Get Adobe Flash player
Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Prosječni Hrvat na svakom koraku osjeća društvenu nepravdu i...

Goran Puklin i njegovi kumovi

Goran Puklin i njegovi kumovi

Za blokirane, deložirane, gladne i nezaposlene nema, ali za razvrat...

Epidemija nezajažljive grandomanije

Epidemija nezajažljive grandomanije

Virus će proći, ali ne će proći grandomanija, grabež, pohlepa i...

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

U Dubrovniku razotkrivena prijevara definicije...

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Tko to može oprostiti Milorade Pupovcu? Tko premijeru Plenkoviću? Pomirba?...

  • Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:16
  • Goran Puklin i njegovi kumovi

    Goran Puklin i njegovi kumovi

    srijeda, 14. listopada 2020. 17:30
  • Epidemija nezajažljive grandomanije

    Epidemija nezajažljive grandomanije

    nedjelja, 11. listopada 2020. 17:02
  • Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:09
  • Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:06

Zaboraviše hrvatsku šutnju, Karađorđevo, Vicu Vukova, nestašice, par-nepar, bonove...

 
 
Od vremena kad se telekomska „T“ guja presvlačila iz liht smeđe u ljubičastu i odbacivala mrsko „H“ iz imena, nije bilo takvog medijskog pritiska, medijskog totalizma („tarizam“ dolazi malo kasnije) kao što ga je HRT upriličio za seriju „Crno bijeli svijet“. Ma nisi mogao podići kamen, a da te ne zaskoči „črn bel“ svijet. Logično, serija je tempirana predizborno. Igrani je to nastavak Mirković-Grlićeva „Sretnog djeteta“. Onda se za izbore, ako se ne varam, malo zakasnilo, pa se ne ponavlja istu grješku. Mnogi su to pročitali čim je krenula hatevejska predigra i „peračina“ moždina, a nakon prvog nastavka nestala je svaka sumnja. S tog stajališta seriju bi se moglo zaboraviti već na početku, recimo da ju pomete vjetar i prekrije šaš uz citat jednog forumaša s e-VL-a: „Najskuplji SDP-ov predizborni spot“. Dodao bih - jedna „fina medija“ koja se ne progoni, već se za nju dobivaju nagrade i odlikovanja.  Toliko za one koji nemaju ni volje ni strpljenja za podulji tekst, a ja ću još malo o temi.
http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/4092012/bpictures/karadjordjevo1.jpg
Farbanje prošlosti
 
Hatevej nas dakle vraća u osamdesete - u djetinjstvo i mladost brojnoga, povećeg biračkog tijela. Draška ga po nostalgiji za mladošću i s pjesmom i električnom tamburom, golim ženama i golim muškarcem (jednim) a nada se pridobiti još i nešto mladih i mlađih. Lukavo, nema što, pa pogledajmo onda što su i kakve bile te godine. Osamdesetih godina širi se zadah raspada „imperija“ znanog kao  Jugoslavija. Inflacija, nestašice, redovi za kavu, detergente..., uostalom za sve s uvoznom „komponentom“. Kilometarski redovi („zmije“) za benzin, desetak litara, pa kad stigneš na red za nekoliko sati a ono više nema ni kapi. „Nema benzina!“. Onda još restrikcija „par- nepar“ (prema registracijskom broju). Imućniji su ju brzo preskočili kupnjom još jednoga auta i uz malo mita odgovarajućeg registracijskog broja (komunizam, prema potrebi!). Nešto više je trebalo dati za bržu nabavku auta. Kad su se uveli bonovi bilo je puno lakše - moglo ih se nabaviti, količinski više nego benzina i da se pojavio talentirani inovator ložili bi se auti na bonove - benzina ne bi ni trebalo.
 
Ilustracija je ovo za rascvalu korupciju, raspojasala se toliko da nije postojao nitko tko u njoj na neki način nije sudjelovao - vladala je svojevrsna „demokracija“ korupcije. Samo se o tome moralo šutjeti. U zatvor se nije išlo zbog korupcije, kad je o njoj riječ, već zbog priče o tome da ona postoji. Carevao je tzv. „verbalni delikt“. Nezaposlenost je rasla, BDP padao, tekla je stota stabilizacija, provodile su se restrikcije potrošnje električne energije, grijanja… Kasna jesen Jugoslavije, kasna osamdeset i neka jesen. Nema struje, grijanje isključeno, rano se smrkava, u gradskoj četvrti koja je na redu svijetle svijeće, u stanovima hladno, napolju je ispod nule. Imaš deku pa se zamotavaj. Skuhaj čaj ili juhu iz vrećice na ruskom alkoholnom kuhalu kupljenom od Poljaka na Jakuševcu kad su se ljetos vraćali s mora, „našeg mora“ i rasprodavali opremu za kampiranje.
 
Lako za čovjeka, ali što s pticom? Mislite, ima perje - ima, ali ova je iz toplih krajeva pa joj ono služi više za hlađenje nego za grijanje. Ništa, nego i papigicu pod deku, kužila je i ona restrikcije, najradije  boraveći u ruci - samo je jadna za njena trajanja stalno kihala. Onda  je 1981. krenula prva „buna“ na Kosovu. Uredovale su sve republičke milicije i vojska-JNA; zavedeno izvanredno stanje… U Hrvatskoj su od 1972. na vlasti nelegitimne marionetske garniture. Uz sve ona je dodatno te godine, šutećki, bilježila desetu godišnjicu šutnje, tzv. „hrvatske šutnje“ koja se nastavila sve do 1989. I samo što četničke „antibirokratske“ marširajuće bande, koje su krenule iz Kosova Polja, nisu umarširale u Zagreb. Da nisu naumile u Zagreb preko Ljubljane, tko zna… Dakle, ako je išta sedamdesete i osamdesete godine obilježilo recimo u Zagrebu - onda je to šutnja, jezik za zubima. Čista destilirana šutnja, a Hatvej sada tvrdi kako je to bila pjesma, bučna, vesela i vedra - novi val pjesme i električnih tambura, revolucionarna pjesma, ha raznih sloboda, golih žena i muškaraca (jedan golman - Milan Šarović).
http://zkahlina.ca/cro/wp-content/uploads/2010/08/vice_vukov4.jpg
Vice Vukov simbol šutnje
 
Kad je već pjesma u igri eto baš na njenom „terenu“ je pravi živući simbol šutnje, u Zagrebu osamdesetih šutio u Izdavačkom zavodu Matice hrvatske koja je još na samom početku 1972. bila zabranjena. Šutio je sve do 1989. I možda ga je u šutnji samo zid dijelio od prostorije  SUP-a (milicije) u Matičinoj. Vice Vukov. Kako to da se HTV nikako nije mogao dosjetiti i uzeti Vicu kao temu ili možda lajtmotiv za seriju? Za ovaj „val“ iz osamdesetih Vice je bio i ostat će – veleval. To je tim čudnije jer je devedesetih, izlazeći iz šutnje skoro stubokom promijenio stranu, pa je i umro kao zastupnik SDP-a u Hrvatskom saboru. Kakav predložak, kakva biografija, osobna, ali i hrvatskog naroda  i „naroda i narodnosti“ i „radnih ljudi i građana“ od sedamdesetih do devedesetih, a o pjesmama da i ne govorim.
 
Jedna njegova, Drage Britvića i ostalih, kao sto novovalnih. Bili su partijci obećali kako će njegovu „To je tvoja zemlja“ uzeti za partijsku himnu, ali ništa od toga - ipak su se izgleda vratili Internacionali. Zašto se Hatvej nije mogao dosjetiti Vice, zapravo je potpuno jasno - morao bi taknuti u 1971. O njoj se pak na Hateveju šuti, šuti se temeljitije ili se o njoj fabriciraju neistine, nego što se o njoj šutjelo na TV Zagrebu 1972. Jer, takneš li u Vicu nema druge već doći do istine kako je Jugoslavija početkom prosinca 1971. u Karađorđevu doživjela „moždani udar“. Od tada je živjela na aparatima. Pitanje je bilo samo kada i naročito kako će otići. Ili iz Vicine biografije bolje bi se vidjele osamdesete. Tko bi od onih kojima se1972. vratila i sve njeno s njom to htio priznati.
 
„Karanfil se u pakao sprema - i pjeva“
 
Zato hajmo s neba pa u rebra, u osamdesete, ako ništa barem se dobro pjevalo i slikalo („fotkalo“) gole curice, što je pak rock, punk, novi val…, ma čista kulturna i ina revolucija. Recimo ona Johnnyjeva „Duda, Duda, Dudica“ ona je stoljeće ispred one: „Sjedila sam za mašinom /šila sama/ pitali me oficiri/ čija sam...“, kad je već o oficirima riječ. Kad se Jugoslavija konačno raspala Johnny se naljutio i eno ga u Nizozemskoj (možda Holandiji, ne znam!) prevodi Homera, koliko sam čitao valjda na srpski. Ne znam je li prijevod završio, no kako bilo, trud mu je uzaludan jer Srbi em imaju svojega Homera - Filipa Višnjića, em su i onoga uglavnom preveli. A imaju i Boru, njegove su pjesme onako čista čačanska prepečenica. Četnik? Četnik, četnik, barem je pravi nepremazan nikakvim jugomastima.
http://www.zaslike.com/files/g07zbe308514qykfoep.jpg
Ili ona dvojica Crnogoraca, Milisav Mio Vesović i golman Šarović, koji su s golim k…em htjeli pokušali spasiti Jugoslaviju, samo ostarjeli borci neizlječeni od „partizanskog ludila“ (ima i lik u seriji) to nisu razumjeli, pa su mušku golotinju zabranili. Zabrana u ono vrijeme, a da te ne zatvori - nikad bolje reklame. Pored pjesme i golotinje bilo je to vrijeme kad se Jugoslaviju spašavalo i tzv. „miješanim brakovima“. Ima i u seriji jedan, usput najbolja gluma Beograđanke. Pjevalo se: „vozovi, vlakovi/ naši mešani brakovi“, pucajući na etnički „gemišt“ od „materijala“ naroda i narodnosti. I što bi? Uskoro nit „vozova“ nit „vlakova“ - dugo nisu „vozili“, prometovali. Razorila ih JNA, kao i većinu drugih komunikacija, uspostavljajući jedino onu preko topovskih i puščanih cijevi. „Naša“  „narodna“ armija i njezini oficiri. Ništa ni od „miješanih“ brakova - danas su „nemiješani“„in“.Uskoro će i Srbijanci pokleknuti, Slovenci su već „pali“. Bogme se karanfil, oprostite, pedofil na put sprema i „bračnu pjeva“
 
(Nastavit će se, možda...)
 

Mato Dretvić Filakov

Tuđmanova vizija Hrvatske puna je optimizma i vjere

 
 
Govor na predstavljanju šestosvečanoga zbornika TUĐMANOV ARHIV
Objavljivanjem knjige Franje Tuđmana Bespuća povijesne zbiljnosti sredinom 1989. godine srušen je mit o „milijun ubijenih u Jasenovcu“ i tobožnjoj „hrvatskoj genocidnosti“ čime su stvorene pretpostavke za osamostaljenje Republike Hrvatske. Brojni „egzorcisti“ – kako je Vlado Gotovac još u ožujku 1981., u otvorenom pismu Juri Biliću, nazivao one koji su „ravnodušni prema istini izgonili demon ustaštva iz opsjednutih Hrvata“ – ostali su razoružani. Podjela na poslušne i „zločince“ prestala je vrijediti, a Hrvati su opet počeli postavljati svoje, a ne tuđe političke zahtjeve i ciljeve.  
https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcR_tC7LvhNfGC3J1uD5nUp_8NAJPUxdMuM5dRZMtpOiQSL11gL-
Oslobađajućom presudom generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču te izborom Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Republike Hrvatske završio je proces „detuđmanizacije“ kako je nazvan još jedan, ovaj put petnaestogodišnji, političko-egzorcistički obred nad „opsjednutim Hrvatima“. Bio je to proces ne samo „detuđmanizacije“ – odnosno poništenja Tuđmanove političke ostavštine, nego i „dehrvatizacije“ Hrvatske – poništenja hrvatskih tradicionalnih vrijednosti i sadržaja.
 
Unutar glavnog procesa „detuđmanizacije“ odvijao se i sporedni proces navodnog „suočavanja s mračnom stranom hrvatske prošlosti“ i to na način da se ta „mračna strana“ prikaže što mračnijom sprječavajući ili barem otežavajući uvid u glavnu „svijetlu stranu“ hrvatske povijesti. Govorilo se o „mračnim“ devedesetima a slavile su se „svijetle“ socijalističke osamdesete godine. Hrvatstvo je (opet) bilo svedeno na pet godina rata i povezano sa zlima koja su se u ratu dogodila, a u prvi plan, na pijedestal političkih vrijednosti i ljudskih prava postavljena je jugoslavenština odnosno „regija“ – taj arkadijski prostor koji naseljavaju „naši narodi“ što govore „našim jezicima“.   
Proces „detuđmanizacije“, dehrvatizacije i zamračenja Hrvatske i simbolično završava objavom šest knjiga Tuđmanova arhiva. Hrvatska je prestala biti samo puka administrativna jedinica i zajednica poreznih obveznika i postala je domovina hrvatskom narodu i svim svojim državljanima odnosno građanima. Time Hrvatska prestaje biti „slučajna država“, „apsurdna nacija“ i stanište „ustaških zmija“, odnosno neželjena i neperspektivna država kakvom je „detuđmanizatori“ ne samo opisuju nego je, svjesno ili nesvjesno, takvom s pozicija vlasti i moći i čine. Nesposobna politička elita, formirana unutar maglovitih iluzija jugoslavenskih socijalističkih osamdesetih godina prošloga stoljeća, teško se nosi s izazovima i zahtjevima današnjeg vremena unutar potpuno novog europskog konteksta.
 
Izlaz traže u sve žešćim i sve besmislenijim sukobima, stvarajući nove i produbljujući stare ideološke i svake druge podjele u društvu. Nedostatak vizije nadoknađuju povratkom u „svijetlu prošlost“ prepunu „boljeg života“, „demokracije“ i „antifašizma“, postavljajući takve društvene odnose u kojima će oni imati vlast i društvenu moć. O Tuđmanu i njegovoj politici svakako treba govoriti i kritično, detektirati i analizirati pogrješke i propuste, ali ne onako kako su to radili „detuđmanizatori“, izvan konteksta i na temelju selektivne građe i „svjedočenja“ (samo) njegovih političkih protivnika i osobnih neprijatelja. Ovom prigodom bih samo povukao paralelu između Tuđmanove politike i vrijednosti za koje se on zalagao te politike njegovih protivnika odnosno „detuđmanizatora“.
 
Tuđmanova vizija Hrvatske temeljila se na zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske te Hrvata iz BiH i susjednih zemalja. Tuđman je Hrvatsku vidio kao „regionalnu silu“, a u Ustav je unio odredbu o zabrani „pokretanja postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“. Detuđmanizatori se protive bilo kakvom hrvatskom zajedništvu, a najviše onom s iseljenom Hrvatskom koju tradicionalno smatraju „neprijateljskom političkom emigracijom“. Jednako tako političkim protivnicima pa i neprijateljima drže i Hrvate koji su ostali izvan granica avnojske Hrvatske, onih iz BiH, Boke i Srijema. Oni su prihvaćeni jedino kao eventualni suputnici u politici „detuđmanizacije“ odnosno suradnici na poslu dehrvatizacije Hrvatske i njezinom protuustavnom uključivanju u „region“. A upravo je „region“ poželjan okvir za Hrvatsku kakvu je vide „detuđmanizatori“ – „regionalno“ a ne hrvatsko zajedništvo je poželjno, pa je važno sve učiniti kako Hrvatska ne bi ojačala i nadrasla „regionalni“ okvir, odnosno nedajbože postala „regionalna sila“.  
http://www.njuskalo.hr/image-w920x690/sve-ostalo/predizborni-plakat-franjo-tudman-predsjednika-slika-31939034.jpg
Tuđmanova vizija Hrvatske puna je optimizma i vjere, on vidi Hrvatsku kao srednjoeuropsku državu po svemu ravnu svojim susjedima Sloveniji, Italiji, Mađarskoj… gospodarski, kulturno i politički povezanu s Austrijom i Njemačkom, ali i Sjedinjenim Američkim Državama. „Detuđmanizatori“ vide Hrvatsku u „regiji“, u Zapadnom Balkanu zajedno sa Srbijom, Crnom Gorom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom, Albanijom i Kosovom, baš onako kako taj prostor vide i one države koje su Hrvatskoj najnesklonije i koje su joj konstanto pravile probleme za vrijeme osamostaljenja, međunarodnog priznanja, oslobađanja teritorija, ulaska u NATO i Europsku uniju…
 
Tuđman je bio partizan i antifašist, ali mu to nije smetalo da bude i demokrat i hrvatski rodoljub te da se suprotstavi jugoslavenskom boljševizmu i antihrvatstvu. „Detuđmanizatori“ najčešće nisu bili partizani, a „antifašizam“ su uglavnom prihvatili tek kao projugoslavensko/antihrvatsko boljševičko oružje za borbu protiv hrvatskog rodoljublja i diskreditaciju hrvatskog nacionalizma. Tuđman je zadržao bistu Josipa Broza Tita, uz biste hrvatskih velikana u svome uredu, kao odgovor na optužbe i napade na J. B. Tita koji su početkom devedesetih dolazili iz Beograda. Naime, J. B. Tito je u to vrijeme iz Srbije bio napadan zbog federalizma, odnosno konfederalnih elemenata koje je unio u Ustav SFRJ, a koji su olakšali Hrvatskoj put ka osamostaljenju.
 
„Detuđmanizatori“ veličaju Josipa Broza Tita kao jugoslavenskog komunističkog vođu, doživotnog predsjednika SFRJ i simbol „bolje prošlosti“ te ga ističu kao suprotnost Tuđmanu. Jedno od prvih pitanja kojima „detuđmanizatori“ testiraju svoje sugovornike je „Tito ili Tuđman“, što u konačnici ne znači ništa drugo do li „Jugoslavija ili Hrvatska“ odnosno „Region ili Hrvatska“. Tuđmanov moto bio je „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni zašto“, dok se „detuđmanizatori“ uglavnom drže formulacije „Sve od Hrvatske, Hrvatsku ni pošto“. Proces „detuđmanizacije“ nije uspio, što otvara mogućnost hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske da prihvate temeljne vrijednosti na kojima je Hrvatska osamostaljena, obranjena i oslobođena te da Republika Hrvatska postane prosperitetna demokratska država slobodnih i zadovoljnih građana. Što se pak tiče istine o prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i njegovoj politici, ona će pisati na temelju gradiva iz njegova arhiva čije će korištenje biti osnovni test ozbiljnosti i vjerodostojnosti. 
 

Dr. sc. Ivo Lučić

Što je dozvoljeno jugokomunistima, zabranjeno je hrvatskim braniteljima

 
 
Dobro, ministar UP-a je „zakonito“ zabranio skup A-HSP-a na Trgu bana Jelačića i malobrojni članovi te stranke se tamo nisu ni pojavili u „postrojavanju“. Ali postrojili su se na istu „temu“, uz samo malo drugačiju interpretaciju, na istom mjestu, neprijavljeno, drugi ekstremisti. Njihovo „postrojavanje“ ministar nije zabranio. A trebao je uporabiti  istu zakonsku „britvu“ s kojom se slikao prije dolaska Kukurike na vlast, za paleo-komuniste kao i za pravaše „a“ „klase“, za što je imao vremena, jer su i ovi najavili svoje „postrojavanje“ na Trgu. Istu „bradu“ s „desne“ strane brijati oštrom stranom zakonske britve, a s „lijeve“ tupom, štoviše pogladiti ju peruškom - nesukldno je s pravnom državom. Postrojili su se, doduše u malom neredu, paleo komunisti uz Internacionalu.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2014/01/0Braco%20i%20seka.jpg
Ne ćemo ulaziti u njezinu povijest, socijalna i kulturna značenja u vrijeme nastanka, ulogu u tzv. emancipaciji, osvješćivanju radništva i još mnogo toga već ćemo samo spomenuti činjenicu, tzv. „notornu“, kako je uz nju, i crvenu zvijezdu stradalo, pobijeno, koliko ono milijuna ljudi po svijetu? Pedeset, sto, više? I to ne od bilo kuda, već s vlasti. Moraju se i o tome podučiti pripadnici paleo-komunističke omladine koji još nisu svladali njezine riječi, pa su ju na Trgu bana Jelačića pjevali pomažući se sa „šalabakterom“ - neka poslije biraju.
 
Izvana „crveni“, iznutra „smeđi“ - i obrnuto
 
Sad, pjevati ju na zatvorenim partijskim skupovima s istomišljenicima, kao što to odnedavna izgleda čini SDP, pa poslije „udariti“ po grahu, čvarcima ili janjetini, ovisno o partijskoj blagajni - jedno je. Sasvim drugo je s njom marširati po ulicama i trgovima sa stisnutom desnicom na desnoj „čelenki“. Rekao bih, izvana gledajući, marš k'o marš. Možda! „Vrag će si ga znati“. Možda baš onako - izvana crven, a iznutra smeđ - bit će bi i to moglo biti. Obrnuti slučaj je također poznat, ali rijetkima i po svemu namjerno u Europi, a dakako i ovdje, „medijski“ prešućivan, ustvari povijesno „cenzuriran“.
 
Naime, činjenica kako je velika većina njemačkih komunista, bogme i socijalista (socijaldemokrata) nakon 1933. prešla na Hitlerovu stranu. Hitler ih je cijenio. Šalili su se Berlinčani s novim „smeđekošuljašima“ sredinom tridesetih godina: „izvana smeđi, iznutra crveni“. Inače, ta povijesna „serija“ je kompleksnija, vodi sve do Petrograda, Lenjina, „vlakom preko Carstva“ i Oktobarske revolucije. (Moram pisati tako, inače bi Octoberfest bio “Listopadska svečanost“, pa nitko ne bi znao da se radi o pivu, a ondje – o krvi.) Eto, „povijesno“ gledano i ovaj detaljčić nam govori, a što drugo, nego da „odijelo ne čini čovjeka“, čak ni kad se „postrojava“. Presvlačenje je uvijek moguće. I zato kad neki ministar zabrani jedno „postrojavanje“, trebao bi i drugo. Ako „postrojavanja“ nema - onda ga nema. Osim ako se ne želi svrstati. Naravno, ako zbog neposluha naredbe dade uhititi čelnika jednoga „stroja“, onda mora i drugoga, a ne s Trga dati odvesti nekoga slučajnog „bukača“.
http://www.hazud.hr/portal/wp-content/uploads/2015/03/antifa%C5%A1isti-1.jpg
Dakle na „obavijesni razgovor“ idu a tko drugi nego „braco“ Pusić i „drugarica“ Dokumetarna. Nakon takve akcije, bez svake šale, popularnost bi SDP-u porasla, pa HDZ može trljati ruke što to  ministar nije učinio. Odnedavno je ovdje neki amerski marketinški „vrač“, „Čarli Braun“, tepat ćemo mu, koji „za šaku dolara“ nastoji  SDP-u i Zoranu Milanoviću spasiti tu „vreću vlasti“. Da su mu objasnili što se to u prošlu subotu događalo, još kako su se na Trgu bana Jelačića „zbrali“ nekakvi komunisti barem nalik potpuno sam uvjeren kako bi i on savjetovao isto: 'apsi „Autohtonoga“, ali 'apsi i „Bracu“ i drugaricu Dokumetarnu. Takav događaj marketinški berićetan, a u biti potpuno besplatan, društveno mizeran, bezopasan, teško će ubuduće SDP-u „s neba pasti“. Tako bi drug Braco i drugarica Dokumentarna konačno „ljevici“ koristili, a malo (pri)zatvora, više manje. Uostalom, kakvi su to, ma i paleo-komunisti (komunisti iz Jurskog parka) koji nisu „omirisali“ zatvor ni sekunde? Nikakvi. Inače s demokracijom, liberalizmom, „poštenim izborima“ i ostalim raznim suvremenim „trlababalizmima“; oni nemaju blage veze - s tim se „ne zamajavaju“ ni u svojim udrugama - „trojkama“. Sve se odvija po „direktivama“, pa i primanje i trošenje „sredstva“. Malo podrške iz suvremene „Kominterne“, malo plašenja ovdašnjih „urođenika“, „novinari“ raspale… Raspituju li se o tome ikada unutarnji poslovi, financije, uprava... (ministri Ostojić, Lalovac, Bauk, državni odvjetnik Cvitan?). Mislim da ne. Možda oni nisu odavde?
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Četvrtak, 22/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1700 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević