Get Adobe Flash player
Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Krešo Beljak žaluje zbog malo Udbinih likvidacija...

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Plenković je pokušao promijeniti narod i HDZ i zato gubi...

Koga li smo mi to izabrali!?

Koga li smo mi to izabrali!?

Milanović: "Moji su preci Srbe branili od ustaškog...

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Protuzakonito i diktatorsko izbacivanje ljudi iz...

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Lepa Brena i SDSS napunili Arenu...

  • Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:56
  • Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:51
  • Koga li smo mi to izabrali!?

    Koga li smo mi to izabrali!?

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:45
  • Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    srijeda, 15. siječnja 2020. 09:58
  • Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:41

Masoni: Ivan Ribar, Krleža, Pijade, Andrić, Bakarić, Kardelj, Đilas, Krajačić, Tripalo, Krklec...

 
 
Točno na dan komemoracije najvećeg genocida nad hrvatskim narodom u Blaiburgu, 17. svibnja, u Fažani su se okupili „aveti prošlosti“ da proslave rođendan nalogodavcu bleiburškog pokolja. Proslava rođendana Josipa Broza Tite, kao vrhunac perverzije tzv. bratstva i jedinstva u Jugoslaviji, proslavljala se od 1957. godine od kada je na prijedlog slavljenika 25. svibanj, kao Dan mladosti, postao najveći državni blagdan. Uz „štafetu mladosti“, koju je imao čast prvi uručiti Titu predsjednik centralnog komiteta N.O.J., Miko Tripalo, „ushićena“ mladež cijele Jugoslavije poput rimskih gladijatora pozdravljala je svoga cezara. Danas se ta svetkovina preobrazila u „bal vampira“.
http://www.vreme.com/gallery/1154247_ivan_if.jpg
Ivan Ribar
 
Tog dana je znakoviti falusoidni predmet s đavoljim simbolom pentagramom stigao iz Izole u Hrvatsku u organizaciji dvanaest kulturnih društava „Tito“ iz Istre koji navodno u svojim redovima imaju oko 1500 članova. U Fažani se uz zvukove harmonika, plesanja srpskih kola i mahanja jugoslavenskim zastavama moglo čuti kako taj bizarni falusoid daje toplinu u srca svih generacija „naših“ naroda i narodnosti, kako je Titin put bio put demokracije, blagostanja, razumijevanja, mira, velike ljubavi, sigurnosti i ostalih doskočica da se pobljuješ! Dio ove „vampirske“ opskurne skupine nakon „istarske seanse“ krenuo je s falusoidom dalje, put Rijeke, Karlovca, Zagreba, Osijeka, Vukovara… Vrhunac groteskne deluzije održan je 24. svibnja u Kumrovcu pred nekoliko tisuća „narkotiziranih“ spodoba. Jasno, nikome iz političke svite niti iz sluganskih medija nisu smetali simboli zloćudnog komunističkog sustava za razliku od Bleiburga gdje se „mikroskopom“ traži neki ustaški znak. Ceremonijal „vampirske supkulture“ završio je 25. svibnja u Kući cvijeća u Beogradu…
 
Tko je onda taj mrtvac iz Kuće cvijeća? Titin životopis izaziva jezu. Ne samo da je prepun kontradiktornosti, već je sablažnjujući i zastrašujući. Istina, previše je u njemu protuslovlja i nejasnoća da bi se u sve moglo točno pouzdati.  Je li Tito bio Hrvat, Židov, Nijemac iz Mađarske, Mađar, Čeh, ili je iz obitelji Ambroz koja je živjela u Međimurju blizu mađarske granice, možda je i manje bitno. Važno je to da je taj sebeljubivi egocentrični egoist nanio najveću patnju i zlo hrvatskom narodu, da je njegov revolucionarni put ispunjen truplima hrvatskih domoljuba, da je iza njega ostala duhovna i materijalna bijeda, strah, progoni i smrt. Postoji li uopće u povijesti čovječanstva čovjek koji je nanio toliko zla vlastitom narodu? Stoga, ne treba odbaciti niti one hipoteze koje upućuju na zamjenu njegovog identiteta, jer lakše je povjerovati da je taj tiranin kao stranac „blagoslivljao“ kolone smrti hrvatskih nesretnika na Križnim putima i tisućama grobišta diljem Jugoslavije, u kojima su se našli i preko šest stotina  katoličkih svećenika, redovnika, redovnica i bogoslova.
 
O njegovim djelima i nedjelima mnogo je napisane literature kao što mu je i autor ovog teksta posvećivao veliku pozornost u svojim knjigama. Posebice su ove godine u  „Brozovom mjesecu“ – svibnju mnogi hrvatski narodoljubi, povjesnici i intelektualci pisali na hrvatskim portalima o svakojakim zvjerstvima kojima je Broz bio nalogodavac. Bilo je tu i izvrsnih članaka. Međutim, o bitku Brozove genocidnosti, o genezi zla tog izopačenog uma, odnosno o njegovoj svezi s anglosaksonskom masonerijom ništa nije rečeno. Masonerija je bila Brozova životna pratilja, vodilja, uzdanica i zaštitnica, a on klon njenog projekta. Iz tog „đavoljeg valcera“ rodila se je i jedna od najvećih svjetskih opsjena u povijesti čovječanstva: Pokret nesvrstanosti. Stoga, podsjetimo se tog važnog segmenta Titinog djelovanja.
http://tacno.net/wp-content/uploads/2012/10/titokrleza.jpg
Miroslav Krleža i Josip Broz
 
Istina, ne postoji niti jedan službeni dokument o pristupanju Josipa Broza Tita ni jednoj masonskoj loži. Međutim, očito je da je Tito bio visokorangirani mason, i da je cijeli njegov život bio simbioza metafizike masonstva i zlokobnog komunizma kao čeda masonstva. Prema tvrdnjama nekih njegovih suradnika, Tito je već prigodom posjeta Africi 1920. godine bio primljen u masonsku ložu. Dvadesetih godina prošlog stoljeća, potvrđeni su sasvim određeni kontakti Tite sa slobodnim zidarima iz zagrebačke zakutne Velike lože Libertas, što je na kraju i prouzročilo da ga na Bombaškom procesu 1928. godine brani upravo istaknuti član lože Libertas,odvjetnik Ivo Politeo. Osim toga „slučaj je htio“ da i sudski proces vodi hrvatski mason Stjepan Bakarić, otac hrvatskog zločinca i komunističkog „Budhe“, Vladimira Bakarića. Tito je na procesu imao određenu zaštitu od Bakarića i mogao je priznati ono što nitko nije smio - da je član Komunističke partije Jugoslavije.
 
Mnogi su skloni tvrdnji da je Tito bio član švicarske lože Alpina, u koju ga je uveo ugledni židovski mason, Henry Haas, otac Titine supruge, Herte Haas. Henry Haas se rodio u Grazu, bio je mariborski
odvjetnik, utemeljitelj Esperantskog društva Maribor, kao i član austrijske tajne službe Abwher. U to vrijeme je navodno i Tito radio za Abwher. Tito je kao višestruki agent od 1934. godine radio i za britansku obavještajnu službu MI6, u koju ga je uveo Vladimir Velebit, kasnije poznati jugoslavenski diplomat i general. Tu definitivno prestaju sve dvojbe o Titinom članstvu u masonskom bratstvu, poglavito na posijano sjeme velikog budućeg izniklog prijateljstva između Tite i jednog od najutjecajnijih masona XX. stoljeća, Winstona Churchilla.
 
Toj tvrdnji najbolje idu u prilog događaji neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Jugoslavenski masoni dočekali su s uhićenjem komunističku Jugoslaviju, vjerujući kako će Tito uspjeti ostvariti njihovu trajnu opsesiju, uništiti Rimokatoličku Crkvu i stvoriti Hrvatsku starokatoličku crkvu odvojenu od Vatikana. Na Titu su gledali kao na najvećeg uma s južnoslavenskih prostora, većeg i od Strossmayera. Stvorena je zajednička fronta komunističke vladajuće klike i jugoslavenskih masona. Stoga je razumljivo da je za predsjednika Narodne skupštine FNRJ izabran bivši predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, visokopozicionirani predratni mason dr. Ivan Ribar. U najužem komunističkom državnom vodstvu, osim Josipa Broza Tite, također apsolutnu dominaciju imaju masoni, od kojih su mnogi prije rata obnašali zapažene dužnosti: Mojsije Pijade, Ivo Andrić, Viktor Novak, Vladimir Bakarić, Koča Popović, Edvard Kardelj, Milovan Đilas, braća Dizdarević, Josip Vidmar, Vladimir Ribnikar, Džemal Bijedić, Vladimir Velebit, Oskar Davičo, Ivan - Stevo Krajačić, Vasa Čubrilović, Srđan Prica, Miko Tripalo, Gustav Krklec, Miroslav Krleža i mnogi drugi.
 
Kad su komunisti na čelu sa strahovladarem Titom došli na vlast u N.R. Hrvatskoj, likvidirali su golemu većinu uglednih intelektualaca, akademika, sveučilišnih profesora i svih onih koji su svojim znanjem i ugledom odskakali od komunističkog idealtipskog čovjeka. Zbog navodne kulturne suradnje s okupatorom, došao je na red i osvjedočeni neprijatelj masonstva u Hrvatskoj, nadbiskup Alojzije Stepinac. Pogaženom i osramoćenom hrvatskom narodu trebalo je istrgnuti i njegovu zadnju uzdanicu, duhovnu okrepu, koju je nalazio u svom voljenom nadbiskupu. Javnosti je dobro poznat ultimatum najvećeg hrvatskog herostrata, Tite, upućen nadbiskupu Stepincu o nužnom odvajanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana.
 
Na taj način, stvaranjem samostalne Hrvatske katoličke crkve sa svojim vjerskim poglavarom neovisnim od Vatikana, ostvarile bi se masonske tlapnje i snoviđenja. Katolička Crkva bi poput Srpske pravoslavne crkve postala državna crkva, jedan vid neformalnog ministarstva, pod izravnim utjecajem Titovog režima. Daljnji tijek bi nezaustavljivo vodio u približavanju tih Crkava, a tako i završno sjedinjenje hrvatskog i srpskog naroda u jedan jugoslavenski (sinonim za velikosrpski) narod. Ono što se nije usudio kralj Aleksandar pod pritiskom masonstva, niti druge vlade Kraljevine Jugoslavije poslije njega, osmislio je Titin laboratorij, stvorivši novu „genetsku vrstu“, Jugoslavene.
http://www.pravda.rs/wp-content/uploads/2013/10/Tito-Kuca-cveca.jpg
Budući je Katolička Crkva ostala vjerna nadbiskupu Stepincu i rimskom Papi, raskrčio se put Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je nastavila svoje poslanje iz doba Kraljevine, poslanje velikosrpske dominacije. SPC je ponovo postala povlaštena državna crkva, saveznik komunističkih zločinaca i velikosrpskih ideologa pod masonskom krinkom jugoslavenstva. Za nju je, kao i za angloameričko masonstvo, između jugoslavenstva ivelikosrpstva stajao znak jednakosti. Najbolje to vidimo u jednom članku njenog službenog glasila Pravoslavljaod 22. siječnja 1970. godine koji govori o Svetom Savi: „I mi, kao Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mučimo kako da ujedinimo i duše njihovih stanovnika. Sve je slično, samo što je danas mnogo veće nego u vreme Stevana Nemanje. Nemanja je od Rašana, Zečana, Humljana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas težimo da se po vremenu od Srba, Hrvata i Slovenaca, i mnogih drugih, stvori jedna veća, jedinstvena jugoslovenska celina.“
 
U javnosti se međutim premalo govori kako je monstruozni proces protiv nadbiskupa Stepinca vođen isključivo radi toga što Stepinac nije prihvatio Titin ultimatum o raskidu svake sveze Crkve u Hrvatskoj sa Svetom Stolicom. Da je kojim slučajem nadbiskup realizirao tu masonsku opsesiju, postao bi hvaljen i slavljen od komunističkih vlastodržaca upravo onako kako je rekao Milovan Đilas: “...Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima. Mi bismo ga do oblaka uzdigli“. Nadbiskup Stepinac, koji je dobro znao da je masonstvo najveći neprijatelj hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi, a da je komunizam duhovno čedo masonstva, nije izdao svoja načela i nije se pokorio Titinom bjesomučnom ultimatumu. Zato je morao biti uklonjen!
 
Razvidno je, da vodeći jugoslavenski komunisti nisu bili ujedno i slobodni zidari pod izravnim patronatom britansko - američkog masonstva, već isključivo marksistički ateisti, osnovni bi im cilj bio, kao i u Staljinovoj Rusiji, uništiti svaku Crkvu, a ne samo Rimokatoličku. Jugoslavenska masonsko-komunistička strahovlada okomila se isključivo na Rimokatoličku Crkvu! Osim toga, Staljin, koji se je odmetnuo od masonstva, sovjetske je masone poslao u Sibir, dok ih je Tito vješto ukomponirao, kako u vanjsku politiku, tako i u domaći politički preodgoj.
 

Mladen Lojkić (Korišteni dijelovi iz knjiga: Masoni i okultisti i Masoni protiv Hrvatske)

Milan Kujundžić je propustio svoje prilike

 
 
Čuveni Belgijac Victor D'Hondt skrivio rezultate izbora za EU parlament, ali ne svakome koji se pojavio sa svojom listom, ali Savezu za Hrvatsku izgleda svakako, kako se reagira iz njihova stožera, a posebno iz Stožera Zavjeta za Hrvatsku, kao članice Saveza. Gospodo, treba imati na umu kako je to moglo biti i obratno, tj. da je 41,42 % birača glasovalo za Savez za Hrvatsku, a za HDZ i njegove partnere tek 6,88 % onda bi dioba glasova po D'Hondtu išlo Savezu i SDP-u s partnerima. A da se to ne bi događalo, lipi naši lijevi, desni i ostali, borite se da se izmijeni izborni zakon, a ne napadati vjetrenjače nekakvim inženjeringom.
http://www.hsp.hr/wp-content/uploads/2014/02/savez-za-hrvatsku-logo.jpg
Po meni, najveći krivac neprolaska određenih kandidata odnosno lista je politika nositelja tih lista i pojedinaca. Pri osnivanju stranke Hrvatske zore, u mojim objavljenim člancima, prorokovao sam neprolazak njihovih kandidata na prvim izborima. A evo to je za njih prvi izbor za EU parlament. A sad kažem, ne prorokujem, kako je lako moguće da se to dogodi i na sljedećim izborima za Sabor odnosno za predsjednika RH. Tu ne treba dar prorokovanja za pogoditi istinu. Naime, vidljivo je kako su prolazili i prolaze osnivači novih stranaka, a koji su bili kandidati na izborima u svojim bivšim strankama, tj. izgubljenim izborima.
 
Da je dr. Milan Kujundžić pobjedio na stranačkim izborima za predsjednika HDZ-a makar s jednim glasom više od Karamarka, ne bi bilo problema za istoga, kao što je ovaj problem na izborima za EU parlament. Ali, budući da je izgubio izbore u HDZ-u sa sto i jedanaest glasova manje od Karamarka onda je riječ o gubitku ili porazu. Nositi se s porazom, pozitivno, pa ostati u stranci bio bi znak da je taj ljubitelj svoje stranke kojoj je zamalo postao predsjednik. Ali netko hoće biti predsjednik pa makar u drugoj varijanti; onda mu ne preostaje nego da osnuje svoju stranku i kroz nju dokaže svoju ljubav prema Hrvatskoj kao predsjednik, a ne kao poraženi u stranci koju sada ocrnjuje, da je njoj kao i onoj lijevoj vrijeme prošlo.
 
Da, ipak je u pravu gospodin Kujundžić: HDZ-u je prošlo vrijeme u kojoj je isti bio član, ali samo za njega i njegove sljedbenike. Upravo o tome može se pročitati u objavljenom članku u Hrvatskom fokusu, kao i o onoj čuvenoj  (kao Kujundžićevoj) izreci, glede Tita: povijest povjesničarima (portal Hrvatski fokus, 2. kolovoza 2013.). No, ovdje ću kratko ponoviti (citirati), a riječ su iz intervjua kojeg je gospodin Kujundžić dao Hrvatskom tjedniku 18. srpnja 2013, ispred Ivice Marijačića: Vrlo ugledni novinar gospodin Marijačić je postavio pitanje: „Što biste Vi napravili s imenom jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tite, čije ime nosi trg u Zagrebu?“
 
Odgovor gospodina Kujundžića: „Josip Broz Tito stvar je povijesti. Povijest ostavimo povjesničarima. Nemojmo to narodu nametati, moramo se baviti time kako zaposliti ljude, kako zaustaviti iseljavanje naše djece, a Josipa Broza, Antu Pavelića i sve ostale ostavimo u tužnu hrvatsku povijest gdje se time trebaju baviti povjesničari, iz toga moramo nešto naučiti. Naučiti da su bili ljudi koji su činili i neke korisne stvari, ali, na žalost, i neke štetne, te ne živjeti više u tome svijetu i ne stavljati to u prvi plan“.
 
Da, da pustimo maršala Titu na trgu u Zagrebu ispred HNK i njegove zločince (udbaše), da i dalje veličaju njegovo ime i da nekažnjeni žive silovatelji u Vukovaru smijući se svojim žrtvama u prolazu! Pustimo udovice žrtava iz Bleiburga, pustimo prognane iz Zrina, Boričevca, Španovice i one po jamama u Sloveniji, Hrvatskoj do Makedonije, neka ih povjesničari pronađu i utješe! Ah, da ne nabrajam zulume Titinih nasljednika, koji hapse i bacaju na psihijatriju (jer Goli otok ne funkcionira) ljude koji se ne sviđaju režimu. Pustimo ih da se mladež iseljava! Pustimo ih da rasprodaju vrijedne nekretnine i da ljude tjeraju sa posla i ne zapošljavaju sposobne za rad! Pustimo ih da 100posto povećaju cijene, tamo gdje se sjete!
 
Pa eto, pustili ste gospodine Kujundžiću Titu povjesničarima, a Hrvatskoj, koju Tito nije mogao smisliti da bi mogla postati država, a lakše mu je bilo zamisliti Savu kako teče natrag prema svom izvoru; po njegovim nasljednicima izgleda sve otiče niz Savu prema Beogradu, centru balkanske regije, kao što su nekoć tekli leševi (žrtve) partizanskih ubojica iz i oko Jasenovca nakon 9. svibnja 1945. pa iz kroz lipanj iste godine. I tako sve do 1953.! Čak imamo i osuđenika, našeg branitelja, iz Domovinskog rata (Veljko Marić), tamo u pravcu gdje teče Sava, tj. preko naše granice, a koju je Tito uskratio za neke naše teritorije sve od Šida do hrvatskoga Zemuna (1946.). Pa mogu reći, da je to vrhunski uspijeh 6,88 % glasača. Da, prepoznali su vrijednost izreke: Povijest povjesničarima, a maršal Tito trgu HNK u Zagrebu!
 

Nikola Bašić, Vis

I ova aktualna vlast protiv istine o likvidacijama stotina tisuća Hrvata na Bleiburgu i kasnije

 
 
Istraživati pokolje u Bleiburgu za vrijeme Titine Jugoslavije značilo je „gledati smrti u lice“ jer je zloglasna UDBA likvidirala diljem Svijeta svakog istražitelja do kojega je uspjela doprijeti. Svi preživjeli svjedoci živjeli su u strahu, iako su uredno vođeni samo pod brojem, u pismohrani hrvatske emigracije. Hrvatski kontroverzni povjesničar dr. Krunoslav Draganović napravio je više od stotinjak takvih svjedočanstava i najzaslužniji što su prva istraživanja objavljena u Buenos Airesu pod nazivljem La Tragediade Bleiburg, za koja je ugledni hrvatski publicist Ivo Bogdan napisao opširni predgovor. No kako je dr. Draganović odjednom „tajanstveno nestao“ iz emigracije, tako je Ivo Bogdan na zvjerski način ubijen od strane UDBE 18. kolovoza 1971. godine. U daljnjim istraživanjima sudjelovali su Ivo Rojnica, Franjo Nevestić, Vinko Nikolić itd.
http://www.24sata.hr/image/predsjednik-sabora-boris-sprem-umro-jutros-u-bolnici-504x335-20120939-20120930091026-355e386b45d50e64a2d62744baff9167.jpg
Boris Šprem - čovjek koji je proveo sramnu odluku o tomu da Sabor ne bude pokrovitelj komemoracija na Bleiburgu
 
 
Dio svjedočanstva svjedoka br. 26 kojega su spasili bugarski vojnici kaže: „U onom času čuo sam pucnjavu strojnica i automatskih revolvera, jauk i poziv u pomoć. Kad sam se malo pribrao od trešnje u kamionu, čuo sam viku: 'Neka sađu prva trojca i ostali neka čekaju'. Čim su prvi iskočili, dočekali su ih batinama, palicama, udarcima nogu, lupali su ih po glavi, po licu i u želudac tako okrutno, da nisam više mogao gledati tu strahotu. Nekima su oči iskakale iz raspolovljene lubanje. Među krvnicima bilo je malodobnika od 12 i 15 godina, žena i naoružanih civila. Usupnut ovim strašnim prizorom, nisam odmah ni primjetio jedan jarak od 3 metra duljine i 4 širine, a da mu se nije moglo vidjeti kraj ni s lijeve ni s desne strane. Bio je zatrpan do polovice leševima po trojce svezanih, jednih preko drugih, isprevrtanih, izobličenih, a nekima je manjkala polovica glave, goli. Neki su ležali u dnu jarka, zatrpani s 5 ili 6 redova ubijenih, i jaukali: 'Ubijte me, jer sam još živ.' Krvnici su se cinički rugali: 'Mi nikoga ne ubijamo, mi želimo da svi žive'. Bio sam zaprepašten. Prva trojica, koju sam pratio u kamionu, bili su napola mrtvi. Donijeli su ih na rub jarka. Zatim drugu trojicu, i tako redom. Neki, još uvijek pri svijesti, klicali su: 'Živjela Nezavisna Država Hrvatska'. Neki su molili: 'Bože moj, Isuse i Marijo, pomozite mi'. Među krvnicima došaptavanja,ruganje i smijeh. Ozada su ih turali na rub jarka. Tamo su čekali krvnici, naslonjene noge na leševe. Jedan daje nalog: 'Pucaj'. Krvnici pucaju u zatiljak i u isto vrijeme guraju u jarak na druge leševe. Tako su se redom ispražnjavali kamioni dan za danom...
 
Morao sam, s drugom trojicom napuniti pištolj zapovjednika bataljona, Božidara Minića. Punili smo pištolje za njega. On je brojio metke, i navečer je izjavio, da je bio ubio 2040 ljudi. Vidjevši to, politički komesar, Petar Milenković, pohvalio se je da je on bio ubio oko 400 osoba, a njegov zamjenik Petar Kundak je nadodao: 'Moj zapovjedniče, ja ni manje ni više nego dvaput toliko.'“[1]
 
Što se dogodilo s četnicima kojima je Pavelić osigurao siguran koridor i koji su se također predali Britancima? Oko 20 000 negdašnjih četnika (koji nisu oslobođenjem Srbije prešli u partizane) Britanci su zarobili i niti jednog nisu vratili Titovim partizanima (niti jedan poslije rata nije bio izručen Jugoslaviji, niti se ikome sudilo za ratne zločine), već su ih zadržali u logoru u Eboliju, u Italiji. Iako su četnici (pripadnici Srpske državne garde Milana Nedića, fašističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića itd.) službeno svrstani kao „neprijateljsko osoblje“, oni su se u britanskim odorama slobodno kretali u logoru te su kasnije bili raspoređeni diljem Italije.
 
Nakon rata, veći dio njih je zatražio utočište u Velikoj Britaniji, tako da su i službeni britanski podatci iz 1951. godine registrirali 9264 nastanjena muškarca iz Jugoslavije i svega 1992 žene, što jasno dokazuje tko su bili ti novi stanovnici Velike Britanije. Naseljeni četnici u Britaniji osnivaju svoju tiskaru te u izdanjima Iskra Press čitavo poslijeratno vrijeme objavljuju hvalospjeve srpskom četništvu. Britansku vlast to nimalo ne smeta, već sasvim suprotno, biološke nasljednike tih četnika (sada pod engleskim imenima) upravo koriste u svojim „mirovnim misijama“ kao pregovarače i tumače tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. (96. Carole Hodge: Srpski lobi u Velikoj Britaniji, Stih, Zagreb, 2006., str. 12. i 93.)
http://hu-benedikt.hr/news/wp-content/uploads/2012/05/_1particernici.jpg
SDP, HNS i IDS se stavili na stranu ovih protuhrvatskih elemenata tijekom Drugoga svjetskog rata
 
Mogli bi pisati o tisućama takvih svjedočanstva, o statističkim podacima koje neumoljivo govore da je u Titovoj Jugoslaviji od 1945. god. svakog dana u prosjeku ubijeno po 30 Hrvata, a i o trideset tisuća političkih procesa. Što to vrijedi kada je Hrvatska još uvijek gluha na osudu najvećeg zločinačkog režima u povijesti čovječanstva. I vladari svijeta odrekli su svoga čeda komunizma, tako da je i Europski parlament 2006. godine donio Rezoluciju br. 1481 o komunizmu i osudio komunizam kao zločinačku ideologiju. Europski parlament je zatražio istragu i osudu svih komunističkih zločina što su prihvatile gotovo sve bivše komunističke zemlje, a danas članice EU (Poljska, Rumunjska, Bugarska, itd.). Prihvatila je istragu komunističkih zločina i Rusija osnovavši Komisiju za utvrđivanje Staljinovih zločina. Što se u Hrvatskoj događa? Ništa, osim što su komunistički zločinci postali antifašisti. Paradoks je taj što su upravo ti novostvoreni antifašisti zbog „alergije“ na hrvatsku državu, a osobito na pridjev hrvatski, postali najveći zagovornici ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a u njoj će  morati položiti račune za svu svoju zločinačku prošlost prema državi  koja im je sada toliko mrska.
O genocidu i masakru na Bleiburgu i koloni uplašenih nesretnika dugoj pedeset kilometara u slobodnoj Hrvatskoj se dosta pisalo, ali još uvijek istraživački nedovoljno. Kako su na taj zločin gledali njegovi sudionici, britanski časnici, govore dva primjera. Brigadir Scott je u svoj dnevnik 15. svibnja 1945. godine zapisao: „U Bleiburg sam stigao u 12.30 i provozao se okolicom. Činilo se da se nepovezani zvukovi puščane paljbe razliježu u različitim smjerovima, ali mislim da se radilo samo o junačenju tako dragom Jugoslavenima i, na sreću, po pravilu, sasvim bezazlenom.“ Teško je povjerovati koliko je mržnje i ironije u tom britanskom časniku jer je u službenom dokumentu zapisao kako su Jugoslaveni samo bezazleno pucali i nisu ubijali Hrvate. Scottov kolega, zapovjednik velških gardista, pukovnik Robin Rose-Price, ipak je napisao nešto drugačije u svoj ratni dnevnik: „Divan dan. Započinje evakuacija Hrvata. Primljena zapovjed zloslutne dvoličnosti, tj. izručiti Hrvate njihovim neprijateljima, odnosno Titu u Jugoslaviju, pri čemu ih ostaviti u uvjerenju da idu u Italiju.“[2]
S druge strane je ugledni austrijski tjednik Die Furche zabilježio kako se dr.
 
Vladimir Bakarić, tada predsjednik Narodne Republike Hrvatske, hvalio kako je engleskom časniku poklonio jedan Packard u znak zahvalnosti što je izručio hrvatsku vojsku komunistima. Istraživati pokolje u Bleiburgu za vrijeme Titove Jugoslavije značilo je „gledati smrti u lice“ jer je zloglasna UDBA likvidirala diljem Svijeta svakog istražitelja do kojega je uspjela doprijeti. Svi preživjeli svjedoci živjeli su u strahu, iako su uredno vođeni samo pod brojem, u pismohrani hrvatske emigracije. Hrvatski povjesničar dr. Krunoslav Draganović napravio je više od stotinjak takvih svjedočanstava i najzaslužniji što su prva istraživanja objavljena u Buenos Airesu pod nazivljem La Tragediade Bleiburg, za koja je ugledni hrvatski publicist Ivo Bogdan napisao opširni predgovor. No kako je dr. Draganović odjednom tajanstveno nestao iz emigracije, tako je Ivo Bogdan na najzvjerskiji način ubijen od strane UDBE 18. kolovoza 1971. godine. U daljnjim istraživanjima sudjelovali su Ivo Rojnica, Franjo Nevestić i dr., a osobio Vinko Nikolić.
http://devetkomentara.net/files/images/cambodia.jpg
Dio svjedočanstva svjedoka br. 26 kojega su spasili bugarski vojnici kaže: „U onom času čuo sam pucnjavu strojnica i automatskih revolvera, jauk i poziv u pomoć. Kad sam se malo pribrao od trešnje u kamionu, čuo sam viku: 'Neka sađu prva trojca i ostali neka čekaju'. Čim su prvi iskočili, dočekali su ih batinama, palicama, udarcima nogu, lupali su ih po glavi, po licu i u želudac tako okrutno, da nisam više mogao gledati tu strahotu. Nekima su oči iskakale iz raspolovljene lubanje. Među krvnicima bilo je malodobnika od 12 i 15 godina, žena i naoružanih civila. Usupnut ovim strašnim prizorom, nisam odmah ni primjetio jedan jarak od 3 metra duljine i 4 širine, a da mu se nije moglo vidjeti kraj ni s lijeve ni s desne strane. Bio je zatrpan do polovice leševima po trojce svezanih, jednih preko drugih, isprevrtanih, izobličenih, a nekima je manjkala polovica glave, goli. Neki su ležali u dnu jarka, zatrpani s 5 ili 6 redova ubijenih, i jaukali: 'Ubijte me, jer sam još živ.' Krvnici su se cinički rugali: 'Mi nikoga ne ubijamo, mi želimo da svi žive'. Bio sam zaprepašten. Prva trojica, koju sam pratio u kamionu, bili su napola mrtvi. Donijeli su ih na rub jarka. Zatim drugu trojicu, i tako redom. Neki, još uvijek pri svijesti, klicali su: 'Živjela Nezavisna Država Hrvatska'. Neki su molili: 'Bože moj, Isuse i Marijo, pomozite mi'. Među krvnicima došaptavanja, ruganje i smijeh. Ozada su ih turali na rub jarka. Tamo su čekali krvnici, naslonjene noge na leševe. Jedan daje nalog: 'Pucaj'. Krvnici pucaju u zatiljak i u isto vrijeme guraju u jarak na druge leševe. Tako su se redom ispražnjavali kamioni dan za danom...
 
Morao sam, s drugom trojicom napuniti pištolj zapovjednika bataljona, Božidara Minića. Punili smo pištolje za njega. On je brojio metke, i navečer je izjavio, da je bio ubio 2040 ljudi. Vidjevši to, politički komesar, Petar Milenković, pohvalio se je da je on bio ubio oko 400 osoba, a njegov zamjenik Petar Kundak je nadodao: 'Moj zapovjedniče, ja ni manje ni više nego dvaput toliko.'“[3]
 
Bilješke:
 
[1] Vinko Nikolić: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, ART studio Azinović, Zagreb, 1995., str. 174. i 175.
[2] Ivan Bekavac: Izdaja na Pantovčaku, Tiva, Varaždin, 2001., str. 147. i 173.
[3] Vinko Nikolić: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, ART studio Azinović, Zagreb, 1995., str. 174. i 175.
 

Mladen Lojkić

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Srijeda, 22/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1015 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević