Get Adobe Flash player
Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

Erdoğan zaprijetio Europi vojskom migranata, Izetbegović ih prosljeđuje...

Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

Stjepan Lozo: »U NDH su Srbi provodili genocid nad...

Veliki političari nisu veliki za života

Veliki političari nisu veliki za života

Kissinger: Ali vjerujte, Vi ćete biti veliki čovjek...

Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

Mlada "lavica" sa selektivnim...

Svi krivi za loše, a

Svi krivi za loše, a "oni" zaslužni za dobro

Još ćemo svi biti krivi za nenormalnu PUKY-PLENKY...

  • Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

    Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

    četvrtak, 17. listopada 2019. 14:24
  • Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

    Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:25
  • Veliki političari nisu veliki za života

    Veliki političari nisu veliki za života

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:17
  • Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

    Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:11
  • Svi krivi za loše, a

    Svi krivi za loše, a "oni" zaslužni za dobro

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:02

Nisu slučajno prešućene druge Bozanićeve griješne strukture

 
 
Sustavno se nameću krivotvorine kako bi se vukovarski heroji i branitelji u cjelini od našega ponosa pretvorili u našu sramotu, kako bi se oni koji su obranili hrvatsku državu prikazali kao najveća opasnost za njezino rušenje.
Svjedoci smo kriminalizacije najistaknutijih branitelja (Josip Klemm, Tomislav Josić…), što je novi opasni korak u sustavnom sotoniziranju i progonu hrvatskih branitelja. U tome im pomažu brojni mediji i nevladine udruge koje lažnim optužbama hrvatske branitelje proglašavaju nedemokratima i opasnošću za hrvatsku državu. Dakle, sustavno se nameću krivotvorine kako bi se vukovarski heroji i branitelji u cjelini od našega ponosa pretvorili u našu sramotu, kako bi se oni koji su obranili hrvatsku državu krivotvorinama i lažima prikazali kao najveća opasnost za njezino rušenje.
 
U izjavama političara i u medijima i dalje traje prava hajka protiv vukovarskih branitelja. Ne postoji ni jedna pogrdna riječ u hrvatskom jeziku kojom nisu „počašćeni“ branitelji, osobito vukovarski. Lažno su optuženi da su „rušitelji pravne države i demokracije“, da su „balvanaši kao i Martićevi balvanaši“, „harambaše“, „grobari demokracije“, „hrvatska sramota“, da su ne samo ustaše nego i nacisti, da su diskriminatori i mrzitelji Srba, da fašiziraju Hrvatsku. Svaki dan u izjavama državnih dužnosnika, nevladinih udruga, medija izmišljaju se novi lažni povodi kako bi se sotonizirali branitelji. Izmišlja se navodni kontinuitet genocidnoga djelovanja hrvatskog naroda te se borba za obranu hrvatskoga Vukovara lažno prikazuje kao kontinuitet hrvatske genocidne politike te se Srbi iz agresora pretvaraju u žrtvu hrvatske genocidne politike.
 
Takvu protubraniteljskom djelovanju u uskrsnoj propovijedi suprotstavio se i Josip Bozanić, koji se upitao: „Što nam strah od branitelja, koji su krvlju gradili Domovinu, govori o stvarnoj moći postojećih struktura?“ te je dodao: „Ne znači li sustavno ponižavanje žrtve branitelja i poigravanje s njima, u zadnje vrijeme po starim već viđenim metodama, zapravo činjenicu da se u njima krije nesaglediv potencijal za izlazak naše Domovine iz krize u koju je dovedena?“ Na žalost, ta važna poruka kardinala Bozanića o novom „grijehu struktura“ prešućena je, a grješne strukture nastavile su još grublje svoju antibraniteljsku politiku.
 
Glavni su krivci za takvu politiku ključni ljudi državnoga vrha, predsjednik Vlade Zoran Milanović i predsjednik Republike Ivo Josipović. Premijer Zoran Milanović pogrešno tumačeći Ustavni zakon, zapravo kršeći ga, silom pokušava ćirilicu nametnuti Vukovaru. Hrvatski branitelji tomu su se usprotivili, više puta su tražili, čak i molili, Vladu da državnom silom ne nameće ćirilicu te da pokuša odgodom ili na drugi način zaustaviti međunacionalne sukobe i druge probleme u Vukovaru, koji ne koriste ni Hrvatima ni Srbima. Vukovarski branitelji već više od godine dana upozoravaju Vladu na štetnost i pogubne posljedice njezine politike koja ne vodi računa o novim velikosrpskim pretenzijama i činjenici da postoji Memorandum 2, ali i izjave predsjednika Srbije da je Vukovar srpski grad te da u skladu s tom politikom Srbi ćirilicu smatraju svojom pobjedom kojom će obilježiti Vukovar kao srpski grad. Vukovarski branitelji tražili su i traže da Hrvatski sabor raspravlja o problemu, dobili su potporu i 53 zastupnika, ali sve se to ignorira, ignorira se i 650.000 građana koji su se izjasnili za referendum.
 
Točka na i takve politike je i presuda Općinskog suda u Vukovaru predsjedniku Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislavu Josiću. Tomislav Josić kažnjen je zatvorom u trajanju od osam mjeseci, uz uvjet kušnje od dvije godine, zbog toga što je medijskim istupima poticao na skidanje dvojezičnih ploča u Vukovaru. Takva je presuda prava politička presuda sa svrhom onemogućavanja političkog djelovanja Stožera i braniteljske populacije, ona je pokušaj širenja straha i stavljanja flastera na usta hrvatskim braniteljima. Najavljuju se nove represije. Kazne zatvora zbog događanja 2. rujna prijete još četvorici Vukovaraca. Među njima je hrvatski branitelj, otac dvaju poginulih sinova, kojem prijeti zatvor do dvije godine.
 
Mnogi događaji koji su ovih dana prethodili kriminalizaciji i sudskom progonu nisu slučajni. Oni su trebali pripremiti javno mnijenje i opravdati represiju koja se pripremala. Navest ću neke karakteristične događaje. Na skupu koji je organizirala Vesna Teršelić, na kojem su lažno i jednostrano optuženi hrvatski branitelji, na kojem je rečeno da je „zaustavljen proces pomirenja“ te da je „otvoreno iskazivanje nesnošljivosti prema srpskoj manjini duboko poremetilo međunacionalne odnose“, na kojem je zatraženo dalje procesuiranje zločinaca na objema stranama te je ponovno potvrđena politika izjednačavanja zločina, zapravo oživljena je stara antihrvatska platforma da je borba za istinu o Domovinskom ratu i iznošenje istine navodno širenje mržnje prema srpskoj manjini. Da državni vrh takvu politiku prihvaća, potvrdilo se i prilikom obilježavanja pogibije dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu, na kojem su ponovno branitelji optuženi za politizaciju i zlouporabu komemoracije. Još jedanput pokazalo se da državni vrh želi onemogućiti i zabraniti da se komemoracije iskorištavaju za političke govore, odnosno želi zabraniti bilo kakve govore u kojima se podsjeća na zločine i istinu koja se dogodila. Dakle, državni vrh traži da se onemogući javno izražavanje bilo kakvih emocija i govorenje istine o žrtvama i o tome kako agresori i zločinci nisu kažnjeni. Zbog toga su se u Borovu ponovno pojavile dvije kolone, kao i u Vukovaru, jer branitelji, ali i velika većina hrvatskog naroda, ne želi šutjeti o istini, ne želi prihvatiti pomirbu sa Srbima na krivotvorinama i laži i izjednačavanju zločina i krivnje.
http://www.braniteljski-portal.hr/var/ezflow_site/storage/images/novosti/drustvo/nije-cudno-da-se-u-vukovaru-toleriraju-srpske-provokacije-kad-u-policiji-rade-abolirani-cetnici-!-ovo-su-njihova-imena/27821-1-cro-HR/Nije-cudno-da-se-u-Vukovaru-toleriraju-srpske-provokacije-kad-u-policiji-rade-abolirani-cetnici-!-Ovo-su-njihova-imena_article.jpg
Neprincipijelnost svoje politike državni vrh potvrdio je ovih dana na komemoraciji u Jasenovcu. Ta komemoracija, kao i uvijek, nije bila samo odavanje pijeteta žrtvama, nego i politički skup na kojem su se držali vatreni politički govori u kojima je rečen niz neistina pa i optužbi protiv hrvatskoga naroda. Potpuno pogrešno državni vrh povezivao je zločine u Jasenovcu s današnjom Hrvatskom te je izgledalo da ustaško „zlo“ nije nestalo, odnosno kako kaže Josipović, „ono je tu i vreba“. Trebalo bi već jedanput prestati lažno optuživati hrvatski narod da u njegovim srcima živi ustaška zmija. Krajnje je vrijeme da državni vrh shvati da Hrvatska nije zmijska dolina, nego demokratska država u kojoj nema ustaša ni opasnosti od ustaša i novih Jasenovaca. Nemam ništa protiv toga što se u Jasenovcu govori emocionalno, što se drže politički govori, ali smeta mi postojanje dvaju kriterija. Kada se govori o ustaškim žrtvama, onda politički govori i emocije ne vrijeđaju žrtve, ali kada se na sličan način govori o vukovarskim žrtvama, onda to navodno narušava pijetet. Dakle, kada se radi o hrvatskim žrtvama u Borovu i drugdje, onda se ne smiju izražavati emocije, onda se ne smiju držati politički govori ili bilo kakvi govori, onda sve treba svesti na protokol bez emocija, bez srca i duše, onda ne treba govoriti istinu jer to narušava međunacionalne odnose i vrijeđa Srbe u Hrvatskoj.
 
Predsjednik Josipović i premijer Milanović nisu svjesni da govorima u kojima svuda vide ustaše i opasnost od obnove zla zapravo promiču velikosrpske krivotvorine i strategiju koja je cjelovito izražena monstruoznim optužbama u Haagu da je današnja Hrvatska nasljednica Pavelićeve NDH i da je srpski narod desetljećima izložen stalnom ponavljanju hrvatskih genocida te da je Jasenovac samo jedan od genocida u tom nizu, koji se nastavio i Olujom kao najvećim etničkim čišćenjem i zločinom nakon Drugoga svjetskog rata. Josipović je u Vukovaru prihvatio velikosrpsku strategiju da se izjednače zločini i krivnja. Kada je to javno demonstrirao sa srbijanskim predsjednikom Tadićem, onda su mu vukovarske majke okrenule leđa. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara želi se pretvoriti u novi lažni dokaz o hrvatskoj krivnji. Zato nije slučajno što se predsjednik Josipović ovih dana upravo na skupu Vesne Teršelić ponovno založio i zatražio od Ustavnog suda da riješi njegovu tužbu i poništi Zakon o ništetnosti pravnih akata vojnih sudova bivše JNA koji je donio Hrvatski sabor. On je ponovio svoje stajalište da je taj Zakon protuustavan i štetan, čime zapravo ponovno prihvaća pravo Srbije da aktivira presude vojnih sudova JNA hrvatskim braniteljima koje se temelje na iznuđenim priznanjima mučenjem u srbijanskim koncentracijskim logorima. Predsjednik Josipović i dalje želi ukloniti zakonsku prepreku koja onemogućava progon vukovarskih branitelja aktiviranjem starih tužbi i presuda.
 
Zbog svega toga kriminalizaciji Stožera i progonu branitelja svrha je slamanje otpora kapitulantskoj hrvatskoj politici koja prihvaća britansku srpsku strategiju da je nužna pomirba sa Srbijom, ali ne na istini, nego na prihvaćanju krivotvorina o podjeli krivnje za rat.

 

Toj politici smetaju hrvatski branitelji, a posebno Stožer, jer joj se on najjasnije i najoštrije suprotstavio. Kada je vidio da Stožer ima golemu potporu hrvatskoga naroda i da ona sve više jača, kada je vidio da ga ne može slomiti krivotvorinama, verbalnim i drugim optužbama, državni vrh odlučio se za golu represiju, za krivične progone, odlučio se da one koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države jer su je obranili od velikosrpske agresije pretvore u kriminalce koje će strpati u zatvor. Takvu politiku državnoga vrha ne treba podcijeniti jer je ona dobro razrađena i oslanja se na sustavnu promidžbu i stalno ponavljanje lažnih optužbi protiv vukovarskih branitelja. U sotonizaciji vukovarskih branitelja nisu zaboravljene ni vukovarske majke, i one su došle na red jer im nije oprošteno što su okrenule leđa Josipoviću i Tadiću, civilizirano prosvjedujući protiv njihova dogovora i politike izjednačavanja krivnje koja je zapravo amnestija velikosrpskog agresora. Majke vukovarskih heroja postale su sumnjive i krive, postale su opasnost jer „ne daju da se skine crnina“, jer su „okrutni čuvari tuge“, jer su „zarobljene uspomenama“, jer čine život užasnim u Vukovaru u kojem je „svaki dan dan mrtvih“. Ide se tako daleko da ih se vrijeđa te Ante Tomić piše: „one vjerojatno ne znaju drugačije čak možda i izopačeno uživaju u svijećama i suzama te svojom tugom i crninom uskraćuju veselje djeci“.
Riječ je o sustavnom pokušaju da se ukine pravo na emocije, da se ukine pravo na sjećanje. To je politika u kojoj se ne smiju držati nikakvi govori u Vukovaru, u kojem se ne smije govoriti istina, u kojoj se mora radi novog bratstva i zajedništva prihvatiti politika četničkog vojvode Tomislava Nikolića da odnose treba riješiti tako da nitko ne bude oštećen. Dakle, to je politika kapitulacije i odustajanja od istine. Vukovarski branitelji koji takvu politiku ne prihvaćaju i za koju su dobili potporu velike većine hrvatskoga naroda postali su opasnost jer je hrvatski državni vrh prihvatio politiku „zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“. To je velika podvala jer nema budućnosti koja se ne temelji na prošlosti. Zato narod koji prihvati da mu se krivotvori prošlost ili da mu se izbriše povijesno pamćenje zapravo prestaje postojati kao narod. Sadašnja hrvatska politika ne želi sići s vlasti i spremna je i na represiju kako bi se održala. Zbog toga je za održavanje te politike nužno sotonizirati Stožer za obranu hrvatskog Vukovara te ga optužiti da želi određivati „tko se gdje smije kretati“. Evo jednog navoda iz dnevnog lista koji sustavno sotonizira hrvatske branitelje, koji sustavno optužuje Stožer za obranu hrvatskog Vukovara da su harambaše i balvanaši koji na sličan način ruše hrvatsku državnu kao što su to činili Martićevi balvanaši: „Nakon što su u ‘svom gradu’ nepoželjnim proglasili premijera, predsjednika i diplomatski kor, Josićevi ljudi sad su prešli i na ‘civile’. Možemo kao slijedeće očekivati i formalno ovjereni popis nepoželjnih ili možda barikade na kojima će se takve legitimirati.“
 
Dakle, nastavlja se optuživanje vukovarskih branitelja te ih se lažno stavlja u isti koš s balvanašima i harambašama koji su pokušavali srušiti hrvatsku državu, koji su pokušali stvoriti kvazidržavu Srpsku Krajinu iz koje su istjerali sve Hrvate te su je željeli priključiti velikoj Srbiji. Sustavno se nameću krivotvorine kako su vukovarski branitelji jednaki neprijatelji i rušitelji hrvatske države kao i srpski balvanaši iz Knina.
 
Nema nikakve dvojbe da će takva politika propasti jer Vukovar je sveto mjesto hrvatskoga naroda koje će, obrnuto željama državnog vrha, ponovno ujediniti hrvatski narod i još jedanput obraniti ono veliko što je hrvatski narod učinio devedesetih godina stvarajući svoju samostalnu nacionalnu državu. No ne treba podcijeniti opasnost od moćnih i dobro raspoređenih protuhrvatskih snaga, koje upravo kriminalizacijom vukovarskih branitelja žele promijeniti povijest, stalno izmišljaju ustaštvo i stalno pokušavaju branitelje prikazati kao nastavak ustaške politike, a Hrvatsku kao zmijsku dolinu u kojoj su Srbi stalno izloženi smrtnoj opasnosti. Najbolji su lijek demokratski izbori i promjena vlasti jer očigledno je da sadašnja ne prihvaća upozorenje kardinala Bozanića o grijehu struktura i potrebi mijenjanja svoje politike. Suprotno, ona zaoštrava protubraniteljsku politiku i ide tako daleko da ih nije sram one koji su prošli pakao Vukovara i srbijanskih logora proglašavati opasnošću za hrvatsku državu.
 

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac, Vijenac

Trinaest godina u titoističkim kazamatima nisu slomili Vinka Vicu Ostojića

 
 
Gospodin Vinko Vice Ostojić u svojoj devedesetoj godini nije propustio stići na godišnjicu smrti dr. Ante Starčevića 28. veljače ove 2014. godine, a s njime je stigla i njegova kći Jadranka. Vinko preko zime boravi u Njemačkoj sa svojom životnom družicom gospođom Ljubicom. I čim se slave obljetnice hrvatskih velikana ili neki drugi politički događaji u Hrvatskoj, Vinko je sa svojim narodom. I ne samo po Hrvatskoj, nego i po cijelome svijetu kuda je boravio pri znamenitim događajima Hrvata. Primjerice, već je nekoliko puta bio na hrvatskome vojnom hodočašću u Lourdesu.
Rođeni Hrvat i uvjereni vjernik iz Gospina sela Bijakovića u Međugorju uvijek je nasmijana lica, a posebice od kada se Gospa ukazala u njegovu Međugorju. On živi s Gospinim porukama i posti po dva dana u tjednu cijelo vrijeme. Kao da ga upravo to drži u tako zaista dobrom i veselom stanju njegova duhovnog života za Boga i Hrvatsku. Vinko bi trebao biti primjerom mnogim Hrvatima kojima često dolaze neraspoloženja u svezi svekolikih zbivanja u Hrvatskoj. On vjeruje u punu pobjedu slobodne Hrvatske neovisno do svih poteškoća kao i izdajničkih zloća. On kaže: „Hrvati su sa svojim Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem duboko zabrazdili našu Hrvatsku koju više nitko ne će moći nikada uništiti. Nastavit će Hrvatska živjeti slobodna kroz sljedeća duga stoljeća još više, kada je mogla izdržati tolika stoljeća tuđinskih dominacija, unijaštva kao i zajedništva kroz jugokomunističko 'bratstvo i jedinstvo'.“
 
Vinko je pun optimizma i vjere u svoj hrvatski narod i Hrvatsku. On prijateljuje sa svim Hrvatima želeći svima sretnu budućnost u ljubavi i slozi. I bilo je to davno kada je mladi Vinko sa stotinama i tisućama svojih Hercegovaca pod svojim zastavama hrlio u vojne postrojbe obnovljene države Hrvatske. I našao se sve od prvog dana NDH u borbenim redovima domobranskih dragovoljaca kao pripadnik II. željezničke bojne koja je najduže vremena provela na obali u Makarskoj na Jadranu. Za to mjesto vežu ga najveće uspomene gdje je upoznao i Vokića i Lorkovića i tolike druge hrvatske časnike NDH. Vežu ga uspomene za onu kapitulaciju Italije kada je kapitulirao himbeni saveznik, kako ga je nazvao poglavar NDH.
 
No, Vinko je proživljavao svekoliku tragediju NDH i njezinih branitelja do kraja rata kada je ta voljena Država morala pasti. Slijedile su strašne nove tragedije hrvatskoga naroda, a posebice branitelja NDH koji su se predali Englezima. No, Vinko nije bio na Bleiburškom polju. Vidjevši situaciju, napustio je kolonu koja se povlačila iz domovine i kao takav bio uhićen i strpan u logor Prečko u Zagrebu odakle je nastavljen Vinkov Križni put po domovini Hrvatskoj s tisućama drugih zarobljenika. Upravo neki od tih hrvatskih mučenika pišu i u najnovijem broju glasila „Hrvatski domobran“ od siječnja 2014. godine o tim stravičnim događajima. Tjerali su ih titoističko-četnički banditi po Hrvatskoj od grada do grada, bose i gole, kroz hrvatska sela sve dok nisu izumirali od tih patnji. Ubijali su ih kao rimsko roblje gdje su god stigli i htjeli. O tome pišu istinite događaje Vinkovi supatnici Vlado Brčić, Ivo Dobranić i Marko Hrkać u spomenutome glasilu koje bi trebali pročitati svi pripadnici mlađih naraštaja.
 
To su sve suborci Vinka Vice Ostojića koji je rođen u Bijakovićima 30. srpnja 1924. godine u onome svetome selu gdje se 1981. ukazala Gospa – Kraljica Mira onima šestero mlade bijakovićke djece kojima se još uvijek ukazuje, šaljući svoje svete poruke. Ali životni put Vinka Vice Ostojića nije završio samo na tome strašnom Križnom putu. Među rijetkima koji su uspjeli preživjeti strahote toga Križnoga puta bio je i Vinko koji je morao služiti komunističku vojsku s kojom je ratovao četiri godine. Vinko se nije mogao pomiriti s porazom i nastavio je u okviru svojih mogućnosti raditi za svoj narod i obnovu države Hrvatske. Zbog toga je četiri puta uhićen i tri puta suđen. Godine 1946. suđen je u Kragujevcu na četiri godine zatvora, 1953. je suđen u Zagrebu na jednu godinu, a 1956. u Sarajevu na osam godina strogoga zatvora. Sve u svemu trinaest godina titoističke robije zbog ljubavi za svoju slobodnu Hrvatsku. Prošao je nekoliko robijašnica u Požarevcu, Nišu, Visokim Dečanima, Zagrebu, Foči i Zenici. I svuda su bili slični uvjeti jugokomunističkog robijanja za Hrvate, od kojih su mnogi podlegli kao što su Ivo Mašina, Vjekoslav Balen, Stjepan Lugarec, Tomo Dumančić i stotine drugih tijekom jugokomunističke strahovlade nad Hrvatima. U međuvremenu je Vice bio i oženjen i ima kći Jadranku koja mu je pratilja u životu, kao i supruga Ljubica.
 
Nakon dugih robijanja uspio je ilegalno u mjesecu rujnu 1965. pobjeći u Njemačku i našao se u Hrvatskom narodnom odboru Branimira Jelića. U Njemačkoj je dočekao i Domovinski rat i slobodnu RH. Napisao je poznatu potresnu knjigu pod naslovom „Križni put Hrvata patnika“ koja čini jedan povijesni mozaik hrvatske genocidne sudbine za vrijeme jugokomunističke vladavine. Vinko živi devedesetu godinu sa svojim veselim hrvatskim domoljubnim optimizmom i vjerom u konačnu sretnu budućnost hrvatskoga naroda u svojoj slobodnoj domovini i državi Hrvatskoj. On je zahvalan i drugoj mu domovini Njemačkoj s kojom bi Hrvatska trebala nastaviti svoje veliko prijateljstvo jer je to zemlja u kojoj živi blizu pola milijuna Hrvata. Možemo samo zaželjeti velikom hrvatskom domoljubu Vinku Vici Ostojiću da mu se i dalje ispunjavaju svekolike želje hrvatskoga naroda.
 

H.H. (Iz razgovora s Vinkom Vicom Ostojićem u Zagrebu, 28. veljače 2014. godine)

Nakon Linićeve smjene, red je došao i na smjenu najrigidnije vladajuće partijske garniture

 
 
Prošli tjedan smo na ovim stranicama ustvrdili kako Zoran Milanović nakon riječkih ucjena (Komadina) nema više kamo već smijeniti Slavka Linića. I on nas je „poslušao“, pa je „ćelija“ najavila  „ustanak“. Trabunja Vojko Obersnel, mogao ga je smijeniti, ali ne na takav način. Ne preko medija, istog onoga preko kojega ga je Zlatko Komadina ucjenjivao tjedan dana prije, i to na kakav način, kad Linić nije htio uzeti „svileni gajtan“ u obliku ostavke.
http://www.rijekadanas.com/wp-content/uploads/2013/10/komunisti%C4%8Dka-partija-Hrvatske.gif