Get Adobe Flash player
Jelena Lovrić amnestira pokolj u Borovu Selu

Jelena Lovrić amnestira pokolj u Borovu Selu

Pogledajte kako Jelena brani ubojice hrvatskih redarstvenika, a kroz njih...

Veljko Kajtazi i velikoromske laži

Veljko Kajtazi i velikoromske laži

Godine 1964. Jugoslavija je objavila da je u Drugome svjetskom ratu...

Srpski

Srpski "gubici" idu do 2,5 milijuna!

Taško Vasiljev: Partizanska djeca dobro su izbrojila broj ubijenih...

Politika trula – šport zdrav!

Politika trula – šport zdrav!

Čekam dan kada će hrvatska država početi promišljati kako je...

Bljedoliki Indijanac Ante Josipovića

Bljedoliki Indijanac Ante Josipovića

Nenadana muškost anemičnog Ive, od milja zvanog...

  • Jelena Lovrić amnestira pokolj u Borovu Selu

    Jelena Lovrić amnestira pokolj u Borovu Selu

    četvrtak, 22. kolovoza 2019. 10:04
  • Veljko Kajtazi i velikoromske laži

    Veljko Kajtazi i velikoromske laži

    ponedjeljak, 19. kolovoza 2019. 16:20
  • Srpski

    Srpski "gubici" idu do 2,5 milijuna!

    ponedjeljak, 19. kolovoza 2019. 16:24
  • Politika trula – šport zdrav!

    Politika trula – šport zdrav!

    ponedjeljak, 19. kolovoza 2019. 16:16
  • Bljedoliki Indijanac Ante Josipovića

    Bljedoliki Indijanac Ante Josipovića

    ponedjeljak, 19. kolovoza 2019. 16:10

Neprijeporna povezanost između Srba partizana i Srba četnika

 
 
ISTINA O 27. SRPNJU 1941. I ČETNICIMA U HRVATSKOJ - POVIJEST KOJA SE PONAVLJA
Svi mi koji smo živjeli i odrastali u bivšoj SFRJ u razdoblju do 1990. godine, svjedoci smo kako su se naraštaji tog vremena obrazovali na lažnoj povijesti i odgajali na komunističkoj ideološkoj matrici. Takav sustav posvemašnje indoktrinacije uspostavljen je s dolaskom Titove vlasti (svibnja 1945. godine), ali, nažalost s 1990. godinom i propašću komunizma samo se preselio na polje propagande što ju svim sredstvima i dalje provode i šire ljevičarsko-liberalni i velikosrpski krugovi pod krinkom "antifašizma".
https://fenix-magazin.de/wp-content/uploads/2015/05/partizani-ulaze-Zagreb.jpg
Komunistička verzija povijesti Drugoga svjetskog rata, u cjelini je jedna velika laž. U doslovnom smislu riječi, nema ni jednog jedinog značajnijeg događaja ili osobe iz tog razdoblja (pa i u samome NOB-u i komunističkom i partizanskom pokretu), oko kojih sami akteri tih zbivanja nisu ispleli kontroverze. Slažući laž na laž toliko su se zapleli u vlastite krivotvorine da su se u toj džungli pogubili, pa ih je vrlo lako razotkriti, uz malo truda i analizom njihovih izvora.
 
U dva nastavka, u ovom tekstu ću pokušati dati presjek nekih događaja i procesa koji su u bitnoj mjeri odredili ono što će se odvijati na području NDH prije samoga rata i u njegovim prvim mjesecima, s posebnim osvrtom na južnu Liku i mjesto "antifašističkog ustanka" (Srb) u ljeto te 1941. godine - uz napomenu kako je riječ samo o gotovo zanemarivo malom djeliću opsežne građe sadržane u brojnim izvorima (kako komunističkim, tako četničkim, ustaškim, talijanskim, njemačkim).
 
Počnimo s "antifašističkim ustankom" u Srbu (27. srpnja 1941.). Evo jednog znakovitog primjera iz reprezentativnog izvora iz razdoblja socijalističke Jugoslavije. "Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, rodoljubi ovoga kraja doneli su sa sobom oko 130 pušaka, 6 puškomitraljeza, oko 100 ručnih bombi i nešto municije. U S. su ustaše došle oko 20. juna 1941 i počele sa zločinima nad srpskim stanovništvom. Pod uticajem komunista (najviše ih je došlo u stari kraj iz raznih krajeva zemlje, naročito iz Žednika u Vojvodini), narod se sklanjao u šume, organizovao logore i njihovu zaštitu. Početkom juna 1941. komunisti su formirali Revolucionarni odbor u S. i svim selima opštine koji je okupljao narod za otpor ustaškim vlastima. Nakon uspostavljanja partijske veze sa OK KPJ za Drvar, od 20. do 26. jula 1941. formirano je 8 gerilskih odreda. Dana 27. jula 1941. gerilski odredi S. i okoline napali su i razbili ustaše i žandarme i oslobodili S. To je bilo prvo oslobođeno opštinsko središte u Hrvatskoj…Pošto su gerilske jedinice pod rukovodstvom komunista razbile ustašku vlast i stvorile slobodnu teritoriju, iz Knina i Kistanja dolaze predstavnici velikosrpske buržoazije i režimskih partija i zajedno sa ital. vojnim i obaveštajnim organima rade na razbijanju ustanka. Oni, kao predstavnici srpskog naroda ovih krajeva stupaju u javne kontakte i pregovore sa komandantima tal. jedinica. Tako se učvršćuje sprega između između izdajnika i okupatora protiv NOP. U jesen 1941., partijske org. uz pomoć CK KPH za Liku, sprovode intenzivan polit. rad u narodu i među ustaničkim jedinicama na upoznavanju sa politikom okupatora i njegovih slugu i izdajničkom ulogom viđenijih ljudi iz velikosrpskih polit. partija i stare vlasti. Istovremeno, jedinice Grupe NOPO za Liku blokirale se krajem jan. 1942. ital. posadu, grupu četnika, ustaše i žandarme u S. Petog marta 1942. 7 partizanskih četa (iz bat. Marko Orešković, Lapačkog bat. i Prvog krajiškog NOPO napalo je posadu u S. i posle žestokih borbi potisle je…"(Izvor: LEKSIKON NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA I REVOLUCIJE U JUGOSLAVIJI 1941-1945.; Druga knjiga, M-Ž; Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1980.; str. 1055.; navod pod odrednicom: Srb)
 
Najprije nešto kratko o izvoru iz kojega potječe citat. Leksikon se sastoji od 2 tvrda ukoričena sveska, ukupno 1254 stranice (velikog) A4 formata (210 x 297 mm) i sadrži obilje podataka i fotografija, a tiskan je u 23.000 primjeraka. Na njemu je radilo ukupno 106 intelektualaca, njih 47 s titulom dr. sc. (6 akademika, 9 s titulom mr sc, dok su svi ostali bili fakultetski obrazovani i zauzimali značajne - najčešće i čelne - pozicije u važnim državnim institucijama ili vojnom i političkom establishmentu). Dakle, oko ovog projekta bila je okupljena tadašnja intelektualna "krema" komunističkog režima bivše SFRJ, a od poznatijih imena mogu se spomenuti: akademik Mihailo Apostolski (predsjednik Makedonske akademije nauka i umetnosti), dr. Aleksandar Grličkov (član Predsjedništva CK SKJ), Mika Špiljak (član predsjedništva Vijeća SSJ), dr. Dušan Bilandžić, akademik Ali Hadri, dr Jovan Marjanović.
 
Da je riječ o ozbiljnom i studioznom radu, svjedoči sastav Izdavačkog odbora (12 članova, od čega 3 s titulom dr. sc. – jedan od njih akademik), Redakcionog odbora (12 članova, od čega je 8 s titulom dr. sc. – jedan od njih akademik), kao i popis autora (od ukupno 70 njih, 26 ih je s titulom dr. sc. – od toga 4 akademika, dok je recenzenata bilo čak 14 – 12 dr. sc. od kojih dva akademika i dva mr. sc).
 
Izvor bez ikakve sumnje (a što je i vidljivo iz navedenih referenci), spada u reprezentativnu historiografsku građu i predstavlja vrlo ozbiljan, značajan i ambiciozan projekt komunističke historiografije, a činjenica da su na njemu radili najznačajniji autori i da je Leksikon ugledao svjetlo dana 35 godina nakon rata trebala bi biti jamstvo kako su u njemu prikupljena i sistematizirana sva dotadašnja relevantna saznanja o razdoblju NOB-e i partizanskog pokreta na području Jugoslavije.
 
Pa kad je već tako, da se pozabavimo analizom navedenog citata (koji predstavlja samo dio opsežnijeg navoda na naznačenoj stranici, pod pojmom "SRB"). Najprije se mora reći da se autor "poigrao" (zasigurno ne slučajno) kronologijom, pa je događaje koje opisuje ispremještao, odnosno, nije poštivao logički vremenski slijed (svi primjerice, znamo, da početak lipnja prethodi 20. lipnju). No, da najprije posložimo činjenice onako kako su navedene u prve 4 rečenice citata:
 
1."Rodoljubi" (čitaj: Srbi) iz Srba i okolice donijeli su sa sobom poslije pada Kraljevine Jugoslavije (dakle, u travnju 1941. godine), naoružanja dovoljnog za opremanje jedne ojačane satnije (čete);
 
2. U Srb su došle ustaše "oko 20. juna 1941. i počele sa zločinima nad srpskim stanovništvom";
 
3. Naoružanim (domaćim) "rodoljubima" (Srbima) u pomoć su organizirani došli komunisti (sunarodnjaci) "iz raznih krajeva“ (a kako se navodi, porijeklom iz "starog kraja", tj. iz Srba i okolice);
 
4. "Početkom juna" tobožnji "komunisti" (Srbi) organiziraju "Revolucionarne odbore" u Srbu i svim mjestima općine Srb, radi narodnog otpora "ustaškim vlastima" i poduzimaju mjere "sklanjanja naroda u šume" i pripremljene "logore" u kojima ih zbrinjavaju i osiguravaju.
 
U logičkom, vremenskom slijedu, događaji su se mogli odvijati jedino na ovaj način:
 
1."Rodoljubi" iz Srba i okolice donijeli su (napuštajući vojsku Kraljevine Jugoslavije) u travnju 1941. godine u ovaj kraj naoružanje i streljivo kojim su mogli naoružati respektabilnu postrojbu od najmanje 136 ljudi (snage ojačane satnije - čete);
 
2. Naoružanim domaćim "rodoljubima" uskoro se pridružuju "komunisti" (zemljaci) koji se vraćaju u "stari kraj" a dolaze iz "svih krajeva, a naročito iz Žednika u Vojvodini" (zanimljivo, ne ostaju braniti svoje kuće, obitelji i imovinu od okupatora, nego se vraćaju u Srb voditi borbu protiv uspostave tek proglašene NDH);
 
3. Početkom lipnja "komunisti" su u Srbu i svim mjestima općine Srb oformili svoje "Revolucionarne odbore", te organizirali sklanjanje naroda u šumu, odnosno, u logore koje potom osiguravaju od napada ustaša:
 
4. Napokon, "oko 20. juna" dolaze ustaše i "počinju zločine nad srpskim stanovništvom" (naravno, "nezaštićenim" i "golorukim");
 
U čemu je "kvaka"? Potreba da se istakne teza kako su ničim izazvane ustaše iz čistog mira došle u Srb i započele s pokoljima "nezaštićenog srpskog naroda" (što je inače izlizana floskula koju velikosrpski i komunistički propagandisti redovito koriste), nametnula je to da se oni (neovisno o logičkom vremenskom slijedu) nađu na samome početku opisa događaja, pa je i ovdje sasvim jasno vidljivo kako se radi o prilično naivnoj i providnoj manipulaciji.
 
Kako bi naglasili svoju odlučujuću ulogu u pokretanju "antifašističkog ustanka", komunisti tvrde da su oslanjajući se na naoružane domaće "rodoljube" i svoje zemljake (sunarodnjake - Srbe) koji im dolaze u ispomoć u Srb i okolicu (pri čemu su sasvim sigurno također donijeli ponešto od oružja), već početkom lipnja 1941. organizirali "Revolucionarne odbore" i to s ciljem "otpora ustaškoj vlasti" – dakle, ne borbe protiv okupatora nego sprječavanja uspostave hrvatske države.
 
Sve se to događa barem 10-15 dana prije dolaska ustaša, što proizlazi iz podataka što ih sadrži citirani dio teksta. Također je sasvim logično da prije dolaska ustaša (budući da su već vojno i organizacijski pripremljeni za borbu i naoružani do zuba), "komunisti" sklanjaju narod u šumu i logore koje čuvaju – jer nema logike da se to čini poslije odlaska ustaša. I potom, kad je to obavljeno i završene sve obrambene pripreme, onda su došle ustaše i "počele zločine nad srpskim stanovništvom" (!?) Ovdje kako je očito, postoje sasvim ozbiljne nejasnoće i nerazjašnjena pitanja:
 
1. Ustaše izvan svake sumnje dolaze na područje Srba i okolice u vrijeme kad su Srbi već spremni (kako vojno tako i organizacijski) za oružani otpor, pa se stoga postavlja pitanje koga su to ustaše ubijale?
3. Kako to da komunisti i srpski "rodoljubi" nisu branili sebe, svoje kuće i narod – ako se nisu uspjeli svi skloniti na vrijeme, nego su ostavili stanovništvo - civile na cjedilu?
4. Gdje su bili i što su radili "rodoljubi" i komunisti iz Srba i okolice (sa svojom naoružanom postrojbom i revolucionarnim odborima) dok su ustaše "vršile zločine nad srpskim stanovništvom"?
5. Zašto nema nikakvih konkretnih detalja o "ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom" u toj operaciji koja je (navodno) uslijedila "oko 20. juna"? Zar je to tako nevažna stvar da ne zaslužuje rečenicu-dvije? Koliko je bilo žrtava među civilima, kako je tekao napad, koje su to "ustaše" i pod čijim zapovjedništvom bile itd., itd.
 
Na sve to odgovora nema. Logično objašnjenje ovih proturječja jeste da je riječ o lažima i konstrukcijama u kojima su se autori Leksikona pogubili i pokušali zametnuti tragove poigravanjem s kronološkim slijedom i događajima, ali na tako nevješt način da se stvar razotkriva već i pri površnoj analizi teksta.To je jedina prava istina koju nije moguće opovrgnuti.
 
Nadalje, kakva je to logika, da poslije podizanja "antifašističkog ustanka" u Srbu (27. srpnja 1941.), tobože pod vodstvom KPJ, te oslobađanja Srba, Donjeg Lapca i okolice i stvaranja "slobodne teritorije", "u jesen 1941., partijske organizacije uz pomoć CK KPH za Liku, sprovode intenzivan politički rad u narodu i među ustaničkim jedinicama na upoznavanju sa politikom okupatora i njegovih slugu"? Kako je narod digao "ustanak" ako nije bio politički svjestan tko je tko u toj cijeloj priči i što je cilj "ustanka"? Kako to da su komunisti tek onako (nakon što su pokrenuli "antifašistički ustanak") pustili na svoju "slobodnu teritoriju" pojedince iz redova "srpske buržoazije" (pa i četnike Momčila Đujića) koji su radili izravno protiv njih i otvoreno i javno surađivali s Talijanima?
 
Jedino što je sasvim izvjesno, sigurno i istinito (a sadržano je ovom opisu stanja), jest to da su Srbi u južnoj Lici (pa i u Srbu, Donjem Lapcu i okolici ovih mjesta) poslije sloma Kraljevine Jugoslavije bili naoružani. To je uostalom bila uobičajena praksa u svim krajevima Hrvatske nastanjenim Srbima, od Banovine preko Korduna do Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Tako je i "narodni heroj" Vasilj Gaćeša, primjerice, poslije sramotne kapitulacije kraljevske vojske, došao u svoj rodni Vlahović (kod Gline) naoružan do zuba i (sa skupinom suradnika) svoju zločinačku, razbojničku karijeru započeo napadima na oružničku postaju u Banskom Grabovcu i pljačkom i paležom hrvatskih kuća.
 
S obzirom na vrlo razvijenu četničku aktivnost u južnoj Lici (poglavito Srbu i okolici) i činjenicu da su brojni srpski civili bili naoružani, vlasti NDH su na teren poslale svoga opunomoćenika za Liku Vjekoslava Maksa Luburića s manjom ustaškom postrojbom. Njihov je cilj bio prikupljanje tog oružja, što je među Srbima naišlo na otpor, pri čemu su brojni od njih i ubijeni. Luburić je upućen na stegovni sud i kažnjen zbog prekomjerne uporabe sile. Ubrzo poslije ovog događaja, ustaški povjerenik Jure Pavičić organizirao je pomoć za srpska sela koja su stradala u akcijama Luburića, ali to nije uspjelo jer je naišlo na žestoki otpor četničko-komunističkih organizatora "ustanka".
 
"Gerilski odred" (sastavljen od četnika i komunista - s tim da su četnici bili u osjetnoj većini) pod zapovjedništvom Stojana Matića (bivšeg oficira kraljevske vojske ili žandara – što je u izvorima dvojbeno), najprije je 27. srpnja 1941. napao oružničku postaju u Srbu, a malobrojna posada pobjegla je prema Kulen Vakufu. 
 
"Gerilci" su među ostalim uhitili katoličkog župnika Jurja Gospodnetića i živoga ga ispekli na ražnju, a potom u zaseoku Brotnju (između Donjeg Lapca i Srba) pobili sve članove hrvatske obitelji Ivezić (njih 37). Nakon ovog zločina, većina mještana jedinog sela s hrvatskom većinom u tom kraju (Boričevca), pobjegla je iz svojih domova, ali je ostalo 55 žena djece i staraca koje su srpski "gerilci" nemilosrdno pobili i pobacali u jamu, a selo zapalili. U isto vrijeme teku četničko-komunističke akcije s druge strane rijeke Une (na bosanskoj strani). Na željezničkoj postaji Vaganj (prijevoj na planini Kamešnica) tog 27. srpnja zaustavljen je vlak s katoličkim (hrvatskim) hodočasnicima (koji su se vraćali iz Knina s proslave blagdana svete Ane). Oni su svi pobijeni (među njima i svećenik Waldemar Nestor) i pobacani u jamu Golubnjača. Glavni egzekutor bio je Damjan Zeljković.
 
O ovom zločinu desetljećima poslije, pisali su sami akteri i očevici. Tako, primjerice, taj događaj u svojoj knjizi Drvar 1941-1945.; Sjećanje učesnika (Drvar, 1972., svezak II, str. 207-208.) opisuje Stevo Babić, a na 222. stranici iste knjige i njegov suborac Pero Boltić. (Vidi: http://kamenjar.com/blagdan-sv-ane-cetnicka-pobuna-27-srpnja-1941-2/)
 
Pokolje Hrvata i muslimana u južnoj Lici i zapadnoj Bosni predvodili su Stojan Matić, Branko Bogunović, Mane Rokvić, s njima su bili i Gojko Polovina, Đoko Jovanić (poslije proslavljeni partizanski "komandanti" i "narodni heroji"), a kasnije su im se priključili vodeći četnički ideolozi Stevo Rađenović, Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus – članovi predratnih četničkih odbora koji su od strane ustaša radi toga već bili traženi. Nakon njihovog dolaska, u Srbu se uspostavljaju "gerilski odredi" u kojima glavnu riječ vode četnici, a cijelo to društvo bilo je u redovitoj vezi s četničkim vojvodom popom Momčilom Đujićem i sastajali se s njime u Kistanjama, vojno surađivali s Talijanima, djelovali po njihovim direktivama i oslanjali se na okupatora - s jednim jedinim ciljem: borbe protiv NDH.
 
Da komunisti nisu imali nikakvoga utjecaja na opća kretanja i da su u svemu glavnu riječ vodili četnici (kako u rajonu Srba i Donjeg Lapca, tako i na području Drvara), govori i činjenica da je CK SKJ u listopadu 1941. u Liku poslao jednoga od svojih najboljih i najsposobnijih ljudi, političkog komesara Glavnog štaba NOP odreda Hrvatske, Marka Oreškovića, koji je postavljen i za političkog komesara Grupe NOPO za Liku.
 
Upravo su nedefinirani odnosi u "ustaničkoj masi" bili razlogom njegovog dolaska na ovo područje, ali odnos snaga bio je takav da su četnici imali potpunu kontrolu nad situacijom, pa je i Orešković na kraju ubijen, najvjerojatnije (jer točno se ne zna) 20. listopada (od strane "gerilaca") i navodno bačen u jamu kod sela Veliko Očijevo. O tomu je svjedočio Gojko Polovina (na početka rata jedan od glavnih organizatora "gerilaca" u Lici, kasnije istaknuti partizan i komunist – politički komesar 6. ličke divizije), pa je čak u svojoj knjizi (Svjedočenje – prva godina ustanka u Lici) imenovao dvojicu "partizana" koji su navodno ubili Oreškovića. On također priznaje kako je zapovijedao postrojbama koje su se ponašale više kao četnici nego kao partizani, potvrđuje da su se sastojale od Srba i da su vršile pokolje nad hrvatskim stanovništvom (što se, naravno, uvijek pravdalo "ustaškim zločinima" nad Srbima).
 
Na Talijane su prve plotune ispalili dalmatinski partizani kod Dugopolja u siječnju 1942. Do tada u Lici i sjevernoj Dalmaciji na okupatora nije bio opaljen ni metak. Pitanje je da li bi i Dalmatinci to učinili da nisu bili potpuno neobaviješteni o situaciji na terenu. Mislili su, naime, da se u sjevernoj Dalmaciji, Lici i zapadnoj Bosni od ljeta 1941. uistinu vodi borba protiv talijanskog okupatora, a ne protiv hrvatskog i muslimanskog naroda.
 
Utjecaj komunista u južnoj Lici jača tek krajem 1942. i početkom 1943. godine, kada se poslije poraza njemačkih snaga na Staljingradu (što je bila psihološka prekretnica rata), već nazirala prevlast SSSR-a i saveznika i poraz osovinskih sila. Kapitulacija Italije otvorila im je prostor za veći angažman i omasovljenje svojih redova, jer je gro četnika koji su do tada već dobro okrvavili ruke i bespogovorno služili Talijanima, počeo prelaziti na njihovu stranu (u partizane) ne bi li spasili glave.
 
Kako bi se dobio cjelovitiji uvid u ono što se događalo u Lici te ratne 1941. godine, nužno je sagledati širi kontekst, prije svega vezano za djelovanje četnika i njihovih organizacija u Hrvatskoj u godinama prije Drugoga svjetskog rata, a potom razmotriti i neke bitne događaje i procese koji su se odvijali unutar srpskog nacionalnog korpusa, uzimajući pri tomu u obzir i aktivnosti najutjecajnijih Srba i njihove odnose s okupatorskim režimom.
 
O razgranatom djelovanju četničkih organizacija na području Hrvatske između dva svjetska rata postoji opsežna i autentična historiografska građa. Ovdje ćemo spomenuti samo neke od momenata koji su bitni za razumijevanje kontinuiteta tih aktivnosti, budući da u Hrvatskoj četnički pokret do tada nije postojao niti je tamo imao ikakvih korijena i tradicije.
 
Evo što o ovom fenomenu pišu neki od kompetentnih autora iz kruga jugoslavenskih historiografa: "…Ta akcija vidljivo dolazi do izražaja 1932. Raspoloživa dokumentacija pokazuje da su se četnički pododbori osnivali u nizu gradova i mjesta u Hrvatskoj (Zagreb, Sisak, Bjelovar, Osijek, Našice, Virovitica, Vukovar, Nova Gradiška, Okučani, Đakovo, Koprivnica, Križevci, Varaždin, Duga Resa, Drežnica, Gospić, Donji Lapac, Gračac, Karlovac, Knin, Drniš, Kistanje, Dubrovnik, Sušak). (Opširnije: Nusret Šehić, Četništvo u Bosni i Hercegovini 1918 -1941. Politička uloga i oblici djelatnosti četničkih udruženja, Sarajevo, 1971.; str. 175.). Stvaranje tih organizacija, svakako je utjecalo na zaoštravanje međunacionalnih odnosa, poglavito sukoba između Srba i Hrvata. S druge strane, to je izazivalo suprotnu akciju, tj. stvaranje pojedinih hrvatskih organizacija, kao što su bile Građanska i Seljačka zaštita, čije je postojanje vodstvo HSS-a opravdavalo, među ostalim, i opasnošću od četničke akcije. Sredinom tridesetih godina dolazi u Hrvatskoj do brojnih sukoba sa četnicima i žandarima, u kojima ima ubojstava i krvoprolića. Obraćajući se u siječnju 1936. posebnim letkom 'Srbima-seljacima', Sava Kosanović (Srbin - op. Z.P.), jedan od prvaka Samostalne demokratske stranke, isticao je da se u četničkim organizacijama u Hrvatskoj nalaze žandarmerijski povjerenici, koji su naoružani i zaštićeni od vlasti. Ti su događaji svakako unosili veliku nesigurnost u političku svakidašnjicu u Hrvatskoj, o čemu svjedoče i intervencije bana Savske banovine kod predsjednika vlade Milana Stojadinovića.
 
Izražavajući nezadovoljstvo stvaranjem četničkih organizacija u Hrvatskoj, s opravdanjem da četnici u njoj nemaju tradicije, ban je upozoravao da su u toj organizaciji ljudi 'po pravilu sumnjive prošlosti koji su često pod vidom svoga članstva u tim udruženjima vršili čine koji su bili upereni protiv lične i imovinske sigurnosti građana, a koji su isto tako bili u protivštini sa zakonom'. Zbog toga, prema njegovim riječima, četnici izazivaju pravi strah i napetost, 'pa kada se i na selima čuo povik: četnik, stvarala se odmah psihoza, zvonilo na uzbunu, ljudi se oboružavali i skupljali za zajedničku obranu ili su se zatvarali u kuće da se tu brane …(…) Propaganda pokreta 'Srbi na okup' došla je u Hrvatskoj do vidljivijeg izražaja…(…) Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta 'Srbi na okup' održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i u sjevernoj Dalmaciji."
 
(Opširnije:  Ivan Jelić, O nekim odjecima sporazuma Cvetković-Maček među Srbima u Banovini Hrvatskoj, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, br. 3., Slavonski Brod, 1965., str. 147. i dalje)." (Preuzeto iz: dr. Fikreta Jelić Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str. 15.-17.).
 
(Nastavak slijedi)
 

Zlatko Pinter

Svima kojima je Zdravko Mamić smetnja žrtve su opsjene, obmane i propagande

 
 
Navijačke udruge i odanost klubu samo je privid iza kojeg se kriju oblici ciljane destrukcije ozbiljnih razmjera što stupnjem provociranja i porukama koje nose ne ugrožavaju samo socijalni nego i nacionalni integritet društva i nacije.
Fenomen navijanja u športu socijalna je pojava osobne identifikacije s uspjehom i izraz simpatije prema sportašu, klubu ili reprezentaciji. U toj navijačkoj skupini stvara se  privid prijateljstva, ali i neprijateljstva na utakmicama i u privatnom životu. Moglo bi se reći da navijači  čine privremeno bratstvo u radosti uspjeha, ali jednako i protest onih koji nisu u stanju priznati poraz. Kad je Hrvatska u pitanju navijačko zajedništvo posebno je došlo do izražaja dočekom reprezentacije nakon uspjeha hrvatskog nogometa na SP-u u Moskvi (2018.) kad je osvojena srebrna medalja. Tko to nije prepoznao i shvatio taj nikad i ništa ne će razumjeti niti će mu išta u životu biti jasno! Nepregledna masa ispunila je prostor dočeka reprezentativaca na putu do tribine središnjeg Trga bana Josipa Jelačića na kojem nije bilo, to je posebno zanimljivo,  ni jednog nereda, neprimjerenog ponašanja i što je posebno zanimljivo ni jednog političara. Bilo je to odavanje priznanja igračima i oblik nacionalne solidarnosti puno veće od samog navijanja.
https://sportske.jutarnji.hr/incoming/dinamo_2_1967_copy.jpg/4668878/alternates/LANDSCAPE_1080/Dinamo_2_1967_copy.jpg
Nogomet, naravno, kad je navijanje u pitanju, ima i drugo lice iste kolajne u navijačkim udrugama što se javljaju, uz vodeće klubove, kao simbol jedinstva koje je izraslo u oblike nasilja što iz godine u godinu sve više izmiče kontroli službama za red, mir i dostojanstvo građana. Više je nego očito da navijačke udruge nisu samo predmet skupne identifikacije. Postao je to oblik manipulacije ili pak nametanje stavova što se izražavaju skandiranjem ružnih ili prijetećih poruka na tribinama stadiona, ali i protestima među kojima dominira pirotehnički arsenal s petardama, raketama i bakljama. Sve se vidi i sve se zna osim anonimnog, ali vrlo aktivnog dirigenta orkestra s porukama u kojima dominiraju navijači Hajdukove Torcide i Dinamovi BBB (Bad Blue Boys); oni ne navijaju samo za svoje klubove nego u „bliskim susretima“ s protivničkim udrugama na najgrublji mogući način koriste sredstva hladnog oružja s posljedicama tjelesnih ozljeda do crte životnih ugroza. Navijačke udruge i odanost klubu samo je privid iza kojeg se kriju oblici ciljane destrukcije ozbiljnih razmjera što stupnjem provociranja i porukama koje nose ne ugrožavaju samo socijalni nego i nacionalni integritet društva i nacije.
 
Kontrola na koju je oslonjeno naše društvo nije ni približna pojavi destrukcije koja je prisutna u navijačkim skupinama za koje se naivno misli da je u pitanju ulica. Ulična je samo reakcija iza koje stoji sasvim sigurno organizirana skupina ili vješti pojedinac, koji ako ne kontrolira zacijelo dirigira navijačkim orkestrima. Nije uopće bitno tko sve čini, da ga nazovemo, navijački orkestar. Čine ga pojedinci različitih motiva. Među njima je ne mali broj koji više uživa u neredima zbog kojih i dolaze na utakmice, a sasvim uzgredno zbog nogometa koji je samo poligon na kojem se ostvaruju incidenti. Neki individualnu nemoć ili strast potvrđuju u masi, drugi pak uživaju u ispaljivanju raketa, trećima je pripadnost masi terapija individualnih promašaja i u nedogled osobnih frustracija ili neostvarenih želja kojima vješto upravlja, kako volim reći, dirigent orkestra s razlozima vrlo sumnjive i jako, jako upitne namjere kojom se priziva u pomoć nasilje umjesto odgovornosti njih samih ili, ponekad, i onih protiv kojih negoduju. Kad bi uistinu željeli raskrinkati smisao i pozadinu navijačkih udruga valjalo bi da se nadležne službe zabave pozadinom koju ne čine, sasvim sigurno, tetovirani izgrednici, nasilnici ili na drugi način obilježeni pojedinci, kao ni oni što više uživaju u neredima zbog kojih i dolaze na utakmice, a sasvim uzgredno zbog nogometa koji je samo poligon za ostvarivanje incidenata. Posebno je opasna tvrdnja da razuzdana masa navijača služi policiji kao trening kojim na navijačima dokazuju svoju osposobljenost za djelovanje u kriznim situacijama. Kad bi takva tvrdnja bila istinita onda bi to bilo nešto najstrašnije za državu, naciju i društvo koje čuva svoj represivni aparat za borbu protiv nasilja umjesto da ga ima kako bi nasilje bilo onemogućeno.
 
Hrvatska nije jedina zemlja u kojoj su oblici takozvanog navijanja dobili opskurno značenje. Započelo je to davno, davno u Engleskoj i poprimilo značenje kaosa koji je na vrijeme zaustavljen i priveden formi i djelovanju koji je za primjer. Kako se pametan uči na tuđem iskustvu, a samo budale na osobnom, čini se da je vrijeme da se i u nas stvari nazovu pravim imenom što pretpostavlja da udruge navijača, ovakve kakve imamo, valja onemogućiti za djelovanje, a sve prijestupnike valjalo bi primjereno kazniti. Uistinu bi bila predugačka lista incidenata suvremene Hrvatske koju bi nabrajali  u zemlji i  u inozemstvu. Male ili malo veće skupine ostavile su ružnu sliku o državi kakva Hrvatska u svojoj osnovi jamačno nije ili, možda, je? Posebno su opasne provokacije od skupina, ustvari njihovih dirigenata, koje po svaku cijenu žele ostaviti dojam o Hrvatskoj kao državi i njenim građanima kao pristalicama fašizma. U tom smislu, a to valja osobito naglasiti, sva simbolika države NDH puka je provokacija koja sa građanima Hrvatske, onakvima kakvi jesu, nema nikakve veze osim one koju protivnici Hrvatske pothranjuju svojim osvrtima u medijima i aktivnostima politike koja osuđuje pojavu ali ne i izvor što je slučaj i sa navijanjem i izgrednicima što postaju žrtve dirigenata osmišljene nacionalne patologije;  one imaju veze s incidentom, ali ni u kojem slučaju činjenicama koje se generaliziraju.
 
Hoće li se ikad shvatiti da Hrvati nemaju nikakve veze, a još i manje odgovornosti, zbog države NDH; ona je provodila rasne zakone Hitlerove Njemačke a ne svoje!!! Te zakone provodile su sve države okupirane od Berlina do Moskve. Nisu li na isti način nastale socijalističke države na pobjedničkom putu SSSR-a od Moskve do Berlina? Sumanuto je, stupidno i na svaki način odvratno zbog NDH Hrvate nazivati fašistima ili ustašama!!! Krunski dokaz, kako se to kaže, da su spomenute konstatacije točne je, to valja naglasiti, iscrtana fašistička svastika na poljudskom stadionu u kvalifikacijskom susretu za EP (13. lipnja 2015.) nogometnih reprezentacija Hrvatske s Italijom. Bila je to provokacija kojom nije samo žrtvovana reprezentacija nego i ugled HNS-a i države kakvu imamo. Unatoč provokaciji HNS i reprezentacija su uspjeli prebroditi sankcije i pod nemogućim uvjetima izboriti plasman za nastup na EP. Nažalost, tajne i aktivne službe nisu uspjele identificirati autore svastike jer, to je bar logično pretpostaviti, i same su u toj gnjusnoj radnji sudjelovale.
 
Nešto je trulo u državi, da parafraziram Shakespearovog Hamleta,  kad se ne može ući u trag dirigentima izazivača nereda što su pratili, i koji prate, naš nogomet koji je zajedno s HNS-om prebrodio sve krizne situacije i provokacije osvojivši srebro na SP-u u Moskvi čija je jedina žrtva ostao Zdravko Mamić. Bio je stožerni lik obrane od surovog napada od dijelova države što pripadaju, da ih nazovem, crtačima svastike. Branio je i obranio od svih napada Davora Šukera, aktivno sudjelovao u izboru naših izbornika u uvjetima kakvi su bili i na kraju osuđen zbog kluba kojeg je izdigao do europske razine i poslužio kao primjer koji slijede Rijeka i Osijek kao jedini put kojim se ideologija prošlosti mijenja za kapital napretka kojeg Hajduk kao klub poštovanja i uistinu svijetle tradicije još nije shvatio i koji na daljinski upravljač ovisi o svojim navijačima umjesto o zahtjevima nemilosrdnog tržišta kapitala. Svima kojima je Zdravko Mamić smetnja žrtve su opsjene, obmane i propagande od sive do crne zone naših medija koji svima služe, a najmanje državi kakvu Hrvatska zaslužuje nakon što se obranila od srpske agresije, ali ne i kadrova koji se nisu u stanju osloboditi parola, ne onih što ih skandiraju, nego onih koji su ih osmišljavali u svoje vrijeme poput one, od današnjih generacija zaboravljene: „Amerika i Engleska bit će zemlje proleterska!“
 
Evo, od prilike onako kako se nekad skandiralo „Trst je naš“ tako i danas rulja što-šta skandira ali malo tko zna ili pamti vrijeme u kojem su građani Jugoslavije bili sretni što Trst, unatoč skandiranju, nije bio naš. U njemu su se kupovali šuškavci, traperice i najlon košulje u kojima su građani u socijalizmu uživali blagostanje kapitalizma. Taj fenomen najveći dio naše nogometne javnosti još nije prepoznao. Nije prepoznao vrijeme i ljude koji su, za razliku od ideoloških ovisnika, pretvorili se ili prilagodili surovom tržištu kapitala. Zar je Zdravko Mamić žrtva tog fenomena kad je označen zločincem od pravosuđa što protiv „zločinačkog udruživanja“ vodi proces u smislu, baš me briga, za činjenicu da Zdravko Mamić i „zločinci“ nikoga, ali baš nikoga nisu ugrozili, niti su zlorabili sredstva gradskog ili državnog proračuna nego su ostvarili uspjehe kluba i reprezentacije kakav nije prepoznat u gospodarstvu i u politici. Ove će godine Dani Olmo, a o tome je već bilo riječi isključiva akvizicija Zdravka Mamića, biti transferiran iz Dinama u neki od europskih moćnih klubova za minimalno trideset milijuna eura što je suma koja je sedam puta veća u prihodu od one zbog koje je Zdravko Mamić ili lik koji stvara nove vrijednosti optužen za sredstva koja nemaju veze s našim proračunom, a još i manje sa zdravom pameti.
 
P.S.
Zbog svastike na poljudskom stadionu HNS je kažnjen oduzimanjem boda, igrom dvije utakmice bez gledatelja i novčanom kaznom od 100.000 eura te zabranom igranja na Poljudu. Za taj provokativni element optuženi su djelatnici HNS-a a ne provokatori izvedbe, čak ni u odsutnosti, što je ravno nacionalnoj izdaji koja nije zabrinula politički vrh ni naše tajne službe koje, to je očito, ne služe državi nego skupini koja unutar politike djeluje subverzivno. To je činjenica nad kojom se valjalo zabrinuti i upitati se: kakva smo država u kojoj se želi napakostiti i eliminirati nastojanje hrvatskog nogometa za nastup na EP-u? Ni naši mediji, a to znači javnost, umjesto da je upoznata činjenicama upoznata je s interpretacijama. Sramota, nacionalna sramota je sve drugo i optuženi Zdravko Mamić označen likom zločinca i bjegunca. Bjegunca od pravosuđa kakvo imamo, ali ne i od pravda koja nam je potrebna kako bi ustanovili njegove progonitelje!
 

Željko Mataja

On je jednostavno jednostavan, neponovljiv, prisutan u svakom domu, bećar, Slavonac, Hrvat, domoljub…

 
 
Čitam skoro svaki dan o “velikoj” imovini i  materijalnom bogatstvu doktora Miroslava Škore, kandidata za predsjednika republike Hrvatske.  Što je loše u tome da je čovjek imućan, bilo tko. Dapače! To je vrlo pohvalno i pozitivno ukoliko svojim bogaćenjem nije nikoga oštetio, pogotovo državu kojoj želi biti na čelu. Tridesetak godina gospodin Škoro intenzivno radi, sklada, pjeva, aranžira, održava koncerte doma i vani, školuje se do najvišeg znanstvenog stupnja, radi u diplomacijii saborski je zastupnik. Koga je prevario? Koga je pokrao? Koga je obmanuo? U svojim nastupima daje uvijek cijelog sebe, srcem i dušom. On domoljublje živi. Ne samo u svojim pjesmama.
https://i.ytimg.com/vi/Tyz92ID6daA/maxresdefault.jpg
Nisam nikakav njegov fan, niti ću glasati za njega, ali me jako smeta što ga se počelo prozivati, progoniti i stavljati pod nekakvu sumnju. Očito da ga se neki “favoriti” – kandidati za predsjednika države boje. Kad se ne nađe u čovjeka ništa prljavo, onda se pokušava izmišljati, konstruirati, komponirati i sugerirati, nekakva netransparentnost u onome što je sasvim jasno, vidljivo i po zakonima. Ili možda nije? Što se čekalo do sada da se to ne objelodani? Je li gospodin Škoro utajio porez? Je li plagirao diplomski ili doktorski rad? Je li muljario s nekretninama? Ima li off shore kompanije? Je li švercao s oružjem? Je li prao prljavi novac? Je li kupovao zaštitu od državnih službenika i dužnosnika? Mislim da nije. Ostavite poštenog čovjeka na miru. Ima dosta onih o kojima bi trebalo pisati, koje bi trebalo prokazati, pokazati i dokazati njihove lopovštine, krađe, prijevare, koje traju godinama, uz pomoć države, odnosno pojedinih državnih dužnosnika.
 
Pišu neki kako Škoro nije čovjek iz naroda, jer po svojem standardu pripada društvenoj eliti. Zar elita nije narod? Ne stanuje samo gospodin Škoro u elitnom kvartu pod Sljemenom. Godinama se tu stvarao elitni “grad”, na razno razne načine, uglavnom bespravne. Mnogi dođoši i dotepenci su tu izgradili kuće, apartmane i stanove, te si umislili kako su time postali Netko. Gospodinu Škori nje trebala kuća u tom kvartu da bi bio Netko. On je jednostavno Škoro, jednostavan, neponovljiv, prisutan u svakom domu, bećar, Slavonac, Hrvat, domoljub i čovjek koji želi napraviti određene promjene u svojoj državi, jer više ne može gledati kako Hrvatska propada. Želi se žrtvovati da bi svima bilo bolje, da država opstane i bude onakva kakvom je zamišljena i stvarana: samostalna, neovisna, slobodna, demokratska, moderna i suverena. Ništa on ne obećava, pogotovo ne iracionalno, već bi želio posložiti neke stvari koje su izmakle kontroli. Čovjek estrade bi htio najprije ukloniti  estradizaciju funkcije predsjednika države, što je postalo neprimjereno, sramotno, goli egzibicionizam, osobno brendiranje, na račun tuđih zasluga i pobjeda, zatim bi se po Ustavu i zakonima obračunavao s korupcijom, što se implementirala u sve pore našeg života, u sva područja i segmente. Čini se da bez korupcije više ne znamo i ne možemo živjeti. Da bi to kao predsjednik države mogao, morale bi se nužno proširiti ovlasti predsjednika države.
 
Ne misli tako samo Škoro. Tako misle još neki kandidati. Oni drugi misle kako bi predsjedničke ovlasti trebalo smanjiti i predsjednika birati u Saboru. Ima tu logike. Predsjednik ima premalo ovlasti, da bi se birao direktno i davala mu se time velika važnost i bitnost. Ne znam tko je u pravu. To ovisi o svima nama i stupnju razvijenosti našeg demokratskog društva, odnosno trebalo bi time dati odgovor na pitanje: Je li ovo vrijeme i prostor u kojem predsjednik države treba veću vlast i moć, ili je to premijer koji bi trebao biti kancelar. U svakom slučaju oni bi morali blisko surađivati, a ne “hraniti” se neprestanim napadima jedan na drugoga, svađajući narod, dovoditi do novih podjela, sijanja mržnje, generirati nestabilnost za sitne osobne interese, hranjene ega kako bi postao super ego, ubiranja nekakvih poena, dizanja rejtinga na štetu narod i države.
 
Dosta smo se toga nagledali. Vrijeme je da na oba čelna mjesta dođu pravi ljudi, cjelovite ličnosti, koji nisu umočeni u nikakva koruptivna djela, niti u primislima, a kamoli u ostvarenjima. To bi trebali biti poštene, istinoljubive, obrazovane, sposobne i  skromne osobe, vješte u upravljanju pojedinim resursima, naročito ljudskim. Ako je Škoro toliko materijalno bogat i dobrostojeći građanin, to bolje po sve nas, ukoliko postane predsjednik države. Na toj funkciji ne će svoje zadaće, rad, zalaganje i djelovanje podrediti makinacijama, nezakonitostima, raznim dilanjima, glumatanju, pretvaranju na rubu morala i ljudskog dostojanstva, u službi svojih gazda, naročito stranih, kao bi sebi priskrbio penjanje u nebo “blizu sunca”, poduprto materijalnim ostvarenjima, koja zamagljuju njegovu svijest o tome kako je sredstvo i sluga za ostvarenje tuđih interesa, na štetu države i naroda, koji svakim danom nestaje, dok se sve više državnog teritorija prazni, postaje šikara, prodaje u bescijenje ili naseljava nužno potrebnom uvezenom radnom snagom.
 
Miroslav Škoro sigurno ne će poručivati građanima kako ima posla u svijetu i da će se otamo zasigurno vratiti u Hrvatsku kad ode u mirovinu. Škoro sigurno ne će uletavati u ženske svlačionice, niti kad eventualno te dame osvoje zlato. Škoro zna što je red, što je primjereno, što se ne smije koristiti za osobnu promidžbu. Vjerujem da to isto znaju i ostali kandidati i kandidatkinje za predsjednika(cu) države. Onaj tko to ne zna nije se još kandidirao, jer kalkulira, s mnogo čime, pogotovo s kampanjom koju plaća država, odnosno svi mi, skoro punih  pet godina.
Ovih dana je godišnjica velike pobjede naših nogometnih reprezentativaca u Rusiji. S ponosom se toga sjećamo i još ćemo se dugo sjećati.
 

Ankica Benček

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Petak, 23/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1298 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević