Get Adobe Flash player
Plenković ne želi provesti Rezoluciju EP-a

Plenković ne želi provesti Rezoluciju EP-a

Lustracija znači skidanje stigme s hrvatskoga naroda da je...

"Duboka država", Manolić i Buda

Nitko tko nije umočen u njihove stare strukture ne može u ovoj zemlji doći...

Hrvatski izbori na tragu događanja iz sv. Gottharda

Hrvatski izbori na tragu događanja iz sv. Gottharda

Plenkovićeva Hrvatska - poslušan i pouzdan provoditelj stranih...

Dokle će HAZU trpjeti primitivnoga Blagonića?

Dokle će HAZU trpjeti primitivnoga Blagonića?

Je li HAZU ozbiljna znanstvena institucija u Hrvata ili tračerski...

Zaustavite Reuters i Eurostat!

Zaustavite Reuters i Eurostat!

Poslijepotresni grafiti na površinama javnog prostora u...

  • Plenković ne želi provesti Rezoluciju EP-a

    Plenković ne želi provesti Rezoluciju EP-a

    srijeda, 08. srpnja 2020. 08:00
  • "Duboka država", Manolić i Buda

    srijeda, 08. srpnja 2020. 07:36
  • Hrvatski izbori na tragu događanja iz sv. Gottharda

    Hrvatski izbori na tragu događanja iz sv. Gottharda

    četvrtak, 09. srpnja 2020. 11:30
  • Dokle će HAZU trpjeti primitivnoga Blagonića?

    Dokle će HAZU trpjeti primitivnoga Blagonića?

    srijeda, 08. srpnja 2020. 07:33
  • Zaustavite Reuters i Eurostat!

    Zaustavite Reuters i Eurostat!

    četvrtak, 09. srpnja 2020. 11:26

Dalekovidni Stjepan Đureković

 
 
Dugo, doduše ne baš uporno, tražio sam knjigu Stjepana Đurekovića Crveni manageri, a onda konačno i došao do nje te ju i pročitao. Malo sam, očito sa čitanjem okasnio, jer knjiga je u međuvremenu imala mnoštvo izvanknjiških epiloga i učinaka, a moglo bi se reći i nastavaka. Bit će ih još. Podsjetit ću, za početak, na „romanesknu“ sudbinu njena tiskara Krunoslava Pratesa koji je u Njemačkoj zaglavio na doživotnoj robiji, zbog knjige, odnosno u jednom njenom rukavcu. A koju li je tek energiju dramatičnosti izazvao famozni „lex Perković“ - država se tresla mjesecima i još lagano podrhtava.
Zatim, ipak, ustvari svakako, samo to vladajući nisu htjeli prihvatiti, ta izručenja Perkovića i Mustača. Sada su u Njemačkoj, prvome je zakazano suđenje za trinaesti listopada, drugi još čeka nadnevak početka. Moram priznati kako mi je bilo teško započeti čitati knjigu koja je bila povod za „kritiku“ njena autora sa sjekirom po glavi, nakon što je glava vjerojatno već bila mrtva od metaka iz pištolja. Vjerojatno bih od Crvenih managera odustao nu onda mi je sinulo kako je to jedan od utjecajnijih romana s konca prošloga stoljeća, roman koji teče kao rijeka, ne biste vjerovali čak i uzvodno. Pa hajdemo onda zagaziti u njega.  
 
Roman Stjepana Đurekovića Crveni manageri tiskan je 1983. u Münchenu, već i vrapci znaju, u tiskari-garaži, ujedno i mjestu smaknuća autora. Published by Internacional Books -U.S.A., tisak: Krunoslav Prates. O knjizi, kao knjizi, romanu, izuzimajući političke crne kronike, malo se pisalo, barem sam stekao takav dojam. U sjećanju mi je ostao tek jedan opširniji prikaz, čini se nekako u vrijeme onog „lexija“, u jednim dnevnim novinama. Zaudarao je na prikaz po zadatku, a knjiga je manje-više ocijenjena lošom. Ne mogu sa stopostotnom sigurnošću tvrditi tko je bio autor te kritike (siguran sam tek 75 posto) pa mu ne ću spominjati ime, a kopati mi se po starim novinama, tom smeću ne da. Uostalom u takvim medijima odavno caruje ebola, zasad doduše samo virtualna, medijska. To što je ona opasnija po društvo, narode, države, skupine… pojedinca od one realne, druga je tema.
 
Politički roman, politički krimić, roman s ključem…
 
U predgovoru Stjepan Đureković roman Crveni manageri određuje kao „politički roman“ koji „život u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji prikazuje na potpuno istiniti način“… “Tako se među upravljačkom (menadžerskom) kastom živi i govori u tvornicama, bankama, trgovačkim organizacijama i drugim poduzećima. Pronevjere, krađe, i druge vrste lopovluka su toliko raširene, da je to također tipično za surovu komunističku svakidašnjicu… Mnoge nisu niti otkrivene niti je u interesu jugo-režima da ih otkrije i goni. Znam osobno nekoliko građana Jugoslavije koji su državu oštetili za desetke milijuna dolara koje su pohranili u švicarskim bankama, ali se protiv njih ništa ne poduzima“.  
 
Đurekovićevi junaci su pripadnici partijske elite, prvenstveno oni sa zadatkom u „privredi“ kako se tada govorilo. Ispričava se što mu je  tekst nelektoriran, nije u kratkom vremenu u inozemstvu mogao naći lektora, a inače je nastojao pisati po „Hrvatskom pravopisu iz 1971.“, 1972. zabranjenom za kojega tvrdi kako je UDB-a čitavu nakladu spalila. Bez obzira na pravopisne i gramatičke grješke, jer on je ekonomist po obrazovanju, kaže u predgovoru kako „UDB-u ionako boli samo sadržaj, a ne jezične finese“. Kao da je time političku policiju, koja se tada nazivala SDB-SDS (bratstvo-jedinstveno) odredio i kao svog najrevnijeg čitatelja - uostalom njegov roman nikad nije došao do širega kruga čitatelja.
http://polpix.sueddeutsche.com/bild/1.1424370.1355258845/640x360/mysterioeser-mord-jahren.jpg
Roman je svakako politički triler, ali i „roman s ključem“ pri čemu je autor najvažnije političare, Titu, Kardelja, Bakarića, Milku Planincnavodio s punim imenima, a ostale aktere prikriveno, šifrirano. Suvremeni autori „romana s ključem“ skoro da su postupali obrnuto. Znakovito je pritom da je baš jedan pravi ključ ubrzo odredio njegovu gorku sudbinu. I to primitivni ključ, ključ neke garaže, nu ključ je očito- ključ.
 
Tko je Stjepan Đureković?
 
Od one je hrvatske „grane“ koja se skoro sasvim „osušila“, hrvatske, srijemske. Rođen je u Bukovcu pokraj Petrovaradina, hrvatske utvrde na Dunavu gdje je završio i gimnaziju. U Drugom ratu se opredijelio za partizane. Diplomirao je ekonomiju u Beogradu, a zatim se zaposlio najprije u Osijeku, pa u Rafineriji u Sisku i odatle došao do sjedišta INA-e u Zagrebu. Bio je jedan od rijetkih, jugoslavenskih, fakultetski obrazovanih partizanskih kadrova. Tamo bravar, ovdje kovač, ondje krojač, ondje seljo... u vrhuški, a kako li je onda tek bilo u „provinciji“.
 
U INI je bio druga „zapovjedna linija“, šef u ono vrijeme novotarije - marketinga, ali svakako dostatno visoko pozicioniran da bi mogao imati potpuni uvid u funkcioniranje ondašnjeg gospodarstva i politike s jakim partizanskim zaleđem, vjerojatno svojedobnom suradnjom s UDB-om, te onda o svemu „istinito pisati“. Njegov glavni junak u romanu, Ivan Rukavina, generalni direktor poduzeća za međunarodnu trgovinu Interimpex (čitaj - za uvoz) nosi uostalom mnoštvo autobiografskih  crta. Partizan je, fakultetski obrazovan, suradnik UDB-e svojedobno, priznati socijalistički menadžer s jakim političkim vezama. Imućan je, kao i stvarni crveni manageri, stanuje u vili na Tuškancu, sinu dugovječnom studentu, ne zbog „pameti“, već predaje mladalačkim užitcima, kupio je auto strane marke, sam se uglavnom služi službenim mercedesom. Posjeduje i vikendicu, ima ljubavnicu, više njih. Crveni manager bez ljubavnice, pa to nije išlo, brak mu je klimav, pred raspadom, čeka se ustvari da djeca dovrše školovanje.
 
Korupcija kao sustav
 
Daleko veća primanja od pristojne direktorske plaća, deset puta veća, donosi mu „biznis“ koji vodi njegov brat, mladi umirovljeni podpukovnik. Otvorili su obrt za montažu centralnog grijanja pri čemu poslove kod kolega direktora osigurava Ivan Rukavina, brine se da se oni i plate u i tada vrijeme nelikvidnosti u gospodarstvu, organizira podmićivanje poreznika i slične „strateške“ aktivnosti. Podučava brata da višak novaca ne ulaže u nekretnine već pretvara u devize i iznosi iz zemlje, a dio u zlatnike i uzida ih negdje za nuždu. Glavnina događaja iz romana odvija su u drugoj polovici sedamdesetih godina, a Rukavinu zapravo muči, iako se on negativno izjašnjava o Titi kao i o cijeloj „vrhuški“, kako bi poslije njegove smrti mogli „doći Rusi“. A onda zbogom privatno vlasništvo, osim ostaloga. Usputna primjedba: Rukavina se ovdje pokazuje kao popriličan naivac i zanemaruje činjenicu kako su boljševici pronalazili način da i zlatnike „iskopaju“ iz zidova.
 
Nakon nekoga vremena direktor Rukavina se odlučuje i za veći „biznis“ - uzimanje provizije od stranih firmi koje po Jugoslaviji prodaju industrijsku opremu za različite tvornice. Treba napomenuti kako su sva ta „uvozno-izvozna“ poduzeća ustvari bila skoro isključivo uvozna, osobito kad je kapitalistički Zapad u pitanju, a izvozila su tek u nuždi, recimo na početku osamdesetih i pod svaku cijenu kako bi Jugoslavija došla do deviza. U slučaju većih poslova, kao što je izgradnja Željezare u Sisku s prijateljem dijeli proviziju. U  nabavi poslova i sam se koristi korumpiranjem svojih potencijalnih kupaca, često poluobrazovanih provincijskih direktora. Za njih se u Interimpexovoj posebno izgrađenoj vili u okolici Zagreba organiziraju bakanalije s elitnim prostitutkama, vodi ih se po istom „poslu“ i u inozemstvo, primjerice u Pariz kamo Rukavina vodi direktore Srbe iz vojvođanske provincije, buduće kupce opreme neke tvornice, od čega će on uzeti masnu proviziju. 
http://images3.kurir-info.rs/slika-620x419/kljuc-kljucevi-brava-ilustracija-1362965200-280127.jpg
On ima i velikih problema s tzv. „saveznom administracijom“ koja je sva iz Beograda i dakako čine ju i preko devedeset posto Srbi, što stari što novi poslijeratni Beograđani. Tzv. „nacionalni ključ“ (opet, eto ključ) primjenjivao se pri vrhu piramide (ministri i sl.) dok su ostali koji često i presudno odlučuju „domaći“. Kako njima doskočiti, kako izvući potrebne dozvole i „papire“, naročito kad je riječ o uvozu, devizama? Jednostavno, korumpiranjem onih koji odlučuju, izdaju, potpisuju dozvole. Stavi ih se na još jednu mjesečnu plaću kod Interimpexa na crno. Takve operacije nisu sasvim jednostavne, jer i konkurentske „savezne“, ustvari srpske firme vične su, ako ne i vičnije istom „biznisu“ - korupciji, a tu je onda i uloga „srpske krvi“ koja nije voda, no kako i Srbi vole novac, a tamo korupcija traje od kad je srpske države, nekako se ipak „prođe“.
 
Sve ovo je „istinito“ da istinitije ne može biti, a da „iznenađenje“  bude veće i svima koji su to tada htjeli znati bilo i poznato. Vic je, dakako, bio u tome da se moralo šutjeti jer bi onaj koji bi „lajao“ završio u zatvoru. „Drug taj i taj je lopov“ moglo se reći samo među jako povjerljivima. Blateći druga s istinom, blatila se Partija „sistem“, „podrivalo bratstvo-jedinstvo“, a sve je to bilo pod tepihom, bogme i ispod parketa i zabranjeno.
 
Zadnja transakcija
 
Rukavina na koncu shvaća da se ni od paralelnog posla u Zagrebu niti od provizija ma kolike bile, ne može toliko obogatiti kako bi ostvario svoj plan trajnog odlaska u inozemstvo, emigraciju, pa kreće u treću fazu plana: Osnivanje Interimpexovih poduzeća u inozemstvu, što je bila uobičajena praksa, a na koncu osniva i poduzeća na svoje ime za koja njegovi su-radnici nisu znali. Sve te firme i formalno Interimpexove i samo njegove glase na njega - kapitalizam ne poznaje društveno vlasništvo pa on s novcem raspolaže suvereno kao i svaki vlasnik. Nema utjecaja nikakvih „radničkih savjeta“ ionako jednoga  na vrbi svirala čak i u Jugoslaviji i sličnih trica i kučina. Mreža takvih poduzeća u inozemstvu mu je potrebna kako bi najprije formalno Interimpexove račune nakrcao novcem iz „centrale“ u iznosu od petnaestak milijuna dolara, a zatim ga fol zbog plaćanja stranih dobavljača odatle prebacio na i stvarno svoje. To je već bio pristojan novac.
 
Nakon ovih operacija u inozemstvu mu se pridružila nova, trudna, životna družica, zadnja tajnica. U Zagrebu su svojevoljno ostale bivša supruga i kći, a sin mu se kasnije pridružio - kao i u slučaju autora Stjepana Đurekovića. Zatekla ga je gorka sudbina kao i oca, nebitno je li riječ o ubojstvu, likvidaciji, ili samoubojstvu.
 
Zašto sjekira?
 
Zašto sam ovako pučkoškolski prepričao sadržaj Đurekovićeva romana? Najprije stoga što predpostavljam kako su rijetki uopće čitali ovu knjigu, a zatim kako bih u njoj, skupa s čitateljem, pronašao pravi razlog ekspresne „kritike“ Đurekovićeva sa sjekirom po glavi. Izvan književno naročito zadnjih godinu dana govori se o tome kako je Đureković taknuo previsoko, u navodni, malo veći, kriminal „inaša“ sinova Mike Špiljka, Vanje i Josipa Broza, Miše, pa je stoga stigao nalog za „sjekiru“, dok mu je knjiga samo izgovor u potrazi za azilom kao progonjenim političkim emigrantom. Nešto slično daje naslutiti i Josip Manolić u zadnjem intervjuu JL-u pri čemu on (samo) Đurekovića drži „kriminalcem“. „Kod Đurekovića se radi o kriminalnom slučaju jer je Đureković bio kriminalac“, kaže što implicira kako je Đureković s pravom „dobio svoje“.
 
Malo se pritom Manolić zaigrao pa potvrdio da je i država koja je dala(?) likvidirati Đurekovića ustvari bila mafijaška. Od mafije ju je razlikovala tek, možda, ideologija. Vratit ću se zato knjizi te ustvrditi kako je u njoj precizno opisana korupcija koja je ovdje vladala za komunizma i njegovih „faza“ i „reformi“. Štoviše korupcija je predstavljena kao bit sustava i usput prokazane njene nimalo spektakularne ali učinkovite metode. Svima onima koji danas govore o korupciji preporučujem ovu knjigu, ali i proučavanje korupcije u kraljevinama SHS i Jugoslaviji, recimo „transparentnima“- repovi su to koji se izdaleka vuku.
 
Svjedok iznutra
 
Pored korupcije Đureković (Rukavina) još mnogo toga neuvijeno spočitava sustavu: neučinkovitost, nelikvidnost, političke tvornice (Obrovce), već su se zaredale i nestašice i repovi za benzin, deterdžente…, a naročito pogrješnu kadrovsku politiku koja preko Partije forsira podobne, a nesposobne. Protivi se i Zakonu o udruženom radu, razbijanju poduzeća na tzv. OOUR-e, prevelikom utjecaju radnika preko radničkih savjeta, Partije, sindikata u poslovnom odlučivanju. Što se tiče  „smrtnog grijeha“ hrvatskog nacionalizma, poglavito onoga tzv. „ekstremnoga“, teško ga je u knjizi pronaći. Istina on mjestimice govori protiv Srba ali uglavnom jezikom 1971. kada se o tome govorilo i javno i u medijima, pa i u partijskim „ćelijama“. Uglavnom se radi o neravnopravnom položaju Hrvatske i Hrvata, raspodjeli deviza, prevelikog udjela Srba („ključ“!) u saveznom aparatu, vojsci, policiji, dakle ništa  bitno novo.
https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTVdDMyfGHxKj-lgZy_rFWmzmUFO7teQEEhk9mF97wf9iSjMT5W
Kad piše o Srbima u Zagrebu prvenstveno ih vidi kao nesposobne i ulizičke partijaše kakvih nalazi i među Hrvatima, ali i svim ostalim „narodima i narodnostima“. Sa Srbima inače njegov junak uspješno surađuje u jedinom sustavnom „biznisu“ - korupciji. Ivan Rukavina tek se na kraju, u zadnjoj rečenici knjige promeće u „hrvatskog“ Robin Hooda: „Istovremeno odluči da će od sada i šakom i kapom pomagati hrvatsku emigraciju“. Što je onda, od onoga u knjizi Đurekovića koštalo tako mafijaške smrti? Nije vjerojatno ni predposljednja rečenica iz romana: „Spas je jedino u tome da se odlijepimo od tih Srba (reflektira se Rukavina prvenstveno na one Srbe koji su ga nakon bijega i sudskog procesa u Zagrebu, u odsutnosti naslijedili u poduzeću) i ostalih u Jugoslaviji i da osnujemo slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku!“
 
Vjerojatno ipak činjenica da je bio kotač sustava, iznutra ga prokazao, ogolio do kože, poglavito elitu - „izdao“, računao je „sistem“. Možda je poslužio i kao upozorenje kažu stotinama suradnika UDB-e koji su po inozemstvu vodili „udbine“ kao „svoje“ firme, da se i oni ne bi s novcima koji su stizali iz Jugoslavije također odmetnuli za svoj ili nečiji tuđi „račun“. Koliko je takvih „firmi“ sudjelovalo u privatizaciji u Hrvatskoj? Praksu otvaranja takvih „firmi“ imali su i Sovjeti, od Lenjina, Kominterne, preko Staljina, sve do propasti. Kakvih „firmi“ već i moćnih banaka koje su se „punile“ iz SSSR-a.
 
Bizaran je i znakovit istovremeno podatak da je i logor Goli otok imao devizni račun u Švicarskoj, što potvrđuje i Aleksandar Ranković u svojim „Zabilješkama“. Ali sve su to razlozi koji se ne nalaze u knjizi, tek u njenim rukavcima, izvan njenih korica. U jednom od njih poprilično račvastom, poput meandra, čuči i sljedeće: roman je objavio 1983., do 1990. prošlo je tek sedam godina pri čemu su pravi „crveni menadžeri“ još i „sazrijevalii“, a tutnjao je „pravi“ kapitalizam u koji su se oni „aktivno“ uključili, sada u „domovini“. Privatizacija! Nije pa ni od Đurekovića loše doznati tko su oni i kako je to doista bilo, a čini mi se kako će se jednoga dana i na tom „frontu“ otvoriti novi „izvor“ za novi potok iz ove knjige. Knjigu svakako preporučujem, daleko je bolja nego što sam predpostavljao.
 

Mato Dretvić Filakov

Oni se slažu, oni se podržavaju...

 
 
Svaki dan imamo nove pokazatelje da će u Hrvatskoj biti posebno vruća politička jesen. U zemlji vlada društvena, gospodarska, moralna i duhovna kriza kakvu se ne pamti od uspostave hrvatske države 1991. godine. Recesija se u Hrvatskoj nastavlja šestu godinu za redom. Službeni podatci pokazuju da se BDP tj. hrvatsko gospodarstvo kontinuirano smanuje već jedaneast tromjesečja za redom. Ono što je posebno zabrinjavajuće je podatak da se u zadnjem kvartalu hrvatsko gospodarstvo dodatno smanjilo za 0,8 posto. Pojedini analitičari u Hrvatskoj drže da je gospodarsko stanje u Hrvatskoj toliko loše da je sada gotovo nemoguće izbjeći bankrot države.
http://s1.reutersmedia.net/resources/r/?m=02&d=20130926&t=2&i=797604468&w=580&fh=&fw=&ll=&pl=&r=CBRE98P17E100
Ako se nešto brzo i dramatično ne promjeni u pozitivnom smislu u vođenju države, a posebno na gospodarskom polju, uz vruću političku jesen, Hrvatskoj bi se u konačnici mogli dogoditi javni prosvjedi, sukobi, glad i na kraju revolucija koja bi mogla imati nesagledive posljedice za budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda. U drugim zemljama Europske unije koje su prolazile sličnu gospodarsku krizu u kratkom vremenu promijenjeno je i nekoliko vlada, a na ulice je izašlo milijune nezadovoljnih ljudi. Hrvatski je čovjek u toliko dubokoj depresiji da je izgubio vjeru kako je kroz direktan građanski aktivizam moguće promijeniti današnje zlo koje je zadesilo Hrvatsku.
 
Jednostavno ne mogu ovdje ne spomenuti da sam u jednom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom davne 1992. godine rekao: »Predsjedniče, kad bi se Ford u Australiji u financijskom poslovanju ponašao ovako kako se ponaša Hrvatska, bankrotirao bi za šest mjeseci«. Na takva moja zapažanja većina mojih tadašnjih sugovornika mi je iza leđa govorila: »Ma što hoće onaj Australac. Mi smo ovako radili zadnjih pedeset godina i ne trebaju nam njegovi savjeti kako bi mi sada trebali nešto mijenjati«.
 
Hrvatska propada a političari misle samo na sebe
 
I dok se u Hrvatskoj nezustavljivo razvija taj mračni scenarij što rade i kako se prema tom stanju odnose političari u Lijepoj našoj? Prema onome kako se u javnosti ponašaju, očigledno je da političke elite u Hrvatskoj i nisu previše zabrinute zbog teških i crnih oblaka koji su se navukli nad Hrvatskom. Zahvaljujući dugogodišnjem pristupu državnoj blagajni i prešutnim dogovorima o međusobnoj zaštiti, one su osigurali egzistenciju za sebe i svoju djecu za idućih pedeset godina. Zato se i ponašaju kao da se sve to događa u nekoj drugoj zemlji, na nekom drugom planetu, a ne u vlastitoj državi i okruženju u kojem žive. Kad bi netko sa strane, tko nije dovoljno upoznat s katastrofom koja prijeti hrvatskom društvu, promatrao kako žive i kako se ponašaju hrvatski političari lagano bi mogao zaključiti kako je Hrvatska visoko sređena i gospodarski razvijena zemlja u kojoj njezini stanovnici žive u zadovoljstvu i blagostanju.
 
Najveća je tragedija to što političari u Hrvatskoj nisu zapravo sposobni shvatiti da je u zadnjih dvadeset godina Hrvatska srljala u propast koja danas glasno kuca na naša vrata zahvaljujući isključivo njihovom neznanju, nesposobnosti, pokvarenosti i neodgovornosti. Ako tomu još dadamo, kod jednog dijela političkih i gospodarskih elita, potpunu neidentifikaciju s hrvatskim narodom i interesima hrvatske države, onda imamo jasan odgovor zašto smo se kao država i narod našli u gotovo bezizlaznoj situaciji.
 
Lojalnost Partiji važnija od znanja i sposobnosti
 
Velika većina političara u Hrvatskoj nije nikada u životu radila ništa drugo osim politike, kako u bivšoj Jugoslaviji tako i u današnjoj Hrvatskoj. Nikada u životu nisu ništa u poduzetništvu privatno izgrađivali i stvarali niti su u razvijenim demokratskim i gospodarskim zemljama stjecali potrebna znanja i upravljačke vještine za upravljanje gospodarstvom u visoko konkurentnom kapitalističkom i tržišnom sustavu. Oni su svoja znanja iz područja gospodarstva, finacija i upravljanja s državom stjecaili u socijalističkom i komunističkom gospodarskom modelu, u kojem se kralo i međusobno dijelilo, jer je sve pripadalo državi.  Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, gdje se Hrvatska mora natjecati s boljima od sebe, hrvatske su političke elite pokazale svu svoju nesposobnost i neznanje za vođenje države u kojoj bi se trebalo razvijati i jačati konkurentno tržišno gospodarstvo, a ne  centralističko i plansko upravljanje, od kojeg se ni danas ne znaju maknuti.
http://www.hkv.hr/images/stories/Dado_slike/racan_milanovic_josipovic.jpg
KONTINUITET - Ivica Račan, Ivo Josipović i Zoran Milanović
 
U takvom modelu, koji su, kako vidimo, više nego uspješno prenijeli i na današnju Hrvatsku, nije bilo osobne odgovornosti kad su u pitanju bile grješke gospodarskog karaktera. Tada, kao i danas, važno je bilo biti politički tj. stranački lojalan i poslušan. Neupitna lojanost partiji i režimu bila je garancija za osobni uspjeh i egzistencijalni opstanak. Iako živimo u višestranačkoj demokraciji, u Hrvatskoj se u tom pogledu nije ništa promijenilo. U Hrvatskoj se i dalje ulazi u politiku da bi se bilo na vlasti i uz vlast, da bi se osigurala osobna i obiteljska egzistencija. Gotovo da i nema profesionalnog političara u Hrvatskoj koji je motiviran općim dobrom i radom za Hrvatsku. Naravno, za ostvarenje  osobnog političkog cilja u današnjem hrvatskom društvu čovjek ne treba biti ni sposoban niti previše pametan. Samo i jedino, važno je biti lojalan i odan, ne stranci, nego šefu, koji o svemu odlučuje i koji sve zna.
 
Elite su protiv promjena koje mogu spasiti Hrvatsku
 
Iako je svakim danom sve upitnije može li ovakvo stanje u Hrvatskoj potrajati do slijedećih parlamentarnih izbora, kad se očekuje nova promjena vlasti u Banskim dvorima, u Hrvatskoj ima ljudi i organizacija koje pokušavaju ne samo upozoravati na današnju tešku društvenu krizu, nego ujedno nude i konkretna rješenja za budućnost. Nakon uspješno odrađenog referenduma o braku, građanska inicijativa U ime obitelji,  pokrenula je novu referendumsku inicijativu za promjenu izbornog modela u Hrvatskoj. Model koji ta građanska inicijativa nudi, ako prođe na referendumu, doveo bi do demokratizacije izbornog zakona i osigurao pravičnije izbore kroz demokratizaciju političkih stranaka. Najkraće rečeno, inicijativa nudi da se ubuduće u Hrvatskoj na izborima biraju zastupnici imenom i prezimenom, a ne po stranačkim listama, na kojima se nalaze osobe koje postavljaju čelnici stranaka i o kojima šira javnost ne zna ništa. Ono što je možda najvažnije u toj inicijativi je činjenica bi novi izborni zakon u Hrvatskoj konačno omogućio smjenu stvorene političke kaste, koja se u Hrvatskoj izmjenjuje na vlasti od 1990. godine.
 
Iako ima komentatora koji drže kako su predložene promjene izbornog zakona u toj inicijativi mogle biti još bolje dorađene, tu inicijativu treba svakako podržati. Ona pruža nadu u daleko bolji i kvalitetniji izbor zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, koji ne bi bili samo roboti koji u Saboru dižu ruku onako kako od njih to traže premijer i Vlada. Zastupnici u Hrvatskom saboru u Austro-Ugarskoj pokazivali su više hrabrosti i odlučnosti u zastupanju hrvatskih interesa nego što to danas čine saborski zastupnici na jednoj i drugoj strani. Ma koliko bio nedorečen izborni zakon koji nam nudi građanska inicijativa U ime obitelji, on je trenutačno jedina garancija da bi nakon sljedećih parlamentarnih izbora moglo konačno početi razdoblje oporavka i procvata moderne hrvatske države.
 
Kao što se očekivalo, inicijativa za promjenu izbornog zakona nije naišla na potporu dvije najveće stranke u Hrvatskoj, HDZ-a i SDP-a. Bez obzira na teško nasljeđe koje je Hrvatskoj ostavio Sanaderov HDZ, ta će stranka najvjerojatnije dobiti novu šansu da nakon slijedećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj preuzme na sebe glavnu odgovornost za rješavanje teških gospodarskih i društvenih problema za koja će trebati puno znanja, hrabrosti i odlučnosti. Preduvjet za to je da ta stranka već sada prekine sa svim negativnim praksama i ponašanjima koja prevladavaju na hrvatskoj političkoj pozornici od 1990. godine. Zadnja poruka koju hrvatsko domoljubno glasačko tijelo želi danas čuti, a posebno oni glasači koji već godinama ne izlaze na izbore, su izjave kakve je dao saborski zastupnik HDZ-a Davorin Mlakar da se HDZ slaže s SDP-om kad je u pitanju promjena izbornog zakona tj. prefercijalno glasovanje.
 
Mirela Holy i Treći svjetski rat
 
Koliko smo mi Hrvati nisko pali u našoj nesposobnosti i nemoći da iznjedrimo nove političke strukture i nove lidere koji bi bili ne samo sposobni uspješno voditi državu, nego i koji bi pokazali  spremnost podnijeti i najveće osobne žrtve da se spasi Hrvatska, najbolje svjedoči fenomen Holy. Hrvatskoj će se uskoro cijeli svijet smijati kad se pročuje da je, prema nekim anketama Mirela Holy najpopularnija politička osoba u Hrvatskoj, a njezin ORAH politička snaga koja ima potencijal da bude nositelj vlasti u Hrvatskoj. Svijet se nalazi na rubu Trećeg svjetskog rata, koji bi predstavljao jedan od najvećih izazova za Hrvatsku i hrvatski narod u našoj novijoj povijesti, a nama se kao rješenje za tešku krizu koja istovremeno traži znanje, odgovornost, domoljublje, obranu nacionalnih interesa i unutarnji konsenzus, kao instant spasitelje nudi neprovjerena političarka čiji je svjetonazor u totalnom sukobu s tradicionalnim vrijednostima hrvatskog naroda i njezin ORAH, medijski napuhani balon, koji će puknuti prilikom prvog značajnijeg testa.  
 
Kad pročitaju i čuju izjave o Holy kao mainstream političkoj alternativi u Hrvatskoj ili pak nakon što doznaju za Mlakarovu izjavu kako se on, kada je riječ o izmjeni izbornog zakona, slaže s premijerom Milanovićem da to sada nije značajno pitanje, nije čudo što Hrvati padaju u još dublji očaj i depresiju. Sve to samo dodatno osnažuje njihovo uvjerenje kako se u Hrvatskoj ne će ništa promijeniti ni nakon nove i sve više izgledne promjene vlasti u Banskim dvorima iduće godine, te je krajnje vrijeme za »rušenje svega što je do sada bilo u Hrvatskoj i stvaranje novog društvenog i gospodarskog ustroja«.
 

Antun Babić

Mrze ga, ne vole ga, ali grob mu ne miču

 
 
"I tebi dođe crni dan, svinjo. Mater ti jebem hrvatsku,
pucao si na srpske vojnike u Prvom svetskom ratu,
vešao žene i nejač. Govno jedno ustaško".
Svetislav Basara, Mein Kampf
 
Nakon što je u Srbiji razgrabljeno prvo izdanje romana „Mein Kampfa“ Svestislava Basare, njegov roman je objavio zagrebački nakladnik Ljevak. Tu je književna kritika knjigu proglasila antifašističkom burleskom. Autor se bavi fašizmom u jučerašnjoj Srbiji i današnjoj Srbiji. Radnja romana događa se u bolnici, na odjelu neurologije. Sva sječanja glavnih junaka vezana su za bolnicu. Moto knjige su stihovi  Williama Butlera Yeatsa iz Drugog dolaska: Najboljima manjka svako uvjerenje, Najgori su puni intenzivne strasti. (The best lack all convition, while the worst are full of parssionate intensity, William Butler Yeats 1860 – 1939, The Second Coming). U knjizi je prijevod na srpskom koji glasi: „Najbolji ni u šta ne veruju, dok se najgori nadimaju od neistine”
http://mojzagreb.info/images/made/images/uploads/vijesti/17701/basara_160514_543_253_c1.png
Drugi dolazak
U kružnicama kružeći sve širim
Ne čuje više sokol poziv sokolarev
Stvari se raspadaju; središte ne drži;
Anarhija se razuzdala svijetom,
Diže se plima zamućena krvlju
I obred nevinosti posvuda se gasi:
Najboljima manjka svako uvjerenje,
Najgori su puni intenzivne strasti.
 
Svestislav Basara ne piše s povijesne distance jer „Svi su pametni s povijesne distance.“ Piše o srbijanskoj prošlosti i sadašnjosti, o korijenima srpskog fašizma i o Srbiji danas.
 
„Imbecilnost ovdje nije bolest nego politički sistem. Na snazi višestranačka diktatura. Vlada demokratski totalitarizam.“
 
Mutatis mutandis, mnogo toga što je Basara vidio i vidi u Srbiji, uočljivo je i u Hrvatskoj„. Kastinski sistem je rigorozniji od onog u Indiji. S tom razlikom što je kastinski sistem u Jugoslaviji bio postavljen naglavačke. Ološ, klatež, lumpenproletarijat – jednim revolucionarnim aktom su unaprijeđeni u bramane... Dugi niz godina činilo se da napredujemo. Ideja napretka je sama po sebi čista glupost. Metastaze kancera također svakodnevno napreduju... Sve vrijeme smo napredovali u propast... Lažni mit o dostojanstvu, kada nema ničeg boljeg, funkcionira  i na drugim mjestima... Vladajuća je niža rasa. ,,Strah od raka u Srbiji sasvim potisnuo strah od Boga.“
 
Interesantan je i dojam Srba o Josipu Brozu Titi koji je već prije bio vidljiv u jednom broju beogradskog tjednika Duga prije dvadeset i više godina u kojem je objavljena fotografija Tite u odori austrijskog dočasnika kako u Prvom svjetskom ratu leži iz nekog drveta s uperenom puškom protiv srbijanske vojske. Kad je Tito umro, u cijeloj bivšoj državi, mnogi su naglas plakali. Činilo se od žalosti za pokojinikom. Basara pak, barem što se Srbijanaca tiče, vidio je ono što drugi nisu vidjeli ili nisu smjeli očitovati: „Proplakali su od sreće a te suze su vešto predstavljene kao žalosnice.“
 
Pokraj Titina lijesa Srbin u sebi odvija sljedeći monolog: „I tebi dođe crni dan, svinjo. Mater ti jebem hrvatsku, pucao si na srpske vojnike u Prvom svetskom ratu, vešao žene i nejač. Govno jedno ustaško (str. 50.-51.). Taj isti Tito komu su dovodili pionire i pionirke nikad nije ljubio pionire nego uvijek pionirke. Ne može se reći da je bio homoseksualac ali bi danas bio barem osumnjičen za pedofiliju.
 
Svetislav Basara ne kaže koliki je broj Srba imao ili danas ima dojam da je Tito „ustaško govno“. Vjerojatno oni koji u Srbiji odlučjuju dobro znaju koliki je broj Hrvata Tito dao pobiti nakon pada Hrvatske ne samo na Bleiburgu i na križnim putevima širom bivše države 1945. nego je i godinama kasnije pod njegovom diktaturom nastavljeno ubijanje i raseljavanje Hrvata s njihovih vjekovnih ognjišta širom svijeta. Stoga, makar ga zvali i ustaškim govnom, svinjom i psovali mu mater hrvatsku, Srbi još uvijek vjeruju da Tito zaslužuje grobno mjesto u „Kući cveća“, tamo u Srbiji.
 

Pavao Blažević

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Utorak, 14/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1676 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević