Get Adobe Flash player
Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ...

Druga strana Sandrina petoga zlata

Druga strana Sandrina petoga zlata

Nakon pobjede u Berlinu najbolja svjetska diskašica ponovila...

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Thompson je pjevao u Areni 1999. godine pjesmu Lijepa li si, a bogami i...

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Hitler je htio svijet bez Židova, a Vučić je učinio Srbiju bez Hrvata,...

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Djeca hrvatskih Srba u školi moraju učiti hrvatsku, a ne srpsku...

  • Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    utorak, 14. kolovoza 2018. 15:51
  • Druga strana Sandrina petoga zlata

    Druga strana Sandrina petoga zlata

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:48
  • Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:44
  • Nema razlike između Hitlera i Vučića

    Nema razlike između Hitlera i Vučića

    utorak, 14. kolovoza 2018. 17:12
  • Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:40

Nužno raspisati međunarodni javni arhitektonski natječaj

 
 
Srebrni momci zlatnog sjaja kažu: Ako smo dokazali kako smo svjetska klasa možda je sada pravi trenutak napraviti novi nacionalni nogometni stadion? Odgovor je već stigao jer kažu kako imaju gotov projekt za stadion od 55.000 posjetitelja, ali kako će ga smanjiti na 35.000 (jasno radi štednje. Riječ štednja je prvorazredna isprika za drugorazrednost. Dalmatinci su govorili: Svaka skuža našla muža). Tako ćemo kao trajno sjećanje na moskovsko srebro izraditi jedan lokalni aluminij ili željezo, tj. dugotrajnu drugorazrednu uspomenu i podsjetnik na ove dane. I sve je to kazano, već, niti week after glory tj. ni tjedan dana nakon slave.
https://footballtripper.com/wp-content/uploads/2014/11/national-stadium-poland-aerial.jpg
Ako nešto zaslužuje da se napravi, tada sigurno zaslužuje da se dobro napravi je engleska poslovica, koju je navodno prvi izrekao Sir Francis Bacon (1561. – 1626.) engleski filozof i državnik, suvremenik Shakspearea, kraljice Elizabete i kralja Jamesa I. Upražnjavajući tu poslovicu Engleska je nekoliko stoljeća bila prva sila na svijetu. Tijekom boravka u Moskvi naši momci su je koristili, a pogotovo u susretu s Engleskom reprezentacijom. Sada je red da ju i mi primijenimo prigodom odlučivanja o novom stadionu. Nama je normalno i ponosni smo što imamo svjetske igrače u Realu, Atleticu, Barceloni, Monacu, Milanu, Torinu, Sampdoriji, Gentu, Salzburgu, Moskvi, Beyeru, Liverpoolu, Beşiktaşu, Fiorentini, Dynamu Kyivu, Eintrachtu, Hoffenheimu, Schalkeu... i da Niko Kovač vodi glasoviti Bayern u Münchenu tj. da nema europskih nogometnih pobjednika bez hrvatskih igrača, ali zašto nam ne bi bilo normalno da im se odužimo i jednim stadionom, koji će biti među 20 najljepših i najatraktivnijih na svijetu i da se hvalimo i kažemo: Ovo je naše sjećanje na Moskvu 2018.
 
A da bi takav stadion napravili trebamo pozvati svjetski poznate i priznate arhitekte, dizajnere tj. prave umjetnike prostornih uradaka (drugim riječima arhitektonske Modriće, Mandžukiće, Lovrene, Rakitiće, Subašiće, Vide, Daliće i druge iz raznih zemalja) da putem međunarodnog javnog arhitektonskog natječaja ponude svoja rješenja. Najbolji rad bi trebao odabrati međunarodni žiri u kojem sjede dokazani estete. Ukoliko ovakav natječaj prati i suvisla marketinška ambalaža tada je on istovremeno i turistička promidžba, a to znači i zarada novca potrebnog da ga napravimo. Jer ovo je sada izvrsna prigoda da, nakon ne baš vrhunskih rješenja tipa Kvaternikov trg, Costa Concordia, Muzička akademija, Muzej suvremene umjetnosti, izgradnje između Heinzelove i Držićeve te Zračne luke Zagreb, napokon dobijemo i jedan svjetski relevantan objekt, o kojem će se pozitivno pričati na studijima, kongresima i izložbama ahitekture u svijetu tj. objekt dostojan moskovskog srebra za koji s razlogom možemo kazati: I ovo je Super Hrvatska!
 

Hanibal Salvaro

Naći će Macko novog poslodavca. Za trgovcima maglom kod nas je uvijek potražnja

 
 
Narode, nismo ni znali što se sve u Zagrebu odigravalo neki dan iza one „dimne zavjese“ od tobožnje proslave (nakon dolaska naših Vatrenih iz Rusije)! Da nam to naknadno nije pojasnio Plenkovićev uhljeb i trgovac maglom Krešo Macan i obavijestio nas o propalom „državnom udaru“, ni danas ne bi bili svjesni u čemu smo sudjelovali – nas 600 tisuća izmanipuliranih naivaca!? I sad mi tek radi kliker. Post festum. Da mi Macko (kako ga od milja zovem – drag mi je, ne krijem), nije otvorio oči, veliko je pitanje bih li ja to skužio ikad, a kamo li ovako brzo. Nastojim, dakle, dokučiti od kuda je krenulo. I kako je sve izvedeno...
https://i.ytimg.com/vi/nZyRqzwh1ds/hqdefault.jpg
Sjećam se onog otvorenog autobusa, igrača, izbornika Dalića, raje koja je cijelim putem (od zračne luke do Jelačić placa) dočekivala autobus, pozdravljala, zaustavljala ga... tobože su tražili autograme, a tko zna kakve su šifre izmjenjivali – preko šalova, dresova, lopti i drugih rekvizita. Aha, autobus nije bio slučajno otvorenog tipa i nije se slučajno kretao brzinom puža, usput se očito dogovarala akcija koju treba izvesti u Zagrebu... Je li Vama normalno da se od Plesa do središta Zagreba putuje 7 sati!? Tko normalan to može opravdati, osim nekim skrivenim namjerama koje stoje iza svega!? I taj Dalić, krio se među igračima, a bio je glava urotničke hobotnice, garant! Vidjelo se po njemu, sve onako nešto glumi, kao, skroman, ponizan, šutljiv, a kad se dočepao mikrofona... ideeeeš, spominje narod, ej, hrvatski narod spominje, i to ne samo ovaj u Hrvatskoj, nego i u Bosni i Hercegovini, pa dijasporu, eeeeeej... Kao, „mi smo u Rusiji igrali za Vas“ i te fore, a zvao ih je ustvari na ustanak! Koja perfidija! I onda je valjda trebalo zadržati raju na Trgu, dok ne stigne pojačanje iz Herceg Bosne i dijaspore, pa da se krene na Gornji grad sa 2-3 milijuna revolucionara („ustaških“) – a za to zadržavanje raje na okupu i potpaljivanje atmosfere bio je zadužen upravo M.P.T.
 
M.P.T. je, dakle, po svemu sudeći trebao odigrati ključnu ulogu, ali je Dalić, taj prepredeni Livnjak (kako bi prikrio svoje podle namjere – pazi ti to!) u vatru bacio Luku, kapetana momčadi i već ranije dogovorio s njime da upravo on glavnog operativca „državnog udara“ (spomenutog M.P.T.) pozove na pozornicu... I sad vrtim film unatrag, sve do zračne luke i samoga početka... Je li on (Dalić) naveo Luku da traži, zove i na kraju u bus uvuče glavnog operativca „državnog udara“ M.P.T. (ne smijem napisati ništa više od inicijala – službe ne miruju!), ili je to ovaj učinio sam, na svoju ruku? Otkud da se M.P.T. baš u to vrijeme nađe na mjestu u blizini busa i kako da su ga igrači u onoj gužvi pronašli? Neslužbene informacije (moj povjerljivi izvori iz jedne službe) kažu da je čak (možda) Luka imao i broj mobilnog od M.P.T..-a – i to od ranije, prije nego je zrakoplov uopće sletio u zračnu luku dr Franjo Tuđman, što je krajnje sumnjivo i znakovito!
U daljnjem scenariju, nakon „omekšavanja“ raje pjesmom „Lijepa li si“ (i stvaranja emocionalnog naboja) trebali su uslijediti „Geni kameni“ (gdje bi se probudila ona iskonska – rušilačka energija naših brđana), pa potom završnica, „U boj, u boj“ – i eto tih par milijuna „ustaša“ u staroj gradskoj jezgri, čime bi stvar bila riješena. Dakle, nije to bilo ni malo naivno. Dapače.
 
Postavlja se i pitanje je li zavjerničko-urotnička hobotnica imala jednu, dvije ili 24 glave (22 igrača, plus Dalić, plus M.P.T.), a možda i više – ako su u sve bili uvučeni neki od članova stručnog stožera repke (osobno su mi Olić, Ladić i gospođa Olivari najsumnjiviji – em znaju riječi pjesama koje pjeva M.P.T., em su dobri s Lukom i Dalićem!). No, ne brinite, Macko će to sve ispitati! Naš uhljeb Macko, zadužen za peglanje imidža mr Plenkija sposoban je za sve – od ispitivanja javnog mnijenja i namještanja predizbornih anketa i rezultata do (kako je sad dokazao) sprječavanja „državnih udara“. Nije šala. Da mu je gazda Plenki bio tamo i naslikavao se s Modrićem i ostalima na pozornici, sve bi bilo ok, ne bi se oni usudili ništa, kakav Luka, kakav M.P.T. – taj ni blizu ne bi smio, ali u tomu i jest kvaka. Zato su oni Plenkija i ostalu svitu otpilili i nisu im dali ni blizu. No, nisu računali na Macka, Krešu Dolenčića i operativca koji je radio na razglasu. Ova je trojka u sinergiji odradila svoj posao, u kritičnom momentu isključila glazbu i mikrofon i spasila hrvatsku od „državnog udara“ i to „USTAŠKOG“ – ne zaboravimo.
 
Očekujemo skoru dodjelu državnih odličja Macku, Kreši (Dolenčiću) i neznanom junaku na razglasu. Zaslužili su. Spasiti državu od „državnog udara“, PA JOŠ „USTAŠKOG“ nije šala (mala). Ne smijem ni zamisliti što bi se sve dogodilo da su onako razjareni i krvoločni Vatreni (predvođeni agresivnim Lukom Modrićem i Zlatkom Dalićem) uletjeli u Banske dvore – pa uz njih još Rakitić, Vida, Perišić, Subašić, Brozović, Kramarić, Kovačić, Badelj, Mandža i ostali... A za njima 2-3 milijuna razularenih „ustaša“! Al' bi letjelo perje! Hvala Macku, hvala Kreši (Dolenčiću) i neznanom junaku s razglasa, do neba hvala!
 
P.S. Ćorak! Ništa od odličja! Macko je smijenjen s mjesta posebnog savjetnika premijera Plenkovića! UPS! Nije uspio dokazati kako je podvojena ličnost – i da ono što putem društvenih mreža trabunja „nema veze s njegovom funkcijom“. Plenki tu vrstu bipolarnog poremećaja nije uvažio. Tako ti je to Macko, revolucija ipak jede svoju djecu, zar ne? Ali, ništa zato, naći ćeš ti drugog poslodavca. Za trgovcima maglom kod nas je uvijek potražnja.
 

Zlatko Pinter

Postavljanje samoga pitanja što nogometaši smiju slušati elementarno je pitanje slobode

 
 
Uspjeh vatrenih je ponovljiv za dočekâ, a za njihovo ozračje i značenje ne znam. Trenutno mislim kako su neponovljivi. Možda ću nekome pokvariti slavlje, nu moram napisati i ovo: uspjeh hrvatske reprezentacije je neizbrisiv, ostat će dok je svijeta i vijeka i nogometa, ali ozračje ponosa i slave koje je prekrilo Hrvatsku počet će se rastakati već sutra. Crvi rastakači i štakori prijenosnici virusa rastakanja malo su u defenzivi, ponajviše zbog straha, ali u busiji čekaju kao zapete puške, za paljbu spremni, a njihovi snajperisti već djeluju.
https://www.hindustantimes.com/rf/image_size_960x540/HT/p2/2018/07/17/Pictures/fbl-wc-2018-cro_e5da966e-898f-11e8-b2f4-2ee9fa0c7dec.jpg
Tko nam je oteo mnoge dane ponosa i slave? Vratit ću se malo u prošlost. Hrvatska je već doživjela sličnih dana ponosa i slave, spomenut ću samo nekoliko ključnih: prve višestranačke izbore i trideseti svibanj 1990. (dakako i Cvjetnicu prije toga), referendum o samostalnosti, međunarodno priznanje, posjet Svetog Pape, Bljesak i Oluju. I svakako treće mjesto, kad smo kod nogometa, uz ispriku svim športašima drugih športova prije toga, rezultat nogometne reprezentacije u Francuskoj 1998. I? Od 1999. i smrti Predsjednika Tuđmana, ali i prije toga, za njegove bolesti (stojedinka nas šišala na Trgu bana Jelačića, propala u međuvremenu, iskrsli udrugari…) krenuo je proces rastakanja svega toga - proces detuđmanizacije, odnosno dekroatizacije i društva i države, sve do mozga pojedinca. Posebna meta (bili) su branitelji. Hrvatski fokus, u tiskanom i e-izdanju o tome je sustavno pisao, pokušavajući se skromnim snagama suprotstaviti, uključivo i ovu malenkost.
 
Detuđmanizatore dekroatizatore smo si i sami „birali“ - Ivicu, Stipu, Ivu Prvoga, Ivu Drugoga, Zokija, Vesnu… Tomo se tomu suprotstavio pa mu skinuli glavu. Prvi, simbolički i najvažniji, potez detuđmanizatora i dekroatizatora bio je uništavanje Dana državnosti od strane šestojanuarske koalicije (Ivica i Dražen, egzekucija Ivo Škrabalo). Mislim kako se nikada ne će saznati koliko je to bio opak i antihrvatski čin, antidržavni, razarajući…
 
Hrvati vole i Hrvatsku i reprezentaciju
 
Nego nogomet je središtu, pa hajdemo do njega. Jednaku, sličnu sudbinu, doživljavala je i hrvatska nogometna reprezentacija iako je zapravo od te 1998. imala dobre i vrlo dobre rezultate, dakako i nešto loših. Mediji, politika, duboke stare udbaške i strane obavještajne strukture sustavno su prema njoj, ali i nogometu širili mržnju, neopisivu mržnju, pa i tvorne fizičke i naročito političke napade (Milano, Livorno, Saint-Étienne, svastičica…). Skoro su ju i pokopali, već su ustvari slavili njenu smrt u srcima i dušama hrvatskih navijača (Hrvata). I tu ja vidim najveći uspjeh Zlatka Dalića i družine - digli su se iz pepela. Isti su to oni igrači koji su od dvijetisućitih, i nešto kasnije, do danas, uz sve teškoće i pogibelji, održavali žar u nogometnom ognjištu. Brojim to u zasluge i većini prijašnjih izbornika - svaki je u njega barem malo „puhnuo“, da se ne ugasi. Od onih koji mi među njima nedostaju sjajni je Darijo Srna. Ni Ante Rebić nije novi, njega je još naš odlični izbornik Niko Kovač prije nekoliko godina zvao u reprezentaciju, a zatim je u Frankfurtu obnovio njegovu snagu. Ni Zlatko Dalić nije „pao s neba“, nova je tek njegova filozofija i praksa zajedništva i poniznosti u momčadi. Stara je, i u to sam potpuno uvjeren, konačna spoznaja igrača kako oni puno više vrijede i puno više mogu nego što im je dotadašnja okolišna situacija dopuštala. Cijelo su to vrijeme bili neke vrste njenih robova s onim crnim kuglama oko nogu. A nogometaši su. Mislim kako im je presudnu pomoć u njihovu skidanju, obnovi samopoštovanja, pružio Zlatko Dalić, među njih još unio duh zajedništva, povjerenja i poniznosti. Tu je još nešto, možda i najvažnije, čega se sjetio Mandžo; Dalić i momčad vratili su povjerenje navijača, nu ni ono nije bilo umrlo, samo zatomljeno, pa se stoga i moglo „vratiti“.
 
Meni se pak čini kako je Zlatko Dalić najviše utjecao na pobjedu nad neprijateljskim medijima - svaki dan, kako je prvenstvo trajalo, prije i poslije svake utakmice oni su se povlačili, barem šutjeli, ako već nisu počeli i „navijati“. Doček, ozračje dočeka, pokazalo je i kako i koliko navijači vole svoju reprezentaciju, ali i Hrvati svoju domovinu. Naročito mladi na koje godinama ta ista medija atakira, gadi im sve hrvatsko i, ne lažimo se, tjerajući ih na iseljavanje. Obišli smo cijeli grad na dan dočeka, od Glavnog kolodvora, preko Zrinjevca, Kazališnog trga, pa do Radićeva. Toliko ponosa i slave, ali uljuđenog ponašanja navijača, mladih prije svih, odavno nismo doživjeli. Na koncu smo vatrene čekali nekoliko sati, na putu od Velike Gorice na križanju između Sloboštine i Dugava. Energija i strpljenje s kojim su se pozdravljali s okupljenim građanima bila je nestvarna, ali ovdje ću spomenuti nešto drugo: povjerenje koje je vladalo između hrvatske policije i okupljenog mnoštva - ni grubog pogleda, kamo li poteza niti s jedne strane. Supruga mi kaže - tako je to kad imaš svoju državu.
 
Skoro nisam vjerovao kako će autobus s reprezentacijom uopće proći od Savske, preko Frankopanske i Ilice do Trga bana Jelačića: uvijek se nađe neka budala, plašio sam se. Nije se našla. Kako se onda  „našla“ prijašnjih godina u svim onim događajima usmjerenim protiv hrvatske reprezentacije u zemlji i inozemstvu? Organizirano, kako smo uostalom i onda tvrdili. Navečer je Vedran Ćorluka došao još i na susjedsku feštu, u svoj kvart, Sloboštinu, prava, kućna proslava. Onda još proslave u Splitu, Varaždinu, Donjem Miholjcu, Imotskom, Omišu, Karlovcu, Zadru, Rabcu, Zelini, Sesvetskim Selima, Slavonskom Brodu, Bednji… Baš se nekako raširila Hrvatska - po Hrvatskoj.
 
Žao mi je, ali sad čitatelja moram probuditi iz ovoga prekrasnog sna  kojega je budan gledao i upitati ga: Odakle će krenuti njegovo rastakanje? Od, na prvi pogled banalne činjenice - koga i zašto reprezentativci žele slušati, pa i da im pjeva neki pjevač. Doduše nije baš „neki“ već je autor himne reprezentacije, Marko Perković Thompson. I druge njegove pjesme reprezentativci, barem od dvijetisućite, zdušno pjevaju i s njima slave pobjede. Zašto je Thompson sporan? Zato što je i on institucija, braniteljska, pjevačka, domoljubna… Opet malo povijesti. Kad je 1971. uništena tadašnja sjajna hrvatska pjevačka zvijezda Vice Vukov, (budućnosti) Hrvatske je skoro nestalo. A zabranjeno mu je „samo“  pjevati. Disati je smio. Pada li ikome na pamet da se bilo kojem pjevaču, glumcu, pa hrpi raznih kvaziumjetničkih, kvaziprofesorskih i inih vucibatina (njihova su mi imena mrska) zabrani njihov rad, oduzme kruh, a mnogi od njih kusaju na državnoj kopanji/valovu. Ne pada, ali mnogima od njih je na pameti oduzimanje takvog prava Thopmsonu i po tome su isti, identični, s bolesnim srbijanskim medijima i političarima za koje je nejasno zašto u sezoni malina koje su im sazrele, a zrije i Kosovo, uopće zaviruju u susjedno dvorište , a kamo li zašto  žele da „komšijama“ crkne krava. Ma sve „krave“. Nađe se tu i „naših“ političara sličnih „nazora“, eto onoga koji je „obio“ HSS pa ga sada tipfeler vozi i vodi.
 
Zaključno: pitanje Thompsonova prava na pjevanje, kao i prava onih, uključivo i hrvatske nogometne reprezentativce, koji ga žele slušati da ga slušaju - pitanje je slobode. Sve ostalo što vam napišu smicalice su i laži. Ne ćemo valjda opet dopustiti da se sada, za početak, preko njega počne nagrizati zdrava jabuka uspjeha, nogometnog ponosa i slave. Simbolički, a bogme i čisto fizikalno gledano: začepi li se Marku silom gubec mogla bi se ugušiti - Hrvatska. Ali to sam već puno puta napisao, pa se ispričavam se ako sam ikome ponavljanjem malo pokvario slavlje.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Tko mora podnijeti ostavku nakon smrti mladića u Zaprešiću?

Subota, 18/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1052 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević