Get Adobe Flash player
Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

Istarska županija ima nižu stopu rasta i od stope rasta Zadarske županije...

Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

Hrvati su postali obespravljena manjina koja o ničemu ne...

Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

Sve što radi proistječe iz njegova komunističkog mentalnog...

Zablude i činjenice o sustavima (4)

Zablude i činjenice o sustavima (4)

Politika i političari ne ispunjavaju niti jedno...

IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

Zbog IDS-a Istra je puna zločinca Tite     Dana 7....

  • Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

    Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:31
  • Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

    Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:26
  • Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

    Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:22
  • Zablude i činjenice o sustavima (4)

    Zablude i činjenice o sustavima (4)

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:19
  • IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

    IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:16

Predsjednik Josipović je glavni sukrivac za pogubno Milanovićevo vladanje

 
 
Političku oporbu u Hrvatskoj u ovom trenutku izgleda više motivira oportunizam nego istinsko domoljublje i odgovornost prema Hrvatskoj.
U trenutku kad nastanu velike unutarnje političke krize tj. kad vlast postane neprihvatljiva glasačima, koji su joj u najboljoj vjeri dali povjerenje na demokratskim izborima, u normalnim zemljama i uređenim demokratskim društvima na scenu stupa oporba tj. oporbene političke stranke, koje tada poduzimaju sve što je moguće kako bi se političku krizu u državi riješilo najbržim mogućim i legalnim putem. U takvim situacijama oporbene stranke pokreću proces velikog javnog političkog pritiska na vlast i mobiliziraju javnost da se u što većem broju uključi u demokratski proces skidanja s vlasti nedjelotvornog premijera i njegove vlade. Na primjer, u Australiji, u kojoj vlada britanski politički sustav, to se se čini na dva načina.
Zbog neizdrživog sveprisutnog pritiska oporbe i javnosti, a i više nego izgledne prijetnje gubitka vlasti na sljedećim izborima i odlazak s vlasti u oporbu na razdoblje od najmanje dva ili više izborna ciklusa, vladajuća stranka unutar sebe pokreće proces nemislosrdnog ali i djelotvornog smjenjivanja premijera Vlade tj. prvog čovjeka vladajuće stranke. Proces je vrlo jednostavan. Vodeći se prvenstveno dugoročnim interesima države i stranke, ali i njihovim političkim karijerama, najutjecajniji ljudi u vladajućoj stranci (često se ta metoda koristi i kod smjene vođe oporbe) suoče premijera Vlade s dva izbora: ili da on svojevoljno dade ostavku na mjesto prvog čovjeka u Vladi tj. državi, ili će ga stranka sama smijeniti, izglasavajući mu nepovjerenje kroz stranačka tijela. Naravno, prije nego što do toga dođe, čelni ljudi u stranci sve unaprijed dogovore, uključujući i suglasnost tko će biti novi premijer, bez da se ide na nove parlamentarne izbore. U nekoliko vrlo rijetkih slučajeva u povijesti Australije, premijer koji nije prihvatio unaprijed dogovoren ultimatun njegovih stranačkih kolega uvijek bi izgubio rat u stranačkim tijelima i bio bi bez imalo milosti maknut s čelne dužnosti.
 
U demokraciji ne postoji slijepa odanost premijeru
 
Logika takvog razmišljanja i postupanja je u tome da niti njegovi najbliži suradnici u Vladi i stranci, a još manje građani zemlje tj. glasači koji su mu dali povjerenje, ne osjećaju nikakavu obavezu da nastave biti lojalni osobi, pa makar on bio i premijer, koja državu i građane vodi u gospodarsku i financijsku propast. Treba naglasiti kako bi se lojalnost premijeru koji bi državu vodio u političku propast ili nestanak, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, istopila u nakraćem mogućem vremenu.
 
Tako se ponašaju politički zrela i uređena društva. Sjetimo se samo primjera u Engleskoj, gdje je Konzervativna stranka na čelu s Winstonom Churchillom, koji je spasio Veliku Britaniju u Drugom svjetskom ratu, izgubila izbore samo dva mjeseca nakon završetka tog rata 1945. godine. Mudri su Englezi tada došli do zaključka da je Churchill bio izvrstan vođa u ratu, ali da nema potrebne sposobnosti i vještine voditi Englesku u poslijeratnom razdoblju, za koje su potrebni nepotrošeni političari s jasnom vizijom i strategijom za budućnost.
 
Što se danas događa u Hrvatskoj?
 
U Hrvatskoj danas gotovo da nema niti jedne punoljetne osobe koja nije duboko svjesna kako se hrvatska država nalazi u gotovo bezizlaznoj duhovnoj, moralnoj, političkoj i gospodarskoj krizi. Svi nas ozbiljni svjetski analitičari upozoravaju kako smo samo jedan korak do dužničkog ropstva. Naravno, izuzetno ozbiljnog i opasnog stanja u kojem se Hrvatska nalazi svjesni su i oni koji su u ovom trenutku najodgovorniji za dovođenje Hrvatske u tu poziciju – premijer Zoran Milanović i predsjednik države Ivo Josipović. Prvi je ogovoran zato što nas je, zbog svojeg neznanja i nesposobnosti, kao državu i društvo u zadnje dvije i pol godine još dublje uvalio u stanje za koje su, od 2004. do 2011. godine vrlo savjesno, i protiv interesa hrvatskog naroda, teren priredile vođe Hrvatske demokratske zajednice, Ivo Sanader i Jadranka Kosor.
http://www.whitehouse.gov/sites/default/files/imagecache/embedded_img_full/image/image_file/20111117-potus-parliament.jpg?itok=rSm5vp5f
Predsjednik države Ivo Josipović bi možda, u ulozi premijera Vlade bio nešto sposobniji od Milanovića. No, i on je pune četiri godine uživao u njegovom položaju predsjednika Republike Hrvatske, putovao po svijetu, držao predavanja po raznim svjetskim institutima u kojima je više upozoravao na nepostojećeg unutarnjeg i ideološkog neprijatelja nego na gospodarske potencijale Hrvatske, a usput je riješavao i probleme „regiona“. Međutim opće je poznato da predsjednik Josipović nije niti jedanput u četiri godine javno lupio po prstima premijera Zorana Milanovića zbog katastrofalne gospodarske politike i upozorio javnost kako Milanovićeva totalno nesposobna i neodgovorna vlada vodi Hrvatsku u sigurnu propast. Josipović je to sve dobro znao i mirno promatrao. I sada taj čovjek očekuje da mu mi glasači damo povjerenje za još jedan mandat na Pantovčaku, kako bi mogao nastaviti s izgradnjom nove regionalne političke tj. bratske  zapadno-balkanske političke arhitekture. Samo narod koji se pomirio s neminovnošću propasti svoje države i vlastitog nestanka može ponoviti takav čin samoubojstva.
 
Gdje je i što radi politička oporba u Hrvatskoj?
 
Za mnoge hrvatske domoljube u Domovini i diljem svijeta veću zabrinutost od ponašanja sadašnjih najodgovornih vladajućih političara u Hrvatskoj izaziva ponašanje i totalno nesnalaženje političke oporbe, kako one koja je okupljena oko HDZ-a tako i onog manjeg i slabijeg dijela oporbenih stranaka koje nastoje zajednički nastupati u okviru Saveza za Hrvatsku. U rijetko kojoj demokratskoj državi na svijetu postoje tako zreli uvjeti za promjenu vlasti kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Vlast u Hrvatskoj valja se po ulici, ali, barem tako izgleda, nitko ju ne želi uzeti, jer je taj krumpir previše vruć. Stječe se dojam kako se oporba  ponaša kao da je u strahu od preuzimanja vlasti u Hrvatskoj. Pomisao kako se pak zapravo radi o nekom dogovoru između vlasti i oporbe, bila bi previše za progutati i za naše hrvatske prilike.
 
Doduše, sve je moguće u zemlji u kojoj nikoga ne zabrinjava izjava premijera Vlade kako on živi u "slučajnoj državi". A što reći o zemlji u kojoj ima sve više ljudi koji su duboko uvjereni da su za stvaranje samostalne hrvatske države zaslužniji pripadnici jugoslavenskih obavještajnih službi nego hrvatski branitelji? Svima je također dobro poznato i to da se predsjednik Republike Hrvatske nikada ne obraća hrvatskom narodu s njegovim imenom, nego nekakvom „našem narodu i građanima ove zemlje“, a da ga nitko od vodećih medija ne prozove za takvo neprimjereno ponašanje jednog predsjednika države.  Ipak, moram odbiti svaku pomisao, koja me ponekad progoni, da bi mogao postojati nekakav prešutni dogovor između vlasti i oporbe da ova naša agonija potraje što je moguće duže kako, nakon propasti Hrvatske, nitko ne bi morao odgovarati za taj zastrašujući scenarij. Naime, kad propadne država oni koji su radili na njezinoj propasti sigurno ne će suditi onima koji su im, namjerno ili zbog svoje nesposobnosti, pomagali da izgubimo današnju hrvatsku državnu samostalnost.
 
Je su li Pavelić i Tito važniji od budućnosti i opstanka države?
 
Ipak, ako usporedim iskustvo koje sam stekao živeći dugo godina u sređenoj demokratskoj državi, kao što je Australija, s ovim što se događa u Hrvatskoj, ne mogu samo tako odbaciti mogućnost kako politička oporba u Hrvatskoj u ovom trenutku, svjesno ili nesvjesno, sudjeluje u rastakanju hrvatske države. Na žalost, na hrvatskoj političkoj pozornici danas se vode žestoke borbe o prošlosti. Naravno, što treba naglasiti, nisu te borbe nelegitimne. Ali, moramo si postaviti pitanje - zar je u trenutku kad se Hrvatska nalazi u položaju Titanica nakon sudara sa santom leda, uistinu najvažnija stvar za Hrvatsku kada je počeo tzv. ustanak u Drugom svjetskom ratu i čija je politika u metežu Drugoga svjetskog rata i nakon tog rata, najzaslužnija što danas imamo samostalnu hrvatsku državu?
 
Zar su za naš vidno ugrožen narodni i državni opstanak danas važniji Tito i Pavelić, od, recimo to vrlo jasno, konkretnog gospodarskog programa koji će vratiti samopouzdanje hrvatskom narodu. Samopuzdanju koje će nam vratiti nadu, koje će nas osloboditi teške depresije i koje će ići u prilog opstanka a ne propasti samostalne hrvatske države. Danas nam je od svega najvažnije stvoriti ozračje nade i optimizma za sve građane, a posebno nam je potrebno ozračje optimizma s kojim će se identificirati mladi i obrazovani Hrvati i Hrvatice. Hrvatskoj je danas najvažnije što prije zaustaviti iseljavanje mladih ljudi i u što kraćem vremenu uvjeriti te mlade ljude da se njihova egzistencijalna i emotivna budućnost nalazi u najljepšoj zemlji na svijetu, u Hravtskoj, a ne u Kanadi na temperaturama ispod 50 Celzijusa ili u Australiji na temperaturama preko 50 Celzijusa?
http://i72.photobucket.com/albums/i165/martin4356/aircan747.jpg
Svaki puta kad gledan nastupe oporbe u Saboru Republike Hrvatske i u medijima pitam se što je u njihovim glavama, što zapravo motivira te ljude? U njihovim nastupima nema niti malo politički potrebne i opravdane agresivnosti, nema pozitivnih i optimističkih poruka, nema teških udaraca po nesposobnoj vlasti, nema strategije, nema vizije i gotovo da nema i želje za preuzimanje vlasti. Teško se je oteti dojmu kako se oporba i oporbeni političari u Hrvatskoj više vode sebičnim tj. oportunističkim ciljevima a puno manje istinskim domoljubljem tj. odgovornošću i spoznajom da su oni ti koji u ovom trenutku moraju na svoja leđa i u svoje ruke preuzeti glavnu i najveću odgovornost za spas Hrvatske.
 
Lažna slika i Hrvatskoj
 
Neupućeni stranac koji u ovo turističko vrijeme dođe u Hrvatsku, a stanje nije niti malo drugačije prije ili poslije zavaravajuće turističke sezone, mora zaključiti kako u Hrvatskoj teče med i mlijeko i kako su Hrvati najsretniji i najzadovoljniji ljudi na svijetu. Nigdje na vidiku nema političke oporbe. Nema legitimnih građanskih i radničkih prosvjeda ili pobuna. Seljaci kao da su digli ruke od sebe. Za studente se uopće ne čuje, kao da žive u zemlji gdje ih uistinu nakon fakulteta čeka siguran posao i egzistencija koju inače osiguravaju gospodarski uspješna i društveno stabilna društva. Studenti su se jednostavno pomirili s činjenicom da nihova budućnost ne leži u zemlji u kojoj su rođeni, za čiju slobodu su njihovi, očevi, djedovi i pradjedovi davali svoje živote. Moramo biti brutalno iskreni. Njima to ništa ne znači. Oni, zajedno s njihovim roditeljima, jednostavno s nestrpljenjem čekaju da u svoje ruke dobiju diplomu i sjednu na prvi zrakoplov za Kanadu, Australiju ili neku europsku zemlju.
 
Isti mentalni sklop
 
U hrvatskog čovjeka diljem svijeta i hrvatski narod u Hrvatskoj sve se više uvlači teška sumnja kako između političara na vlasti i onih u oporbi zapravo nema baš puno razlike. Isti je to mentalni sklop koji je desetljećima sustavno građen u komunizmu i na „tekovinama bratstva i jedinstva“. Nema tu puno razlike kad je riječ o gospodarstvu i odgovornosti prema državnom vlasništvu. U politiku se ide ne zato da se stvaraju nove vrijednosti i nova bogatstva. Ne ide se zbog odgovornosti za sadašnjost i budućnost vlastite države. U politiku se ide, prema dosadašnjim iskustvima,  samo da se uzme, što se uzeti može, za sebe i svoju obitelj.
 
O sadašnjoj hrvatskoj vlasti ne trebamo više trošiti riječi ili snagu u dokazivanju, tko su, što su, što zastupaju i kakvu opasnost za Hrvatsku predstavljaju. Sve naše brige i svi naši napori, od danas do predsjedničkih i parlamentarnih izbora, moraju biti usmjereni prema političkoj tzv. domoljubnoj oporbi oko Hrvatske demokratske zajednice i Saveza za Hrvatsku. Hrvatski narod, građani ove zemlje, svi oni koji će glasovati, moraju poslati vrlo jasnu poruku oporbenim strankama da se hrvatski narod nakon sljedećih izbora ne će više zadovoljiti samo mogućnošću i slobodi da može bez, progona i straha da će izgubiti posao, vikati – Živila Hrvatska i živio dr. Franjo Tuđman, a da se istovremeno, pod plaštem te slobode, nastavi do kraja pljačkati i uništavati u Domovinskom ratu i zajedništvom domovinske i iseljene Hrvatske teško stečena i obranjena samostalna hrvatska država. U vrijeme duboke gospodarske i političke krize unutar Hrvatske, te u svijetu u kojem se već vodi sve otvorenija borba, pa i ratovi, za budući svjetski poredak, hrvatske oporbene političke stranke našle su se u situaciji koja im je nametnula najveću odgovornost za sudbinu Hrvatske i hrvatskog naroda.
 
Vodeći oporbeni politčari i oporbene stranke, kako one velike tako i one male, moraju staviti na stranu njihove osobne i oportunističke ciljeve i međusobnu nesnošljivost. Iskreno domoljubni oporbeni političari u Hrvatskoj moraju u ovim presudnim trenutcima naše povijesti pokazati da su sposobni izgraditi nužan politički i programski konsenzus, koji će im osigurati ne samo pobjedu na dolazećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima, nego koji će ponuditi i zadnju slamku spasa za našu domovinu Hrvatsku, koja se nalazi u ozbiljnoj opasnosti.
 

Antun Babić, bivši generalni konzul RH u Australiji

Teško je vjerovati da Udba 1990. nije imala točne informacije o namjerama i kretanjima Nikole Štedula

 
 
Nikad nisam ušao u HDZ jer bi me udbaši poput
Jarnjaka i Mesića spriječili da savjetujem Tuđmana.
Nikola Štedul
 
Nikola Štedul, politički emigrant, bivši član Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta, bivši član Otpora, bivši predsjednik Hrvatskoga državotvornog  pokreta, preživjela žrtva Službe državne sigurnosti (Udbe), predstavio se na jednom portalu intervjuom objavljenim u tri nastavka. Zadnji nastavak objavljen je 25. srpnja ove godine. Šteta što je taj intervju objavljen tek sada nakon što su pomrli ljudi koji bi štošta mogli nadopuniti, korigirati i vjerojatno neke od Štedulovih tvrdnji odbaciti. Razumljivo je to što u relativno kratkom prikazu svog života i djelovanja nije mogao sve reći a ni svega se sjetiti pa su ga na neke podatke mogli podsjetiti i Hrvati koji ga poznaju dok je još živio u New South Walesu i dok mu je predsjednikom Otpora bio Srećko Rover.
http://www.jutarnji.hr/multimedia/dynamic/00072/prates_1_72384S1.jpghttp://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/0/0f/Hrvatski_Oslobodila%C4%8Dki_Pokret.jpg
Štedul priča da je Udba 1990. godine saznala da dolazi na Sabor HDP-a u Zagreb. “Postoji pismo u kojem Zdravko Mustač piše slovenskoj Udbi kako odobrava svotu od 30.000 maraka da me se dovede do slovenske granice, gdje će me Udba kidnapirati i poslati u nekakav zbirni centar. Ondje bi organizirali moj ‘bijeg’ ili ‘nestanak’ kako bi me se riješili. Ali pogrešno su procijenili. Mislili su da ću doputovati automobilom”, priča Nikola Štedul. Teško je vjerovati da Udba 1990. nije imala točne informacije o namjerama i kretanjima Nikole Štedula jer je glavnim urednikom Štedulova Hrvatskog tjednika u Europi bio suradnik Udbe Boris Lukšić (vidi impresum Hrvatskog tjednika od 8. 3. 1988.), a Povjerenstvo za Europu Štedulova Hrvatskog tjednika bio je Krunoslav Prates, suradnik Josipa Perkovića koji je bio i glavni urednik Jelićeve Hrvatske Države (vidi impresum Hrvatskog tjednika od 21. 11. 1989. i impresum Hrvatske države (20. 11. 1989.). Vrlo vjerojatno njih dvojica  nisu bili jedini agenti i suradnici Udbe u Štedulovu okruženju što se može zaključiti iz sadržaja pristupnice za člana-dužnosnika HDP-a u kojem se na dvije stranice od člana i dužnosnika HDP-a traži iscrpan detaljan popis svih njegovih karakteristika a među ostalim čak i osobni opis: visina, boja kose, oblik lica, posebni znaci, ovjerena fotografija osobe… Komu su svi ti podatci bili potrebni i zašto HDP nije ništa naučio iz iskustva HRB-a čijeg se popisa članova bila domogla australska sigurnosna služba pa je HRB nakon toga morao na drugi način skrivati imena svojih članova?
 
Nisam nikad imao razloga posumnjati u domoljublje Nikole Štedula ali ima dosta pokazatelja da je često bio žrtvom svoje naivnosti, da se dao  varati od pretpostavljeno svojih propagandista pa je tako prihvaćao kad su o njemu u njegovu glasilu pisali da ima članove svoje organizacije u Hrvatskoj pa čak i u zloglasnom mostarskom zatvoru “Ćelovini”. “Kada sam se vratio u Hrvatsku”, samouvjereno priča Štedul,” bivši udbaši su se našli u problemu zato što su odabrali drugu strategiju”. Štedul veli da je prigovorio Tuđmanu što ga prisiljava na suradnju s Josipom Perkovićem. „Zašto baš Perković koji nas je u izbjeglištvu proganjao, zar mi ne može pronaći neko drugo zaduženje?”, pitao je Štedul Tuđmana.
 
“Odgovorio mi je da ćemo o tome kasnije, kada završi rat. Tada sam shvatio da Tuđman nema toliko slobodne ruke kako se ljudima pričinjava. Naravno, u mojoj 'suradnji' s Perkovićem nisam mu se mogao povjeravati, ali sam kod njega morao ići svaki put kad bih išao u inozemstvo u potražnju za oružjem, da mi potpiše da idem na službeni put. Bio sam još u godinama kada nisam mogao za vrijeme ratnih okolnosti prelaziti granicu bez dozvole. To je bilo nezgodno jer me je na taj način mogao lakše pratiti.” Štedul ne zna da je svakom trebala dozvola za iznošenje deviza ako je netko sa sobom nosio tisuću ili više maraka.
 
Na pitanje: Kako su udbaši držali Tuđmana u šaci? Je li prvi hrvatski predsjednik mogao nešto znati o njegovoj likvidaciji, Štedul odgovara: “Prije svega, on je u prošlosti bio jedan od njih. I to ne na nekom beznačajnom mjestu. Bio je kadrovik u generalštabu koji je navodno raspoređivao ljude u Ozni, KOS-u... Njegov odnos se tek 60-ih počeo mijenjati, kada je shvatio da je Beograd kroz Jugoslaviju usmjeren na Veliku Srbiju. Tada je počeo pokazivati sklonosti hrvatskim opcijama. Dakle, Tuđman je bio prisiljen igrati udbašku igru, vjerojatno računajući da će on izigrati njih, a ne oni njega. Na žalost, oni su imali daleko jače pozicije. Uostalom, na početku je na najvažnije pozicije imenovao stare komunističke kadrove i udbaše – Boljkovca, Manolića, Perkovića, Mustača, Mesića... Pretpostavljam da to ne bi napravio da mu nije rečeno da drugačije ne će ići. Navodno postoji vrpca na kojoj ga je još 1988. zvao Mika Špiljak i obećao mu da će ga podržati, kako nema druge opcije, ali da Tuđman bivše vodeće kadrove i udbaše osigura od progona. Ne može se sasvim odbaciti ni mogućnost da je pristao na neku vrstu suradnje još 1987. kada su mu vratili oduzetu putovnicu...”
http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/03/dsc-kamenjarcom-270x200.jpg
Dinko Dedić, glavni i odgovorni urednik Hrvatskog tjednika iz Australije, Mladen Schwartz, pročelnik Odjela za politička pitanja HOP-a, Nikola Štedul, predsjednik HDP-a i Milan Dorić
 
Nikola Štedul dodaje: “Ne smatram, niti želim vjerovati, da je Tuđman s njima surađivao na stvarima poput planiranja atentata na mene. Ali neke je stvari i tada mogao naslućivati i zaključivati. Kasnije su skoro svi iz hrvatske Udbe ostali u novostvorenim hrvatskim obavještajnim službama... Pitanje je, naravno, koliko je on o svemu tomu mogao stvarno odlučivati. Simptomatično je, na primjer, da ni danas njegov sin Miroslav ne govori ništa osobito negativno o Perkoviću. Dakle, ja ne znam koliko je i je li Tuđman unaprijed uopće mogao nešto znati o planiranju moje likvidacije, ali činjenica je da je 80-ih bio slobodan ići po takozvanim "ustaškim domovima" po inozemstvu, vratiti se kući, a da mu se ništa nije dogodilo…”
 
U novostvorenim hrvatskim obavještajnim službama bili su, ako ne svi, a ono većina pripadnika HDP-a. Jedan od njih mi je izričito rekao da je bio prisiljen surađivati s Josipom Perkovićem. Milan Buškain, glavni i odgovorni urednik Štedulova Hrvatskog tjednika za Europu, na kavi mi je rekao da je pukovnik. Čin je dobio kao SIS-ovac. Nisam čuo da su povratnici, pripadnici drugih političkih organizacija bili prisiljeni na suradnju s Josipom Perkovićem a bilo je daleko više nego povratnika, članova HDP-a. Dosta je povratnika bilo u postrojbama Zbora narodne garde, kasnije Hrvatske vojske a neki su se uključili u postrojbe Hrvatskog vijeća obrane. Neki povratnici su dobili i relativno visoke funkcije u Ministarstvu vanjskih poslova a bivše Ministarstvo useljeništva uglavom se sastojalo od povratnika iz iseljeništva. Nisam čuo da bi netko od tih službenika istovremeno bio djelatnik neke od sigurnosno-obavještanjih agencija.
 
Kad je ustrojen HIS, na čelo mu je postavljen dr. Miroslav Tuđman a, ako sam dobro informiran, kadrovik u HIS-u bila je Đurđa Šušak, supruga pok. Gojka Šuška. Povratnici koji su imali odgovarajuća znanja i sklonosti radu u sigurnosno-obavještajnoj službi, sigurno su mogli računati da će na njihovoj strani biti gospođa Đurđa Šušak. Poznato mi je da je u HIS-u radio Drago Sudar, Hrvat koji je rekorder u broju godina provedenih po zatvorima.
 
Bilo kako bilo, sve ako i jest točno da je predsjednik Tuđman prislio Nikolu Štedula na suradnju s Josipom Perkovićem, ostaje pitanje je li predsjednik Tuđman bio u pravu što Nikolu Štedula nije poslušao i uzeo ga sebi za savjetnika. Ako naime Nikola Štedul 1988. pa ni 1989. nije mogao vidjeti da su kao urednici i povjerenici njegova Hrvatskog tjednika ubačeni suradnici ili agenti Službe državne sigurnosti (Udbe), kako vjerovati da bi predsjednik Tuđman imao neke koristi od njegovih savjeta? Za pobjedu u obrani hrvatskog naroda nije bilo dostatno angažirati samo idealiste, samo dobroćudne ljude. U povijesti je poznata Dječja križarska vojna koja je završila velikom tragedijom a organizirana je s vjerom da samo nevina djeca mogu osloboditi Kristov grob od inovjeraca.
 
Da bi se na hrvatsku stranu privuklo Hrvate, pripadnike JNA, u Hrvatskom državnom saboru bio je predložen i usvojen poseban zakon kojim se pripadnicima JNA koji prijeđu na hrvatsku stranu jamče sva stečena prava (radni i mirovinski staž, čin, stambeno zbrinjavanje i dr). Tuđman je imao strpljenja i s onima koji nisu prešli u Hrvatsku vojsku prije nego su regulirali mirovinu a prava su zadržali čak i oni koji su napustili JNA a nisu se htjeli uključiti u postrojbe Hrvatske vojske. Neki su uspjeli manji vojni stan zamijeniti za veći stan nekog oficira koji je otišao u Srbiju ili neku drugu zemlju. Važno je bilo iz stroja agresora izbaciti što veći broj vojnika, podoficira i oficira.
Nikola Štedul nije jedini Hrvat iz isljeništva i domovine koji misli da je predsjednikTuđman baš njega trebao uzeti za savjetnika i slušati njegove savjete. Međutim, predsjednik Tuđman je znao da je na njemu glavni teret povijesnog trenutka i da ne smije prihvatiti nikakav savjet koji bi mogao za hrvatski narod imati dalekosežne loše posljedice. U hrvatskom iseljeništvu i danas kao i prije bilo je dosta požrtvovnih domoljuba ali uvijek je bilo i dosta naivnosti i nesnalaženja i nedovoljnog poznavanja  stvarnosti i mogućnosti. Takav dojam sam dobio  i ove godine kad sam bio nazočan na cjelotjednom zasjedanju Hrvatskoga svjetskog kongresa i na nekim događajima koje je ove godine u okviru Hrvatskih svjetskih igara organizirao Hrvatski svjetski kongres. Čuo sam opravdane i neopravdane prigovore pa i teže optužbe nekih pojedinaca da Hrvatska iseljeništvo ne razumije, da za njega ne mari itd. Vidio sam međutim da ni iseljenici nisu o Hrvatskoj informirani koliko oni misle da jesu. Tako sam bio svjedokom da se kao jedan od glavnih zahtjeva iseljeništva postavlja dopisno glasovanje. Pokušavao sam uzalud nekima prenijeti da samo dopisno glasovanje bez izmjene izbornog zakonodavstva ne će ništa promijeniti. Ako ostane odredba da cijelo hrvatsko iseljeništvo, Hrvati u BiH i hrvatske manjine u susjednim zemljama mogu dobiti najviše tri zastupnika, izašlo na glasovanje dvjesto tisuća ili samo dvjesto glasača, sasvim je svejedno.
 
Čuo sam od nekih iseljenika da neki u iseljeništvu kane skupiti novac da bi iz Beograda otkupili neke Udbine dokumente. Vele da se tu dokumentaciju može kupiti za malo novaca a navodno bi od toga Hrvatska trebala imati veliku korist. Vjerojatno se misli da bi ti dokumenti mogli otkriti mnogo toga o Udbi što do sada nismo mogli saznati. Ne znam jesu li inicijatori te trgovine dovoljno stručni za provjeru autentičnosti tih dokumenata i da im prodavatelj selekcijom ne će napraviti veliku podvalu. Vjerujem da hrvatske sigurnosno-obavještajne agencije u toj trgovini ne bi smjele ostati po strani.
 
Neki od odgovora Nikole Štedula
 
- Nikad nisam ušao u HDZ jer bi me udbaši poput Jarnjaka i Mesića spriječili da savjetujem Tuđmana'  
• Je li to razlog što nikad niste bili članom HDZ-a?
- Tuđman mi je u čudu rekao da ću moći birati mjesto u strukturi vlasti za koje smatram da bi mi najbolje odgovaralo ako im se priključim te da ću biti u jačoj poziciji suprotstavljati se negativnim trendovima. Ja vjerujem da je on iskreno mislio kad je to govorio, ali bio sam siguran da nije do kraja shvaćao s kakvim se ljudima i do koje mjere okružio te da bi za bilo kakve ozbiljnije promjene trebalo napraviti tako radikalne zahvate kakvi vjerojatno ni njemu ne bi bili prihvatljivi. Stoga nisam prihvatio njegovu ponudu, ali obećao sam da mu stojim na raspolaganju ako smatra da mu mogu pomoći u nekom konkretnom poslu.
• Je li Vam nudio neko konkretno mjesto?
- Je, ali tek kasnije. Ponudio mi je mjesto veleposlanika u Albaniji. Znao sam da mi je to ponuđeno samo kako bi me se maknulo iz Hrvatske. Odbio sam, a Šušak me upitao - zašto, kad ću tamo imati zbrinuto primanje i stanovanje, a dobit ću stan i u Zagrebu? Osim toga dobit ću status veleposlanika. Rekao sam mu da mi barem daju posao na engleskom govornom području gdje mogu nešto i koristiti, ako me se već žele riješiti. Šušak mi je drugi dan rekao da Predsjednik ne može pristati na moje uvjete jer na njih nije pristao – Manolić! Upitao sam ga odabire li mu šef SZUP-a kadrove za diplomaciju? On je samo slegnuo ramenima i rekao - pa znaš i sam kako stvari stoje! To su te relacije u kojima je Tuđman bio prisiljen igrati ulogu za koju su mu dobrim dijelom scenarij pisali stari jugoslavenski i udbaški kadrovi. Teško je i zamisliti paradoksalniju situaciju. Predsjednik je bio biran od većine hrvatskoga naroda na temelju politike koja je zagovarala slobodnu, demokratsku i samostalnu hrvatsku državu, a bitne odluke je morao donositi po želji one opskurne manjine, koja se cijeloga svoga života borila da do te slobode, demokracije i samostalne Hrvatske ne dođe.
 

Pavao Blažević

Crna rupa u glavi velikosrbina Milorada Pupovca!

 
 
Provokativnom Pupovčevu govoru u Srbu trebalo je za uvod pridodati samo jednu rečenicu kojom bi se zakrpala 'crna rupa' u njegovoj historijskoj amneziji: srbijanski četnici pod 'komandom' Dražina, kraljevskog oficira Đoke Jovanića (i srodne mu bratije) potpomognuti od braće po oružju - talijanskih fašista - digli su ustanak protiv hrvatske države i izvršili neviđeni pokolj nedužnog hrvatskog naroda, mahom civila, u istočnoj Lici i zapadnoj Bosni. Dakle, doslovno rečeno, 27. srpnja 1941., pobivši vlak pun hodočasnika uključivo i na zvjerski način ubijenog drvarskog biskupa Waldemara Maximiliana Nestora (jednako tako i grahovskog Jurja Gospodnetića) oni su „zajedno oslobodili Drvar da bi u njega (puno kasnije, o. a.) mogao doći Josip Broz Tito. A iako nekima to danas ne vrijedi govoriti, treba znati da u Drvar nije došao Draža, nego Joža“, baljezga u Srbu taj beogradski trabant, Milorad Pupovac, i drsko dodaje:
http://www.snv.hr/images/pages/big-1205.jpg
„Više će odjeknuti 'ovo' dolje, što ječi u onoj (fašističkoj!?, o.a.) rupi. To su naši mediji, demokratski i tolerantni koji jednako tretiraju i antifašizam i ‘fašizam’. Koji jednako tretiraju i one koji govore historijske istine i one koji žele iskriviti historijske istine”. A Milorad ne da iskrivljuje istinu nego bezočno laže po uzoru na Dobricu Ćosića! Ironizirajući protestni skup Hrvatskih pravaša (osiguran jakim kordonom Ostojićeve 'milicije', o.a.) riječima 'tamo dolje u rupi', nema dvojbe, Pupovac ih smatra fašistima a 'ona rupa' bi mogla biti i jama Golubnjača nedaleko 'Jožinog' Drvara u koju su četnički 'antifašisti' pobacali tijela pobijenih hodočasnika; po Pupovčevoj kvalifikaciji, valjda, klero-fašista!?
 
Pa, pamtimo dobro da je upravo Milorad Pupovac za vrijeme Domovinskog rata optužio i Franju Kuharića za izvjestan oblik 'klerofašizma' zbog bestidne, lažne klevete kako je uzoriti kardinal 'prekrstio' na katoličanstvo 11 tisuća pravoslavne nejači!? Nego, skoro će i Dan pobjede, Domovinske zahvalnosti, ujedno i Dan hrvatskih branitelja koji je za razliku od ovog nelegalnog četničkog derneka u Srbu, državni blagdan. Za hrvatskog državljanina Milorada Pupovca to nije pobjeda nad fašistoidnom JNA i jednakim joj četnicima nego je to dan srbijanske tuge i žalosti; zbog vojničkog poraza u Oluji koju on i danas drži 'genocidnom akcijom' ili 'etničkim čišćenjem' unatoč pravorijeku ICTY-ja!?
 
Za njega su Mladen Markač i Ante Gotovina bili i ostali ratnim zločincima premda su oslobađali i njegovu domovinu!? Je li Pupovac kao lojalni politički Hrvat s hrvatskom Domovnicom u džepu dužan slaviti ili barem poštovati hrvatskim Ustavom 'ozakonjeni' Dan Pobjede jer Hrvatska bi trebala biti i njegova domovina; ili mu je kao promućurnom 'etno-biznismenu' tek puka imovina!?
 
Moguće, iz obiteljske solidarnosti Milorad Pupovac žali i tuguje nad veličanstvenom pobjedom hrvatskih branitelja u 'Oluji'(uključivo i onih srpske nacionalnosti, o. a.) jer su i njegova dva 'burazera', Vojislav i Mladen pripadali elitnoj četničko-fašističkoj formaciji zvanoj 'ALFA' pod zapovjedništvom zloglasnog ratnog zločinca, takozvanog 'kapetana Dragana'! A on sam ništa nije učinio da bi braću 'preodgojio' računajući valjda kako je blizu ostvarenju velikosrpskog sna Dražinog ideologa Stevana Moljevića zvanog 'Homogena Srbija' (iz 1941.), etnički čista!
 
Hipotetski: Što bi se dogodilo da su kojim slučajem pobunjeni krajinski Srbi na sastanku u Ženevi prihvatili ponuđeni plan Z-4 umjesto što su ga bahato i prepotentno odbili vjerujući u snagu i nepobjedivost svoje krajinsko-četničke armade i svesrdnu pomoć balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i njegove, rigidno fašističke 'JNA' s ('antifašističkom') zvijezdom petokrakom na čelu? Ili, što bi se desilo da je krajinska vojska, dobro naoružana po SDP-u predanim oružjem hrvatske TO, izvojštila pobjedu u Oluji umjesto što je poput zečeva kukavičji pobjegla? E, tada bi vjerojatno Milorad Pupovac politički avansirao i postao gubernatorom te fašistoidne tvorevine, samo-proglašene SAO-Krajine iz koje je tijekom pet godina krvave okupacije(od rujanskih balvana 1990. do Oluje, 5. kolovoza 1995.) etnički očišćen skoro sav nesrpski živalj (više od 200.000 'krivovjeraca') i porušene mahom sve katoličke bogomolje!
http://www.centardomovinskograta.hr/images/slike_thumb/cetnici_1.jpg
Tada bi i 5. kolovoza bio Dan pobjede i neovisnosti SAO Krajine a 17.kolovoza mogao bi biti Dan balvanskog ustanka srpskog naroda jednako kao što je danas 27. srpnja samoproglašeni Dan ustanka tog istog naroda; dakako, nelegitiman, nelegalan i protuustavan! Svesrdnu podršku Pupovcu daje predani (kripto)antifašist Stipe Mesić koji je svoje domoljublje-u sprezi s Josipom Manolićem-'dokazao' pokušajem puča u Hrvatskom državnom saboru 1994., zatim tajnim-zaštićenim svjedočenjem protiv 'svoje' hrvatske države i 'svoga' predsjednika Tuđmana, u Haagu 1997. i na koncu protuzakonitom i protuustavnom predajom 666 transkripata s oznakom državne tajne britanskim MI6-špijunima nakon što je došao na vlast 2000.-te; bez sumnje veleizdajnik ali, još uvijek na slobodi!
 
A danas zajedno s Pupovcem i ostalom pročetničkom bratijom u Srbu izvodi on, metaforički rečeno, 'ples antifašističkih vampira', morbidno se izrugujući kostima nedužno pobijenih Hrvata iz Srba, Brotnja, Boričevca, Bos. Grahova, Krnjeuše, Vrtoče, Kulen Vakufa… Kao i nekad tako i danas, jugofilima-orjunašima i četnicima, antifašizam služi tek kao prozirna krinka za počinjene zločine nad hrvatskim narodom! Četnički dernek u Srbu ciničko je izrugivanje i s najvećim blagdanom hrvatske države, Danom pobjede, nevjerojatno, uz prisutnost izaslanika jadnog nam predsjednika države Ive Josipovića, pokrovitelja derneka.
 
A notornom velikosrbinu i petokolonašu Miloradu Pupovcu, zbog crne mu historijske rupe u glavi, trebalo bi ponoviti riječi koje je o tom istom 'vampirskom balu' izrekla Savka Dabčević-Kučar, još davne 1971.: „Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih) osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drugačije ne mogu shvatiti!“(Savka Dabčević Kučar – 'Hrvatski snovi i stvarnost')
 
Kako onda tako i danas, dokle!? Ove riječi Savka, doduše, nije izrekla javno i glasno pred nabrijanim četničkim mnoštvom okupljenim na mitingu nego ih je tek zapisala jer šutnja je bila i ostala 'jako oružje' hrvatske, standardno podrepaške politike!? I što reći na kraju nego citirati riječi Marka Ljubića, 'Politika', 27. srpnja 2014.: „Dok god postoji mogućnost i pravo u Srbu govoriti o 'antifašističkom  ustanku' bit će to jasan znak kapitulanstva hrvatske državne politike i jasan pokazatelj snažnog velikosrpstva u Hrvatskoj. Onaj tko pretendira istinski povesti hrvatski narod u svekoliki razvoj i prije svega mir, mora zabiti glogov kolac tome vampiru upravo u Srbu.“Dakako, za to treba imati muda!

 

Damir Kalafatić

Anketa

Znamo da Andrej Plenković ne zastupa hrvatske interese. Čije interese zastupa?

Četvrtak, 20/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 811 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević