Get Adobe Flash player
Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Prosječni Hrvat na svakom koraku osjeća društvenu nepravdu i...

Goran Puklin i njegovi kumovi

Goran Puklin i njegovi kumovi

Za blokirane, deložirane, gladne i nezaposlene nema, ali za razvrat...

Epidemija nezajažljive grandomanije

Epidemija nezajažljive grandomanije

Virus će proći, ali ne će proći grandomanija, grabež, pohlepa i...

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

U Dubrovniku razotkrivena prijevara definicije...

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Tko to može oprostiti Milorade Pupovcu? Tko premijeru Plenkoviću? Pomirba?...

  • Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:16
  • Goran Puklin i njegovi kumovi

    Goran Puklin i njegovi kumovi

    srijeda, 14. listopada 2020. 17:30
  • Epidemija nezajažljive grandomanije

    Epidemija nezajažljive grandomanije

    nedjelja, 11. listopada 2020. 17:02
  • Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:09
  • Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:06

Oni se slažu, oni se podržavaju...

 
 
Svaki dan imamo nove pokazatelje da će u Hrvatskoj biti posebno vruća politička jesen. U zemlji vlada društvena, gospodarska, moralna i duhovna kriza kakvu se ne pamti od uspostave hrvatske države 1991. godine. Recesija se u Hrvatskoj nastavlja šestu godinu za redom. Službeni podatci pokazuju da se BDP tj. hrvatsko gospodarstvo kontinuirano smanuje već jedaneast tromjesečja za redom. Ono što je posebno zabrinjavajuće je podatak da se u zadnjem kvartalu hrvatsko gospodarstvo dodatno smanjilo za 0,8 posto. Pojedini analitičari u Hrvatskoj drže da je gospodarsko stanje u Hrvatskoj toliko loše da je sada gotovo nemoguće izbjeći bankrot države.
http://s1.reutersmedia.net/resources/r/?m=02&d=20130926&t=2&i=797604468&w=580&fh=&fw=&ll=&pl=&r=CBRE98P17E100
Ako se nešto brzo i dramatično ne promjeni u pozitivnom smislu u vođenju države, a posebno na gospodarskom polju, uz vruću političku jesen, Hrvatskoj bi se u konačnici mogli dogoditi javni prosvjedi, sukobi, glad i na kraju revolucija koja bi mogla imati nesagledive posljedice za budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda. U drugim zemljama Europske unije koje su prolazile sličnu gospodarsku krizu u kratkom vremenu promijenjeno je i nekoliko vlada, a na ulice je izašlo milijune nezadovoljnih ljudi. Hrvatski je čovjek u toliko dubokoj depresiji da je izgubio vjeru kako je kroz direktan građanski aktivizam moguće promijeniti današnje zlo koje je zadesilo Hrvatsku.
 
Jednostavno ne mogu ovdje ne spomenuti da sam u jednom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom davne 1992. godine rekao: »Predsjedniče, kad bi se Ford u Australiji u financijskom poslovanju ponašao ovako kako se ponaša Hrvatska, bankrotirao bi za šest mjeseci«. Na takva moja zapažanja većina mojih tadašnjih sugovornika mi je iza leđa govorila: »Ma što hoće onaj Australac. Mi smo ovako radili zadnjih pedeset godina i ne trebaju nam njegovi savjeti kako bi mi sada trebali nešto mijenjati«.
 
Hrvatska propada a političari misle samo na sebe
 
I dok se u Hrvatskoj nezustavljivo razvija taj mračni scenarij što rade i kako se prema tom stanju odnose političari u Lijepoj našoj? Prema onome kako se u javnosti ponašaju, očigledno je da političke elite u Hrvatskoj i nisu previše zabrinute zbog teških i crnih oblaka koji su se navukli nad Hrvatskom. Zahvaljujući dugogodišnjem pristupu državnoj blagajni i prešutnim dogovorima o međusobnoj zaštiti, one su osigurali egzistenciju za sebe i svoju djecu za idućih pedeset godina. Zato se i ponašaju kao da se sve to događa u nekoj drugoj zemlji, na nekom drugom planetu, a ne u vlastitoj državi i okruženju u kojem žive. Kad bi netko sa strane, tko nije dovoljno upoznat s katastrofom koja prijeti hrvatskom društvu, promatrao kako žive i kako se ponašaju hrvatski političari lagano bi mogao zaključiti kako je Hrvatska visoko sređena i gospodarski razvijena zemlja u kojoj njezini stanovnici žive u zadovoljstvu i blagostanju.
 
Najveća je tragedija to što političari u Hrvatskoj nisu zapravo sposobni shvatiti da je u zadnjih dvadeset godina Hrvatska srljala u propast koja danas glasno kuca na naša vrata zahvaljujući isključivo njihovom neznanju, nesposobnosti, pokvarenosti i neodgovornosti. Ako tomu još dadamo, kod jednog dijela političkih i gospodarskih elita, potpunu neidentifikaciju s hrvatskim narodom i interesima hrvatske države, onda imamo jasan odgovor zašto smo se kao država i narod našli u gotovo bezizlaznoj situaciji.
 
Lojalnost Partiji važnija od znanja i sposobnosti
 
Velika većina političara u Hrvatskoj nije nikada u životu radila ništa drugo osim politike, kako u bivšoj Jugoslaviji tako i u današnjoj Hrvatskoj. Nikada u životu nisu ništa u poduzetništvu privatno izgrađivali i stvarali niti su u razvijenim demokratskim i gospodarskim zemljama stjecali potrebna znanja i upravljačke vještine za upravljanje gospodarstvom u visoko konkurentnom kapitalističkom i tržišnom sustavu. Oni su svoja znanja iz područja gospodarstva, finacija i upravljanja s državom stjecaili u socijalističkom i komunističkom gospodarskom modelu, u kojem se kralo i međusobno dijelilo, jer je sve pripadalo državi.  Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, gdje se Hrvatska mora natjecati s boljima od sebe, hrvatske su političke elite pokazale svu svoju nesposobnost i neznanje za vođenje države u kojoj bi se trebalo razvijati i jačati konkurentno tržišno gospodarstvo, a ne  centralističko i plansko upravljanje, od kojeg se ni danas ne znaju maknuti.
http://www.hkv.hr/images/stories/Dado_slike/racan_milanovic_josipovic.jpg
KONTINUITET - Ivica Račan, Ivo Josipović i Zoran Milanović
 
U takvom modelu, koji su, kako vidimo, više nego uspješno prenijeli i na današnju Hrvatsku, nije bilo osobne odgovornosti kad su u pitanju bile grješke gospodarskog karaktera. Tada, kao i danas, važno je bilo biti politički tj. stranački lojalan i poslušan. Neupitna lojanost partiji i režimu bila je garancija za osobni uspjeh i egzistencijalni opstanak. Iako živimo u višestranačkoj demokraciji, u Hrvatskoj se u tom pogledu nije ništa promijenilo. U Hrvatskoj se i dalje ulazi u politiku da bi se bilo na vlasti i uz vlast, da bi se osigurala osobna i obiteljska egzistencija. Gotovo da i nema profesionalnog političara u Hrvatskoj koji je motiviran općim dobrom i radom za Hrvatsku. Naravno, za ostvarenje  osobnog političkog cilja u današnjem hrvatskom društvu čovjek ne treba biti ni sposoban niti previše pametan. Samo i jedino, važno je biti lojalan i odan, ne stranci, nego šefu, koji o svemu odlučuje i koji sve zna.
 
Elite su protiv promjena koje mogu spasiti Hrvatsku
 
Iako je svakim danom sve upitnije može li ovakvo stanje u Hrvatskoj potrajati do slijedećih parlamentarnih izbora, kad se očekuje nova promjena vlasti u Banskim dvorima, u Hrvatskoj ima ljudi i organizacija koje pokušavaju ne samo upozoravati na današnju tešku društvenu krizu, nego ujedno nude i konkretna rješenja za budućnost. Nakon uspješno odrađenog referenduma o braku, građanska inicijativa U ime obitelji,  pokrenula je novu referendumsku inicijativu za promjenu izbornog modela u Hrvatskoj. Model koji ta građanska inicijativa nudi, ako prođe na referendumu, doveo bi do demokratizacije izbornog zakona i osigurao pravičnije izbore kroz demokratizaciju političkih stranaka. Najkraće rečeno, inicijativa nudi da se ubuduće u Hrvatskoj na izborima biraju zastupnici imenom i prezimenom, a ne po stranačkim listama, na kojima se nalaze osobe koje postavljaju čelnici stranaka i o kojima šira javnost ne zna ništa. Ono što je možda najvažnije u toj inicijativi je činjenica bi novi izborni zakon u Hrvatskoj konačno omogućio smjenu stvorene političke kaste, koja se u Hrvatskoj izmjenjuje na vlasti od 1990. godine.
 
Iako ima komentatora koji drže kako su predložene promjene izbornog zakona u toj inicijativi mogle biti još bolje dorađene, tu inicijativu treba svakako podržati. Ona pruža nadu u daleko bolji i kvalitetniji izbor zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, koji ne bi bili samo roboti koji u Saboru dižu ruku onako kako od njih to traže premijer i Vlada. Zastupnici u Hrvatskom saboru u Austro-Ugarskoj pokazivali su više hrabrosti i odlučnosti u zastupanju hrvatskih interesa nego što to danas čine saborski zastupnici na jednoj i drugoj strani. Ma koliko bio nedorečen izborni zakon koji nam nudi građanska inicijativa U ime obitelji, on je trenutačno jedina garancija da bi nakon sljedećih parlamentarnih izbora moglo konačno početi razdoblje oporavka i procvata moderne hrvatske države.
 
Kao što se očekivalo, inicijativa za promjenu izbornog zakona nije naišla na potporu dvije najveće stranke u Hrvatskoj, HDZ-a i SDP-a. Bez obzira na teško nasljeđe koje je Hrvatskoj ostavio Sanaderov HDZ, ta će stranka najvjerojatnije dobiti novu šansu da nakon slijedećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj preuzme na sebe glavnu odgovornost za rješavanje teških gospodarskih i društvenih problema za koja će trebati puno znanja, hrabrosti i odlučnosti. Preduvjet za to je da ta stranka već sada prekine sa svim negativnim praksama i ponašanjima koja prevladavaju na hrvatskoj političkoj pozornici od 1990. godine. Zadnja poruka koju hrvatsko domoljubno glasačko tijelo želi danas čuti, a posebno oni glasači koji već godinama ne izlaze na izbore, su izjave kakve je dao saborski zastupnik HDZ-a Davorin Mlakar da se HDZ slaže s SDP-om kad je u pitanju promjena izbornog zakona tj. prefercijalno glasovanje.
 
Mirela Holy i Treći svjetski rat
 
Koliko smo mi Hrvati nisko pali u našoj nesposobnosti i nemoći da iznjedrimo nove političke strukture i nove lidere koji bi bili ne samo sposobni uspješno voditi državu, nego i koji bi pokazali  spremnost podnijeti i najveće osobne žrtve da se spasi Hrvatska, najbolje svjedoči fenomen Holy. Hrvatskoj će se uskoro cijeli svijet smijati kad se pročuje da je, prema nekim anketama Mirela Holy najpopularnija politička osoba u Hrvatskoj, a njezin ORAH politička snaga koja ima potencijal da bude nositelj vlasti u Hrvatskoj. Svijet se nalazi na rubu Trećeg svjetskog rata, koji bi predstavljao jedan od najvećih izazova za Hrvatsku i hrvatski narod u našoj novijoj povijesti, a nama se kao rješenje za tešku krizu koja istovremeno traži znanje, odgovornost, domoljublje, obranu nacionalnih interesa i unutarnji konsenzus, kao instant spasitelje nudi neprovjerena političarka čiji je svjetonazor u totalnom sukobu s tradicionalnim vrijednostima hrvatskog naroda i njezin ORAH, medijski napuhani balon, koji će puknuti prilikom prvog značajnijeg testa.  
 
Kad pročitaju i čuju izjave o Holy kao mainstream političkoj alternativi u Hrvatskoj ili pak nakon što doznaju za Mlakarovu izjavu kako se on, kada je riječ o izmjeni izbornog zakona, slaže s premijerom Milanovićem da to sada nije značajno pitanje, nije čudo što Hrvati padaju u još dublji očaj i depresiju. Sve to samo dodatno osnažuje njihovo uvjerenje kako se u Hrvatskoj ne će ništa promijeniti ni nakon nove i sve više izgledne promjene vlasti u Banskim dvorima iduće godine, te je krajnje vrijeme za »rušenje svega što je do sada bilo u Hrvatskoj i stvaranje novog društvenog i gospodarskog ustroja«.
 

Antun Babić

Mrze ga, ne vole ga, ali grob mu ne miču

 
 
"I tebi dođe crni dan, svinjo. Mater ti jebem hrvatsku,
pucao si na srpske vojnike u Prvom svetskom ratu,
vešao žene i nejač. Govno jedno ustaško".
Svetislav Basara, Mein Kampf
 
Nakon što je u Srbiji razgrabljeno prvo izdanje romana „Mein Kampfa“ Svestislava Basare, njegov roman je objavio zagrebački nakladnik Ljevak. Tu je književna kritika knjigu proglasila antifašističkom burleskom. Autor se bavi fašizmom u jučerašnjoj Srbiji i današnjoj Srbiji. Radnja romana događa se u bolnici, na odjelu neurologije. Sva sječanja glavnih junaka vezana su za bolnicu. Moto knjige su stihovi  Williama Butlera Yeatsa iz Drugog dolaska: Najboljima manjka svako uvjerenje, Najgori su puni intenzivne strasti. (The best lack all convition, while the worst are full of parssionate intensity, William Butler Yeats 1860 – 1939, The Second Coming). U knjizi je prijevod na srpskom koji glasi: „Najbolji ni u šta ne veruju, dok se najgori nadimaju od neistine”
http://mojzagreb.info/images/made/images/uploads/vijesti/17701/basara_160514_543_253_c1.png
Drugi dolazak
U kružnicama kružeći sve širim
Ne čuje više sokol poziv sokolarev
Stvari se raspadaju; središte ne drži;
Anarhija se razuzdala svijetom,
Diže se plima zamućena krvlju
I obred nevinosti posvuda se gasi:
Najboljima manjka svako uvjerenje,
Najgori su puni intenzivne strasti.
 
Svestislav Basara ne piše s povijesne distance jer „Svi su pametni s povijesne distance.“ Piše o srbijanskoj prošlosti i sadašnjosti, o korijenima srpskog fašizma i o Srbiji danas.
 
„Imbecilnost ovdje nije bolest nego politički sistem. Na snazi višestranačka diktatura. Vlada demokratski totalitarizam.“
 
Mutatis mutandis, mnogo toga što je Basara vidio i vidi u Srbiji, uočljivo je i u Hrvatskoj„. Kastinski sistem je rigorozniji od onog u Indiji. S tom razlikom što je kastinski sistem u Jugoslaviji bio postavljen naglavačke. Ološ, klatež, lumpenproletarijat – jednim revolucionarnim aktom su unaprijeđeni u bramane... Dugi niz godina činilo se da napredujemo. Ideja napretka je sama po sebi čista glupost. Metastaze kancera također svakodnevno napreduju... Sve vrijeme smo napredovali u propast... Lažni mit o dostojanstvu, kada nema ničeg boljeg, funkcionira  i na drugim mjestima... Vladajuća je niža rasa. ,,Strah od raka u Srbiji sasvim potisnuo strah od Boga.“
 
Interesantan je i dojam Srba o Josipu Brozu Titi koji je već prije bio vidljiv u jednom broju beogradskog tjednika Duga prije dvadeset i više godina u kojem je objavljena fotografija Tite u odori austrijskog dočasnika kako u Prvom svjetskom ratu leži iz nekog drveta s uperenom puškom protiv srbijanske vojske. Kad je Tito umro, u cijeloj bivšoj državi, mnogi su naglas plakali. Činilo se od žalosti za pokojinikom. Basara pak, barem što se Srbijanaca tiče, vidio je ono što drugi nisu vidjeli ili nisu smjeli očitovati: „Proplakali su od sreće a te suze su vešto predstavljene kao žalosnice.“
 
Pokraj Titina lijesa Srbin u sebi odvija sljedeći monolog: „I tebi dođe crni dan, svinjo. Mater ti jebem hrvatsku, pucao si na srpske vojnike u Prvom svetskom ratu, vešao žene i nejač. Govno jedno ustaško (str. 50.-51.). Taj isti Tito komu su dovodili pionire i pionirke nikad nije ljubio pionire nego uvijek pionirke. Ne može se reći da je bio homoseksualac ali bi danas bio barem osumnjičen za pedofiliju.
 
Svetislav Basara ne kaže koliki je broj Srba imao ili danas ima dojam da je Tito „ustaško govno“. Vjerojatno oni koji u Srbiji odlučjuju dobro znaju koliki je broj Hrvata Tito dao pobiti nakon pada Hrvatske ne samo na Bleiburgu i na križnim putevima širom bivše države 1945. nego je i godinama kasnije pod njegovom diktaturom nastavljeno ubijanje i raseljavanje Hrvata s njihovih vjekovnih ognjišta širom svijeta. Stoga, makar ga zvali i ustaškim govnom, svinjom i psovali mu mater hrvatsku, Srbi još uvijek vjeruju da Tito zaslužuje grobno mjesto u „Kući cveća“, tamo u Srbiji.
 

Pavao Blažević

Strossmayer i južnoslavenstvo

 
 
(Prigodom obljetnice Bjelovarske afere)
Koliko je Hrvatima poznata Bjelovarska afera od 12. rujna 1888. godine i sukob cara Franje Josipa s biskupom J. J. Strossmayerom? Pored toga, potpuno se prešućuje, te je gotovo zabranjeno govoriti o Strossmayerovoj odlučnoj borbi protiv masonstva koje je krajem XIX. stoljeća poput hobotnice ulazilo u sve pore političkog, javnog  i kulturnog života u Hrvatskoj. Danas Strossmayera svi rado citiraju, spominju, osporavaju ili hvale, uzimajući iz njegovog bogatog političkog i vjerskog opusa samo dio njegovog bogatog djelovanja. Katolički vjernici se ponose njime kao velikim graditeljem i borcem za opstojnost Katoličke Crkve u Hrvata, politički reciklirani komunisti i slavoserbi vrlo često se diče njegovom vizijom jugoslavenstva opravdavajući time svoje političko prijateljstvo s istočnim susjedima, dok za isto to jugoslavenstvo mnogi hrvatski narodoljubi i domoljubi zaziru od biskupa... Stoga treba razborito ocijeniti golemu političku, vjersku, dušobrižničku i dobročiniteljsku ostavštinu biskupa Strossmayera.
http://www.radio-djakovo.hr/wp-content/uploads/2011/03/Strossmayer.jpg
Krenimo redom. U dramatičnim godinama druge polovice XIX. stoljeća dok se sustavno razdirao gospodarsko-političko hrvatsko tkivo, na hrvatskoj političkoj sceni oblikovala su se nova usmjerenja koja su obilježila hrvatsku politiku do propasti Monarhije. Na jednoj strani bili su osnivači JAZU-a, đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer i njegov prijatelj, prvi predsjednik JAZU-a (1868. - 1886.) povjesničar i teolog dr. Franjo Rački, prvaci Narodne strankekoji su na neki način nastavili njegovati unitarističke ideje Ilirskog pokreta. Na drugoj strani hrvatske političke scene bili su pokretači pravaštva koji su Hrvatsku vidjeli samo kao samostalnu državu, publicist i književnik dr. Ante Starčević i hrvatski vitez Eugen Kvaternik koji je tragično poginuo u Rakovačkoj buni 1871. godine, na čelu revolucionarne „narodne hrvatske vlade“. Treću grupaciju su u okviru Samostalne stranke pokušali voditi hrvatski ban pučanin, pjesnik Ivan Mažuranić, zagrebački nadbiskup dr. Juraj Haulik, hrvatski povjesničar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski i drugi koji su bili za nagodbu s Austrijom prije nego to učine Mađari. Biskup Strossmayer (1815. - 1905.), sin kroatizirane njemačke vojničke obitelji, uz dr. Antu Starčevića je bio prvo ime i autoritet na hrvatskoj političkoj pozornici. Josip Juraj Strossmayer bio je glavni pokretač austrijsko - hrvatske ideje južnoslavenstva te i danas ova njegova opcija pobuđuje razne kontroverze. Njegova iluzija o zajednici svih južnih Slavena, posebice Hrvata i Srba, svodila se na utopiju ravnopravnosti u kojemu bi Zagreb bio stožerni grad takve zajednice.
 
Rački i Strossmayer su smatrali da isključivi nacionalni pokreti i sebična kratkovidna politika idu na štetu svih južnoslavenskih naroda. Strossmayerovo jugoslavenstvo vidjelo je političku sudbinu Hrvatske bitno drugačije od Gajevog ilirizma. Dok je hrvatski unitaristički herostrat Gaj sanjao Veliku Iliriju, odnosno Veliku Srbiju, Strossmayerova politika se odredila prvo na federalističko uređenje Monarhije u kojoj bi udružena Hrvatska (Bosnu i Hercegovinu, kao i Srijem, Strossmayer je smatrao neotuđivim dijelom Hrvatske) bila politički čimbenik ravnopravan Austriji i Mađarskoj. Takva Hrvatska bi se u prigodnom trenutku udružila s ostalim južnoslavenskim zemljama, gdje bi nadmoćna hrvatska kultura asimilirala bizantski nacionalni srpski korpus.
 
Strossmayer očito nije shvatio da je njegova zabluda južnoslavenstva ustvari nastavak ilirskih halucinacija koja će tragično završiti za hrvatski narod. Njegovu ideju će vrlo brzo iskoristiti svetosavski Srbi koji će ujediniti južnoslavenske narode kako je Strossmayer želio, ali to ujedinjenje nikako ne će biti po Strossmayerovom modelu. Osnivanjem JAZU-a, na čijoj su svečanoj sjednici nazočili predstavnici svih južnoslavenskih naroda, te dovođenjem za tajnika Akademije Srbijanca Đure Daničića, Strossmayer je Hrvatsku nesvjesno gurnuo u ralje velikosrpskih hegemonista. A Hrvati, kao pasivan i neenergičan  narod, bez samopouzdanja i odlučnosti, uskoro će samo izabrati nove gospodare. Zapadna uljudba hrvatskog naroda raspala se pred hordama priprostih bizantinaca.
http://www.srpskikulturniklub.com/wp-content/uploads/2013/12/Djuro_Dani%C4%8Di%C4%87_1865-300x160.png
Đuro Daničić
 
Strossmayerova dezorijentacija o južnoslavenstvu postala je očita kada mu ideja nije naišla ni na kakav odjek među srpskim političarima. Ona je u Srbiji među srpskim političarima, poglavito među Srpskom pravoslavnom crkvom, dočekana sa zaziranjem kao hegemonistička namjera hrvatske buržoazije da srpstvu nametne latinsku, odnosno zapadnu civilizaciju. Srbi su smatrali da je to pokušaj odnarođivanja srpstva i sprječavanje širenja srpske države na račun Austro-Ugarske.
 
Nisu njegovu ideju prihvaćali niti Srbi u Hrvatskoj gdje se inače zaoštravao hrvatsko-srpski sukob jer su Srbi isključivo stajali uz protuhrvatske stranke vlastodržaca, poglavito za vrijeme strahovlade Khuena Héderváryja. Jednostavno, u svojoj ekspanzionističkoj politici velikosrpstva, uz svoju svetosavsku isključivost, Srbi nisu nikada bili spremni ništa žrtvovati „zajednici za volju“. Tu narav najbolje je prokomentirao Zagrepčanin, crnogorski povjesnik S. M. Štedimlija: „Nemoguće je u Načertaniju naći i jednu jedinu riječ iz koje bi Garašaninova Srbija svoju državnost i samostalnost žrtvovala u korist neovisnosti i samostalnosti jedne zajedničke države svih južnih Slavena.“
 
Za razliku od Strossmayera, Starčević je svoju nacionalnu ideologiju gradio na pobijanju svih različitih integralističkih ideja uvijenih u plašt jugoslavenstva i panslavizma, poput onih biskupa Strossmayera, u kojima je vidio pogubnu opasnost za opstojnost hrvatskog naroda. Sve te zanesenjake i smušenjake zadojene južnoslavjanstvom i panslavjanstvom Starčević smatra prodanim dušama i hrvatskim robovima te ih naziva slavoserbima. Nitko prije Starčevića nije tako dijagnosticirao kobni samoubilački ropski čimbenik u hrvatskom narodu koji silom hoće biti rob, i stoga mu nitko ne može dati slobodu.
 
Međutim, i Strossmayer uvidjevši ekspanzionističku politiku velikosrpstva i njihovu svetosavsku isključivost u kojoj nema niti mrvice odstupanja za bilo kakve zajedničke ideje, razočarao se u svoju viziju južnoslavenstva. Najbolje to dokazuju njegove riječi napisane prijatelju Račkom 10. travnja 1884. godine, a glase: „Narod nam je u opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao – mislim Marković – da dočim se mi ljuto borimo protiv Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje. Pak da bi to barem bilo njemu na uhar, nego bi mogao onaj grob, kog Srbi nama kopaju, ujedno i njih pokopati. Već o tome i vanjske novine pišu, to jest, kako su se Srbi sa Mađarima spojili samo da nas utuku. To je glavna narav i glavna svrha njihove pomirbe sa Mađarima. Ufajmo se u Boga i nikad duhom ne klonimo.“Zanimljivo i neobjašnjivo je to kako je hrvatska povijest, poglavito sadašnji slavoserbi, upamtila sve Strossmayerove projugoslavenske ideje, a posve zanemarila i zaboravila, primjerice, ove citirane riječi koje su dokaz njegovog političkog otrežnjenja. ( Korespondencija Rački – Strossmayer, knjiga treća, uredio Ferdo Šišić, JAZU, Zagreb, 1930., str. 118.-119. i Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina XX. stoljeća u hrvatskoj povijesti, P.I.P Pavičić, Zagreb, 2005., str. 55.) (Korišteni dijelovi iz knjiga Kletva kralja Zvonimira i Masoni protiv Hrvatske)
 

Mladen Lojkić

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Utorak, 20/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1843 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević