Get Adobe Flash player
Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Prosječni Hrvat na svakom koraku osjeća društvenu nepravdu i...

Goran Puklin i njegovi kumovi

Goran Puklin i njegovi kumovi

Za blokirane, deložirane, gladne i nezaposlene nema, ali za razvrat...

Epidemija nezajažljive grandomanije

Epidemija nezajažljive grandomanije

Virus će proći, ali ne će proći grandomanija, grabež, pohlepa i...

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

U Dubrovniku razotkrivena prijevara definicije...

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Tko to može oprostiti Milorade Pupovcu? Tko premijeru Plenkoviću? Pomirba?...

  • Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:16
  • Goran Puklin i njegovi kumovi

    Goran Puklin i njegovi kumovi

    srijeda, 14. listopada 2020. 17:30
  • Epidemija nezajažljive grandomanije

    Epidemija nezajažljive grandomanije

    nedjelja, 11. listopada 2020. 17:02
  • Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:09
  • Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:06

Knjiga koja pomaže biračima na izborima za stanovnika Pantovčaka

 
 
U utorak 28. listopada dogodila se još jedna medijska lakrdija i sramota, neprimjerena demokraciji i slobodi medija. Naime toga dana predstavljena je najnovija knjiga dr. Zdravka Tomca "Crveni predsjednik", čije predstavljanje su bojkotirali mediji, oni tiskani, ali i možemo reći i svi radijski i televizijski od kojih je bio HRT, ali ni slike ni tona nije objavljeno, barem do sada. Mislim da će to biti pisano u kalendarima "Dogodilo se na današnji dan" kada se u potpunosti oslobodimo takvih ljudi u medijima, naravno prirodnim putom, jer je to neminovno, kada se već ne mogu mijenjati u svom iskvarenom mentalnom sklopu, naslijeđenom iz vremena vladavine crvenih kmera ili zločinaca.
Da je naslov bio "Crni predsjednik" zasigurno bi svi pohrlili s nekoliko ekipa, tako da preko tisuću ljudi u prepune tri dvorane na Kaptolu u dvorani Vijenac, pored njih ne bi mogli uopće ni primirisati blizu.Uz autora knjige dr. Zdravka Tomca, koji je vodio predstavljanje, sudjelovali su u dvosatnom programu glumac Božidar Alić, koji je oduševio publiku svojim vrhunskom čitanjem dijelova iz knjige. Bila je to i kazališna predstava, zahvaljujući izvrsnom Aliću. Uz njega o knjizi i autoru govorili su dr. Zvonimir Šeparović, dr. Miroslav Tuđman i biskup Vlado Košić, koji su počesto bili prekidani pljeskom slušateljstva i gledateljstva u dvije dvorane gdje se predstavljanje pratilo video vezom na televizijskim zaslonima.
 
Možemo se slagati ili ne slagati s autorovim razmišljanjima i knjigom, ali od medija koji bi trebali biti pluralni, u ovom slučaju zakinuti su najmanje dvije trećine pretplatnika ili čitatelja za informaciju koja im je bliska, po sadržaju knjige i humanom, demokratskom svjetonazoru. Je li moguće da nitko od spomenutih medija nije imao potrebe poslati novinara ili novinare da poprate ovaj izniman događaj u političkoj kulturi ovog tako nesretnog naroda, ali prije svega dobrog i strpljivog, napaćenog od raznih osvajača i diktatura koje je protiv svoje volje morao podnositi i sa svim žrtvama koje su priredili ponajviše crveni fašisti, s domaćim izdajicama na čelu s velikim izdajnikom i zločincem drugom Titom. Zbog toga slobodan sam ovaj prilog poslati na sve internetske portale, kako bi se prekinula sramna blokada crvenih, koji se ne znaju crveniti, a obećavaju nama crvenu Hrvatsku! A većina nas želi, slobodnu i demokratsku Hrvatsku, bez crnih i crvenih ili bilo koje boje đavola, kako je to spomenuo i prvi hrvatski predsjednik i otac domovine, obraćenik od zla, kao i autor ove prešućene knjige "Crveni predsjednik".
U svakoj od država članica Europske unije, mislim tu prije svega na utemeljitelje, ali i nove članice kao što su Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, pa i Rumunjska i Bugarska, većina od sadašnjih političara bi zbog skandala koje su nam priredili moralo bi iz moralnih razloga dati ostavku. Ali gdje je njihov moral? Gdje je moral pozivati se na crvene kape i zvijezde koje su napravile toliko zla ne samo hrvatskom narodu, već svim narodima gdje su vladali nasilnim putem, bez izbora naroda. Ako smo u Europskoj uniji, a jesmo, ona bi nas zbog njih morala izbaciti, ali prije toga i upozoriti na njihovo neljudsko i nedemokratsko ponašanje u zajednici slobodnih naroda, koja nije idealna, ali je najbolje uz ostali demokratski svijet što politički sustav može ponuditi.
 
Zato, oprez dragi građani i građanke, branitelji, seljaci, studenti i đaci, nezaposleni i prezaposleni, na izborima, nikad ne birajte nikoga s takvim stajalištima ili obećanjima, a one druge, treće ili četvrte treba jednako tako kritizirati i onemogućavati ih svim pravnim i dopuštenim sredstvima u kriminalu ili bilo kakvim nepodopštinama u njihovom radu. Knjiga "Crveni predsjednik" je zasigurno poučna za većinu od nas, ali i za glavnog junaka, kao i njegove podržavatelje, ali čini mi se da oni to ne mogu, ne će i ne znaju shvatiti. I zato takvi ne mogu, ne znaju voditi prema boljem, kako gospodarstvu, kulturi, i sveopćem napretku u svim područjima naših kratkih života.
Zdravku Tomcu čestitam ne samo na objavljenoj knjizi, već na cjelokupnom djelovanju od osamostaljivanja Hrvatske do danas, kao primjeru, kako zdrav razum mora prevladati u svakome od nas, s osudom onoga što ne valja, nikada nije valjalo i nigdje, a ne braniti zlo i ostati u njemu!
 
Hvala na njegovim lijepim riječima u knjizi, s kojima se ponekad ne mogu složiti, ali i to je moje pravo, koje mi nikakvi Hitlerčići i Titići ne mogu oduzeti, kao i predstavljačima knjige koji su barem 85 posto u pravu sa svojim iznesenim stajalištima o crvenom predsjedniku i njegovoj pogubnoj politici. Zato bi bilo dobro da nas barem u toliko postotku izađe na izbore i za predsjednika Hrvatske, kao i na izborim za Sabor, kako bismo izabrali barem 1 posto bolju vlast od ove, koju smo izabrali na prošlim izborima. Ali valjda su i kandidati i kao i svi mi naučili nešto od 2000. godine na ovamo, ali i nakon 1990. godine, imajući loša iskustva s prevrtljivcima, i kriminalcima, kojima ne bi smjelo biti mjesta u obnašanju javnih dužnosti.
 

Janko Bučar

Bandića su lijevi mediji i crveno podzemlje uhitili još prije sedam godina

 
 
Čisteći ovih dana po svome „arhivu“, u ruke su mi dopale prašnjave stare novine. Novina više nema, umrle su poprilično davno, a bogme se isto, nešto ranije, dogodilo i njihovom izdavaču i vlasniku Ivi Pukaniću. Njega su likvidirali. Izvršitelji su u zatvoru, no nalogodavac se još uvijek ne zna. Kojem se to „izvoru“ pokojni Pukanić bio suviše približio, pa se onda pokušao udaljiti, „Vrag će si ga znati“. Opraših taj jedini broj Nacionala koji se našao u mome arhivu. Nadnevak je 23. listopada 2007., približno mjesec dana prije izbora, tada  parlamentarnih. Slučajne li datumske podudarnosti, valjda sudbinske, Ivo Pukanić je još točno godinu dana - do 23. listopada 2008. bio uvodničar i vlasnik Nacionala. Tog dana 2008. su ga likvidirali po narudžbi neznanog nekoga.
No nije ovo vijest iz starih i davno mrtvih novina - vijest je Milan Bandić, naslovnica i podulji tekst posvećeni su njemu. Listopad je izgleda njegov mjesec. Opisat ću naslovnicu: Slika Bandića u sredini, slijeva Zvonimir Šostar i Slobodan Ljubičić, s desna Duško Ljuština i Ivo Jelušić. Pod „žigom“ „ekskluzivno“ strši naslov: Operacija „orkestar“ - Rušenje Milana Bandića. Iznad piše: „Bandićeva grupa na udaru MUP-a. Policija mjesecima prisluškuje telefone najbližih suradnika zagrebačkog gradonačelnika radi prikupljanja dokaza o korupciji u gradskom poglavarstvu, što bi koristilo HDZ-u u političkoj borbi za Zagreb. U akciji prisluškivanja istragom su obuhvaćeni i neki od najpoznatijih zagrebačkih odvjetnika.“ Prosječni čitatelj tada je vjerojatno pomislio kako je Bandić već uhićen, a ako nije, bit će sutra.
 
Naslovnica se u tekstu - opovrgava
 
Tekst najprije govori kako mu to smješta Ivo Sanader, da bi ga predizborno, tada još kao člana SDP-a, oslabio i tako donio glasove, dio, HDZ-u u Zagrebu. Naravno bila je to tipična nacionalovska konstrukcija jer su Bandić i Sanader bili podjednako vični raznim „suradnjama“ i kohabitacijama sa svim i svakim, a poglavito međusobnoj koja je odlično funkcionirala. Zato se tekst u nastavku bavi zapravo time zašto se Bandića i skupinu zapravo ne će uhititi. Prvo, zato što je akcija „Orkestarr“ provaljena doušnik dojavio Bandiću, drugo Bandić bi nakon uhićenja Ljubičića mogao krenuti u kontranapad, treće HDZ se boji kako bi Bandić mogao uzvratiti prokazivanjem nekih zajedničkih poslova i kompromisa sa Sanaderom, četvrto, uhićenje bi se moglo proglasiti („timing“!) političkim predizbornim pritiskom, pa bi Bandiću, kao političkoj žrtvi, popularnost mogla i porasti, umjesto pasti. I tako je akcija „legla“, a da nije ni počela. Znajući kako je Nacional funkcionirao, uostalom kao i današnji mediji, a „radio“ je i na više „razboja“, udovoljavao različitim potrebama i interesima, bit će najprije kako je ovo bila neka vrsta Badićevoga predizbornog strašenja. Inače inkriminacije o kojima se u tekstu piše uglavnom su iste kao i aktualne, a u središtu je „igra“ sa zemljištem, tada Kraša i oko Kraša. I tako prođe dugih sedam godina, pa u listopadu 2014., skoro opet dvadeset i trećega, opet u predizborno vrijeme, sada predsjedničko, vijest iz prošlosti postade istinita. Tada ju je Bandić uspio zaustaviti, ako je uopće postojala, sada nije.
 
Inkriminacije su skoro u vlas iste, glavni akteri također, osim što je Jelušić u međuvremenu izdao Bandića i pobjegao pod Milanovićeve skute. Različita je vlast, sada je njegova, esdepeovska na vlasti, ali on više nije u SDP-u već „otpadnik“. Ti su pak partijama najmilija lovina. Ne ulazeći u pravne dimenzije slučaja kriv-nekriv, moguće političke koristi od njegova uhićenja su u biti kao i onda - iste, predizborne, sada za Josipovića, Milanovića i SDP, kao što je ista i opasnost za aktere s vlasti - da se Bandić iz Remetinca vrati jači, popularniji, ali i da Bandićevi potencijalni glasači umjesto planiranoga nalijevo „kidnu“ nadesno, ostanu doma za izbora…
 
Manipulatorski i neobjektivni mediji iz Hrvatske izvještavajući o nekoliko desetaka Bandićevih pristaša koji su mu došli dati podršku, dio njih i ispred Remetinca, vijest su okrenuli u komentar kako ih je došlo „daleko manje od očekivanog broja“. Tipična manipulacija, jer vijest nije koliko ih je trebalo doći, što naravno nitko ne zna, već sasvim suprotno - da ih se barem nekoliko uopće usudilo doći i došlo podržati političara pritvorenika čak pred zatvor! Nitko od pritvorenih političara do sada nije doživio da i jedan građanin pred istražnim zatvorom prosvjeduje protiv uhićenja, a ako je vjerovati anketama - Bandić nikad popularniji što dakako ne će trajati vječno, ali je svejedno znakovito. Što su mediji, što je politika, što li je „pravna država“, što „stara“ što „nova“ pravda: neka se sad tu „obični“ građanin snađe i pronađe zrnce  istine. Prije će isprati zrnce zlata iz Save. Eto jednoj vijesti je trebalo dugih sedam godina da to doista postane, znači ove današnje koje „proizvode“ mediji iz Hrvatske mogle bi postati istinite tamo negdje oko 2021. I to rijetko koja, ostale će samo zagađivati okoliš ali i djelovati kao metalna, virtualna, ebola.
 

Mato Dretvić Filakov

Smrt emigranta Miličevića uopće se nije uklapala u političke poglede u Bonnu

 
 
Negodovanje hrvatskih emigranata u Saveznoj Republici Njemačkoj protiv njemačke policije je u porastu, popis prigovora, koji je upućen njemačkim istražnim organima je povećan za još jedno sramotno poglavlje.  Već otprije je medju hrvatskim emigrantima bila poznata činjenica, da su oni predstavljali divljač za skupine ubojica koji su pristizali iz Jugoslavije. Kao dokaz za to naveli su preko dvadeset ubojstava koja su ostala nerasvijetljena, jer ubojice nisu nikada pronadjene. U stvari, njemačkim vlastim je postojanje tih skupina ubojica već duže vrijeme poznato.
Više ubojica je pobjeglo u Jugoslaviju nakon počinjenih djela, u jednom slučaju je jedan ubojica koji je pripremao na Titinim političkim protivnicima, čak uhićen - ali poslije protjeran u Jugoslaviju. Bonn, naime ne želi, da ubojstva jugoslavenske tajne službe opterete odnose s Beogradom. Jugoslavija je više puta od strane njemačkih ministara i službenika upozorena na to, da ubojstva nad izbjeglicama koje žive u S. R. Njemačkoj ne predstavljaju lijepe manire. Međutim, policija odlučno odbacuje sumnju da ona namjerno pušta, da ubojice iz redova tajne jugoslavenske policije pobjegnu – u stvari, njemačkim je policijskim službenicima skoro nemoguće, prepoznati ispretpletenost političkih borbi u Jugoslaviji koje sežu do S.R. Njemačke. Nijedan službenik policije, ne govori niti jedan od južnoslavenskih jezika.
 
Ubojstvo koje se ne uklapa u aktualnu politiku
 
Kada je 13. siječnja 1980. u frankfurtskoj četvrti Westend pronađen mrtav hrvatski emigrant Miličević njegova se smrt uopće nije uklapala u političke poglede u Bonnu. Na vrhuncu krize oko Afganistana i oko Titine smrti, ovo ubojstvo, koje bi u normalnim uvjetima dovelo do pogoršanja odnosa s Beogradom, sada bi trebalo biti zataškano. Hrvati, koji su odmah poslije ubojstva ispitivani kao svjedoci izjavili su,  da su imali poteškoća, da uopće spomenu jugoslavensku tajnu policiju kao počinitelje, policajci koji su ih ispitivali nisu htjeli čuti o političkim motivima za ubojstvo, dok napokon nisu kapitulirali: drugi razlozi naime uopće nisu ni bili razvidni. Posebno usko je na tome s policijom suradjivao hrvatski emigrant Tomislav Mičić, jedan nastavnik religije, koji je u Njemačkoj jedno vrijeme imao vodeću ulogu u hrvatskoj emigraciji.
http://www.antikvarijatzz.hr/media/catalog/products/18131/017972.JPG
Mičić je prijatelj obitelji ubijenog, otkako ga je Jugoslavija tražila za izručenje, i koji je već duže vremena stajao na „crnoj“ listi. Mičić, koji je star 33 godine organizirao je pomoć za Miličevićevu suprugu, koja za vrijeme zatvora svog muža nije mogla prehranjivati djecu. Još nekoliko sati prije ubojstva, Mičić se sastao s Miličevićem. Nakon nasilne smrti svog prijatelja, Mičić je organizirao pogreb, na kojem su sudjelovale stotine Hrvata. Skupio je dobrovoljne priloge za udovicu i siročad i organizirao konferenciju za tisak. Mnogim Hrvatima i njemačkim novinarima Mičić je pokazivao mjesto ubojstva: to su normalne pojave ako se uzme u obzir uski privatni i politički odnos a koji su u hrvatskoj emigraciji pripadali istom političkom krilu.
 
Djeca od pokojnika se igraju u lokvi žrtve ubojstva
 
Jedna ekipa zapadnonjemačkog radija i televizije (WDR) je kod jednog obilaska tog mjesta zločina pronašla sljedeće: nekoliko dana poslije ubojstva, nitko nije smatrao potrebnim da opere krv, koja je ostala iza leša koje je bio izbušen sa šest hitaca. U krvi su se igrala Miličevićeva djeca. Osim toga, tonski tehničar je pronašao jednu čahuru kalibra 7.65 mm kojom je ubijen Miličević. Za Hrvate je ovo bio dovoljan razlog da predbace policiji, da nije smatrala za potrebno da brižno pretraži mjesto ubojstva. Tek pošto je Mičić telefonirao s osobnim referentom saveznog ministra pravosudja, udostojili su se u Frankfurtu, odstraniti tragove krvi. Posebno se Mičić isticao u tim optužbama jer i on je pronašao jednu čahuru, koju policija očito nije mogla pronaći.
 
Policija uhićuje najboljeg Miličevićevog prijatelja
 
Odnos suradnje izmedju Mičića i frankfurtske policije doživio je obrat: desetina policajaca ga je uhitila i okrivila za ubojstvo.  Iza naloga za uhićenje od 23. siječnja proizlazi, da se sumnja da se kod njega nalazi „osumnjičeno oružje“. Jer, tako je tvrdila policija: Mičić je osobno poslije ubojstva i poslije pretrage mjesta podmetnuo dvije čahure, da bi blamirao policiju. Medjutim, ovo dvoje teško može ići skupa, jer ako je Mičić, kao što je policija bez dokaza pretpostavila bio ubojica svog prijatelja Miličevića, teško, da bi on naknadno podmetnuo čahure od jednog oružja, kojim je počinjeno ubojstvo, a koje je policija očekivala, da se nalaze kod njega u kući.
 
Istražna sutkinja: neuvjerljivi dokazi
 
Mičićevo uhićenje je u stvari preraslo u blamažu: niti je kod njega nadjeno traženo oružje, kalibra 7.65 mm, niti je policija mogla uzdrmati njegov čvrsti alibi za vrijeme počinjenja djela oko ponoći: Mičić je najprije bio boravio jedno vrijeme u jednoj gostionici izvan Frankfurta na Majni, i onda je otišao kući u Dreieich-Goetzenhain,  prilično daleko od četvrti Westend u Frankfurtu, gdje je izveo prošetati svog psa. U noći je obavio još jedan telefonski razgovor: sudionik ovog razgovora i gospodja Mičić potvrdjuju alibi. Medjutim ovdje nema ni najmanjeg motiva za takvo ubojstvo: Mičić je morao biti pušten na slobodu, jer se istražna sutkinja koja je radila preko vikenda usprotivila nalogu za uhićenje koji je bio potkrijepljen tako manjkavim dokazima.
 
Policija će se još jednom raspitati
 
Frankfurtska policija je iskoristila zbrku oko Mičićevog uhićenja i predstavila ga u javnosti kao sudionika – za Mičića vjerojatno s teškim posljedicama, jer on ne može biti u isto vrijeme nastavnik religije i osumnjičeni sudionik jednog ubojstva. U medjuvremenu je Mičić ponovno na slobodi, ponovno teško optužio policiju: tvrdnja policije da je on  pronašao prvu čahuru i tamo je prema policijskoj logici sam ju podmetnuo,  je već radi toga u krivu, jer kod pronalaska prve čahure on uopće nije bio na mjestu počinjenog zločina, nego kod gospodje Miličević u stanu. Mičićevo privatno mišljenje: »Sa svojim ponašanjem, policija  želi  ne samo prikriti grješke istražitelja i grješke počinjene prilikom prikupljanja dokaza, nego žele otkloniti sumnju od stvarnih počinitelja.
http://www.hercegovina.info/img/repository/2013/11/medium/nestali-hrvatski-emigrant-1972-likvidiran-u-sloveniji.jpg
Mjesto pogibije Nikole Miličevića 1972. godine
 
Jer, predpostavka da jedan Hrvat ubija drugog Hrvata emigranta, jest upravo verzija kojom je Beograd do sada opravdao dosadašnja ubojstva koja su proizašla sa strane jugoslavenske tajne službe« Mičić će podići tužbu, a tisak u Frankfurtu koji se osjeća izigranim daje mu za pravo: njegovo uhićenje je „prilično zagonetno“. U međuvremenu i policija priznaje da nije sasvim sigurna. Glasnogovornik policije Neitzel, želi se još „raspitati, tko je pronašao čahure“.
 

Hans Peter Rullmann, Ost-Dienst, Hamburg, 5. 2. 1980.

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Četvrtak, 22/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1724 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević