Get Adobe Flash player
Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

Erdoğan zaprijetio Europi vojskom migranata, Izetbegović ih prosljeđuje...

Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

Stjepan Lozo: »U NDH su Srbi provodili genocid nad...

Veliki političari nisu veliki za života

Veliki političari nisu veliki za života

Kissinger: Ali vjerujte, Vi ćete biti veliki čovjek...

Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

Mlada "lavica" sa selektivnim...

Svi krivi za loše, a

Svi krivi za loše, a "oni" zaslužni za dobro

Još ćemo svi biti krivi za nenormalnu PUKY-PLENKY...

  • Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

    Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

    četvrtak, 17. listopada 2019. 14:24
  • Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

    Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:25
  • Veliki političari nisu veliki za života

    Veliki političari nisu veliki za života

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:17
  • Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

    Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:11
  • Svi krivi za loše, a

    Svi krivi za loše, a "oni" zaslužni za dobro

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:02

Zašto ne odgovara Željku Olujiću!?

 
 
Ako je Milijan Brkić i plagirao svoju diplomu, ministarka Vesna Pusić već dugi niz godina sasvim otvoreno ali i izdajnički 'plagira' naš Domovinski rat otvoreno izjednačavajući žrtvu i agresora, Tuđmana i Miloševića. Poput onog vic-mahera i haaškog krivokletnika, šarlatana Stipe Mesića, i ona tvrdi da je Hrvatska bila agresor na susjednu BiH a u Beogradu se ponizno 'izvinjava' visokoj četničkoj ekipi što 'mi, Hrvati, nažalost nismo povukli tužbu za genocid'. Nije li to eklatantna izdaja državnih interesa, plagijat povijesti neusporedivo daleko gori od Brkićeva lakomislenog prijepisa diplomskog rada… Voda je to na mlin Međunarodnom sudu pravde u den Haagu koji upravo rješava srpsko-hrvatski spor u tužbi i protutužbi za genocid!?
http://i.dailymail.co.uk/i/pix/2014/02/20/article-2563609-1BACC2B600000578-728_964x577.jpg
S kakvim se to moralnim i materijalnim pravom Pusićka ruga Brkiću, hrvatskom branitelju? „Prva potpredsjednica Vlade“, ministarka vanjskih poslova ali i poslova europskog formata, Vesna Pusić gostovala je u Dnevniku HRT-a gdje se osvrnula na aktualnu temu masovnog krivotvorenja diploma, dakako, posebno onih iz protivničkog tabora. Govoreći o HDZ-ovom navodnom krivotvoritelju Miljanu Brkiću (pri)učena gospođa ministarka kazala je ironično kako joj se čini nevjerojatnim da je takav čovjek prepisao domaću zadaću tj. da je nije u stanju sam napisati. Kako onda takva 'nepismena seljačina' može obavljati svoj posao, kao da se pita moralno senzibilna Vesna!? Kako se je školovala naša ministarka, je li njena - ali ne sveučilišna diploma nego-srednjoškolska matura plagijat?
 
'Guglate' li na 'mreži' naći ćete čak nekoliko životopisa drugarice Vesne Pusić i gotovo svaki od njih nejasno i nedorečeno govori upravo o ranom periodu njenog školskog života. Jedan od njih piše sljedeće: „Nakon završene osnovne škole upisala se u jezičnu gimnaziju i u tom je periodu puno naučila van škole putujući sa svojim ocem koji je kao profesor imao brojna gostovanja na raznim katedrama, pa tako i onu u Chicagu. Imala je sreću sve to iskusiti, stoga je malo ranije nego drugi (kada?) maturirala i upisala studij sociologije i filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.“ Drugi jedan životopis također veoma nedorečeno opisuje sporni dio Pusićkinog, podozrivog školovanja: „Nakon završene osnovne škole upisuje jezičnu gimnaziju u Križanićevoj ulici u Zagrebu, a 1968. godine s ocem odlazi u Finsku na konferenciju agencije UN-a za socijalna pitanja. Tamo mjesec dana radi kao dostavljačica. Maturirala je prije svojih vršnjaka (kada?) što joj omogućuje odlazak s ocem u Chicago gdje je njezin otac predavao na sveučilištu. Nakon povratka iz Amerike u Hrvatsku (1971.) upisuje se na studij sociologije i filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.“
http://2.bp.blogspot.com/-GlHxlG7COCc/UBjwCE6Z7WI/AAAAAAAAFTM/vVMAwkhgyxU/s1600/Plagiat.png
Treći pak, službeni životopis na stranicama ministarstva Hrvatske vlade, tvrdi kako je II. gimnaziju završila u Zagrebu, a Wikipedija taj dio jednostavno-ne spominje. Zbunjujući, sumnjivi i različiti životopisi kao i rezolutne riječi odvjetnika Željka Olujića koji tvrdi da ima dokaze o nesvršenom srednjoškolskom obrazovanju ministrice Pusić, do danas ipak nisu zainteresirale ni javnost ni medije, a čini se kako baš ni nju nimalo nisu dotakle. Jer, za takvu tešku klevetu, ako je kleveta u pitanju, ide se pred sud a Pusićka nije niti pokušala opovrći izjavu uglednog odvjetnika a kamoli sudskom tužbom opravdati čistoću svoje karijere…ona uporno šuti a šutnja može značiti jedino priznanje svega onoga što je Olujić višekratno i javno iznio! Evo što na TV mrežama i 'desničarskim' portalima zbori Željko Olujić-bez dlake na jeziku-o Pusičkinom školovanju…na meksičko-američkoj granici: „Nikada ne bih izašao u javnost s nečim neprovjerenim što se temelji samo na nagađanjima. Ali ja pouzdano znam da je Vesna Pusić, kako je sama rekla u formativnim godinama, napustila Hrvatsku i poslana u Ameriku. Otac ju je poslao na meksičko-američku granicu gdje je ona završila neku (instant) školu koja bi trebala parirati gimnaziji u Hrvatskoj. Ona je po završetku te škole, po svemu sudeći, tražila da se ta škola ovdje prizna, međutim, činjenica je da ona u Hrvatskoj nikada nije maturirala, a doktorirala je i bila šefica katedre na filozofskom fakultetu!“- tvrdi Olujić i poziva se na argumentiranost i točnost svega izrečenog. Činjenica da ima zavidnu sveučilišnu karijeru, a bez završene srednje škole, svakako nije rekla-kazala, tvrdi poznati odvjetnik, a da progovori istinu o njoj, potaknula ga je njena potreba da s visoka komentira i proziva ljude koji su po naobrazbi daleko iznad nje:
 
„To je klasičan sindrom bahatosti ljudi koji su na vlasti i treba javno izreći kakve su prilike u Hrvatskoj“– kazao je Olujić. Postavlja se pitanje… što onda ako je sve ovo istina a odvjetnik Željko Olujić 'a priori' tvrdi da je sve navedeno i provjereno? Miljan Brkić je ipak podnio neopozivu ostavku na svoj položaj, hoće li to učiniti i jednako 'garava' Vesna Pusić ili će jednostavno lepršavo protrčati ali ispod visoko postavljene KUKURIKU-moralne letvice? Hoće li i za nju strogi nam ministar znanosti i obrazovanja, Željko Jovanović, kazati kako treba ne samo podnijeti neopozivu ostavku na visoki položaj nego i vratiti sav onaj prihod koji predstavlja razliku u primanjima između prve potpredsjednice vlade i NKV-dostavljačice?
 
Uostalom, imamo mi pozamašan broj plagijatora svake vrste u našoj visoko-političkoj menažeriji. Uzmimo samo onog kukavnog ministra branitelja, Predraga-Freda Matića, kojega brojni istinski branitelji Vukovara ali i brojni novinari nazivaju notornim lažovom, ratnikom iz podruma, mobiliziranim dragovoljcem, braniteljem Krka i Crikvenice, lažnim PTSP-ijevcem koji je svoju neizlječivu bolest izliječio ministarskom foteljom a on, debelokožac, na sve te činjenice šuti k'o zaliven potvrđujući šutnjom izrečenu istinu. Možda ga sada nakon posjeta Sarajevu Anđa Krasotica (Angelina Jolie) angažira kao manekena u svom filmu o seksualno zlostavljanim 'muškićima' u ratu za razliku od meksičko-američke maturantice, Vesne Pusić po kojoj bi čak i žene silovane u ratu trebale ponosno stupati u prvom redu pederske, gay-parade!
 

Damir Kalafatić

Titin drek u prirodnoj veličini

 
 
Događaji u Ukrajini dokazuju da se iza dvojezičnosti valja balvan revolucija. Tamo gdje imamo značajno prisutnu dvojezičnost, iskusili smo najgore fašističke agresije. Sve se pakira u civilizacijske vrijednosti, a zapravo potiče etničko čišćenje. Lako za ćirilicu, značajne pozicije u Vukovaru ponovno su preuzeli velikosrbi, od kojih su neki viđeni na Ovčari, u ono tragično vrijeme. Tekst "Vukovar: Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini" Borisa Dežulovića prepoznajem kao pozivanje na novu "antibirokratsku revoluciju", kroz prividno antiratne poruke. Dežulović se prilično istovario i olakšao - možemo to kolokvijalno nazvati alijenacijom. Koristim njegov rječnik teških riječi je jer unaprijed nazvao nacistima sve one kojima se njegov jugoslavenski pamflet neće svidjeti.
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRksAnWTlCDB3qhmcOmQnBMYGDS7diobghRYXbDAe9Ztk2QKjNicg
Neki je dan Dežulović dao odgovor na sve kritike koje su mu upućene: "Ne zna svijet kakvo sam ja srpsko đubre". Sukladno tome, tko kaže nešto protiv njega i njegovog pisanja, nužno je šovinist, srbomrzac. Pozadina nagrade polako se raspetljava. Dežulović je izjavio da bi pobjeda Tomislava Karamarka na sljedećim izborima bila nešto gore od povratka Hrvatske u Tuđmanove 90-e. Zanimljivo, prepoznao je ukrajinske neonaciste i ubojice među demonstrantima na kijevskom Majdanu. "Što ćemo s osjećajem da gledamo nimalo nevinu Tuđmanovu Hrvatsku u nesumnjivo pravednom ratu protiv Miloševićeve Srbije?" Dežuloviću je ruski jezik u Ukrajini posve prihvatljiv.  
 
Slovenski špijunski terenci nikako da prođu dalje
 
Ako želite pobrati neku nagradu, bitno je da vas kandidira neka dobro umrežena asocijacija, zamaskirana iza mirovnih i antiratnih labela. Takozvani Mirovni institut blisko surađuju s Documentom "Slovenke" Vesne Teršelić. Posao je odradila Brankica Petković, urednica "Medijske preže", uz prijevod Olge Vuković. Dolaze nam i druge "slovenske humanitarke". Nadnevka 18. ožujka 2014. u Zagrebu je gostovala Lana Zdravković s predavanjem: "Od državljana k človeku: boj proti o-drek-anju državljanstva kot življenje emancipatorne politike". U RH djeluje preko 50 tisuća udruga, koje nas godišnje koštaju milijarde kuna.
 
Vratimo se na činjenicu da je agresija Srbije i posrbljene JNA provedena nad RH i BiH i da hrvatske postrojbe, uključujući autonomni HOS, nisu ušle u Srbiju, niti su Srbiju granatirale i raketirale. Nešto slično vrijedi i na društvenom planu. Hrvatske institucije i društvene asocijacije ne upliću se u društveni život u Srbiji, Sloveniji i BiH, ali nam iz našeg okruženja dolazi nevjerojatna presija na planu zatiranja hrvatske nacionalne ideje, odnosno o-drek-anja hrvatskog identiteta. Dežulović, Pavičić, Jergović, Tomić i ostala visoko plaćena pera Jutarnjeg lista i EPH nametnuta su kroz prozirnu proizvodnju neukusnih "antiratnih" poruka, koje se na kraju razotkrivaju kao anticivilizacijske. Svi su ili Beograđani ili česti "gosti" u Beogradu, gdje se dokazuju kroz sramotne protuhrvatske izjave. Kakve su pogodbe učinjene glede ogromnog poreznog duga Jutarnjeg lista i EPH?
 
Zašto Dežulović previđa uzvišeni Titin drek?
 
Da bi europski novinari progutali udicu, već godinu dana vrti se tekst koji Borisa Dežulovića prezentira kao ratnog izvjestitelja iz Vukovara. Tko ne zna o kome se radi, drži da je Dežulović branitelj Vukovara. Kaže da je ušao u grad "na tenku JNA, s flašom rakije u ruci i četničkom zastavom u drugoj". Srbi nisu skužili da je hrvatsko đubre. "Starica je u tri mjeseca dva puta izašla iz skloništa. Kako, kako ste... Htio bih, u stvari, jednostavno pitati kako su vršili nuždu." Takve prostačke diverzije trebale bi dati uvjerljivost njegovom tekstu, a normalan čitatelj pita se čemu takvo izrugivanje od strane jednog Beograđanina. Je li ta "ratna reportaža" obična alijenacija, istovarena u Dežulovićevom stanu u Beogradu?
http://degiorgi.math.hr/~vsego/phun/dezulovic_rak/dezulovic-prkic.jpg
Boris Dežulović
 
U "tekstovima" alijena Dežulovića nalazite umotvorine "Izij govno!", "Kao da je pojeo govno!" i slične. Provokativni i neukusni Ante Tomić povremeno se upušta u nedopustivu alijenaciju, pa je neki pravednik vratio kantu dreka natrag, što je zanemarivo u odnosu na sav prosuti Tomićev izmet, ali nitko ne smeta Dežuloviću da napravi jednaku aluziju na sve te nesretnike koji su mjesecima mučeni u srbijanskim logorima, gdje nije dozvoljena bilo kakva alijenacija. Znamo zašto su branitelji Vukovara simbolički zatočeni u Stajićevu.
 
Nevjerojatno je da se Dežulović nije nikada zapitao gdje su i kako po "šumama i gorama naše zemlje ponosne" srali Josip Broz, Milka Malada, Pepca Maček i Jovanka Budisavljević. Nego, kako, kako je... Htio bih, u stvari, jednostavno pitati kako je sam Glavni štab obavljao nuždu? Kako je Partija prikrivala sva ta Titina govna? Tko je podizao nasip kada su se istovarali Stane Dolanc i Vladimir Bakarić? Kad bi njih dvojica stigla u CK, beogradska kanalizacija znala se zaštopati. Dežulović veli da je o ranjenicima na Neretvi pričao viceve. Kao i Tito, kada je zapalio preko Neretve i ranjenike prepustio neprijatelju. Time smo zapravo došli do naše zdravstvene reforme.
 
Što je to Ovčara? Jede li se to?
 
Pita nas to Boris Dežulović. Zašto bi djeca ikad trebala čuti za Ovčaru? Naravno da je objeda da je Siniša Kukić bio na Ovčari, u to zaista ne mogu povjerovati, ali neke "mirotvorce" trebamo ozbiljno provjeriti. Zašto hrvatska država financira školovanje djece aboliranih "pobunjenika" u Srbiji, gdje im naši susjedi usađuju supstancu koja je razarala Vukovar. Kao, trebamo određenu količinu školovanih velikosrba, koji će nas kvalitetno ugrožavati, i tako poticati da sačuvamo svoj hrvatski identitet. To je smješno za čuti, jer će se uvijek naći dovoljno velikosrba za novu agresiju na Hrvatsku.
 
Za Dežulovića je njegova "reportaža" o Vukovaru podsjetnik na Neretvu. Znali su udbaši kome je u Splitu dopušteno pričati viceve o ranjenicima. Svoju jugoslavensku poziciju Dežulović je izgradio na degutantnom izjednačavanju Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, što je bezobrazluk i u slučaju da su se Milošević i Tuđman zaista dogovarali u nekim pitanjima. Dežulović kuka da u ubijenom Vukovaru nema parade ponosa. Zašto živi u Beogradu koji ne dozvoljava parade ponosa? Dežulović u Vukovaru prepoznaje samo nekakav hrvatsko-srpski kontekst, bez da objašnjava kako se takav kontekst obnovio, bez da iskaže ključnu istinu: problemi su se produbili sa ekonomskom krizom.
 
Martin u Rim, Martin iz Rima
 
Kao u romanima Slavenke Drakulić, okupatori u Vukovaru ne pripadaju nekoj određenoj naciji. "Ugljenizirani kosturi kuća u potpuno razorenom i napuštenom Tovarniku, vojnici uz vatru, živi mrtvaci koji traktorima spašavaju krevete, ormare, knjige i svinje, babe koje guraju natovarene bicikle, drvoredi spaljenih stabala, uništeni tenk s velikim bijelim natpisom sitno 45, pa opet kolone vojnika, stotine napuštenih pasa, polja tužno obješenih kukuruza, oblaci, kiša, beskonačno veliko sranje." Takve smo opise čitali i u propagandnim tekstovima beogradske Duge: "Zidovi stoje, plafona nema. Krovovi su se povukli u nebo. Na oronulom zidu visi mrtav Žućko." Vukovar se srušio sam, zajedno s Jugoslavijom.
http://www.goli-otok.hr/res/Karta_2_malo.jpg
Polovica teksta otpada na prijepor iz 90-ih: je li najuži centar Vukovara trebalo konzervirati u porušenom stanju? Kao da je netko tražio da cijeli grad ostane porušen. Čudi se kako je netko mogao zamisliti ruševine kao spomenik, da bi na kraju konstatirao kako je Vukovar danas "konzervirana ruševina grada iz devedeset prve" koja ima funkciju "utjerivanja domoljublja u kosti". Dežulović nam natura svoju osobnu neosjetljivost glede tragedije Vukovara.
 
"Posve je svejedno tko je pobijedio u Domovinskom ratu" - tako glasi glavna Dežulovićeva "antiratna" poruka. Da bi nekako obranio takvu tvrdnju, kaže kako bi Vukovar jednako izgledao da je ostao okupiran. Nešto se mislim, možda je u pravu? Poklana Srebrenica u punini živi svoj novi život, jer je ostala pod okupacijom, u takozvanoj Republici srpskoj. Dežulović ne može shvatiti, ili se s tim ne miri, da je Vukovar prije agresije bio grad latinice, i da ne smijemo dozvoliti da to agresija promijeni. To bi afirmiralo fašizam.
 
Drže li Rusi do svog Vukovara?
 
Danas je jedan od simbola Staljingrada-Volgograda grandiozni panoramski muzej. U Trijumfalnoj dvorani izložene su originalne zastave, ratni trofeji i predmeti iz svakodnevne upotrebe, dokumenti i pisma branitelja grada. Svijet nije pitao za latinicu i prava manjina u SV, nego je donosio poklone, a među njima i Rodinove skulpture "Poljubac" i "Vjernost". Muzej "Sjećanje" nalazi se na mjestu na kojemu je zarobljen njemački feldmaršal Paulus. Na spomen-kompleks Mamajev kurgan i danas se uspinjete pješice. Idete alejom između topola, dolazite do Trga boraca na život i smrt, porušenih zidova, Jezera suza, Panteona slave, Majke koja oplakuje poginule i Majke Domovine, koja dominira nad gradom i nad Volgom. Na Ratničkom memorijalnom groblju postavljena je spomen-ploča s imenima 17 tisuća branitelja. Dodana je i pravoslavna crkva Svih Svetih. Sve ulične lampe koje su preživjele bitku ostale su spomenici. Jedino drvo koje je preživjelo Staljingradsku bitku ostalo je zaštićeno kao spomenik životu. Na obali Volge uređena je Aleja heroja.
 
Mir u Staljingradu nisu donijeli zahtjevi da se latinica uvede kao drugo pismo, a nikome u tom višeetničkom gradu ne pada na pamet postaviti pitanje višejezičnih naziva na rodoslovnoj osnovi. Fenomen je što se latinica u svijetu predstavlja kao ravnopravno srpsko pismo i što to teško dopire do malog mozga Borisa Dežulovića i do ušiju britanskih komisija. Kada presija velikosrba popusti, uskaču društveni arbitri, koje smo uglavnom naslijedili iz komunizma, a neke opskurne likove kreirao je strani faktor, dodjeljujući im međunarodne nagrade. Sve u funkcije poništavanja hrvatske prisutnosti i hrvatske suverenosti na ovome prostoru.         
 

Tvrtko Dolić 

N. Jurak protiv sebe je dobila predstavnike javnih poduzeća, donatore HDZ-a i medije

 
 
 „Pročitao sam jutros razgovor s N. Jurak.
Ona nema pameti.“
N.N.
“Ja nikada ne lažem, možda ponekad ne
govorim istinu, a to je puno pristojnije”.
Andrija Hebrang
 
Mnogi ni na dan danas nisu razumjeli Herbrangovu izjavu: “Ja nikada ne lažem, možda ponekad ne govorim istinu, a to je puno pristojnije”. Brzanjem na zaključak, Hebrangovu izjavu mnogi još uvijek smatraju dokazom da je Andrija Hebrang lažac. Hebrang zapravo samo tvrdi da on svjesno ne laže ali da, kao svaki pametan čovjek, ponekad prešuti istinu. Čini to svaka pametna i dobronamjerna osoba da bi izbjegala veće zlo ili kad predpostavlja da bi brutalna istina mogla nekomu nanijeti veliku štetu i bol. Čak se i od optužene osobe ne očekuje da kaže i ono što bi bilo protiv nje same. Prihvaća se i obrana šutnjom. Oni pak koji tvrde da uvijek govore istinu, sebe drže neprevarljivima, vjeruju da uvijek znaju što je istina a neki od njih mogu biti i sadisti koji uživaju u zlostavljanju drugih njihovim „istinama“.
http://www.dw.de/image/0,,5889391_4,00.jpg
Autor izjave: „Pročitao sam jutros razgovor s N. Jurak. Ona nema pameti“, otkriva obzirnu osobu. Bezobzirna osoba bi rabila svakodnevni govor te bi rekla: Pročitao sam jutros razgovor s N. Jurak. Ona je glupa baba. Kad se pročita cijeli razgovor s Nevenkom Jurak u nedjeljnom Večernjem listu, još ne znamo koliko je inteligentna ali s velikom sigurnošću možemo zaključiti da joj nije bilo pametno reći mnogo toga što je rekla. Novinarki  je odmah na početku razgovora otkrila da je tijekom 2002.i 2003. pokušavala naći posao, da joj se 2004. raspao brak, ostali nepodmireni krediti od 100.000 njemačkih maraka i 40.000 eura i  kuća pod hipotekom. Jer su joj policijski Uskok i Porezna uprava došli u ured Fimi medije već počektom 2010., znači da je za manje od 6 godina uspjela otplatiti dugove i zaraditi gotovo 15 milijuna kuna. To što je  nakon 5 godine istražnog postupka ostala bez tih 15 milijuna kuna, još ne znači da je ostala bez ičega jer kredite i hipoteku na kuću više ne spominje.
 
Krenulo joj je nakon što je za HDZ 2003. odradila neke marketinške poslove besplatno iako tada nije bil članica HDZ-a. Tek kasnije joj je Mladen Barišić donio pristupnicu pa se učlanila u HDZ ali ni kasnije nije bila aktivnom članicom stranke. Posve je razumljivo što i dalje potpuno vjeruje svemu što joj je Barišić govorio. Barišić joj je rekao da je razgovarao s premijerom Ivom Sanaderom te da je premijer rekao da će joj pomoći, ali i da ona mora pomoći njima. I to tako što će oni njoj pronalaziti poslove, a ona će s njima dijeliti svoju dobit.Taj prijedlog joj nije bilo čudan i ne bi bio čudan nikomu nigdje na svijetu. Tomu su se čudili samo licemjeri i članovi HDZ-a koji su imali već uhodane tvrke koje su mogle odraditi mnoge marketniške poslove za HDZ ali te poslove nisu dobivali.
 
Osim toga ona je vjerovala Barišiću a on joj je rekao da joj prenosi što je njemu rekao premijer. Ona sama nije imala nikakve kontakte sa Sanaderom. Na pitanje novinarke: “U trenutku kada krećete u poslove s državnim poduzećima, imate li ikakve kontakte sa Sanaderom?”, Nevenka Jurak odgovara: “Ne. Sa Sanaderom sam imala nekoliko susreta, na razini pozdrava. S njim me 2003. upoznao Mladen Barišić, kada sam njih dvojicu srela u gradu. Prvi službeni susret mene i Sanadera bio je 2003. kada sam u središnjici HDZ-a prezentirala našu ponudu za izbornu kampanju.”
 
N. Jurak odlučno odbacuje kukanje i grizodušje navodnih stradalnika  Sanaderova režima koji su tvrdili da nisu mogli odbiti poslovanje s Fimi medijom. “Na suđenju se čulo i da su državne tvrtke poslovale s vama jer je to po Sanaderovu nalogu od njih tražio Barišić. Jesu li direktori javnih poduzeća mogli odbiti poslovati s vama?, upitala je novinarka. “Naravno da su mogli, definitivno”, odgvorila je Nevenka Jurak. “Ti su ljudi imali funkcije i pristojne plaće. No nije mi jasno zašto su sve tako poslušno radili, kao što se čulo iz njihovih iskaza? Tko te može natjerati da radiš nešto što nije legalno, pa makar to bio i premijer? Uostalom, što im se moglo dogoditi osim da ih se premjesti negdje drugdje ili da im se smanji plaća? Da nisu htjeli, da nisu imali potrebu, nisu morali raditi sa mnom. Nisu morali to raditi ako nisu htjeli i željeli. Mogli su odstupiti sa svojih funkcija. Uostalom, svi oni, kada su na sudu svjedočili, iskazivali su da su bili zadovoljni poslom koji je za njih odradila Fimi medija.”
 
Protivno tvrdnjama da je N. Jurak iz javnih poduzeća izvlačila novac za sebe i HDZ, ona zapravo, vjerujući riječima Barišića, tvrdi da su Sanader i HDZ novac izvlačili od njene Fimi medije koje je ona pošteno zaradila radeći stvarne a ne fiktivne poslove za javna poduzeća. “Predsjednici uprava javnih poduzeća nazvali bi me da dođem u njihove urede. Upoznala bih ih s našim poslovanjem, a oni bi me tada uputili na službu marketinga ili prodaje. Oni bi rekli što trebaju, a mi bismo im predložili kako ćemo na najbolji način promovirati njihove proizvode. Kad bismo se dogovarali, uvijek bi nam napomenuli da se moramo držati budžeta za koje smo potpisivali godišnje ugovore. Osim toga, mi nismo bili jedina agencija koja je radila s javnim tvrtkama, takvih je agencija bilo dosta. Kada bi nam netko rekao da nema dovoljno novca za to što mi nudimo i pitao hoćemo li im spustiti cijenu, uvijek smo spuštali cijenu jer sam znala da taj posao ide u kontinuitetu te da je to pristojna zarada.”
http://www.jutarnji.hr/multimedia/archive/00240/jurak_240656S1.jpg
Ako predsjednici uprava javnih posuzeća nisu imali problema sa svojom savjesti od nje naručivati poslove te s njom pregovarali i o cijeni, što je to što je tako strašno u postupanju Nevenke Jurak? Koji to pojedinac ili poduzeće ne bi prihvatilo takav način ugovaranja poslova? Nevenka Jurak otkriva, što članovi stranke sigurno nikad prije nisu čuli, da su preko nje išle i donacije stranci. Ona više ne zna pravo koliko je novaca donirano stranci jer ih nije ni brojila. “Kažete da niste brojili novac. Kako ste onda znali koliko novca trebate dati HDZ-u?, upitala ju je novinarka. “Sistem vam je bio sljedeći: na kraju mjeseca izvukle bi se fakture i navelo bi se što smo sve Anita i ja radile, kakvi su nam bili troškovi. Kada bismo sve pregledale, ostala bi, primjerice, dobit od oko 500.000 kuna. Njezina provizija bila je 20 posto, što znači da je meni ostajalo 400.000 kuna. Moja provizija bila je 15 posto, a taj sam novac stavljala na svoj račun i nisam ga trošila. Od ostatka bih platila plaće radnicima, sve poreze i doprinose te troškove. Ono što je ostajalo išlo je HDZ-u. Napisala bi se fiktivna faktura za Onidu, a Dimić bi rekao koliko novca može dignuti, od 100.000 do 300.000 kuna. Potom bi novac podigao, dao ga Aniti, ona bi ga prebrojila jer sam se ja naprosto od tog novca ježila. Novac bi potom u žutoj kuverti zavezanoj gumicom dala meni, a ja sam ga odmah predavala jer ga nisam htjela imati kod kuće.”
“Predavali ste ga gospodinu Barišiću?”, pita novinarka.
“Samo gospodinu Barišiću”, kaže N. Jurak
“A on ga je predavao dalje kako mu je Sanader rekao?”, nastavlja novinarka.
“Da, ali Barišić i ja o tome nikada nismo razgovarali. To me nije zanimalo. Samo sam mu govorila da me strah, da tako više ne mogu jer tome nema kraja”, odgovara N. Jurak.
 
Novinarka odnekud izvalači informaciju o 15 milijuna koje je navodno Barišić odnio Sanaderu. “Je li vam Barišić rekao da je Sanaderu odnio 15 milijuna kuna?, pita novinarka. N. Jurak to ne zna:” Govorio je općenito da mu nosi novac.” Kada i koliko je novac nosio, to N. Jurak ne zna. Iz njezine priče proizlazi i ona to izričito tvrdi da je dio njenog zarađenog novca, na poslovima koje je odradila Fimi medija, završio u HDZ-u “a ne novca iz javnih poduzeća kako se stalno navodi u medijima.” Nevenka Jurak ma koliko bila inteligentna, u razgovoru za V.L., pokazala se nepametnom. Razumljmivo je to što ona sve vjeruje Barišiću drugi mu nisu dužni vjerovati na riječ. A čak se i za dobivanje partizanske mirovine tražilo dva svjedoka. Ako je od njezine zarade, nakon što je podijelila plaće, uzela sebi i Aniti provizije, platila poreze, ostatak išao HDZ-u i Sanaderu, onda su HDZ i Sanader dobivali daleko manje novca nego što bi ga dobivali da su novac izvlačili iz javnih poduzeća a to se stalno ponavljalo u medijima.
 
Koliko je donatora HDZ-u preko N. Jurak uplatilo novac, ona sama ne zna. Ne zna ni koliko je tog novca bilo. Može se pretpostaviti da barem neki od njih nisu bili sretni kad su pročitali preko koga je taj novac navodno išao HDZ-u i Sanaderu. Ako je Nevenka Jurak očekivala da će svojim razgovorom u javnosti naići na razumijevanje, grdno se prevarila. Protiv sebe dobila je ne samo one koji svoju radost nalaze u tuđoj hudoj sudbini nego i predstavnike javnih poduzeća koji su od nje naručivali poslove, donatore HDZ-a, medije koji su tvrdili da su Sanader i HDZ izvlačili novac iz javnih poduzeća a na čistinu je izvukla čak i svog prijatelja Barišića. O njemu su i prije nego ga je Sanader postavio glavnim blagajnikom HDZ-a, kružile loše glasine. Nekoć se u višim razredima klasičnih gimnazija brusila logika a u anglosaksonskom svijetu “clear thinking” – bistro razmišljanje. Razgovor N. Jurak mogao bih poslužiti srednjoškolskim profesorima za vježanje studenata u logici i razlici između inteligencije i pameti.
 

Zrinko Horvat

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Nedjelja, 20/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1480 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević