Marinko Čulić i srpske Novosti etiketiraju Hrvate najgorim etiketama

U zadnjih nekoliko mjeseci neototalitaristička jugodesnica, koju bi se moglo nazivati još i „jugo iredentom“, doduše bez države, skovala je i dva nova ubojita pojma: „obiteljaši“ i „stožeraši“. Ovakav rječnik tipičan je za lenjino-staljinizam, pa ga se može smatrati i najavom staljinističke kontrarevolucije. Navedeni pojmovi pripadaju u idealnotopsku košaru pojmova koji su za toga totalitarizma  obilježavali „narodne“, „klasne“, „partijske“ neprijatelje, a bogme ponekad još kombinirane i s „rasnim“, ako ne u parolama onda u „praksi“ svakako. Takvi su primjerice „kulaci“, „klerikalci“, „klero-fašisti“, „izrodi“ svake vrste, s lijeva, desna, iz sredine, „srednjaci“, „socijal-fašisti“, „buržoaski“ i „sitnoburžoaki elementi“, „anarholiberali“ , „trockisti“, „sektaši“... i još stotine pogrda za uglavnom izmišljene „neprijatelje“.

Baš bi bilo lijepo i korisno, tko bi imao volje, a otporan je na mučninu, sastaviti rječnik lenjinizma-bošljševizma-staljinizma, uz  jugododatak. Same pogrde, pljuvačine, etikete... odlično bi oslikale komunističku kulturu, no to je ništa, jer one su se primjenjivale „u praksi“. Doslovno se išlo „s riječi na djela“. Nije se s njima razbacivalo tek tako, uzalud pljuvalo po „neprijateljima“, samo radi „umjetnosti“, vještine pljuvanja - tko će više, bolje agitpropom  udariti. A ne, one su imate stvarnu daljnju „razradu“ i realne posljedice za cijele i mnoge skupine, klase, narode, rase... Logori, prisilni rad, Sibir, kopanje dijamanta u Jakutiji, milijunske smrti od iznurivanja glađu do ljudožderstva (Ukrajina), različite su procjene, između pet, osam, deset pa do12 milijuna ubijenih Ukrajinaca, do sasvim običnih likvidacija metkom u potiljak. Kako bilo sve te pogrde udarale u masovno na život pojedinaca.

S tog jezika ovdašnji pojam „obiteljaši“, skrojen ili koncem 2013. ili početkom  2014., a pronašao sam ga u srpskim Novostima u tekstu autora Marinka Čulića, mogao bi se prevesti kao „klerikalci“ i kao „klero-fašisti“. U SFRJ, na završetku Drugoga svjetskog rata takvi su putovali u smrt, zatim u zatvor, a u nešto blažoj varijanti „etketa“ je etiketiranima onemogućavala pristup boljim radnim mjestima, ukratko, ekonomski ih je uništavala. Mnogi su pod  stigmom „klerikalizma“ i „klerofašizma“ završili na „privremenom radu u inozemstvu“ - zauvijek.

Marinko Čulić

„Stožeraši“, e pa ti u „prijevodu“ nemaju što biti do li „nacionalisti“, no to je ma koliki za neototalitariste bili „narodni neprijatelji“, ipak preblag „prijevod“. Precizniji je „šovinisti“, njima se još i danas može sasvim dobro „pakirati“. No, ne trebamo se zavaravati, „pravi“, „tvrdi“ i ciljani „prijevod“ je - „ustaše“. Kako su završavali prvi, drugi i treći, ne trebam ovdje valjda detaljizirati. Mogu samo upozoriti onih  750.000 tisuća potpisnika referenduma o braku Inicijative „U ime obitelji“ i oko milijun glasača na tom referendunmu koji su glasali  „za“ - čuvajte glave.

Prva dolazi etiketa nabijena mržnjom, a ubrzo stiže metak, malj, sjekira, ostanak bez posla... ako još nema baš takvih mogućnosti za realizaciju, ali želje su tu. Još veća opasnost prijeti onima, njih je oko 650.000 potpisnika za jedan drugi referendum, koje se mrzi s pojmom „stožeraši“. Što bi to moglo biti? Da nije opet Ovčara? Pojam „stožeraši“ zanimljivo koriste i novinari javne televizije. Za nevjerovati, neki novinarski ološ vrijeđa najmanje 650.000 svojih pretplatnika i najmanje još toliko gledatelja. Ima se eto hrabrosti pa je za 650.000 „stožeraša“opasnost tim veća.

Ali što je zapravo u pozadini ovoga opasnoga etiketiranja? Dva ponuđena referenduma tog najdemokratskijeg načina odlučivanja. Izađi, odluči, zaokruži, a ne moraš ni izlaziti, odaziv ne mora biti 101 posto. Baš to neostaljinisti, neototalitaristi ne mogu podnijeti - da narod odlučuje. Stoga je na djelu neostaljinistička kontrarevolucija, preciznije pokušaj neototalitarističkoga preokreta koji je verbalno stigao, u virtualnosti, medijima poprilično već ostvaren, a kotrlja se i kroz politiku. Puste li ga „obični ljudi“ k sebi na zemlju jao si ga njima.

Mato Dretvić Filakov

"Istina će za neke biti itekako neugodna"

Nakon svih popisa agenata i suradnika Udbe, nije se čulo da je netko, tko se našao na tom popisu, dobio otkaz na poslu ili da su zbog toga trpjeli njegovi potomci. Izgleda da su tim popisima uglavnom bili pogođeni sitni navodni suradnici Udbe, radnici „na privremenom radu“  većinom u Njemačkoj i Austriji. Njemačka, austrijska, francuska i sigurnosne službe drugih zemalja, imale su sve te ljude uvijek dostupne. Mogle su od njih i bez prisile izvući sve ono što je većina tih suradnika Udbe znala jer  je većina suradnika Udbe surađivala ne iz uvjerenja nego da sačuva putovnicu ili jer ih je Udba nečim ucijenila. Osim toga, tajne službe tih zemalja su imale svoje suradnike iz svih naroda bivše države koji su radili u tim zemljama.

Iznenađuje stoga što su Nijemci angažirali čak i svoje elitne specijalce za Josipa Perkovića jer i da može, Perković nema kamo pobjeći. Teško je vjerovati da oni očekuju saznati od njega nešto potpuno novo te da mu zbog toga pridaju toliku važnost. Za sada se kao jedino uvjerljivo objašnjenje toliko brige za Perkovića može naslutiti u svakodnevnom ponavljanju na HTV-u i drugim obavijesnim sredstvima: „Istina će za neke biti itekako neugodna“. Zbog tih nekih za koje će istina biti itekako neugodna, Nijemci nipošto ne žele dopustiti da neko od tih u zatvoru  ili izvan zatvora, pokuša likvidirati Perkovića prije nego progovori.

Najsigurnija pobjeda je na izborima

Vjerojatno su i oni primijetili iznenadne promjene u Hrvatskoj: neki koji su vrlo žestoko zagovarali da se Perkovića što prije izruči Nijemcima, sada odjednom  umjesto veselja, pokazuju strah. Što ako su Nijemci konačno utvrdili da su ih njihovi balkanski informanti vukli za nos? Što ako Perković pukne i iznese „istinu koja će za neke biti itekako neugodna“? Što ako i u slučaju njegove iznenadne smrti, progovore neki drugi kod kojih je pohranio ono što možda ne će uspjeti reći Nijemcima?

Svi oni koji su dvojili treba li Perkovića izručiti Njemačkoj, jer ipak je bio i hrvatski obavještajac tijekom Domovinskog rata, sada mogu biti zadovoljni. Iz njemačkoga zatvora ne će curiti kao iz Uskoka. Ne će se dezinformacijama moći zamračiti istina ma kakva ona bila. Nadajmo se da će Nijemci utvrditi činjenice i da ovakva ili onakva presuda Perkoviću ne će sakriti neke kojima bi istina mogla biti itekako neugodna. Vjerujem da je to jedina lustracija koju možemo dočekati.  Druge velike lustracije ne će biti ma koliko je željeli. Vrijeme je svoje učinilo. Lustraciju bi mogao napraviti narod na sljedećim izborima ali za razliku od magarca, koji, kako kažu Hercegovci, ne pada dva puta u isti jarak, narod može ponovno biti zbunjen i dezorijeniran. U tom pravcu narod nastoji upraviti prividna desnica.

Pavao Blažević