Get Adobe Flash player
Sad' ili nikada!

Sad' ili nikada!

Istina će izroniti 22. prosinca i nitko je ne će više moći...

Dostojanstvo prodano na rate

Dostojanstvo prodano na rate

Škola za život bi morala omogućiti ući u svijet rada sa što...

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Horizontalni pristup povećanju plaća je neka vrsta nakaradne komunističke...

Boris Miletić protiv vjernika

Boris Miletić protiv vjernika

Umjesto Adventa ili Došašća podmetnuo je "Prosinac u...

Kabinet voštanih figura

Kabinet voštanih figura

U poslijekomunističkim društvima mladi i obrazovani odlaze, elite...

  • Sad' ili nikada!

    Sad' ili nikada!

    utorak, 03. prosinca 2019. 19:11
  • Dostojanstvo prodano na rate

    Dostojanstvo prodano na rate

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:24
  • Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    utorak, 03. prosinca 2019. 18:58
  • Boris Miletić protiv vjernika

    Boris Miletić protiv vjernika

    srijeda, 04. prosinca 2019. 07:02
  • Kabinet voštanih figura

    Kabinet voštanih figura

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:17

Ni kumovi, ni svati, pomoći joj više ne mogu

 
 
U srijedu petoga veljače 2014. godine, nakon što je osvanula na naslovnjači Jula i Slobodanke, a Jutarnji joj posvetio dvije stranice sa slikama s davno održane svadbe, ostaje mi samo ustvrditi: Gotova je. Pitanje je jedino kada? Svakako će se nastojati održati ju u sedlu do izbora za Parlament EU-a. Predsjedničke teško da će dočekati, a parlamentarne nikako, uništilo bi (i) to SDP i više nego li je Ivo Sanader dokusurio HDZ. Zato se ni ne ću osvrtati na detalje aktualne afere već ukratko na njezinu karijeru.
http://www.opcina-kriz.hr/kriz/wp-content/uploads/2012/08/lipovljani-1.JPG
Prva zanimljivost je ta kako je javnosti promakla činjenica da je ustvari ona najmoćnija žena SDP-a, a ne neke formacijski više od nje plasirane. Kakva županica, pa takvih je u Hrvatskoj tušta i tma pri čemu za mnoge ne znaju ni u njihovoj županiji a kamoli šire. Ali, šipak, prevari ona javnost. Svu  moć pokazala je upravo na svojoj svadbi koja se zgodila još u lipnju 2009., neposredno prije „abdikacije“ onog nesretnjaka Sanadera. Bili su tu svati, kum Linić, kum Mrsić, glavni svat Stipa Mesić, šef Partije Zoran Milanović,  okorjeli neženja doktor Ljubo Jurčić i tko zna tko sve još, no i navedeni su dostatni za pokazivanje moći. Osobito je to bitno s obzirom na tada već primjetno posrtanje HDZ-a i početka padanja „zrele“ vlasti u SDP-ovo krilo. Druga zanimljivost jest u činjenici da su mediji njezinu svadbu, a koja je u zapadno-balkanskim okvirima i uvjetima djelovala doista hollywoodski, glamurozno, zapravo prešutjeli. Prate i entu svadbu, pa i domjenak (party) kakve estradne fifice ili estradnog dripca, a ovakav događaj su propustili! Logično, jer ovdje odnos moći politike, političkih ličnosti i stranaka - partija, tajkuna, lobija - mafijaša i medija funkcionira po „zakonu“: „što te manje ima, to si moćniji. Najmoćnji su oni kojih u medijima uopće nema, pri čemu je takav „marketing“ ujedno i najskuplji, daleko skuplji od inače dobro plaćenih hvalospjevnih medijskih ekspozicija. Istinitih, „pravih“, ekspozicija moćnika ni nema - sve je „Pe-Er“, medijsko pranje i šminkanje, tradicionalnije rečeno - ušljiva propaganda.
 
Uzlet stari
 
Inače za Lovrić-Merzelicu - što li je i tko već - se ne može reći da je neuspješna profesionalna političarka, upravo suprotno  promatrajući njezin osobni uspjeh vrlo je uspješna. Posjeduje neku vrstu „političke inteligencije“ bandićevskog tipa pa lovi širokopojasnom mrežom. Primjerice, zamjeraju joj zamjenika Srbina nekog Boru Rkmana, „krajinskog“ obavještajca, ali on joj značajno pripomaže da među županijskim Srbima u startu ima sto posto glasova, ili barem veliku većinu. To što bi taj Rkman u normalnoj državi malo „sjedio“, „sjediti“ je inače staljinistička šatra, nije Marinina briga. Primila je u svoje toplo krilo i županijski HSP i čuva ga toliko brižno da je HSP jedino još važan u  njezinoj županiji, tamo je čak održao i svoj sabor, najkraće konstatiram: to što je ostalo od HSP-a može se mirne duše nazvati HSP-MLM, HSP Marine Lovrić Merzel.
http://www.tvprogram.rs/text_images/200912/kum4464020091216094817.jpg
Ili, u utorak, dva dana nakon izbijanja afere kod Ace, dok su ju mnogi vidjeli, ili im se priviđalo, kako ju nekamo privode, kao i dr. Ivicu Babića, ona nešto otvara u Top Termama Topusko. Sve je kako i mora biti. Svećenik blagosivlje, reže se vrpca, i to ne bilo koja već trobojna.  A ne kao kod Rajka Ostojića u Splitu, neka bezbojna, a nema tko ili mi se medijski pričinilo, blagosloviti to „otvoreno“, neki uređaj koji život spašava. Ljude valja okupljati, a gdje se najugodnije osjećaju do li u vikendici, na osami, a kako je otišao Predsjednik stari, treba pridobiti novoga. I eto Njega. Plaćanje savjetnika koji još usput ništa ni ne rade joj spočitavaju. Svašta, a koliko takvih našim novcima plaća Ivo Josipović. Odradili mu pa im vraća... I da dalje ne nabrajam.
 
Pad novi kao pročišćenje
 
Njezin stručni, recimo životopis, je skroman. Neka kemijska škola pa rad u sisačkoj bolnici kao servirke, neki podatci kažu i medicinske sestre(?), zatim šefice poslovnice Čazmatransa u Sisku, što ju je izgleda motiviralo da diplomira „promet“ na Fakultetu prometnih znanosti. Taj je zbilja bio „prometan“ sredinom devedesetih, a zaboravila je jadna i temu diplomskog rada. Sve je to nevažno ako imaš tu „političku inteligenciju“, znaš s ljudima od Kozari Boka do Pantovčaka i Kaptola, imaš lokalne i regionalne medije, svoju Stojadinku, Jabuka-Kruška televiziju, svoj jutarnji i večernji tjednik, pa priči nema kraja.
 
Ni regionalno nebo ti ne može biti granica. Zašto glasači, puk,  glasovima i inače na sve to nasjeda vrag će si ga znati. Cjelovitoga racionalnog objašnjenja jednostavno nema; nije ga bilo ni za Mesića, ali globalno gledajući ni za gore probisvijete. No, kako bilo da bilo, Lovrićkinoj trenutačnoj političkoj karijeri bliži se kraj. Koliko će pritom sa sobom moći povući i SDP sisačko-moslavački i državni, kumove i sare svate, pitanje je. A bilo bi dobro da ih povuče što više i što dublje, radi čišćenja politike od moralne bijede. Ne djeluje li pri padu u tom smjeru barem malo, ništa za nas ne će učiniti pa ćemo se nastaviti gušiti u istim političkim gov...., a njezina politička karijera bit će skoro uzaludna.
 

Mato Dretvić Filakov

Nema sreće sve dok hrvatski generali ne lustriraju dvostrukoga haaškog krivokletnika Stjepana Mesića

 
 
U Hrvatskoj se ponovno raspravlja o potrebi lustracije i to dvostruke lustracije. S pravom se traži da se konačno donese Zakon o lustraciji represivnoga komunističko udbaško kosovskog sustava u kojem bi se prije svega propisalo na koji način lustraciju svesti na one ljude koji su osobno odgovorni i koji su sudjelovali u represiji.
http://www.hdzusa.com/wp-content/uploads/2011/04/fffff.jpeg
Dakle, to bi trebali biti komunistički nalogodavci i članovi Komiteta koji su donosili političke odluke o progonima i ubojstvima, članovi Udbe i KOS-a koji su te i odluke provodili te tužitelji, suci, lažni svjedoci koji su sudili nevine ljude te intelektualci i novinari koji su svojim lažima opravdavali represiju i progone.
 
Propuštena šansa nakon oslobađanja generala
 
Međutim, u Hrvatskoj se sve više čuju i zahtjevi i za lustracijom svih onih koji su progonili, lažno optuživali i sudili hrvatskim braniteljima, koji su bili proteza tužiteljstva haaškog suda, koji su lažnim optuživanjem i javnom podrškom krivotvorenim optužnicama protiv Domovinskog rata i državnoga i vojnog vodstva Hrvatske kao navodno zločinačke organizacije nanijeli ogromnu štetu Hrvatskoj. Lustracija je nužna jer peta haaška kolona i danas drži ključne pozicije u Hrvatskoj i nakon što je haaški sud odbacio lažne optužbe i ustvrdio nevinost hrvatskih generala ali i nevinost Franje Tuđmana i državnog i vojnog vodstva odbacivši lažne optužbe o etničkom čišćenju. Dakle, traži se konkretna rasprava o djelovanju pete haaške kolone, identificiranju glavnih i odgovornih krivaca za zlo kroz koje je prošla Hrvatska odnosno traži se odgovornost onih koji su krivi što su generali Gotovina, Čermak i Markač i mnogi drugi lažno optuženi i nevini sjedili u zatvorima. Velika je pogreška što se nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču nije provela argumentirana rasprava na kojoj bi se utvrdilo tko su perjanice pete haaške kolone u Hrvatskoj, tko su nositelji i provoditelji unutarnje agresije na Hrvatsku, tko su krivci što je Hrvatska optuživana za ono za što nije kriva.
 
Tko su krivci što su Haaško tužiteljstvo i Haaški sud godinama lažno optuživali Domovinski rat, političko i državno vodstvo. Tko su krivci u Hrvatskoj za nepravdu koju su preživjeli Gotovina i Markač i koji još uvijek proživljavaju optuženi Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Umjesto takve rasprave u Hrvatskoj se dogodio presedan jer  ključne perjanice pete haaške kolone nakon što je njihova politika poražena, nakon što su njihove optužbe odbačene nisu smijenjene nego su unaprijeđene kao npr. ministrica vanjskih poslova i europskih integracija Vesna Pusić koja je uz Mesića i Pupovca odigrala najnegativniju ulogu u lažnom optuživanju Domovinskog rata i hrvatskog državnog i vojnog vodstva a koja je upravo na dan oslobađajuće presude unaprijeđena i u prvu potpredsjednicu Hrvatske vlade.
 
Hrvatski se narod već sedam desetljeća lustrira
 
U tim raspravama zaboravljaju se neke istine te se potpuno pogrješno tvrdi da u Hrvatskoj lustracije nije bilo te se onda vode velike rasprave o tome zašto lustracije nije bilo. Točno je da u Hrvatskoj nije bilo lustracije na temelju posebnog zakona ali lustracija se nad hrvatskim narodom sustavno provodi već 70 godina. I danas se provodi lustracija ali bivši komunisti i njihov sljedbenici lustriraju hrvatske domoljube. Tako se nastavlja povijesni niz lustracija hrvatskih domoljuba koji traje od 1945. godine do danas.
http://antikvarijat-biblos.hr/upload/catalog_product/10763/sdc15415_52809cf3aaf73.jpg
Prva velika lustracija koja je trajala od 1945.-1990. hrvatskih domoljuba bila je vrlo široka i vrlo represivna. Ona se odvijala voljom partije i terorom Partije, Udbe i KOS-a bez sudskih presuda i bez utemeljena na zakonima i bez mogućnosti da se optuženi brane. Počela je križnim putovima i masovnim zločinima, stvaranjem logora i ubojstvima i likvidacijama političkih protivnika. Aleksandar Ranković se 1951. godine u Skupštini Jugoslavije pohvalio da je likvidirano 650 tisuća neprijatelja (većinom su to bili Hrvati i Albanci) i da je kroz logore prošlo preko tri milijona ljudi.
 
Zatim je slijedila lustracija nakon Rezolucije Informbiroa kada su opet bez posebnog zakona i prava na obranu voljom pojedinaca i partije ne samo lustrirani nego i zatvoreni i ubijani politički protivnici unutar Saveza komunista koji su optuženi da su stali na stranu Staljina. I ta lustracija je bila krvava i nemilosrdna ali ni ona nije oslonjena na zakonske propise i nije davala mogućnost obrane optuženih. Cijelo vrijeme je trajala lustracija političkih emigranata koji su na temelju tajnih naloga partije i Udbe mučki likvidirani a ponekad i sa svojom obitelji.
 
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je pod utjecajem Zapada do demokratizacije represivnog komunističkog sustava te su se otvorila neka demokratska načelna pitanja. Došlo je na dnevni red neriješeno nacionalno pitanje Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Muslimana te je došlo do političkih pokreta protiv velikosrpske diktature i centralističke Jugoslavije. U Hrvatskoj je došlo do velikog masovnog pokreta nazvanog Hrvatsko proljeće. Nakon što je Tito smijenio nacionalno vodstvo Saveza komunista Hrvatske nastupila je nova represija i nove masovne lustracije. Ali i one su se odvijale bez zakona na temelju subjektivne samovolje partijskih rukovodstava i represivnih organa. Otvorili su se i montirani politički procesi protiv studentskog vodstva, članova Matice hrvatske i intelektualaca koji su optuženi za rušenje ustavnog poretka. U Centralnom komitetu formirana je komisija koja je odlučivala o sudbini desetak tisuća ljudi. Ona je odlučivala tko će ići u zatvor, tko će ostati bez posla, tko će biti izbačen iz Saveza komunista, tko će ostati bez stana.
 
U toj velikoj represiji ustvari lustrirani su bez prava na obranu mnogi intelektualci, profesori, novinari, političari i stručnjaci. Mnogi su završili na teškim dugogodišnjim robijama. Može se reći čak da je u razdoblju nakon Hrvatskog proljeća došlo do likvidacije i ušutkavanja znatnog dijela hrvatske nacionalne političke elite. Trebalo je punih 20 i 10 nakon smrti Tite u uvjetima sloma komunističkog režima i SSSR-a da se otvori nova mogućnost za rješavanje nacionalnih pitanja a i za prijelaz iz komunističkog jednopartijskog na višestranački sustav. Hrvatski narod je uspio s puškom u ruci ostvariti svoje stoljetne težnje za vlastitom državom. Došlo je do stvaranja suverene i samostalne države. Međutim, stjecanjem povijesnim okolnosti, iako su na vlast došli hrvatski nacionalisti na čelu s Franjom Tuđmanom i HDZ-om, bitni ljudi bivšeg komunističkog sustava i represivnog aparata Udbe i KOS-a pravovremeno su se priključili borbi za samostalnu Hrvatsku i zauzeli su važne pozicije u novom sustavu. Tako da u tom vremenima stvaranja Hrvatske nije bilo moguće pokrenuti lustraciju.
http://glasbrotnja.net/wp-content/uploads/2013/10/prof.tomac_-600x341.jpg
Nakon oslobađanja Hrvatske Olujom 1995. godine odnos snaga je bio takav da nije bilo realno pokrenuti lustraciju. Nakon smrti predsjednika Tuđmana dolazi do promjene vlasti, na vlast se vraćaju bivši komunisti, sada SDP-ovci na čelu s Ivicom Račanom. I tada počinje novi proces lustracije hrvatskih domoljuba koji se prekida za vrijeme vlasti Ive Sanadera da bi se nastavio dolaskom na vlast Kukuriku koalicije na čelu sa Zoranom Milanovićem. Treba reći da za vrijeme vlasti Ive Sanadera nije bilo ni pokušaja bilo kakve lustracije komunističkih, udbaških i drugih snaga. Čak bi se moglo reći da je Ivo Sanader napravio savez s tim snagama te da se i on priključio lustraciji hrvatskih domoljuba i progonu lažno optuženih hrvatskih generala.
 
Račan i Mesić čiste hrvatske kadrove
 
Lustracija nakon 2000. godine hrvatskih domoljuba članova HDZ-a i svih onih koji su podržavali Tuđmanovu politiku te brojnih hrvatskih branitelja i policajaca iz Domovinskog rata bila je nemilosrdna. Lustriran je i vojni vrh najzaslužniji generali i pobjednici u Domovinskom ratu. Tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić je 2000. godine umirovio sedam aktivnih generala junaka Domovinskog rata na čelu s Antom Gotovinom. To je bila službena lustracija visokih časnika Hrvatske vojske. Oni su teško optuženi, da su navodno pripremali državni udar. Projugoslavenski i prokomunistički kadrovi slavili su tu lustraciju kao veliki doprinos demokraciji a hrvatski generali su lažno optuženi za državni udar. Njihova krivnja je bila samo u tome što su napisali pismo u kojem su zatražili da se brani istina o Domovinskom ratu. Zanimljivo je da se u oslobađajućoj presudi Gotovini i Markaču konačnom presudom Haaškoga suda prihvaćaju argumenti koji su već tada u svom pismu naveli generali u obrani istine o Domovinskom ratu.
 
Nakon oslobađajuće presude nastupa novi presedan. Stipe Mesić, bivši predsjednik odnosno sadašnji predsjednik u sjeni, kritizira Ivu Josipovića što je pozvao na primanje i umirovljene generale. Josipović odgovara da ih je morao pozvati jer je i Ante Gotovina jedna od tih umirovljenih generala od strane Mesića.
 
Dakle, živimo u zemlji apsurda. Ante Gotovina uz Tuđmana najzaslužniji za oslobođenje Hrvatske je lustriran i zabranjeno mu je djelovanje u Hrvatskoj vojsci te i dalje živi pod teškom optužbom da je pripremao državni udar. Josipović pravi veliku grješku jer daje izjavu da je Mesić bio u pravu. Postavlja se s pravom pitanje zašto braniteljske udruge, zašto optuženi generali, zašto predsjednik Josipović ili Hrvatski sabor ne pokrenu inicijativu da se ukine lažna optužba protiv hrvatskih generala. Ustvari ne će biti sreće dok Gotovina i ostali hrvatski generali ne lustriraju Stjepana Mesića koji je nanio veliko zlo Hrvatskoj i koji i danas optužuje Hrvatsku na isti način kako je to radio kao krivokletnik na Haaškome sudu.
http://i69.servimg.com/u/f69/14/79/69/29/srp10.jpghttp://i69.servimg.com/u/f69/14/79/69/29/srp10.jpghttp://i69.servimg.com/u/f69/14/79/69/29/srp10.jpg
Šime Lučin je kao ministra unutarnjih poslova 27. 5. 2000. godine izvršio totalnu lustraciju hrvatskih policajaca pobjednika u Domovinskom ratu. Tada je koalicija na čelu sa SDP-om umirovila ili otpustila preko pet tisuća hrvatskih policajaca koji su obranili Hrvatsku i koji su postali policajci u Domovinskom ratu. Policajci su nemilosrdno potjerani, nije im pomogao ni štrajk koji je trajao mjesecima pred Hrvatskom vladom i tadašnjim Hrvatskim državnim saborom. Nije bilo milosti. Takav progon i lustracija onih koji su izvojevali pobjedu u ratu opravdavao se nedostatkom stručne spreme, međutim, među otpuštenim bilo je dosta koji su imali stručnu spremu.
 
Tada se dogodio još jedan presedan da su hrvatski policajci otjerani a na njihovo mjesto došli su srpski policajci, mnogi koji su se borili protiv Hrvatske. Tako da danas u Hrvatskoj ima policajaca koji su bili sudionici agresije protiv Hrvatske, koji čak ni ne žive u Hrvatskoj nego putuju na posao. Dakle, provedena je lustracija hrvatskih domoljuba i najistaknutijih ljudi i u vojsci i policiji. Lustracija je provedena i u medijima, u javnim ustanovama i državnim službama, u hrvatskoj diplomaciji i u cijelom društvu. Na primjer, u jedan dan je povučeno i smijenjeno 35 hrvatskih dužnosnika u hrvatskim veleposlanstvima da bi na njihovo mjesto došli novi podobni ljudi. Pokrenuta je ideološka borba protiv branitelja te je ministar Ivica Pančić pokrenuo pravu kampanju vrijeđajući hrvatske branitelje tvrdeći da ima preko 80 posto lažnih invalida, itd.
 
Povratak od pravne na političku državu
 
Dolaskom na vlast Kukuriku koalicije nastavlja se lustriranje politički nepodobnih odnosno hrvatskih domoljuba. Sadašnja Kukuriku koalicija ukida javne natječaje u državnim i javnim poduzećima i u državnim službama te postavlja svoje povjerljive političke istomišljenike. Ponovno se ustvari od pravne države ide prema političkoj državi u kojoj pojedinci odlučuju o sudbinama ljudi na temelju svoje volje a ne zakona. Dakle, lustracija hrvatskih domoljuba se nastavlja ali i ponovno bez oslonca na zakonima nego na temelju političke volje. Slučaj Perković pokazao je snagu bivših udbaško-kosovskih i komunističkih struktura. A sadašnja vlast ne skriva svoju namjeru da preodgoji narod, da lustrira narod i da mu nametne svoj svjetonazor.
 
Mnogi analitičari tvrde da je u tim stalnim lustracijama koje traju 70 godina hrvatski narod ostao bez značajnog dijela nacionalne elite i da je zato moguće da danas u Hrvatskoj i nakon što je prošlo skoro 25 godina od sloma komunizma i dalje u Hrvatskoj vlada komunističko jugoslavenski mentalitet te da je i dalje moguće da bivši komunisti i udbaši lustriraju hrvatske domoljube, da ih lažno optužuju i da ih onemogućavaju da slobodno i ravnopravno djeluju u Hrvatskoj koji su sa puškom u ruci stvorili i obranili.
 
Iz svega rečenog vidljivo je da bez promjene vlasti u Hrvatskoj ne samo da ne će biti nužne lustracije represivnog komunističkog aparata i pete haaške kolone nego da će oni i dalje učvrstiti svoju moć i lustrirati hrvatske domoljube. Međutim, s obzirom da je Hrvatska u Europskoj uniji uvjeren sam da se ne će još dugo moći održati sadašnja vlast i njezina politika. Već na idućim izborima doći će do promjena koje će omogućiti da se konačno provede prava lustracija, da domoljubi lustriraju bivše komuniste i udbaše a ne obrnuto kako se radi danas.
 

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

Ne ćemo još dugo čekati vrijeme kada će prestati hvalospjevi papi Franji

 
 
Papa Ivan Pavao II., tijekom Angelusa s vjernicima na Prvu korizmenu nedjelju 2002. godine drhtavim glasom govorio je kako je Sotona stvarnost koja neprestano djeluje na čovjekove putove i putove Crkve. Oni koji žele umanjiti značaj te činjenice dovode se u opasnost i na kraju se suočavaju s gorkim razočarenjem; to je pogreška s bolnim posljedicama. Papa je tako svoje riječi zaključio na neobičan način, dva puta naglašeno rekavši: „Odlazi Sotono!“(Milivoj Bolobanić, Kako prepoznati zamke ZLOGA, Detecta, Zadar, 2006., str. 26.).
https://i1.ytimg.com/vi/k7QvmL6bpHw/mqdefault.jpg
Papa Ivan Pavao II.
 
Tko u ime Sotone djeluje na putove čovjeka i Crkve? Sveta Stolica je vrlo rano uvidjela svezu između masonstva i sotonizma, te se žestoko odupirala „đavoljem modernizmu“ toga vremena. Još je papa Klement XII. uvidio veliku opasnost masonstva i jasno ih svrstao u najveće neprijatelje svakog pozitivnog kršćanstva, a poglavito Katoličke Crkve. Smatrao ih je također odgovornim za pojavu reformacije u Europi, odnosno za osnivanje i odvajanje Anglikanske i Luteranske protestantske crkve od Katoličke Crkve. Papa Klement XII. ih je ekskomunicirao i proglasio neprijateljima kroz stoljeća, izdajući 1738. godine bulu In Eminenti Apostolatus Specula. Papa Benedikt XIV. 1776. godine svojom bulom Inscrutabili također osuđuje slobodne zidare. Slijedi serija enciklika koje osuđuju slobodno zidarstvo: Ecclesiam (Pio VII., 1821.), Quo graviora (Leon XII., 1825.), i Traditi (Pio VIII., 1829.).
 
Papa Pio IX. u vremenu masonske ekspanzije pokušava upozoriti svijet na masonsku neimarsku religiju kojom slobodni zidari vješto manipuliraju i osvajaju Planet. Pontifikat pape Pia IX. trajao je najduže u povijesti papinstva (1846.-1878.). Ostat će zapamćen po tome što kao Talijan, nije htio predsjedavati nacionalnoj ligi u „svetom ratu“ protiv Austrougarske Monarhije koja je vladala sjevernim dijelom poluotoka, i zbog toga je morao 1848. godine pobjeći iz Rima, pred masonskim revolucionarima Mlada Italija. Ostat će još više zapamćen po vremenu agonije papinske svjetovne moći koja traje do 1870. godine, po definiciji dogme Bezgrješnog Začeća 1854. godine, te po sazivanju Prvoga vatikanskog sabora 1869.- 1870. godine. Taj Koncil donio je dvije iznimno važne odluke: dogmu o papinoj nepogrešivosti, i konstituciju Dei Filius, kojom se definiralo ključno vjersko pitanje devetnaestog stoljeća- odnos između vjere i razuma. Protiv masonstva papa Pio IX. izdao je nekoliko bula: Qui pluribus (1846.), Multiplices inter (1865.), Apostolicae Sedis (1869.) i Etsi multa (1873.). Bulom Etsi multa, papa prvi puta proglašava masonstvo djelom Sotone. Smatrao je da je masonstvo mogao stvoriti i proširiti diljem svijeta samo vječni neprijatelj Gospodnji, Sotona, te da je stoga masonerija „dostojna kćerka Sotone“.
 
Najveće upozorenje svekolikom ljudskom rodu od opasnosti kraljevstva Sotone i osudu masonske sekte izrekao papa Lav (Leon) XIII. svojom enciklikom Humanum Genus (Ljudski rod) 20. travnja 1884. godine. Papa Lav XIII. u njoj jasno daje do znanja kako sljedbenici zla, slobodni zidari, kuju urote i žele uporno i otvoreno nauditi Crkvi. Papa otkriva narav masona koji se, poput nekoć manihejaca, skrivaju po skrovitim mjestima i donose svoje sotonske planove, dok u javnosti proglašavaju svoje milosrđe prema siromašnima i običnom puku. Papa također govori o masonima koji su izdali tajne, ili nisu poslušali zapovjedi, bili su ubijeni, a ubojstvo je vješto izbjeglo policijskoj kazni.
http://zivotysvatych.okamzite.eu/MARIAEM_JEZIS_MARIA/Svaty_Lonard_porto_maurizio/images/250px-Benoit_XIV.jpg
Papa Klement XII.
 
Papa Lav XIII., nadalje iznosi kako je plan masonstva Papi oduzeti svu duhovnu moć, a instituciju rimskog pontifikata izbrisati s lica zemlje. Pod pojmom izjednačavanja svih religija, pa i onih najdevijantnijih, želi se uništiti Katolička crkva. Masonstvo se uvuklo u srca pojedinih vladara, kaže Papa, tako da su ta društva i države odbacili kršćanske tradicije, brakove sklapaju i razvrgavaju kao građanske ugovore, u obrazovanje djece u takvim društvima ne smiju se uplitati nikakve religije, a kada odrastu, djeca sama odabiru religiju koja im se najviše sviđa. Sloboda umjetnosti, pornografija i strast zamijenili su mjesto s kršćanskim naučavanjem. „U nastojanju i zastrašujućem pokušaju da se ožive poganski običaji i institucije i želji da se uništi vjera i Crkva, čovjek će prepoznati neukroćenu mržnju i osvetnički bijes koji je protiv Isusa Krista planuo u Sotoninom srcu“, rekao je na kraju papa Lav XIII osuđujući masonsku sektu..
 
Nakon što je dva stoljeća Katolička Crkva „ratovala“ protiv masonstva, a Pape izdavali brojne enciklike nužno se zapitati da li je suvremeni konformizam Crkve ustuknuo pred masonstvom? Danas, kada je Sotona preko svojih političkih i nevladinih organizacija osvojio svijet u kojem živimo, odvratio pogled javnosti od misije kršćanstva i to medijski toliko rafinirano i perfidno da to većina kršćana, ne samo da ne primjećuje, već i nije čak ni osposobljena tu činjenici shvatiti, makar i hipotetski, Crkva se više ne usuđuje imenovati glavne uzročnike sekularizacije koji su doveli do pojačanog otpada od vjere. Umjesto borbe protiv masonstva, Crkva često izabire da se povuče iz te borbe. To je također konformizam, konformizam nezamjeranja nepravdi i bezbožnoj vlasti u državama koje iz Ustava isključuju ime Božje. To škodi poslanju Crkve jer Krist je došao navijestiti blaženstvo progonjenima zbog pravednosti, a pravednosti nema ako se nepravdi ne suprotstavi. (Emil Čić: Tiranija i oligarhija, Naklada E. Čić, Zagreb, 2008., str. 135. i 136.).
 
Poznato je da Katolička Crkva i judeo-masonski vlastodršci pregovaraju već dulji niz godina. Sveta Stolica, svjesna opasnosti tih dogovora, rezervirala je te osjetljive razgovore isključivo za svoju ovlast. Budući je Crkvi poznato da ima posla s onima koji nose maske na licu, onima koji nikada neće odstupiti od svoje namjere da masonska ideologija postane „opća religija čovječanstva“ nije ovlastila lokalne crkvene vlasti za ikakve pregovore s masonstvom. Pored toga lakše je Svetoj Stolici razgovarati s masonskim predstavnicima na međukulturalnoj razini i o općenitim temama (o siromaštvu, borbi u obrani života, dostojanstvu ljudske osobe, opismenjavanju, očuvanju okoliša, zdravstvenoj zaštiti, globalizaciji i sl.), nego na vjerskoj i ideološkoj razini. Na tom polju dijalog  s masonstvom dolazi u ozbiljne poteškoće jer masonska „duhovnost“ želi kršćansku vjeru udaljiti iz javnog života i zatvoriti u kućni pritvor.
 
Međutim, implementacija tih dogovora ako se dogodi na nižim razinama Katoličke Crkve, može biti krajnje pogubna jer mnogi progresivistički svećenici zahvaćeni imanentizmom i laicizmom pokleknuti će pred onima koji gaje neskrivenu mržnju prema Riječi Božjoj. Iako masoni žive u smrtnom grijehu i ne mogu nazočiti Svetim sakramentima mnogi vjernici (većina ih i ne zna za te odredbe) pristupaju masonskom bratstvu kako bi sebi osigurali karijeru u profesionalnim zanimanjima, ali čine to i neki „progresivni“ svećenici koji jako dobro znaju za te odredbe.
http://osijek.ofs.hr/files/2011/12/papa-pio-IX.jpg
Papa Pio IX.
 
Nikada se ne smije smetnuti s uma da je Katolička Crkva kao izvorište Kristovog nauka još uvijek najveća prepreka masonskim eugenicima za konačnu uspostavu njihovog Novog svjetskog poretka. Njihova borba do svršetka svijeta biti će usredotočena na slabljenje, posrnuće, zatiranje i na kraju ovladavanje Crkvom. Jer tek kada Katolička Crkva duboko posrne i izgubi svaki duhovni autoritet kakav ima na cijeloj Zemlji, gospodari „života i smrti“moći će u potpunosti ovladati cijelim planetarnim čovječanstvom, a čovjeka kao osobu svesti na granicu puke animalnosti, metafizički ga zombizirati i robotizirati. Svjetovna moć s kojom raspolažu daje im iluziju svemoći i nedodirljivosti, tako da Crkvu više niti ne doživljavaju kao dostojnog protivnika.
 
Stoga tu jedinu oporbu, Katoličku Crkvu, nužno je razoriti, bilo izvana ili iznutra. Smatraju da suverenost Vatikana kao jedine nesekularne i teokratske države više nije primjerena trećem mileniju i da se i tu mora nužno nešto promijeniti. Napadali su papu Ivana Pavla II. zbog njegove krutosti prema reformama navodnog duha Drugog vatikanskog sabora, jednakim žarom su se usredotočili i na papu Benedikta XVI., kao navodno dogmatičnog nazadnjaka kojemu su odricali pravo na čuvanje vjerskih istina. Kada u svemu tome nisu uspjeli kod novog Pape, pape Franje, pribjegli su novoj taktici. Hvale ga na „sva zvona“ kako je novi Papa u mnogima probudio nadu u jedan novi početak, kako će pod njegovim vodstvom Crkva konačno ispuniti svoje poslanje naviještanja Evanđelja, ostvarivanja zajedništva s Bogom i služiti siromašnima. Jasno da one druge poruke pape Franje, o abortusu, kontracepciji, homoseksualnim brakovima prešućuju, iskrivljavaju ili krivo interpretiraju. Zasigurno da ti „hvalospjevi“ masonskih glasila ne će još dugo trajati, jer uskoro će i svakom vjerniku i nevjerniku biti jasno da je papa Franjo čvrsti čuvar Tradicije Crkve, da vjerno slijedi svoje prethodnike, samo drugačijim javnim nastupima. Tada će ga vjerojatno proglasiti „licemjernim“, kao jedno je govorio, a drugo radio.
http://www.esotericarchives.com/tritheim/l.gif
Prestrašno je doživljavati paklenu magmu gnjeva koju prouzročuje netrpeljivi borbeni laicizam, kao izum judeo-masonstva, protiv kršćanstva - posebice Katoličke Crkve. Od pape Pija XII. do današnjeg pape Franje traje intenzivna urota protiv Crkve. Jedni je agresivno optužuju za sva „zala svijeta“, od križarskih ratova, inkvizicije, navodne suradnje s fašističkim režimom, antisemitizma (sjetimo se samo gnusne objede predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića u Hrvatskom saboru na dan Holokausta) itd., za što se Sveta Stolica pretjerano često morala ispričavati (tko se njoj ikad ispričavao zbog progona kršćana i sl.). Drugi, sekularni laicisti pak joj govore da je nazadna, da je protiv napretka i znanosti, da svojim moralom sputava i ograničava ljudsku slobodu, pa joj „dobronamjerno“ savjetuju kako bi bilo dobro da se što prije reformira, da ukine celibat, dopusti ženama ređenje za svećenike, pa čak i za biskupe, prihvati istospolne brakove, odobri razvod braka, abortuse, eutanaziju i dr.
 
Najveća opasnost za Crkvu je njezino moguće termitsko urušavanje, urušavanje iznutra. Nije nepoznanica da okultni i magijski vrh masonske oligarhije mnoge svoje ljude unovačuju u crkvene redove, još kao dječake ih šalju u sjemeništa. Osim toga oni vrbuju i crkveni kler unutar Crkve da im se pridruži u svojoj protubožjem poslanju. Mnogi podlegnu častoljublju i slavohleplju ideologije zlatnog teleta, bilo iznudama, ucjenama ili u nekim slučajevima kao labilne duše i dragovoljno. Upravo ti ubačeni elementi u Crkvi u određenom, najprikladnijem momentu izazvati će skandale, pa čak i sablazan.
 
Judeo-masonski urotnici su tako uspjeli preko medijskog „slobodnog novinstva“, koje je isključivo pod njihovom kontrolom bilo da se radi o javnim ili privatnim kućama, izazivati bjesomučni plimni antikatolicizam u diskreditaciji Crkve. Planetarna kampanja uperena protiv Katoličke Crkve se vodi o iskorištavanju djece, pedofiliji, rastrošnosti, financijskim skandalima i sl. Jasno da uz stvarne skandale besramni medijski janjičari puno češće naljepljuju etikete, izmišljajući najraznrodnije skandale Katoličkoj Crkvi kako bi što više diskreditirali svetost Crkve. Jer ako takva zla čine crkveni oci, onda „javno mnijenje“ ne može govoriti o nekoj svetosti Katoličke Crkve, iz čega bi trebalo proizaći da je njena religija laž, da Isus Krist i nije Bog.
 
Dvije činjenice su znakovite u cijeloj toj pompoznoj medijskoj hajci. Istina je da je bilo seksualnih i financijskih zlodjela u Katoličkoj Crkvi (uglavnom su planski namješteni), ali zasigurno u daleko manjem postotku nego u drugim strukturama društvenog života. Nije nikakva tajna da istih skandala ima i u drugim crkvama ili vjerskim zajednicama. Pitanje svih pitanja je, zašto medijima nisu zanimljivi takvi slučajevi u drugim crkvama i religijama? Zašto ih ne zanimaju ekscesi ili zločini protestantskih pastora, pravoslavnih paroha, židovskih rabina itd.? Upravo je to dokaz kako je Katolička Crkva kao istinska apostolska Crkva ostala još jedina „smetnja“, jedini štit i jedina kočnica u stvaranju jednosvjetskog sotoninog kraljevstva – Novog svjetskog poretka.
 
Druga činjenica je ta, da se „otvorio trezor“ afera u Katoličkoj Crkvi kada je postalo sasvim razvidno da navodni duh Drugog vatikanskog sabora nije potopio Petrovu lađu, kada je postalo jasno da papa Ivan Pavao II. vodi Crkvu mimo svih očekivanja masonskih loža, ateiziranog dijela židovstva i materijalističkog mesijizma. Zato se treba vratiti na pitanje konformizma Crkve u kojoj, uz časne iznimke pojedinih crkvenih otaca, više nema rasprava o subverzivnom djelovanju masonstva na Crkvu. Da li je to produkt općeg dogovora Crkve i masonstva o „nenapadanju“, o prešutnom suživotu jednih kraj drugih? Ako je tako onda ostaje gorak okus u ustima jer masonski mediji permanentno „razapinju“ Crkvu, dok ona milosrdno trpi i šuti.
 
S Katoličkom Crkvom u Hrvata potpuno je ista situacija, ona kao da se boji prozboriti o toj nemani, kao što je masonstvo nazvao blagopokojni kardinal Alojzije Stepinac prigodom podizanja Križnog puta u Mariji Bistrici u siječnju 1940. godine. Poglavito danas, kada je ta neman pred samim ciljem da završi đavolji proces ovladavanja cijelim Planetom, Crkva mora odlučno djelovati. Crkva se mora ugledati na blaženog Alojzija koji je još od vremena svog zaređenja za biskupa 1934. godine beskompromisno progovarao o pravoj naravi judeo-masonstva i zbog toga na sebe navukao nezapamćeni gnjev rušitelja Crkve.
 
Sjetimo se bar nekih njegovih izjava. Dana 17. veljače 1935. godine Stepinac izjavljuje: Danas je bila zaista silna navala svijeta na papinskoj proslavi i sigurno je bilo neugodno protivnicima katolicizma. Bio sam neodlučan da li da istupim ili ne i ja na govornicu, jer nije običaj da biskup govori u ovakvim zgodama. Ali živimo u iznimnim, teškim i borbenim vremenima. U strahovitoj borbi sa masonerijom, sektaštvom itd., a državna vlast pod uplivom masona goni nas gdje može. Ne daju nam da se javljamo u štampi, pa sam smatrao za uputno da ovdje jasno istaknem našu odlučnu volju da se poštuju prava Katoličke crkve. Masonske Novosti, taj najodurniji masonski list, tendenciozno je po običaju iznio neke stvari u krivom svjetlu.“
https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQkRxQ6LSKUwOOBwi_cDbVZfhg-M7NgS3jgSjoLTKr-2g-jfADB
Dana 27. travnja 1935. godine Stepinac zapisuje: „Sinoć je policija plijenila u sjemeništu bogoslovskom brošure koje izdaje UDSK.  Zaplijenila je brošuru ‘Tko vlada u Rusiji’  i ‘Židovska masonerija’. Iz ovog se očito vidi da kod nas ima vlast masonerija, odnosno Židovi, jer je masonerija samo njihovo oruđe. Hrvatski narod, a ni Jugoslavija neće imati mira dok se ne riješi ovog prokletog sjemena masonskog, koje se poput šišmiša skriva i iz busije udara na sv. Crkvu katoličku najjače uporište naroda i domovine i moralnog poretka.“ (Ivan Mužić: O sekti masona, Matica hrvatska, Split, 1999., str. 123. i 125.).

 

Stepinac u Dnevniku od 5. studenog 1940. godine iznosi svoju proročku viziju: „Pobijedi li Njemačka bit će grozan teror i propast za male narode. Pobijedi li Engleska ostat će na vlasti masoni, Židovi, prema tome nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobijedi li SSSR onda je đavo dobio vlast nad svijetom i pakao. Dakle, kuda ćemo Gospodine nego k Tebi podići oči?“Jasno je da koliko god se nadbiskup Stepinac borio protiv tih izopačenih ideologija, on s tim ideologijama nije nikada poistovjećivao čovjeka kao pojedinca, čovjeka bilo koje vjere, nacije ili rase, čovjeka kao jednakovrijedno Božje stvorenje. Njegova neskrivena ljubav prema svakom čovjeku bila je neupitna, apsolutna i bezuvjetna.
 
Crkveni oci u Hrvata moraju i u današnjem postmodernističkom svijetu slijediti putove mučenika blaženog Alojzija Stepinca. Kada Crkva u Hrvata govori o Stepinčevoj borbi protiv zlopatničkog fašističkog i komunističkog usuda, kao čedima judeo-masonstva, zašto i ne prozbori o majci tog čeda - masonstvu kao „dostojnoj kćeri Sotone“?No, jeli nam se samo čini da se gotovo cijela Crkva „sakrila“ pred tom pošasti…
(Korišteni dijelovi iz knjige TKO ŽELI RAZORITI CRKVU)
 

Mladen Lojkić

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Utorak, 10/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1059 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević