Get Adobe Flash player
Nema demografske obnove!

Nema demografske obnove!

Sve je ideologija, pa je tako i demografija pretvorena u...

KRAH LIBERALIZMA - Opomena Plenkoviću!

KRAH LIBERALIZMA - Opomena Plenkoviću!

Više ne ćemo slušati liberalističke mantre o slobodnom...

Mediji su tendenciozni i nasilni

Mediji su tendenciozni i nasilni

Mamić je postao krivac samo zato što se našao u financijski...

Vučji čopor i jasenovačke laži

Vučji čopor i jasenovačke laži

Hrvati više ne pristaju na šutnju i nametanje kolektivne...

ISTRA - Organizirana 'antifašistička' šutnja

ISTRA - Organizirana 'antifašistička' šutnja

Zastupnici Beus i Radin prikrivaju zločin nad zarobljenim njemačkim...

  • Nema demografske obnove!

    Nema demografske obnove!

    četvrtak, 14. lipnja 2018. 08:59
  • KRAH LIBERALIZMA - Opomena Plenkoviću!

    KRAH LIBERALIZMA - Opomena Plenkoviću!

    srijeda, 13. lipnja 2018. 13:27
  • Mediji su tendenciozni i nasilni

    Mediji su tendenciozni i nasilni

    četvrtak, 14. lipnja 2018. 10:07
  • Vučji čopor i jasenovačke laži

    Vučji čopor i jasenovačke laži

    srijeda, 13. lipnja 2018. 13:23
  • ISTRA - Organizirana 'antifašistička' šutnja

    ISTRA - Organizirana 'antifašistička' šutnja

    ponedjeljak, 11. lipnja 2018. 16:59

Nije se smjela razoružati

 
 
Ukrajina, najveća europska država, prva je, pače osnivačica UN-a koja je priznala Hrvatsku. Osim što je najveća europska država, njezino osamostaljenje 1991., suverenitet, bilo je komplicirano jerbo je posjedovala atomsko oružje. Samostalnost je platila najvećom mogućom suvremenom cijenom - atomskim razoružanjem, sa čime su se složile i Rusija i Amerika. Ona je ujedno jedina članica UN-a koja se, recimo, dobrovoljno atomski razoružala - ostale se tek nastoje  naoružati s atomskim oružjem.
 
Prva utemeljiteljica i članica UN-a koja je priznala Hrvatsku
 
Osamostalila se od SSSR-a 24. kolovoza 1991. godine. Ta u startu međunarodno priznata Ukrajina priznala je Hrvatsku već 11. prosinca 1992. prije svih međunarodno priznatih država. Usput Rusija nas je priznala 17. 2. 1992., a Amerika 7. 4. 1992. Neobično je to važna činjenica, ali u proteklih 22 godine malo je poznata, dodao bih skoro i zanemarena u hrvatskoj političkoj javnosti. Upoznavanje s ukrajinskom daljom, a naročito poviješću dvadesetoga stoljeća kulturom, sudbinom toga naroda koja je u mnogim elementima slična hrvatskoj uglavnom je izostalo, kao što su i gospodarske veze relativno slabo uspostavljane. Potpuno je nejasno zašto, zašto nije bilo više gospodarskih interesa i s naše i s ukrajinske strane, zašto nije bilo boljega kulturnoga povezivanja i upoznavanja već je sve ostalo na međusobnim i nesumnjivim simpatijama dvaju naroda, velikoga ukrajinskoga i maloga hrvatskoga.
http://a57.foxnews.com/global.fncstatic.com/static/managed/img/fn2/video/876/493/022714_kellogg_ukraine_640.jpg?ve=1&tl=1
Svjetla točka je Katedra ukrajinistike na zagrebačkom FF-u i prof. Jevgenij Paščenko. Pojedinci s naše strane kao, primjerice, Đuro Vidmarović, naš prvi veleposlanik u Kyivu i redatelj Jakov Sedlar, prvenstveno kao zaljubljenik lika i djela Julije Timošenko, koji su nas nastojali upoznati s Ukrajinom teško su se probijali kroz ovdašnju medijsku močvaru i šikaru. Može se, mrtvo hladno, ustvrditi kako je medijsko-politička hrvatska močvara zapravo zanemarivala, prešućivala Ukrajinu. S druge strane, o Ukrajini su nam govorili Hrvati koji su svoja iskustva o njoj stjecali u Moskvi. Bivši dopisnici, uspješni biznismeni…, a u njihovim instrukcijama logično i bez zamjerke uvijek se osjećala doza moderne rusofilije, inače Hrvatskoj također potrebne. Slabo se naime Hrvatska „družila“ i sa suvremenom Rusijom. Danas, usred ukrajinske krize koja bi mogla uroditi i nečim žešćim i puno opasnijim, taj nedostatak poznavanja Ukrajine i Ukrajinaca u našoj zemlji je više nego očit. Pokazat ću to samo na jednom primjeru, onom uspoređivanja srpske agresije na Hrvatsku s aktualnom ukrajinskom situacijom s kojom se igraju ovdašnji analitičari, mediji, kao uostalom i svjetski. Kamo će me to odvesti, tek ćemo vidjeti. Krenimo nekim redom. 
 
Hrvatska 1990. i Ukrajina 2014.
 
Hrvatska je 1990. bila tek konfederalno samostalna, a i takvu su joj samostalnost odavno osporavali teoretičari poput Jove Mirića i srpskih akademika, ali i vojno okupirana. Na njoj je uzduž i poprijeko sjedila JNA, koja također nije priznavala konfederaciju, već tada srpska vojska, zaštitnica Velike Srbije i usputno lokalnih Srba. Jedina zaštita Hrvatske bili su najprije višestranački izbori, a zatim referendum o samostalnosti - i ništa i nitko više. Odmah je napadnuta s tri strane, projektno odavno i trajno iz Srbije, iz doma njena „roknula“ ju je JNA koju je dugoročno timarila kao „guju u njedrima“ (što rek'o neki I. J.) - otvoreno i u formi „zaštite“, a „ komšije“ tu odmah iza plota digli su na nju čak i „tupe zahrđale žlice“. Imali su i dozvolu zatući „komšije“ svoje, Hrvate „k'o kerove iza plota“. Ubrzo se uključila i tada ustavno „čista“ srpska vojska: Teritorijalna obrana Srbije, te desetci paravojnih srbijanskih postrojbi, od arkanovaca, šešeljevaca do vuk-draškovićevaca, šubaraši, petokrakaši, troprstaši, četnici „vikendaši“... kako koji - svi u maskirnim odorama, s oznakama i bez njih.
 
Bilo se bilo planiralo kad ju se s toliko strana i s toliko postrojbi „rokne“ - „ima bre da krepa“. Kako nije odmah, došli su „sladoledari“ pa su promatrali „efekat od toga“. Tako je to provodio vožd Milošević, kao među Srbima odabrani - pa ako ne uspije, s njim pod požarevačku lipu. Sad su Milošević, i ta SANU „znanstvena“, svetosavska, srpsko komunistička medijska i ina propala akcija završili ispod požarevačke lipe eto uzor  „caru“ Vladímiru Vladimíroviču Putinu pa će on po tom puteljku. Vrlo potcjenjvački prema Putinu, teško naime da bi kopirao gubitnički put. Izabere li ga ipak najveći gubitnik bit će - Rusija. Usporedba današnje situacije ili agresije na Ukrajinu s onom na Hrvatsku potpuno je promašena. Možda to virtualno izgleda slično, možda se kome pričinjava, možda je to poilt-marketinški zanimljivo, ali usporedbe, nakon dvadeset i više godina, tijekom kojim tijekom su protekle i stotine virtualnih godina nemaju blage veze.
 
Možda nekoga zavaravaju različite provokatorske i taktičke igre „barikada“ i  „balvana“. Možda slučaj bivše ukrajinske Autonomne republike Krim, podsjeća na ovdašnju situaciju iz devedestih. Tamo je stacionirana ruska vojska, pa je samo „uzela“ teritorij na kojemu je „sjedila“ uz pristanak mjesnoga pučanstva i bez ispaljenoga metka kojega je oduvijek odavno, Rusija smatrala svojim, a „donirao“ ga Ukrajini njezin dugogodišnji staljinistički „gazda“ Ukrajinac Nikita Sergejevič Hruščov. Tako je Krim postao oblast, autonomna republika, „na kotačima“, „vozeći“ se između dviju članica - osnivačica UN-a SSSR-a i Ukrajine, bez obzira što su neki smatrali kako je članstvo Ukrajine za sovjetske ere bilo samo formalno. Referendum pritom, manje-više, jerbo je vojna baza velike sile - sama po sebi i više od referenduma. Inače Krim je nit' ruski, nit' ukrajinski, već tatarski, od Staljina bez Tatara, a upravo čujem kako je Putin „amnestirao“ Tatare i velikodušno im dopustio i pozvao da se iz ruskih bespuća vrate doma. 
 
(Nastavak slijedi)

 

Mato Dretvić Filakov

Vito Corleone u hrvatskoj verziji

 
 
Prisjetimo se kako je naš premijer kritički govorio o prijateljstvu i politici 19. ožujka ove godine aludirajući na prijateljstvo Linića s riječkim 'lovašem' Jozom Kalemom od milja zvanim 'mafijozo': „Ja sa svim ministrima komuniciram i razgovaram (najčešće putem medija ili facebook-a, nap. a.)  i to je sve što mogu reći. Ja u politici nemam i ne mogu imati prijatelja. Ni rođeni brat mi nije prijatelj, pogotovo ako se protiv njega podiže prijava. Ali dovoditi Državno odvjetnišvo u vezu s para-obavještajnim podzemljem (kako to čini moj ministar Linić, nap. a.) - e, to ne možemo dopustiti“, rekao je tada premijer, dodavši kako smatra da 'mafijozov' prijatelj Linić tom izjavom nije naštetio Vladi.
http://www.bestforfilm.com/wp-content/uploads/2011/06/GodfatherWeddingHH.jpg?f47846
Doduše, što se 'rođenog brata tiče' Krešimir Milanović, mlađi brat hrvatskog premijera Zorana Milanovića, gradi ekskluzivnu skupocjenu vilu s pogledom na Lapad na jednoj od najatraktivnijih lokacija u Dubrovniku, otkrio je portal Dubrovnikpress; i to kreditom 'neprijateljske' Ljubljanske banke od 3,2 milijuna eura uz beneficiranu kamatu. Osim što cijena izgradnje same vile s bazenom i parkingom za automobile na krovu iznosi više milijuna kuna, valja istaknuti kako je zemljište koje je premijerov brat kupio još prije dvije godine također jedno od najskupljih u Hrvatskoj.
 
Vratimo se Linićevom kumčetu, crvenoj sisačkoj barunici: Na novinarsko pitanje o 'slučaju Merzel', prije dva dana Milanović je rezolutno najavio kako će od ministra financija Slavka Linića - inače vjenčanog kuma županice, zatražiti detaljno izvješće o procjeni vrijednosti nekretnine koju je, prema tvrdnji Državnog odvjetništva i USKOK-a, sisačko-moslavačka županija dvostruko preplatila. I dobio premijer 'detaljno izvješće', reklo bi se financijsku Imperij Slavka-Stečajka uzvratila udarcem, i to 'u sridu': na izvanrednoj konferenciji za novinare Boris Lalovac, zamjenik ministra financija Slavka Linića i Nada Čavlović Smiljanec, ravnateljica Porezne uprave ustvrdili su kako je Porezna uprava u Sisku korektno i u suglasju s propisima procijenila vrijednost zgrade Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Sisačko-moslavačke županije.
Prema njihovim riječima procjena vrijednosti sporne nekretnine rađena je veoma stručno i savjesno i to prema univerzalnoj tablici koju na jednak način koriste sve ispostave Porezne uprave u Hrvatskoj! A što se USKOK-a i DORH-a tiče „morate pitati njih što im je bilo sporno“, poručila je novinarima Nada Čavlović Smiljanec. Drugim riječima, svoju kaznenu prijavu i istragu protiv Linićeva kumčeta odnosno 'nevine' Marine - rođene kao Žarka, razvedene kao Lovrić pa preudate kao Merzel a rođene kao Sekulić... neka USKOK i DORH izvole objesiti mačku o rep!?
 
E sad, postavlja se niz pitanja: Hoće li USKOK povući svoj, eto, ničim utemeljeni kazneni progon i pustiti na slobodu 'jungfericu' Marinu Merzel a pritvoriti zlonamjernu zviždačiću Jasminu Jovev, hoće li nevina Marina tužiti pravosudne institucije zbog nanošenja teških duševnih boli te, konačno, hoće li hrvatski premijer shvatiti da je KUMSTVO jače ne samo od 'bratstva i prijateljstva' nego i od DRŽAVE, i da je Slavko-Stečajko svemoćan poput onog američkog mafijaškog kuma, Vita Corleonea? Živi bili pa vidjeli!
 

Damir Kalafatić

Turistički klaster kao model endogenog lokalnog razvoja

 
 
Javnost je (i) ovih dana opterećena mnoštvom zanimljivih  pojava, događaja, izjava… Mnoge od njih žive kratko, dan, dva, zatim ih zastre novo medijsko-političko smeće, stvarni ili proizvedeni događaj. U tom virtualnom kovitlacu nevažno je najčešće „važno“, važno se mete u zaborav, a ono najbitnije, poput nezaposlenosti osobito mladih, egzodus liječnika, krah sela i poljoprivrede, pojedinačna i kolektivna depresija, budućnost pojedinca i društva, bliža i dalja, ostaje u sjeni, na margini, u mraku.
https://i.ytimg.com/vi/iEPzTNC9cs8/hqdefault.jpg
Nedžad Hodžić
 
Fenomen "anonimki"
 
Fenomen „anonimki“ u „svježi“ politički život unio je Milorad Pupovac. Prije nekoliko mjeseci u Hrvatskom saboru s njemu svojstvenom dramatikom i dramaturgijom (meštar je u tome) pročitao je ružno pismo upućeno Nedžadu Hodžiću, zastupniku Bošnjaka, Albanaca, Crnogoraca, Makedonaca i Slovenaca, dakle jugoslavenskih „naroda i narodnosti“. Bilo je vrlo neuobičajeno čitati anonimno, jošte k tome odvratno pismo upućeno nekom od zastupnika. Primaju ih oni, i primat će ih i nadalje u zastupničkoj karijeri. To je naprosto cijena njihove „slave“ i plaća. S tim pismima je dopušteno racionalno činiti sve, naročito istraživati autora i razloge njihova pisanja, policijski i kompleksnije: Samo ih ne čitati naročito ne u Hrvatskom saboru osobito dok je autor anoniman. Neuobičajen je bio i „čitalački servis“ Kluba zastupnika SDSS-a Klubu zastupnika nacionalnih manjina, a prilično iznenađujući da Srbi na taj način, uz pomoć anonimnog autora „servisiraju“ Bošnjake, a usput i Albance, Makedonce, Crnogorce i Slovence, jerbo je Hodžić i njihov zastupnik u Hrvatskom saboru.
 
Ako se anonimno pismo već u Hrvatskom saboru čitalo, trebao ga je pročitati ili sam Hodžić, ili netko iz njegova Kluba. Recimo Furio Radin. Sve ostalo je politička smicalica, ili kako reče naš Ivo Najpopularniji - etnobiznis, dodao bih opaki. Nema informacija kako „stoji“ istraga o tom pismu, a valjda barem teče.
 
Striže nas, kao ovce, ovih dana Milorad s novom „anonimkom“. Najprije na nekom Odboru, a zatim i na plenarnoj sjednici Hrvatskog sabora na temi o „tom referednumu“. Eksponirati po drugi puta, „anonimku“ u hrvatskoj javnosti više je nego previše, i više je nego etnobiznis, tim prije što je ova internetska anonimka „prepisana“ iz nacizma. Srbi iz Hrvatske, da ne napišem „hrvatski“, kako se ne bi uvrijedili, sad su još i žrtve interneta! Pričekajmo istragu kako bismo doznali radi li se o „idiotu ili o provokatoru“, a i jedno i drugo je „udar na hrvatski ustavni poredak“, kako je rekao u Hrvatskom saboru  Vladimir Šeks. Drugačije rečeno, za anonimna pisma je važnije tko ih piše, nego li što u njima piše. Dodajem, eksponiranje „anonimki“ kako to čini Milorad Pupovac u istoj je košari i na pravom putu pogoršanja odnosa Hrvata i Srba, bogme i Hrvatske i Srbije pri čemu smjera prema - nabacuje lopticu - velikosrpskom šovinizmu. Ma što pritom sa suzama u očima, koje samo ne poteku, ali ne krenu, naš pjesnik i recititator htio reći.
 
Fenomen crnih majica
 
Bila ta neka rasprava u Hrvatskom saboru po zastupničkim klubovima o kojoj su se dogovorili kako za nje ne će „kuriti vatru“ nego će narediti Vladi provjeru potpisa za referendum o natpisnim pločama na ćirilici na zgradama, cestama i ulicama u Vukovaru, uključivo i Ovčaru. Diskutirao je i Nedžad Hodžič saborski zastupnik s minornim izbornim legitimitetom nekih ovdje neautohtonih manjina. Bošnjaci su se pritom i doma iz Muslimana legitimirali kao nacija u BiH u prošlom ratu, u kojemu, čini se, Hodžić nije sudjelovao. Proboravio ga je u Hrvatskoj. Nije se taj Hodžić držao dogovora glede te rasprave, nego je, praveći se pametnim i „lijevim“, itekako kurio. Ta ne će valjda na manjica, računao je i zlorabio govornicu. Nebitno tko što radi ovima s „lijeva i s desna“ Sabornice sebi i svojima radi, pa i u Hrvatskom saboru. Meni je iz Hodžićeva govora jedino zanimljiva njegova „anketa“ pripadnika Vukovarskoga stožera koji su bili donijeli te kutije s preko šesto tisuća potpisa, na koje je potpisnike usput Hodžić „s visoka“ pljunuo.  Zastupnik, s legitimitetom od tisuću i „kusur“ glasova u tom nečemu ih je pitao „zašto nose crne majice“.  
http://www.mrrfeu.hr/resize.aspx?filename=SLIKE%2F%2FKO-SA-05.jpg&width=800&height=600http://www.mppi.hr/UserDocsImages/w%20MIN%20MPPI_12.jpg
DRUG DO DRUGA - Mentor Branko Grčić i doktorand Siniša Hajdaš Dončić
 
U raspravi prije toga Lesi iz blaburista je demokraciju proglasio „biljkom“, Pupi iz SDSS-a ga je „oderao“ pa demokraciju prebacio na „sentiment“, a Lesija „ljukavo“ označio „demagogom“ i „vrdalemom“. Nedžo je sve „prebacio“ na „obleku“ i crne košulje. Navodno mu iz Stožera ništa nisu odgovorili. Zašto bi mu i odgovarali kakve su gaće i čarape obukli?  Hodžić je, prema intervjuu u Pupovčevim „Novostima“, ljevičar. Dobro. Ali kao ljevičar nikad nije pitao Holicu Mirelicu ljevičarku jednu, koja je svaki dan zasjedanja tamo gdje i on sjedi, zašto je sva u crnom. Holy se može crniti u Hrvatskom saboru svaki dan, pripadnik Vukovarskog stožera ne može jednom u godinu dana doći u istu zgradu gdje Hoždić sjedi, makar iza sebe imao šesto tisuća potpisa, a on iza sebe tisuću anonimnih glasova, s crnom majicom, pritom još prošaranu bijelim.
 
Kao ljevičar očito ne zna da je i Račan nosio crne dolčevite, a ako ga se dotakla kultura islama, a ne samo ljevica, sumnjam da je pitao one silne muslimanke, sreo ih ne sreo, zašto su u crnom od glave do pete. Ili ta masovna i, na žalost, svakodnevna pojava crnine diljem Hrvatske na pogrebima. Ah, malo iz podaljega taj bi zastupnik Bošnjaka aludirao preko „stila“ odijevanja članova Stožera kako su oni - „ustaše“. I tako svaka šuša koja se dočepa javnosti, pa bila ona i saborska s tankim i prozirnim legitimitetom, može uokolo lijepiti ustašku etiketu koja se ovdje glava naskidala, a i ovih dana sve više u tom pravcu smjera. Pritom može i insinuirati, izmišljati i lagati kako je čak i „cijela“ jedna boja, crna, koja i nije boja - ustaška. Hodžić je eksperimentalni dokaz kako u predstojećem pisanju novoga Ustava mjesto i ulogu zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru  treba drugačije utvrditi, usmjeriti prvenstveno prema pitanjima kulturne autonomije.
 
Fenomen "ne zanima me" i ministar Hajdaš-Dončić
 
To ministarstvo prometa i ostaloga doista je fenomenalno. Najprije je u njemu ministrirao Komadina. Bilo mu je prebrzo, svi ti zrakoplovi, auti i brodovi, pa se on od te silne brzine razbolio. Sve se nešto kreće, leti a on se jedva gega do „centralnoga komiteta“ i ovih dana. Samo „politički“ misli. Onda je tamo metnulo Hajdaša-Dončića. Sporoga je zamijenio „brzi“ miš, ako se tko još sjeća tih nacrtanih miševa.
 
Prije nego li je izbila „afera“ s diplomskim radom Milijana Brkića na Višoj školi pisali smo ovdje o doktoratu Hajdaša-Dončića kod podpredsjednika SDP-a i Vlade Branka Grčića, profesora i bivšeg dekana EF-a u Splitu. Hajdaš, ministar civilne avijacije, željeznice i cesta kod druga Grčića doktorirao je 2012. - lokalni, seoski turizam pod naslovom „Turistički klaster kao model endogenog lokalnog razvoja". Učevni naslov, nema što, dubinski, iako kad je turizam u pitanju bolje bi mi „sjeli“ pridjevi „egzogen“ i „erogen“. Odvija se uglavnom, izuzimajući spiljskoga, speleološkoga, na površini zemljice, a pokreću ga, osim lovice još i različite emocije turista. Ovo „endogen“ razumijem tek kao djelić neoliberalističke „teorije“ niša, mišjih rupa, „biznis“ „klastera“ kolonije svizaca.
 
Marketinški moglo bi to ići pod ovim optimističkim sloganom: Za svakog miša nađe se neka niša! No ostavimo se ovoga, bit toga doktorata je stranački nepotizam. Drug je drugu i u doktoratu - drug. Drug je doktor „endogenoga“, a dere po željeznici. Ukida pruge. Koje? To ga „ne zanima“. Boli ga za to... Međutim, kad se ukidaju pruge, ukidaju se ljudi, koji se još nazivaju i „putnici“. Ukidanjem pruga, ruše se, primjerice, i preduvjeti za neki navodni „ruralni razvoj“ - i to dubinski, odnosno „endogeno“, sijeku se u korijenu. Promatrajući javne istupe ovoga doktora lokalnog seoskog turizma i ministra civilnog zrakoplovstva izgleda mi kako on skoro svaki problem čiji su glavni „sastojak“ ljudi, najčešće njihov „višak“, sažvače - pa bahato i egzogeno ispljune. Zanima me dokle? (Kako se ovakvi i slični fenomeni množe nastavit ćemo ih prikazivati u pravom svjetlu.)
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Utorak, 19/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 974 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević