне и Херцеговине, који, ево, годинама Божић дочекују обесправљени, без права на повратак и на своју имовину…“
 
Hrvatska je za svetosavlje možda tek jedna pokrajina - u Hrvatskoj
 
Mi u Hrvatskome fokusu ne ćemo dirati citat na ćirilici jerbo je to i hrvatsko pismo. Nas ovdje zanima, ne kako netko piše, nego prvenstveno što se piše, makar pisao i hijeroglifima, ili slao poruku dimnim signalima. Doduše usput postaje i bjelodano i to kakve poruke  s više nego „mjerodavnog“ mjesta nam i danas stižu - na ćirilici. Srpska državna svetosavka crkva, eto ne pozna hrvatsku državu ni za Novu 2014.  ni nakon skoro sto godina u zajedničkoj, a ni otprije ju ne šljivi - ma od kad se ona „računala“, bila međunarodno priznata, članica UN-a, EU-a, Nato saveza, i otkad bila. Ne vrijedi ni to „stoljeće sedmo“. Hrvatska za srpsku državnu svetosavku crkvu jednostavno ne postoji, možda tek kao neka „pokrajina“ između Istre (nju se ne spominje, kao da tamo nema Srba-pravoslavaca, ona je, znamo mi „talijanska“) i „cele Krajine“. Odnosno ona ju i danas „crta“ kao i Šešelj, a bogme ju je tako „nacrtala“ i JNA u zadnjoj reorganizaciji svojih vojnih „oblasti“, u „vojišta“, bojišnice skrojene u vrijeme kad je osvajački rat već „mirisao“, a Milošević ga ubrzo i najavio na Gazimestanu 28. lipnja 1989.
http://www.vreme.com/g/images/1163740_Patrijarh%20Irinej.jpg
Skica reorganizacije JNA iz 1988. iz „bratskih“ slovenskih izvora sve govori, njoj nije potreban nikakav komentar. Ipak tek nekoliko natuknica: Hrvatska je po ovoj reorganizaciji razlomljena u tri bojišnice, Sjevernu, Sjeverozapadnu i Vojno pomorsku. Zagreb je pak okružen s pet načičkanh korpusa u Sloveniji i onom dijelu Hrvatske koji se „vidi s Katedrale“, a na drugoj crti „blokade“ su Banjolučki korpus i Vojno pomorska bojišnica. Granica Sjeverne bojišnice skoro je milimetarski povučena po „liniji“ Virovitica-Karlovac-Karlobag. I ne samo kako su to bili „nacrti“, već je Hrvatska prije dvadeset godina najvećim dijelom bila i okupirana po tim „pokrajinama“ kako ih u „čestitci“ o pravoslavnom Božiću 2014. navodi patrijarh Irinej.
 
Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej, rodom Srbijanac iz okolice Čačka, a to je „srce Srbije“, eto ne (pre)poznaje Hrvatsku kao državu, osim tek kao mjesto „progona srpskog naroda u Hrvatskoj“. Takva postoji! Čestitar Patrijarh je inače Srbima, kao „rodu“, znači „krvi“, a to je fundamentalnije od, recimo nacije „braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji“, dakle na tom „tlu“,  čestitao Božić. A zagubljena i ostrašćena, „mala Hrvatska“ koja se vidi s Katedrale je u njegovoj čestitci, blago je reći - jedno ništa, tek jedna „pokrajinica“ na tom „tlu“.
 
Što se to u Hrvatskoj događalo prije dvadeset godina?
 
Što rek'o patrijarh Irenej u njoj se Srbi, takvu ju prepoznaje. „као и пре двадесет година, прогоне и страдaju због свог имена, писма и језика“. Činjenice pak govore nešto sasvim drugo pa moram reći da patrijarh SPC-a jednostavno laže. Ako to nekoga vrijeđa, onda ću reći: Patrijarh ne govori istinu.Prije dvadeset godina, dakle 1993., upravo se učvršćivala srpska okupacija na tom „tlu“, po tim pokrajinama. Tih ranih devedesetih, Srbi su prognali Hrvate s „vekovnih ognjišta“, sa skoro trećine Hrvatske i stvorili „celu Krajinu“, proglašenu SAO Krajinom. „Rod“, „braća i sestre“ uz subratstvo s JNA su jednostavno očistili to „tlo“, te „pokrajine“. Što prognali s najlon-vrećicima, što pobili. „Čistili“ su ga i od katoličkih crkava, a ovdje ću spomenuti samo jednu, onu sv. Lovre u Petrinji, u počast Banovini. Srušili su je tako da od nje nit' je ostao kamen na kamenu, ni cigla na cigli, a na njenom mjestu „uzgojili“ su park. Vukovar su razorili do temelja, a u jednoj od ruševnih ulica podigli spomenik Draži Mihailoviću. Jednu, vjerojatno i ruševnu ulicu, Stjepana Radića, preimenovali su u ulicu Puniše Račića, ni manje ni više. O stradanjima Vukovaraca ovdje ne ću, ne ću ni o Srebrenici, ni o Kosovu nešto kasnije. To je dakle tako bilo prije dvadeset godina.
 
Ćirilica kao novo sredstvo pritiska na Hrvatsku
 
Što se ćirilice tiče, Srbi su u tim „pokrajinama“ prije dvadeset godina pisali doslovce kako su htjeli, pretpostavljam i na tako „čistom“ okupiranom  teritoriju i tada pretežito - latinicom, kako i sada čine i u Srbiji. Danas pak ćirilicu Srbi u Hrvatskoj mogu slobodno koristiti u skladu sa zakonima i to daleko više nego u doba SFRJ - tada je ona u javnoj uporabi bila valjda jedino po željezničkim postajama. Zapravo je sporno jedno jedino mjesto njene uporabe i to isključivo na državnim ustanovama i kao dvopismeni naziv mjesta, možda ulica. Riječ je dakako o Vukovaru. U Vukovaru se pritom nikako ne radi o ćirilici kao pismu, ni kao (i) srpskom pismu, već o inačici osobite „tenkovske“ ćirilice koja je tamo stigla tih „ranih devedesetih“, dakle približno prije dvadeset godina. Takva i dok je takva, ako svugdje može, u Vukovar još ne može.
 
Jednostavno još joj na ulicama razrušenoga grada za to nije došlo vrijeme, nisu rane zacijelile, nisu pronađeni nestali, zločinci nisu odgovarali, još vampirski ječi pjesma o „manjku“ salate i višku mesa... I sam patrijarh Irinej nam, na ćirilici, iscrtavajući na njoj nekakve „pokrajine“ po Hrvatskoj, koje su i osamdesetih, dakako i davno prije, mnogi srbijanski nacional-socijalisti risali, potvrđuje, lažno tumačeći čak i povijest od prije dvadeset godina, kopajući po otvorenim hrvatskim ranama – kako još nije vrijeme za nju, barem ne u Vukovaru. Posebna je zanimljivost kako je njegovu poslanicu prenosila i javna kuća HTV, kao da ni oni koji ne čitaju ćirilicu ne bi bili zakinuti za Patrijarhovu političku „geografiju“ hrvatske države, uključivo dakako i one Srbe iz Hrvatske koji joj nisu vični. I sve to ni manje ni više nego za Božić.  
 
Preteški su i tamni ovi dijelovi Božićne poslanice patrijarha SPC-a, teški teret tovari na leđa Srbima koji žive izvan Srbije, od Makedonije, pa sve do „Korduna i Like“ i ostalih „svetosavskih pokrajina“, bilo „djelomično“ ili „u cijelosti“, kao „Krajine“. Nisu li im ga SPC, SANU, JNA, srpska nacional-socijalistička politika… bili „natovarili“ i prije dvadesetak godina, pa eto kako je sve završilo, ako je završilo. Kako bi jednom doista i završilo Srbi u „rasejanju“ bi se trebali uporno i upornije moliti Boga da se, za početak, barem SPC okani u Božićnim poslanicama osobito svetosavske političke geografije - ta ne nosi sa sobom ni mir ni dobro. No možda u svemu ima i nešto dobroga za ovdašnje regionaliste, nešto za prosvjetljenje pameti i bistrenje političkoga umna. Ne znam, ali eto vidim kako su slavonski već i „međunarodno“ priznati, „Slavoniju“ naime, ponovno, 2014. priznaje SPC. Kako će oni poruku razumjeti, vidjet ćemo.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Utorak, 20/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1188 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević