Get Adobe Flash player
Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

Istarska županija ima nižu stopu rasta i od stope rasta Zadarske županije...

Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

Hrvati su postali obespravljena manjina koja o ničemu ne...

Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

Sve što radi proistječe iz njegova komunističkog mentalnog...

Zablude i činjenice o sustavima (4)

Zablude i činjenice o sustavima (4)

Politika i političari ne ispunjavaju niti jedno...

IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

Zbog IDS-a Istra je puna zločinca Tite     Dana 7....

  • Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

    Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:31
  • Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

    Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:26
  • Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

    Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:22
  • Zablude i činjenice o sustavima (4)

    Zablude i činjenice o sustavima (4)

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:19
  • IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

    IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:16

Bošnjaci se osjećaju posramljenima jer Pupovčev tjednik od Hodžića pravi budalu

 
 
Nedžad Hodžić, izabran je u Hrvatski (državni) sabor da zastupa: albansku, bošnjačku, crnogorsku, makedonsku i slovensku manjinu. Za to mjesto kandidirala ga je “Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske”. Njegova prethodnika Šemsu Tankovića kandidirala je Stranka demokratske akcije Hrvatske.
Nedžad Hodžić - tri prsta za Srebrenicu
 
Šemso Tanković je bio vrlo pragmatičan. Priklanjao se onima koji su bili na vlasti. Nije se ustezao javno izreći koje je sve koristi izvukao od vladajućih koalicija. Novac iz Državnog proračuna za izbornu kampanju, dao je svojoj stranci i, koliko mi je poznato, u Saboru je poglavito zastupao interese bošnjačke zajednice i interese bošnjačke zajednice u Hrvatskoj i interese bošnjačkog naroda u BiH. Nisam čuo da su od njega ikakvu korist imale albanska, crnogorska, makedonska i slovenska zajednica.
 
Nedžad Hodžić je također stao uz vladajuću koaliciju. Ni on se nije pretrgnuo brigom za albansku, crnogorsku, makedonsku i slovensku zajednicu. Međutim, za razliku od Šemse Tankovića koji je žestoko polemizirao s Miloradom Pupovcem, Nedžad Hodžić u svojim nastupima u Saboru, zastupa i srpsku zajednicu. Hodžićevi nastupi izazivaju čuđenje. Ljudi se pitaju je li posrijedi neka lukava strategija, neka nova inačica »Sporazuma Zulfikarpašića i Karadžića« iz 1991., pravi li se neki Haso iz vica glupim ili se doista radi o osobi koja je zalutala u politiku. Ne vjerujem da bi Šemso Tanković dao Pupovcu da Pupovac  cijelom svijetu iz Hrvatskog sabora pročita navodno anonimno pismo u kojem se iznosi sve najgore što se može reći o bošnjačkom zastupniku i narodu iz kojeg potiče.
 
Nijemci imaju uzrečicu da je zluradost, najveća radost pa se više ljudi  pitalo kako je Pupovac uspijevao sakriti zluradost nego tko je Hodžiću poslao anonimno pismo. Nakon najnovijeg Hodžićeva intervjua u  Pupovćevu tjedniku “Novosti”, nema reakcije iz albanske, crnogorske, makedonske i slovenska zajednice ali ima iz bošnjačke zajednice širom Hrvatske. Bošnjaci se naime osjećaju posramljenim tim intervjuom jer im se čini da Pupovčev tjednik od Hodžića pravi budalu. Kako sada Hodžića ne mogu smijeniti, žele da barem šuti jer ga u Hrvatski sabor nije kandidirao Pupovčev SDSS nego Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske.
 
Iz intervjua Nedžada Hodžića se vidi da njega a ni druge muslimane iz Istre nije nitko tukao. Jer nisu bili hrvatski državljani, Hrvatska ih nije mobilizirala u Hrvatsku vojsku. Ne osjećajući Hrvatsku svojom domovinom, Hodžić nije bio zatražio hrvatsko državljanstvo ali on nije osjećao ni obvezu obrane BiH od agresora. U intervjuu se Hodžić raspričao o svom putovanju po Hercegovini i uspješnom povratku u Poreč.
 
“Od onoga što je 1992. doživio Hodžić i njegovi prijatelji s kojima smo razgovarali ovdje ćemo prenijeti tek dio; ostale elemente strave i ljudskih drama prepuštamo knjigama i filmovima. Hodžić se prisjeća kako su mu potkraj kolovoza te godine na kućna vrata pokucala dvojica policajaca, zatraživši da on i mlađi mu brat pođu s njima do stanice, gdje je već bilo puno privedenih. Hodžić ih je privolio da pod njihovom pratnjom uzme osobne stvari i nešto novca iz kuće, a nakon toga im je rečeno da idu za Rijeku.”
http://img.dnevno.hr/data/2014/5/6/122006/1_253799.jpg
Ni Nedžadu uskoro ne gine ova "Pupovčeva spravica"
 
“Ukrcani smo na brod "Nina", koji je bio pod paskom dvadesetak ili više vojnih policajaca; isti je i danas usidren u riječkoj luci, prenamijenjen u zabavni klub i restoran. Na brod su dovedeni Bošnjaci, ali i Srbi, te nešto Roma iz Rovinja, Rijeke, Umaga... Sveukupno nas je bilo nekoliko stotina, gotovo isključivo muškaraca. Osim brata, sa mnom su u grupi bila i dvojica Bošnjaka iz Poreča koje sam otprije znao, jedan je bio Srbin iz okolice Bijeljine. U Split su stigli u zoru, gdje su zatvoreni u jedan od lučkih hangara...
 
Kako je otprije znao da je u Dretelju kraj Čapljine kasarna i centar za obuku Teritorijalne obrane, čiji je zapovjednik bio pukovnik HVO-a Salko Dedić iz Zvornika, odlučio je nekako doći do njega, pa od toga sugrađanina svoje supruge zatražiti pomoć. Ubrzo su odvedeni na granični prijelaz Kamensko, da bi u sumrak, iscrpljeni i gladni, autobusima u kojima nije bilo njihovih supatnika Srba odvezeni prema Tomislavgradu, gdje je na snazi bila zračna opasnost, pa su završili u Posušju. Iskrcali su ih oko deset navečer na hotelskom parkiralištu, nakon čega je autobus s vojnicima otišao. Bili su sami i odmah su pohitali telefonom se javiti obiteljima...

- Prespavali smo na parkiralištu pod otvorenim nebom, a kada je svanulo, nas četvorica smo se dogovorili da ćemo za Čapljinu. Taksijem koji je vozio vojnik HVO-a odvezli smo se samo do Ljubuškoga, tada pod kontrolom HOS-a. Vozač nije htio dalje, jer je svega nekoliko dana proteklo od ubojstva Blaža Kraljevića, pa je stanje među hrvatskim narodom bilo napeto. U Ljubuškom smo uzeli drugi taksi i njime stigli do Čapljine, koja bila ispisana grafitima "Koljite balije". Ostatak družine ostao je u Čapljini, a ja sam krenuo u Dretelj - kaže Hodžić, koji ondje nije našao pukovnika Dedića (bio je, navodno, u Zagrebu, na konzultacijama zbog Kraljevićeva ubojstva).
 
Vratio se u Čapljinu, gdje je s poznanicima odlučio da se svi vraćaju u Hrvatsku; telefonski su od oca jednoga njihovog prijatelja, bivšeg direktora porečke šumarije, zatražili garantna pisma kojima se potvrđuje tko su i gdje žive. Pisma su ubrzo stigla faksom, a dvije poštanske službenice, Bošnjakinje, pronašle su im smještaj za tu noć kod svog prijatelja, što im je dobro došlo i stoga što je u gradu na snazi bio policijski sat. Sutradan, oko podneva, krenuli smo vlakom za Ploče. Na granici je bilo mirno, no u vlaku smo se, da ne bismo bili nekome sumnjivi, razdvojili. Iz Ploča smo autobusom otišli u Split, zatim u Rijeku, gdje nas je oko tri ujutro dočekao moj stariji brat, koji nas je odonud vratio u Poreč - završava Hodžić prisjećanje na svoje neželjeno putovanje.” (Novosti, 4. 7. 2014.)

S takvim je iskustvom otišao na četveromjesečni boravak kod prijatelja u Italiju, prvo u Veneciju, potom u Veronu. Nakon toga se vratio u Poreč i nastavio mirnodopskim životom. Albanska, crnogorska, makedonska i slovenska manjina u Hrvatskoj nisu ni izabrale Hodžića za svog zastupnika pa sebi nemaju što predbacivati. Ljute se tek zastupnici članovi Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine na Hodžićevu bahatost kojom ih ponižava redovitim kašnjenjem na sastanke tog odbora po pola sata.
 
Ali, neka sa još malo strpe. Izbori nisu više ni tako daleko. Valjda će se naći netko tko će sve navedene manjine jednako zastupati. Najvjerojatnije će to opet biti netko iz redova bošnjačke manjine jer albanska manjina, po brojnosti skoro jednaka bošnjačkoj, uvijek rasprši glasove na prevelik broj kandidata.
 

Zrinko Horvat

Je li imaginarni ilirizam bio austrijanština umotana u slavenske fraze?

 
 
Što mi danas znamo o kontroverznom Ljudevitu Gaju (1809.-1872.)? Što je bio više, preporoditelj, književnik ili tiskarski poduzetnik? Je li bio više neshvaćeni umnik ili prevarant? Više Austrijanac, Francuz, Rus, Jugoslaven ili Hrvat? Što reći o čovjeku koji je uporno molio cara Franju Josipa da mu dodijeli neki orden, što reći o čovjeku za čije ideje ne znamo čije su stvarno? Samim time, je li imaginarni ilirizam bio austrijanština umotana u slavenske fraze usmjerena borbi protiv mađarske hegemonije u Hrvatskoj, u kojoj je Karadžić trebao poslužiti Habsburgovcima u ulozi trojanskog konja, ili je Gaj od samog početka bio oruđe srpskog imperijalizma koji je isplanirano pokrenuo hrvatsku inteligenciju prema krajnjem cilju svoje politike, sjedinjenju južnih Slavena, ali ne u kraljevinu Iliriju, već u srpsko carstvo pod Karađorđevićima? Možda ima jednog i drugog, ali sve ukazuje na to da je Gajev osnovni poslodavac bila je britanska obavještajna služba!
http://www.hrt.hr/media/tt_news/gaj_02.jpg
Ljudevit Gaj
 
U Gajevoj donkihotariji ilirskih i slavjanskih utopija, Antun Gustav Matoš vidi vješala i piše „Jer Hrvatsku mi moju objesiše, / Ko lopova, dok njeno ime briše, / Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“Matoš ga smatra roditeljem onih naših političara, koji su pravili nagodbe a nemaju pojma o državnim financijama. „On je“, kaže Matoš, „preteča onih koje sarkastični Starčević naziva Slavoserbima“.„Slavoserbi, citira Matoš Starčevića, „ne znače toliko izvjesnu stranku našu ili tuđu, koliko sve mutikaše, praktičnjake, oportuniste, egoiste, filistre i bildungsfilistre, snobove i poluljude, što pod zvučnom frazom kriju moralnu golotinju i oskudicu svakog osvjedočenja...
 
Dr. Ante Starčević u raspravi Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu iz 1867. godine napisao je: "Gdje je uma, tu ja ne mogu ni pomisliti nego da će svatko radje pristati uz narodno, slavno ime, makar koje, nego li uz ime Slavjansko, ime izmišljeno, ime pod kojim ne razumeva se drugo nego nevolja i sramota. Razumni Hervati su proti onih koji kažu da su Slavjani, Jugoslavjani, jer će i oni Hervatsku, ako bude prilike, dugome dati, kao što su je magjarolci dali Magjarom i Nemcem... Pazite ove ljude od nekada do danas, oni su vazda isti, vazda proti Hervatskoj, vazda okrinkani, da ih prostota nepozna. Dok su dovršili Ilirstvo, eto Slavstva, Jugoslavstva... Zamamljuju narod izmišljotinami, koje ako bi se izpunile, vergle bi se narodu glave; ti ljudi pripravljaju Hervatom očitu propast... Nevidite li, da nas hervatski Nehervati cepaju nemilie i na tanje, negoli su to učinili svi izvanjski nepriatelji Hervatske, sva stoleća, sve nesreće koje smo do danas preživeli?" .
 
Zanimljivo da je  Starčević u svom pisanju rabio korijenski pravopis s djelomično ekavskim dijalektom iako je bio Ličanin i ikavac. Činio je to iz prkosa pošto se Karadžić zalagao za ijekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba što su je na kraju, kako je već rečeno, prihvatili samo tzv. hrvatski vukovci. Starčević je jasno uvidio da će zlokobna zabluda slavističkih iliraca o jednom jeziku i jednom narodu Hrvata i Srba odvesti Hrvatsku u etničko istrebljenje. Stoga je on smatrao da hrvatski jezik mora biti sinteza hrvatskih narječja: štokavskog, čakavskog i kajkavskog, a Gajev dogovorni jezik smatrao je govedaraskim blejanjem, štekcanjem i hercanjem.
 
Da je Gaj bio mutikaša, oportunist i egoist, vrlo lako možemo utvrditi iz njegovog bogatog životopisa. Preporoditelj Ljudevit Gaj bio je i vlasnik tiskare u kojoj je od 1835. do1848. tiskao glasovitu Danicu. Budući da je smatrao kako svaki obrazovni Hrvat treba znati ćirilicu, još je 1837. godine tražio od austrijskih vlasti suglasnost za djelomično uvođenje ćirilice u svoje novine. Od austrijskih vlasti dobivao je golema sredstva za tiskanje službenih Narodnih novina i tiskanica, a napokon od kralja Ferdinanda i zlatni prsten za „književne zasluge“ pošto ga je austrijska politika smatrala oruđem protiv mađarskog hegemonizma. Gaj to i potvrđuje poslije 1848. godine kada postaje režimski čovjek Bachova apsolutizma.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/2/21/Alexander_Konstantinovich_Benckendorff.jpg/220px-Alexander_Konstantinovich_Benckendorff.jpg
Aleksandar Konstantinovič Benkendorf
 
Kamo je odlazio sav taj novac koji je dobivao predujmom teško je reći, ali Gaj ostaje dužan na sve strane i nikome od svojih dobavljača ne izmiruje račune. Zbog neplaćanja vjerovnicima izgubio je mnoge sudske sporove te traži pomoć diljem Europe. Rusija mu je bila česta postaja budući da sa šefom ruske tajne policije cara Nikole I., grofom Benkendorfom, tijesno surađuje od 1838. godine. Zbog pomoći Rusije obvezuje se Novine i Danicu tiskati i ćirilovskim pismenima iako su se tome protivile austrijske vlasti (broj Narodnih novina od 20. srpnja 1849. godine zaista je tiskan na ćirilici), a javno obećava da će Ćirilova azbuka i „stara slavenska vjeroispovijest“ postati u Iliriji općenitom.
 
Kad je Gaju Rusija okrenula leđa, nije se libio tražiti pomoć od razno raznih europskih panslavista, bolje reći kroatofoba. Opće poznata je njegova ucjena i iznuda od srpskog kneza Miloša Obrenovića na račun „spašavanja narodnog“ pokreta. Kada je bivši tajnik Matice hrvatske i prvi profesionalni hrvatski novinar Ivan Perkovac u javnosti obznanio sve Gajeve malverzacije, kao i dug prema vjerovnicima od oko 250 000 forinti, Gaj je Perkovića svojim vezama strpao u zatvor zbog klevete, a pritom proglasio stečaj svoje tiskare. Vještim manevrom Gaj dio vjerovnika ucjenjuje te vjerovnici osnivaju tvrtku Gaj i društvo, na čijem čelu su bila sedmorica Gajevih ljudi. Gaj tako i dalje ostaje na čelu svoje tvrtke, a nitko od vjerovnika nikada nije dobio niti forinte. Pošto su Gajeve prevare postupno otkrivane u društvu, čemu je puno pomogao slavni hrvatski ban Josip Jelačić, Gaj je u potpunosti diskreditiran te umire neomiljen i odbačen od hrvatskog naroda. ( Emil Čić: Fokus, 11. kolovoz 2006. i Ljudevit Gaj-Forum.hr , http://www.forum.hr/showthread.php?t=100186)
 
Ono što svakako treba raščistiti je pitanje udjela Hotela Lambert (Hotel Lambert je bio aristokratski masonski tabor poljske emigracije u razdoblju između 1833. i 1870., a ime je dobio prema pariškoj palači pročelnika te organizacije, kneza Adama Jerzyja Czartoryskog) i Gajevih iliraca u nastanku političkog plana poznatog kao Načertanije (Program spoljašne politike Srbije na koncu 1844. godine). Prve korake stvaranja jednog jezika za sve južne Slavene učinio je Gajev bliski suradnik Vjekoslav Babukić koji 1841. godine dolazi u Beograd kako bi se uskladila jezična reforma na izgradnji jezičnog jedinstva s osloncem na štokavski dijalekt. Ilirci su također bili jednako zainteresirani za izjednačavanje pisma, s naglaskom na ćirilicu, što je zastupao i tada vodeći hrvatski lingvist Ignjat Brlić.
 
Međutim, sasvim konkretni plan izgradnje Velike Srbije počeo je pregovorima tajnog agenta kneza Czartoryskog, Františeka Zacha, sa  Stjepanom Carom, specijalnim izaslanikom Ljudevita Gaja, uz nazočnost Ilije Garašanina, u Beogradu u veljači 1844. godine. Plan je bio da se na razvalinama Turskog Carstva osnuje jaka južnoslavenska država koja bi se znala oduprijeti utjecajima Austrije i Rusije, a čvrsto se sljubiti s Engleskom i Francuskom. Osim toga, buduća je država trebala biti izgrađena na temeljima srednjovjekovnog carstva cara Stefana Dušana i u njoj bi Kneževini Srbiji pripalo pravo prvenstva na ujedinjenju Južnih Slavena, dok je Bosna trebala biti sastavni dio Srbije. Na temelju dogovora (Zach-Car), čiji je plan pohrvaćeni Škot koji je za vrijeme Napoleonovih ratova prešao u Habsburšku službu, Albert Nugent, predstavio engleskoj ambasadi u Istanbulu, František Zach završio je pisanje svog Plana slavenske politike Srbije. Zachu su u pisanju pomogli njegov prijatelj Janko Šafarik, nećak uglednog slovačkog slaviste i velikog srbofila Janka Pavla Šafarika, koji je živio u Beogradu, Stefan Herković, direktor vojničkeakademije u Požarevcu, Gajev opunomoćenik i Garašaninov čovjek od povjerenja, te još neki hrvatski ilirci. Zanimljivo je da je Plan vlastoručno napisao Zach na srpskom jeziku, ćirilicom.
http://www.gimpoz.hr/repos/site_article/1354620515babukic22aaah.jpg
U skladu sa stavovima sporazuma sklopljenog sa Stjepanom Carem, poljski agent Zach u svom Planu predlaže stvaranje južnoslavenske države na temeljima Kneževine Srbije koja bi ubuduće zamijenila Tursku. On je s poštovanjem govorio o Gaju kao o čovjeku koji ne teži stvaranju kraljevine Ilirije, nego Srpskog Carstva pod vladavinom dinastije Karađorđevića, pošto Hrvati nisu nikada podupirali dinastiju Obrenovića. Ilirsko ime je samo maska za te ciljeve. Prvi korak bi bilo ujedinjenje Bosne sa Srbijom uz očuvanje religijske slobode tamošnjeg pučanstva. Zach je toj svojoj koncepciji ujedinjenja Bosne sa Kneževinom Srbijom veliku ulogu mislio povjeriti bosanskim franjevcima, jedinom bedemu hrvatstva u osmanlijskoj Bosni. Smatrao je da bi bilo nužno bosanske franjevce uputiti na djelovanje u Srbiji, kao i postaviti ih na nekoj beogradskoj gimnaziji kao učitelje latinskog jezika, a samim time bi preko franjevaca katolike iz Bosne približio Srbiji. Da bi plan uspio, Zach iznosi niz predradnji koje se moraju dogoditi: od financijske potpore Ljudevitu Gaju, izdavanja srpskih knjiga u Zagrebu u Matici ilirskoj, podjednakog korištenja latinskog i ćiriličnog pisma pod opravdanjem da su Srbi i Hrvati jedan narod i da govore jednim jezikom, pa sve do veličanja junačkih djela kneza Aleksandra Karađorđevića i sl.
 
Povjesnici do danas vode polemike kako je nastalo Načertanije? Nije sporno da ga je napisao srpski ministar unutarnjih poslova Ilija Garašanin i u rukopisu ga predao knezu Aleksandru Karađorđeviću krajem 1844. godine, ali isto tako da je Načertanije praktički preslika Plana agenta Hotela Lambert u Beogradu gdje su praktički samo pojedini južnoslavenski termini izbačeni ili zamijenjeni srpskim.
 
Tako npr. u Zachovom Planu stoji: „Nova južnoslavenska, srpska država na jugu davala bi Europi sve garancije...“,dok u Garašeninom Načertanju: „Nova srpska država na jugu davala bi Europi sve garancije...“ Dvojba je samo u idejnom tvorcu Načertanja. Je li Zachov Plan slavenske politike Srbijeplan masonskog bastiona Hotela Lambert, ili je pisan pod golemim utjecajem srpskog ministra, jer sumnja se da je František Zach bio na tajnom platnom popisu srpske vlade? Autor Načertanja je međutim znatno ograničio ulogu bosanskih franjevaca u sjedinjenju Bosne sa Srbijom koju im je Zach namijenio, ali svakako je indikativno da autor niti jednim pojmom ne spominje termin „Hrvat“,za razliku od ostalih naroda, npr. Bugara i Crnogoraca koji se u Načertanju spominju. (Piotr Zurek: Scinia slavonica 6, Nova interpretacija geneze Načertanija: Srbocentrizam Hotela Lambert i Hrvati, str. 629.- 648.).
 
Možda je Ljudevit Gaj u svom ranom političkom i kulturnom djelovanju imao dobre nakane, ali žeđ za slavom i novcem te tvrdokornost u jednoj iluzionističkoj samoubilačkoj ideji za budućnost Hrvatske, a koju nije mogao, a niti htio spoznati kao „tuđinac“, učinili su od njega jednog od najvećih hrvatskih herostrata. Njegovom zaslugom ne samo da je počeo jezični „križni put“hrvatskog naroda koji će završiti „Bleiburgom“u Novom Sadu 1954. godine, već i trajna srbizacija Hrvatske, politička, društvena i kulturološka. Njegovo „slavno“ ime i njegova bogata ilirska ostavština zvjezdanim su se usponom uzdignuli na pijedestal u obje zločinačke Jugoslavije, da bi ga se kao „parnjaka“ velikosrbinu Vuku Stefanoviću Karadžiću postavilo „na oltar“ jugoslavenske i hrvatske kulturne i jezične baštine.
 
Pitanje svih pitanja je znakovito! Ljudevita Gaja nakon mnogih spletki i prijevara te kada je i otkriveno da je ucjenjivao srpskog kneza Obrenovića da mu ovaj da novce za njegove potrebe, hrvatski ban Josip Jelačić ga je u potpunosti raskrinkao i razgolitio tako da je Gaj umro potpuno omrznut i zaboravljen od hrvatskog naroda. Njega je prezreo A. G. Matoš i dr. Ante Starčević! Zašto je odjednom „uskrisio“ kao hrvatski preporoditelj, nacionalni političar, ideolog i središnja ličnost „Hrvatskog“ narodnog preporoda? Uskrisio je uoči stvaranja Kraljevine SHS, u doba halucinacije hrvatskih zabludjelih političkih posrnulih duša koje su se oduševljavale sumanutim idejama južnoslavenstva, idejama kako su Hrvati i Srbi jedan narod. Očito da te ideje žive i dalje… 
 
Danas, ništa se nije izmijenilo u slobodnoj Hrvatskoj. Rijetki su hrvatski domoljubni povjesnici i književnici koji su spremni reći istinu o Gaju. Je li to samo zato što u Hrvatskoj i dalje južnoslavenski ideolozi, Slavoserbi, reciklirani komunisti, kozmopoliti i ostali podanici „Velikog oka“, čvrsto poput krpelja drže katedre hrvatskih sveučilišta? Gajeva ideja kraljevine Ilirije, odnosno Velike Srbije, još uvijek je itekako aktualna, danas pod imenom Zapadnog Balkana ili „regiona“ u sastavu Europske unije.
 
A hrvatski jezik? Pa u zadnjih par godina nastala je orkestralna invazija srbizama na hrvatski jezik. Da ne govorimo o stanovitoj Snježani Kordić i njenom „slavnom“ uratku Jezik i nacionalizam kojeg je financiralo Ministarstvo kulture R H.  Očito da nas ponovo čeka novi „Bleiburg“ hrvatskog jezika!
 
Iz Gajeve imaginacije Hrvati su trebali nešto naučiti, a ne ponoviti istu pogrješku nakon Domovinskog rata. Domovinski rat je povijesni primjer uzdizanja hrvatskog duha, ushita i zanosa hrvatskog domoljublja, ali ako taj duh nije vazda budan njime će manipulirati oni koji snivaju svoje snove i stvaraju svojesvjetove. Stoga, dok je Gajevo ime posvuda oko nas, dok ga ponosno nose mnoge škole, čitaonice, ulice, trgovi, ustanove itd., sjetimo se njegove pjesme Još Hrvatska ni propala koja je tekstom sasvim hrvatska, sasvim nejugoslavenska, prava parodija Gajevih ilirskih i slavjanskih utopija. (Korišteni dijelovi iz knjiga: Kletva kralja Zvonimira i Masoni protiv Hrvatske)   
 

Mladen Lojkić

S Hrvatskom po mukama

 
 
Iz tiska je izašla knjiga Josip Joze Sutona (Posušje, 1923.) 'S Hrvatskom po mukama' u izdanju Naših ognjišta, Tomislavgrad i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, Zagreb, 2014. „Knjiga 'S Hrvatskom po mukama' - to sam ja. Sve što ona kazuje istinito je. Sve sam o čemu govori proživio i preživio. Međutim, ni sam ne mogu objasniti otkud mi nadahnuće i snaga ruci koja je knjigu pisala i napisala, pogotovu u devedesetoj godini dolaska na ovaj svijet. To ljudskim umovanjem ne mogu objasniti. Mojim umom upravlja nadnaravna sila, a to je Duh Sveti, koji me vodio kroz život i doveo do visoke životne dobi da svjedočim o onome što je činio bezbožni komunizam i njegov jugorežim, sve pod imenom 'narodne vlasti'.“
Uvodne su ovo  riječi autora knjige „S Hrvatskom po mukama“ Josipa Joze Sutona, publicista, stradalnika, sudionika Bleiburške tragedije i križnog puta, logoraša i zatvorenika, hrvatskog domoljuba, danas devedesetogodišnjaka, u kojoj autobiografskim zapisima, sjećanjima, promišljanjima, kroz vlastitu prizmu oslikava sudbinu hrvatskoga naroda u njegovoj nedavnoj prošlosti.  Sadržajem podijeljenim u  20 poglavlja vodi nas kroz presudne događaje i procese u kojima je sudjelovao u razdobljima od 1941. do 1945. te od 1945. do 1990., ali i u doba slobodne Hrvatske; prvo razdoblje sagledano je iz pozicije hrvatskoga vojnika i časnika, aktivnog sudionika u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, drugo pak iz pozicije žrtve u vrijeme druge Jugoslavije čiji režim predočuje kao novo ropstvo i ilustrira brojnim primjerima.
 
Na Bleiburgu i Križnom putu
 
U najvećem dijelu ove opsežne knjige autor se, kao stradalnik, sudionik i svjedok,  bavi najdramatičnijim događajem i tragedijom u povijesti hrvatskoga naroda – Bleiburškom tragedijom i križnim putem. Ovaj traumatični događaj hrvatskog čovjeka, vojnika i naroda te hrvatske povijesti  autor donosi u rasponu od živih slika sjećanja  i kronologije događaja, do naknadnih promišljanja o njezinim uzrocima i posljedicama, nalogodavcima i izvršiteljima, analizama i dvojbama kao vojnik nikada se ne mireći s činjenicom nejasne predaje. O tome piše: „Teško je povjerovati da se Bleiburška tragedija mogla izbjeći. Ali, razmišljajući kao njezin sudionik godinama poslije, zaključujem da se u najmanju ruku mogla ublažiti donosno završiti bez marševa smrti i križnih putova. Stoga ovdje iznosim svoja promišljanja o povlačenju hrvatske vojske  i njezinoj  predaji u Austriji, na Bleiburškom polju, 15. svibnja 1945. Zapravo, čitavo povlačenje i njegov ishod obuhvaćeno je mojim promišljanjima i prosudbom o tome je li se sve ono što se u tom povlačenju događalo moralo dogoditi. Posve sigurno nije. Hrvatski državni vrh i vodstvo Hrvatskih oružanih snaga - HOS, činili su, mislim,  neke neoprostive pogrješke.„ No, uz to, fokusiran je i na sami tijek pregovora na Bleiburgu i predstavnike hrvatske strane (generali Ivan Herenčić i Vjekoslav Servatzy te pukovnik Danijel Crljen) te analizira (zapovjednu) ulogu zapovjednika britanske vojske navodeći ih imenom i prezimenom te fotografijom nedvosmisleno ističući njihov identitet za povijest koja će jednom morati do kraja ispitati (Harold Alexander, Patrick Scott, Toby Low, Charles Keightley, Harold Macmillan, Richard Mccreery...), partizanske zapovjednikev (Josip Broz Tito, Milan Basta, France Hočevar, Ivan Kovačić Efenka, Kosta Nađ.. .)