Get Adobe Flash player
Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ...

Druga strana Sandrina petoga zlata

Druga strana Sandrina petoga zlata

Nakon pobjede u Berlinu najbolja svjetska diskašica ponovila...

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Thompson je pjevao u Areni 1999. godine pjesmu Lijepa li si, a bogami i...

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Hitler je htio svijet bez Židova, a Vučić je učinio Srbiju bez Hrvata,...

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Djeca hrvatskih Srba u školi moraju učiti hrvatsku, a ne srpsku...

  • Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    utorak, 14. kolovoza 2018. 15:51
  • Druga strana Sandrina petoga zlata

    Druga strana Sandrina petoga zlata

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:48
  • Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:44
  • Nema razlike između Hitlera i Vučića

    Nema razlike između Hitlera i Vučića

    utorak, 14. kolovoza 2018. 17:12
  • Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:40

FPZ se pita: Je li prije rat ili mit, ili jaje ili kokoš!?

 
 
PISMO IZ SELA - Ovoga ljeta sam se odlučio kazniti s dvije knjige dvojice profesora s FPZ-a: knjigom Dejana Jovića „Rat i mit“ s podnaslovom „Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj“ i drugom Dražena Lalića, „Nogomet i politika“ s podnaslovom „Povijest i suvremenost ,međuodnosa u Hrvatskoj“. Kad se već sve pomiješalo, spol i rod, ljeto i zima, mislim Ja, veliko dakako, ali ponizno, malo intelektualnog mazokizma ne će me ubiti. Podjednake su knjige debljine, Lalićeva ima četrdesetak stranica više i „svitnjak“ za označavanje stranica, dok ga Jovićeva nema. Isti je izdavač, Fraktura, obojica se osim pedagoškog rada još bave ili su se aktivistički bavili i politikom, Lalić uz SDP dok ga nisu potjerali (višak ambicije i „pameti“) a Jović uz Josipovića dok ga nije predizborno, „potjerao“.
https://i.ebayimg.com/images/g/tVUAAOSwCU1YqIwT/s-l300.jpg
Prvi zajednički nazivnik obje knjige je dekonstrukcija, moglo bi se reći i miniranje navodnog mita. Kod Jovića ponajprije Domovinskog rata, pomoću pojmovne mine - krmače tzv. etnototalitarizma. Kod Lalića hrvatske nogometne reprezentacije, prije toga Dinama, pomoću tzv korupcije, mafije, Mamića i sličnih, a što bih rekao nego trica i kučina pogotovo za jednoga „profešura“ sociologije na zagrebačkoj univerzi. (Baš je zanimljiv „timing“ Lalićeve knjige, uvremnenio ju je  s nastupom Hrvatske u Rusiji.) Oboje se može svesti na najmanji zajednički nazivnik - Hrvatsku. Dekonstrukciju. Ovo je, dakako, prvi dojam o knjigama.
 
Nakon uvida u njihove uvodne tekstove, ali njihovi su mi „likovi i djela“ dostatno poznati da sam uvjeren kako ću za ovaj dojam smo još pronalaziti materijala. Za uvodni tekst još samo o naslovu Jovićeve knjige. Kad je „ubo“ naslov Dejan Jović se sigurno osjećao sretnim i zadovoljnim. Tamo Tolstoj, ovdje on, samo se slovo razlikuje. „R“ i „t“, a mnogi slabo čuju, a još slabije čitaju pa će načuti kao je „Rat i mir“ ustvari napisao - Dejan Jović. Pustimo prozirne marketingške fore, rijetki danas čitaju, kamo li tako debele knjige. Više od toga me zanima činjenica da na tom Vakulteu razmatraju pitanje je li prije bila kokoš ili jaje (rat ili mit). Na fakultetu gdje se naučava politika, gdje se zasigurno tambura o interesima, gdje je društveni sukob u središtu pozornosti, konkurencija… i tako redom, a sve to znači da rat traje svaki dan u svakom društvu i u svakoj državi i među državama. Pitat se „Rat ili mit“ - da bih dodao riječ. Samo ću citirati onoga kojega ljevičari inače cijene da je „rat mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu“. Izgleda kako to još nije doprlo do tog fakulteta. Čudi me to za jednoga britanskog učenika koje je carstvo nastalo što ratom, što trgovinom, što korupcijom, što robovlasništvom... Al' dobro.
 
Knjiga „Rat i mit“ ima jedan jednostavan zadatak - dekonstrukiciju hrvatske države. Prije nije ni postojala, ni kao mit, a sadašnja je - mit. Puhneš, puf, i nema je. Nadam se kako će na toj katedri naša predsjednica uspješno doktorirati i naučiti kako je Hrvatska u kojoj ona predsjeda zapravo država koje nema, ili je nije trebalo ni biti, a niti su ju Hrvati željeli (Dejan Jović). „Samo u mitovima svaki narod želi svoju samostalnu državu; u stvarnosti to nije slučaj…“ (str. 11. „Rata i mita“). Pokazat ćemo vam malo kasnije još čudesa ako nam ne bude draže slušati pjesmu cvrčka i jutarnje špotanje kosa njegove lijene družine.
 
Doista, što će mi to u miru sela u kojemu više nema ni seljaka u predahu dok slušam kako cvatu i rastu bundeve i tikve - lubenice vjerojatno ne će rasti, nemaju partnera za oprašivanje, a još nisu promijenile „rod“. Dok stresno svaki dan, uglavnom od podneva do večeri, pogledavam u nebo, a još češće u aktualne radarske slike na internetu s Bilogore i strijepim od „strukture“ nadolazećih oblaka, protiv kojih više ne zvoni („zaspao“ i obnovljeni  toranj, bili ga JNA i Srbi  porušili), što će mi još D. Jović i D. Lalić. Ne znam, nu kako oni neki imaju pravo biti bilo što tako valjda i Ja imam pravo na malo intelektualnog mazokizma. E sad, kako sam na selu, treba mi i neki idilični seoski nastavak, nešto kao iščupano iz pastorale, al' opredijelio sam se opet na malo tvrđi, ratni kako bih nekako ušao u „narative“ ove dvije knjige.
 
Stršljen, napadaju me u lipnju kao Migovi 29 Bis. Rodio sam se s kukcima, živio s njima - u moru kukaca - da ne opisujem taj suživot, pa i sa stršljenom. Nikada me taj razbojnik među kukcima nije napadao. Zveknuo me jednom kad sam na lopova, slučajno, nabasao u zreloj jabuci na tlu, u rujnu. Sad su navalili već sredinom lipnja na nevjerojatnim mjestima gdje im ništa nisam otimao. Danima sam se pitao kako zašto, a onda sam otkrio. Stara trešnja koja umire od jeseni 1991. i koju su „banijski Srbi“ i JNA granatama rasturili umire polako. Od tada nema ploda, nismo ju bidnu posjekli već ostavili da živi dok hoće i može. Ove su se godine u njezine duboke i stare rane naselili stršljeni kao novi ratnici. I tako, ma kako bizarno pokazuje mi se kako rat nije mit. On se nastavlja. Sa stršljenima ili s knjigama. Svejedno.
 

Mato Dretvić Filakov

Razlike između Stepinčevih branitelja Ive i Natka

 
 
Ivan Mužić natjerao me da se zamislim na kojim temeljima je stvorena Hrvatska elita, i koliko je socijalistički režim nanio štete jer je  izgradio na pogrješan način tu tzv. elitu. Ovdje čak i ne mislim na pitanja svjetonazora, političkog opredjeljenja, na utopije i lutanja kojima su ljudska bića po sebi sklona - tu mislim na ljudskost (humanizam), karakter i akademsko znanstvenu sposobnost. Detalj o suđenju kardinalu (tada nadbiskupu) Alojziju Stepincu dosta govori.
http://photos.geni.com/p13/8e/69/98/cc/5344483f01ccd3d4/rimg0917_original.jpg?version=1
Natko Katičić
 
U rujnu 1946. Stepinac je odbio odvjetnike odlučivši braniti se sam. Tada komunisti rade izvanrednu predstavu, dodjeljuju mu glavnoga branitelja u osobi Iva Politea (1887.-1956.), vrhunskoga odvjetnika međunarodno priznatoga, koji je i Tituša (J.B.T) branio 1928., te je bio poznat (Politeo) i kao otvoreni protivnik NDH. Politeo nije bio religiozan, čak je bio među pokretačima i suradnicima časopisa Nova Evropa, dosta liberalno masonskoga sadržaja. Bio je potpredsjednik Međunarodne unije advokata. Za Međunarodnu komoru odvjetnika izradio je Kodeks odvjetničke etike.
 
Drugi branitelj bio je Natko Katičić, i to u vrlo delikatnoj stvari optužbe za vjerske prijelaze i vojni vikarijat NDH. Rekao bih ključnom dijelu optužnice. Iako je bio protivnik "prevjeravanja", Stepinac ih je tolerirao jer su ljudi na taj način bili zaštićeni od progona. Natko Katičić (1901.-1983.) bio je mason, član lože "Ivan Drašković". Dok je Politeo sa velikim žarom i osobnom hrabrošću branio Stepinca, te napisao preko trideset stranica vrlo kvalitetne obrane široko obrazovanoga i vrsnoga pravnika, dotle je obrana Katičićeva iznosila tri stranice pisane ne baš prevelikom revnošću.
 
OZNA (organ unutarnje sigurnosti) je nadzirala vrlo strogo Politea, koji prekida karijeru 1950. godine. Žarko Vimpulšek, predsjednik sudskoga vijeća za suđenja Stepincu svjedoči o Politeu: "kada je umro, njegova udovica je morala tražiti pomoć od komore da bi ga imala čime sahraniti, jer nije ostavio nikakvih sredstava". Nasuprot tome Natko Katičić je život završio kao sveučilišni profesor i redovni član JAZU-a (danas HAZU). U tijeku i nakon suđenja nijedna demokratska struktura na samozvanom "demokratskom" Zapadu nije se posebno (ozbiljno) angažirala kod Tita i drugih komunističkih prvaka u obranu nevino optuženoga zagrebačkoga nadbiskupa, piše Ivan Mužić. Sapientis sat!
 

Teo Trostmann

Nosiljku za Pernara, kazalište za Pupovca, Freud za Radina

 
 
Zavirio sam na internetu u snimke noćne rasprave u Hrvatskom saboru o dva potencijalna referenduma, onoga inicijative „Narod odlučuje“ i drugoga „Istina o istanbulskoj“. Na „jubito“ stavila IvanPernar TV! Prvi dojam: Dobro je što to HTV ne prenosi, a znatiželja se može utažiti na internetskoj saborskoj televiziji, pa tko voli, neka ga. Previše je tamo gadosti izgovoreno; još je noć, sreća što nije birtija, a nestane struje… Možda bi bilo i bolje da nestane. Očekivano, najviše su se u tome istakli zastupnici tzv. liberalne ljevice, ma što to značilo, a dakako, ne znači ništa do li propagandne maske. „Lijeva“ maškarada.
http://www.novilist.hr/var/novilist/storage/images/_aliases/fb_friendly_img/vijesti/hrvatska/istra/furio-radin-na-izbornu-promidzbu-potrosio-nula-kuna/991494-1-cro-HR/Furio-Radin-na-izbornu-promidzbu-potrosio-nula-kuna.jpg
Drugi zaključak je u svjetlu aktualnoga „rata“ u SDP-u. Pokazalo se kako potpredsjednik Hrvatskog sabora Siniša Hajdaš Dončić nije u stanju voditi ni noćnu saborsku sjednicu s dvadesetak nazočnih zastupnika, a kamo li bi onda bio sposoban stati na čelo SDP-a, ili osnovati novu stranku, novu ljigu mislim s imenom „Sjeverna“, no on je slatka briga esdepejaca, pri čemu nije jedini takav lik.
 
Nosite Pernara nježno
 
Treći zaključak se nadaje kao žuran: Hrvatski sabor treba odmah nabaviti nosiljku za iznošenje Pernara iz sabornice. Razlozi su humane naravi s jedne, a s druge strane treba saborskim stražarima osigurati bolje uvjete rada. Nosila se ne bi trebala kupiti već samo iznajmiti od Crvenog križa ili zagrebačke Hitne pomoći. Pernar je izgleda odlučio da ga iz sabornice iznose svaki dan, to umjesto rasprave, pa to prenositi na IvanPernarTV. Bolje se „prima“ na društvenim mrežama, dok konzumentima ne dosadi. Ovako, bez nosila, stražari ga vuku k'o vreću cementa, držeći ga za ruke i noge, teško im je, može im ispasti, mogu mu isčašiti zglobove, poderati košulju, hlače, a sve je to ružno i primitivno. Koristi samo Pernaru. S nosilima bi bilo bolje.
 
Toliko o prvim, vanjskim dojmovima, a sad ćemo malo dublje o nekim sadržajima do kojih sam došao iz te rasprave. U njoj hadezejci skoro nisu ni sudjelovali, „derala“ je po njoj samo tzv. ljevica iz „lijevog krila“ SDP-a i manjinci. Na „desnoj“ strani usamljen je zastupnik Zekanović i nešto se pridružuju mostaši. Repliku neke carske nosiljke za „cara“ Pernara.
 
Monodrama Milorada Pupovca
 
Najprije o nastupu zastupnika Milorada Pupovca. Mnogi zastupnik Hrvatskog sabora, bez obzira na orijentaciju „lijevo-srednje-desno“ trebao bi od Milorada Pupovca učiti kako se istupa u Saboru. Ljutio se tko ili ne, ali ako on nije najbolji govornik među zastupnicima, među najboljima svakako jest. Doduše s obzirom na njegovu struku (semantika) dijelom je to očekivano. Sinopsis njegovih istupa (u ime kluba) mijenja se ponešto, ovisno o temi, no uglavnom se sastoji od prologa, uvoda (malo proširenog), slijedi zaplet, razrada, unutar kojega je i mnoštvo poentiranja, kratkih ilustrirajućih priča u zagradi na sličnu temu, pa „zakucavanje“. Najkraće, složen je kao monodrama pri čemu je Pupovac i autor i redatelj i glumac. Ne ću detaljno secirati njegov zadnji, noćni istup (2. srpnja 2018.) već u nekoliko sličica.
 
Počinje s dramskom stankom, već na početku, pa kaže: „Neobično vrijeme, neobična tema i još neobičniji povod za raspravu.“ Zatim slušatelje uvodi sav taj mrak, svu težinu stanja u zemlji. Nema za mirovine, teče iseljavanje, položaj manjina sve gori… I onda prekršaj za žuti karton: zemlja je i, kaže, pod teretom bilo međunarodnih ugovora i obveza, kao što je Konkordat, bilo vlastitih zakona kao što je Zakon o pravima branitelja. To baš nekako ni nema veze s temom rasprave, ali dobro u javnosti „sjeda“. Harači medija a i kao šamarčina saborskoj većini, koja je em potpisala traj Konkordat, em donijela taj Zakon. Šuti, mislim „većina“, jerbo se plaši kako bi mogla postati manjina, a ne bi mogla među prave manjince već bi otpasli u – većinske manjince. Tu pak nema ni love, ni moći ni slave. Ništa od toga.
 
I eto zastupnika u „središtu teme“, dakle pored tolikih problema stižu dva referenduma, jedan (izborni) koji je, navodno, usmjeren protiv manjina i drugi (istanbulski) protiv prava žena. I stavlja, poentira; nakon doba prevlasti liberalne ideologije stigla u Hrvatsku ultrakonzervativna ideologija. Ne samo „konzervativna“, jer to je dopuštena mlaka vodica već ultrakonzervativna. Tvrdi čak kako se u SFRJ nije smjelo dirati ni u prava žena ni u prava manjina. O pravu žena o tom potom, ali ovo o manjinama u socijalizmu jednostavno nije istina, pri čemu su one sasvim drugačije tretirane, ali ne ću o tome budući je puno kompleksnija tema, a ne ovako jednostavna kako ju je Pupovac predstavio. Stiže zatim mjesto na kojemu se on, kao saborski zastupnik dramatično pretvara u žrtvu. On je žrtva u Hrvatskom saboru. I to ću preskočiti, pa i njegov povratak u razdoblje Drugog svjetskog rata - njega ne može preskočiti, ali Domovinski ne može ni spomenuti, osim branitelja kao „državni teret“. Bilo je tu još dramatskih zastajkivanja, pa patetike i glume da pomisliš kako suze samo što ga nisu oblile. Ne bih se ni osvrtao na ovaj njegov govor - ne će mene - da u njega nije uveo nikoga drugoga do li Danijela Subašića, pa kaže, nakon što se samodegradirao: „A u ovoj zemlji biti gledan kao Srbin dovoljno mi je da pogledam sudbinu Danijela Subašića i njegovo iskustvo s ljubavi. Hrvatskog heroja u nogometnom svijetu koji nije imao pravo na normalnu ljubav kao što nisu imala pravo mnoga djeca“. Malo prije u svojoj monodrami reve k'o magare, kako ga ne tretiraju kao „građanina“ već kao Srbina, a ovdje običnom profesionalnom nogometašu ne da ni da bude to, kamo li da stigne do građanina već ga uzima kao Srbina gorke sudbine u ljubavi. Što ga briga za tuđe ljubavne jade, kojih je bezbroj, najrazličitijih značenja, uzroka, poljedica. Zbilja lešinarski, prijetvorno i na razini srbijanskih medija ovih dana koji temu Subašićeve ljubavi razvlače danima, a zatim je Kurir „zakucao“ s tekstom pod naslovom „Prodao vjeru za večeru“. (A da možda „veru za večeru“ prvi nije prodao Josip Pančić, osnivač SANU-a koji je morao prijeći na pravoslavlje kako bi se u Srbiji smio baviti pedagoškim radom. Pitanje je, dakako, bedasto, ali eto pitam.)
 
Skoro do jučer nitko nije znao ni ime vratara Subašića, kamo li koje je etničke pripadnosti, kamo li kakvih je problema imao u ljubavi. (Koliko sam vidio u mediji, on ih je odavno uspješno i sretno riješio, da stvar bude bolja.) Mediji su ga sad, oni koji žele zlo hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, ili koji sada navijaju za Ruse (mali, mali Rusi) raščerečili. U hrvatskoj reprezentaciji nastupalo je niz etničkih Srba, nitko ih o „krvnim zrncima“ nikad ništa nije pitao. Ako su ih navijači ili slavili ili psovali, činili su im to kao nogometašima. Koliko je Hrvata nastupalo za Srbiju, u raznim športovima, za beogradske nogometne da ni ne navodim, naučili smo ih igrati vaterpolo, skoro plivati… Ratko Rudić im je donosio medalje i Hrvatskoj i Italiji… Kakav etnobiznis niske razine od jednoga profesora Pupovca.
 
Furiozni dojučerašnji Srbin Radin...
 
Pokazala nam je IvanPernarTV i neviđenu mržnju koja se razvila kod Furija Radina. Zajapurio se, zamrzio uokolo, počeo umjesto govoriti siktati mržnju. Puno lošega je rekao profesoru ustavnog prava Podolnjaku koji je pomagao Inicijativi „Narod odlučuje“: „ A sad čujte što vam imam za reći gospodine Podolnjak. Da vi niste promijenili nacionalnost možda bi bio jedan Srbin više. I to obrazložili u varaždinskim novinama s time da vaša obitelj bude sigurna od Hrvata“. Ne mogu, ni ne ću vam ni opisati koliko je fantastičan događaj kad Furio Radin ovako nešto govori profesoru Podolnjaku. Tu ni striček Freud ne bi mogao pomoći, ali njegova je nauka ionako prošlost, a ni matematika, odnosno njena grana - statistika. Srbin manje, Talijan više - tko bi se tu snašao, ali ovaj istup Furija Radina svakako će ući u anale Hrvatskog sabora, kao najodurniji šovinizam jednoga saborskog zastupnika. Ne znam doduše dokle će se bilježiti. Ako ovako potraje ne će dugo.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Hoće li se Plenković, nakon četnikovanja u Bačkoj Palanci, odreći Pupovca?

Subota, 18/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2032 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević