Get Adobe Flash player
Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Krešo Beljak žaluje zbog malo Udbinih likvidacija...

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Plenković je pokušao promijeniti narod i HDZ i zato gubi...

Koga li smo mi to izabrali!?

Koga li smo mi to izabrali!?

Milanović: "Moji su preci Srbe branili od ustaškog...

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Protuzakonito i diktatorsko izbacivanje ljudi iz...

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Lepa Brena i SDSS napunili Arenu...

  • Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:56
  • Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:51
  • Koga li smo mi to izabrali!?

    Koga li smo mi to izabrali!?

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:45
  • Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    srijeda, 15. siječnja 2020. 09:58
  • Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:41

Protuzakonito i diktatorsko izbacivanje ljudi iz HDZ-a

 
 
U nas je zahvaljujući u najvećoj mjeri predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću, sve češće u opticaju filozofija da je sve govor mržnje što ne odgovara ušima i umišljenoj taštini određenih osoba, čiji se postupci ne smiju kritički procjenjivati, jer će se to proglasiti govorom mržnje. Pokušat ću analizirati koliko je to opravdano u svijetlu onoga što kao govor mržnje definiraju Preporuka Ministarskog odbora Vijeća Europe No.R(97) 20, Ustav Republike Hrvatske i Kazneni zakon Republike Hrvatske, a povodom ekspresnog izbacivanja osam osoba iz HDZ-a radi krimena „govor mržnje“, kako je to obrazložio predsjednik HDZ-a Plenković, uz napomenu kako niti sam „ljubitelj“ HDZ-a, niti  znam ništa o osobama podvrgnute „glavosječi“, kako ovaj postupak milozvučno naziva dobri stari branitelj Vojislava Šešelja, Vladimir Šeks.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/1a/Edmund_S._Valtman%2C_What_you_need_is_a_revolution_like_mine_ppmsca.02969.jpg/1200px-Edmund_S._Valtman%2C_What_you_need_is_a_revolution_like_mine_ppmsca.02969.jpg
Prije započinjanje analize citirat ću definicije iz sva tri spomenuta dokumenta, kako slijedi:
- U već spomenutojPreporuci Ministarskog odbora Vijeća Europe o govoru mržnje No. R (97) 20"savjetuje se državama članicama da u okviru sveobuhvatnog pristupa govoru mržnje “utvrde i održavaju cjeloviti pravni okvir koji se sastoji od građanskih, kaznenih i upravnih zakonskih odredbi o govoru mržnje”. Posebice se preporučuje da se protiv govora mržnje koriste sredstva civilno pravne zaštite, uključujući mogućnost da nevladine organizacije podnose tužbe u korist žrtava govora mržnje. Upozoreno je kako pojedini oblici govora mržnje mogu biti toliko uvredljivi za pojedince ili grupe da im uopće ne bude osigurana zaštita slobode izražavanja zajamčena člankom 10. Konvencije".
 
- Ustav Republike Hrvatskečlankom 39. propisuje da je zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.
- Kazneni zakončlankom 325. "zabranjuje javno (putem medija, na javnom skupu ili na drugi način) poticanje na nasilje i mržnju prema skupini ljudi ili pripadniku te skupine zbog rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili drugih osobina. Zabranjeno je učiniti dostupnim javnosti letke, slike i druge materijale kojima se poziva na takvo nasilje ili mržnju. Zapriječena je kazna do tri godine zatvora".
 
Bilo bi veoma poučno i korisno za sve hrvatske građane da se javno konačno objasni što se i komu se neke stvari ne smiju govoriti, javno ili privatno, jer će u protivnom biti predmet sankcija, jer ako su nezadovoljni HDZ-ovci izbačeni iz HDZ-a radi govora mržnje, onda bi bilo logično da se protiv njih istoga momenta podnesu kaznene prijave radi govora mržnje, a sukladno definicijama iz gore navedena tri temeljna dokumenta o krimenu govora mržnje?! Nu, koliko je javnosti poznato to do sada nije učinjeno, jer se vjerojatno smatralo da je uklanjanje iz stranke dovoljna kazna za njih, pa onda to implicite znači da je laž da se radilo o govoru mržnje, već je činjenica da se radi o hipertrofiranom vlastitom Plenkovićevom egu, koji je uvjeren u vlastitu nadmoćnu pamet i sveznanje, i o njegovoj neizmjernoj taštini temeljenoj na funkciji, a ne na nekim realnim vlastitim dostignućima vrijednim posebne pozornosti, vlastitom umišljenošću da je najpametniji, najdemokratskiji i najdomoljubniji.
 
Da tomu nije tako potvrđuje to kako niti jednu promjenu nije inicirao po vlastitoj pameti i prosudbi, već obično na osnovi pritisaka od strane EU-a (zakonodavstvo), banaka (u slučaju Agrokor), i medija/javnosti (u slučajevima smjenjivanja Martine Dalić i Lovre Kuščevića, odustajanje od uvođenja rada do 67 godina starosti i navodnog pokretanja revizije koeficijenata za državne i javne zaposlenike), što nije baš dokaz neke posebne pameti. Da mu je do demokracije stalo kao do lanjskog snijega vidi se iz njegovog ponašanja u Saboru, kada saborskog zastupnika naziva „panjem“ (Miro Bulj), ili pokušava fizički napasti (Nikola Grmoja), te toleriranjem falsificiranja broja prikupljenih potpisa za referendumsko izjašnjavanje, u javno sve što se ne slaže s njegovim razmišljanjem naziva demagogijom, populizmom i politikantstvomm, a prešućuje kupovanje glasova u Saboru kako bi se održao na vlasti. A o njegovom domoljublju najviše govori to što ne poduzima ništa u svezi istraživanja i procesuiranja srpskih ratnih zločinaca za zločine počinjene u Hrvatskoj. Unatoč tomu Milorad Pupovac mu je, osvjedočeni lažljivac koji izmišlja ustaštvo u Hrvatskoj, najbliži „savjetnik“ i koalicijski partner.
Plenković neprimjerenim smatra domoljubne pjesme, domoljubna znakovlja i domoljubne izričaje, dok tolerira održavanje četničkih derneka po Hrvatskoj, kao i postavljanje četničkih spomen-ploča po Hrvatskoj.
 
Očito je da je kod Plenkovića 'na djelu' povrijeđena taština, i umišljenost u vlastitu nepogrješivost, demokratičnost i domoljubnost, pa svatko tko to ne prihvaća po njemu koristi govor mržnje. Time on promovira trend prema kojemu će biti govor mržnje ako netko javno izjavi da mrzi Vegetu u juhi, ne voli HDZ, ne voli politiku, nogomet, ili ratne profitere! No sve to su zapravo obična izražavanja mišljenja, a ne govori mržnje, pa će naša javnost sve više biti svjesna toga da Plenković vjerojatno najviše mrzi upravo tu javnost, mada to nikada ne bi htio priznati javno. A sve to potvrđuje da, mada smo izašli iz komunizma, iz mnogih komunistički partijsko sekretarski mentalitet nije izašao! Prije svega iz njega.
 

Laslo Torma

Lepa Brena i SDSS napunili Arenu "urbanima"

 
 
Čitam i slušam komentare zadnjih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. I u svim se komentarima rezultati DIP-a (Državno Izborno Povjerenstvo) prihvaćaju kao realni i pošteni. Tu se priča o tradiciji, liberalnosti, tranziciji, ljevici i desnici, urbanima i konzervativnima, centru, neovisnima itd. Dok politolog Darko Petričić (u Bujici) kaže kako je u pitanju jedna namještaljka. Stoga moramo poći od predsjednika Hrvatske vlade i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Koji za poraz HDZ-ove kandidatkinje KGK krivi iseljenje 300.000 Hrvata iz Like i Slavonije. Kao tradicionalnih bazena glasača HDZ-a. Što zaslužuje poseban osvrt. Kao diskriminaciju i pravno upitnu tvrdnju.
https://blog.perapalace.com/wp-content/uploads/2019/11/Tito.jpg
Ako je Hrvat iz Slavonije napustio Hrvatsku, ima li on pravo glasovati na izborima za predsjednika Hrvatske, iako on nije u Hrvatskoj? Očito nema. Jer se broje samo glasovi iz Hrvatske. I nešto iz Srbije. Ali to broji Apis. Na brojenje glasova političkih izbora u Hrvatskoj nema pravo udruga UIO (Narod odlučuje). Baš oni koji traže da se u Hrvatskoj izmjeni Izborni zakon. Prema tome, Plenkovićeva izjava o gubitku HDZ- ovih glasača koji su napustili Hrvatsku je pravno upitna.  Plus toga, tu ima i diskriminacije. Baš u korist tzv. ljevice. Koja kaže da urbane sredine pripadaju SDP-u, ruralne HDZ-u. Da, tako je. Lepa Brena i SDSS napune Arenu „urbanima“. Dok su Hrvati koji su izloženi srpskom genocidu - ruralni.  A je li to prirodna ili umjetna selekcija? I u takvom režimu „predsjednik svih građana“ ne može dobiti niti 30 % glasova u Hrvatskoj. Zato se mora reći Predsjednik svih građana.
 
Nadalje, ne slažem se s time da i ljevica ima svoj dio u „apstinentima“, da su HDZ i SDP jednaki, te da je Miroslav Škoro spasonosno rješenje. Kada kritičar HDZ-a, HDZ uspoređuje sa SDP-om, previđa ključne momente koji su kumovali toj usporedbi. Kao dovođenje Ive Sanadera na čelo HDZ-a, prisilnu koaliciju HDZ-a sa SDSS-om, zabranu koaliranja sa HSP-om, optužnicu Milorada Pupovca protiv Branimira Glavaša u SAD-u. Ako je HDZ morao koalirati sa SDSS-om, ako nije smio koalirati sa HSP-om i ako je Milorad Pupovac u SAD-u pokrenuo optužnicu protiv Branimira Glavaša, nije pošteno kritizirati HDZ, forsirati Miroslava Škoru. Koji, čini mi se, taktizira prema Titi i Jasenovcu. Što uz pomoć politologa Darka Petričića razvezuje gordijski čvor. A Darko Petričić u Bujici kaže da su ovi izbori za predsjednika Hrvatske bili jedna namještaljka. Za to iznosi konkretne dokaze. I „baca rukavice u pravosudni ring“. Izaziva mnoge u pravosudni proces. A tjednik Dnevno kaže da Tito nije Josip Broz. Što je stvar, i za Vatikan, i za UN, i za Bruxelles, i za sud za ljudska prava i za sud Pravde u Den Haagu. Jer je Hrvatima nametnut nasljednik lažnog Josipa Broza koji je bio nasljednik Petra Karađorđevića. Znači, Zoran Milanović je versailleski hrvatski predsjednik.
 
Također, tu bi trebalo povući pitanje suodgovornosti mnogih hrvatskih uglednika koji su u toj namještaljci vrlo agresivno navijali za Zorana Milanovića („protiv Zorana Milanovića - kreteni“). Kojemu je Tito draži od Tuđmana. A Dnevno kaže da Tito nije bio Josip Broz. Pa ja pitam Miroslava Škoru: Poštovani gospodine Škoro, ako na sljedećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj postanete predsjednik Vlade, hoćete li tražiti da se internacionalizira slučaj Tito - lažni Josip Broz? I hoćete li tražiti ekspertizu „Bajramovićeva intervjua Feralu“. Iz kojeg je nastala optužnica protiv Tomislava Merčepa. I iz kojega je nastala drama Obitelj Zec. Koju danas gleda svijet u kazalištima, kao hrvatsku dramu.
 
A što se tu može? Kada u jednoj prijevari, nasljednik lažnog Josipa Broza postane predsjednik Hrvatske. Netko bi morao Titine uši iz tjednika Dnevno izlagati u UN-u i u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Naime, u tom tjedniku su dvije slike iz profila. Na jednoj je Josip Broz iz 1928., na drugoj Tito iz 1946. A po uhu se vidi da to nije ista osoba. I na koncu, koliko je ovoj tragediji u Splitu kumovalo tepanje Torcidi. Kao o najvatrenijim navijačima? Ima li to kakve veze s udrugom Naš Hajduk, sa SVASTIKOM, nekim uzvicima i sa svim problemima koje rade huligani na nogometnim utakmicama?
 

Jure Vukić, Tribanj

Veselin Čajkanović: glavna karakterna osobina svetog Save sklonost gnjevu i pripravnost za kažnjavanje

 
 
Suvremeno velikosrpstvo je zadnjih desetljeća uspjelo genocidom oslikati predjele bivšeg saveza država (konfederaciju SFRJ). U toj ideologiji, koja inače ima nekoliko sastavnica, Srpska crkva izravno sudjeluje sa svetosavskim fundamentalizmom - svetosavljem. Sveti Sava, uvjetno rečeno, među Srbima živi tri života: povijesni (koji se uglavnom taji ili falsificira, osobito njegove veze s Rimom), drugi predstavlja svojevrsni doživljaj ovog sveca među Srbima, dok je treći preradba za potrebe svetosavske ideologije.
https://tamoiovde.files.wordpress.com/2014/10/1243425_10201845670441005_1186737654_o.jpg?w=545&h=231
Svetosavlje zapravo samo kao povod i zaštitni znak uzima „lik i djelo“ svetog Save, a u biti se radi o totalitarnoj ideologiji koja se prakticira kroz političko-vjerske pokrete i pomoću i instrumenata srpske države, primjerice vojske, ali još češće pomoću različitih parastruktura (tipa četništva) pod pokroviteljstvom države i SPC-a. Nastojeći tako temelje svetosavlja učiniti neupitnim jedan od njegovih suvremenih ideologa, episkop Atanasije Jeftić, tvrdi da je sveti Sava „od Hrista Boga uzdignuti i na apostolski presto Crkve Saborne u Srbiji postavljeni svetitelj.“ Kad se tomu dodaju stajališta poput onoga da je svetosavlje „temelj srpske države i crkve“, spozna da ono izjednačava „narodnost i crkvenost“ i spaja „ideal vjere i nacionalizam“, proizlazi fundamentalizam u čistom obliku. Ono se dakle najprije utemeljuje kao nekritičko čitanje tradicije, zatim razvija kao ekskluzivno („nitko nema što Srbin imade…“) i odatle premeće u svojevrsni rasizam. Sijanjem straha od suvremenog, stranog, različitog, „bacanjem“ prokletstva na zapadnu civilizaciju, širenjem paranoje o „ugroženosti“ isl., ono ujednačava, ujedinjuje i mobilizira Srbe i šalje - u sveti rat. Doista, u svom priopćenju iz svibnja 1991. (Pravoslavlje od 1. lipnja 1991.), dakle neposredno prije intenziviranja srbijanske agresije, Sveti arhijerejski sabor Srpske crkve, a čine ga svi njezini episkopi, od Srba traži da se u budućem „sukobu širih razmera“ ponašaju kao „sveti ratnici“. To bi, najkraće, i bila svetosavska sudbina svetog Save - ideološko opravdanje agresije.
 
Mitski sv. Sava
 
Drugi Savin život među Srbima, onaj mitski, posebno je zanimljiv stoga što je nepriličan za jednoga kršćanskoga sveca. Proučavajući srpsku tradiciju, religiju i mitologiju s namjerom da razluči „što pripada religiji i mitologiji, a što istoriji“. Veselin Čajkanović (1881.- 1946.) jedan od rijetkih akademika SANU-a koji si je iskreno postavio takav zadatak, dolazi do zaključka da „u suštini po svome karakteru i temperamentu, po mitovima i verovanjima koji se uz njega vezuju pripada on (Sv. Sava, o.a.) još starom prethrišćanskom vremenu“, (navodi u tekstu iz svoje knjige Mit i religija u Srba, SKZ, Beograd, 1973.). Tomu u prilog navodi niz dokaza. Tako nalazi da je glavna karakterna osobina svetog Save sklonost gnjevu i pripravnost za kažnjavanje. Njegov gnjev je najvećim dijelom nemotiviran, a kazne okrutne, neopravdane i nepravedne. Navodi za to niz primjera. Sava je tako prokleo i upropastio svoga psa, koji mu je inače bio vjeran samo zato što ga nije mogao slijediti u skoku s brda na brdo. Nekog pastira je pretvorio u psa zbog toga što je jeo ležeći. Cijelo jedno selo „kolektivno“ je kaznio zbog toga što mu je neki seljanin obojio magarca u crno. Kazna je bila drastična i značila je njihovo istrjebljenje: nisu više mogli rađati i do smrti su morali nositi crninu. Neki gradić je pak potopio zato što mu je neki njegov stanovnik sakrio rukavice.
 
Još okrutniji svetac se pokazuje u priči o kosu. Priča kaže kako je jednoga proljetnog dana kos veselo pjevao na nekom glogu. Naišavši  tim putem svetac, navodno se šaleći, upita ga zašto je „pokunjio nos“. Kos mu odgovori da on „nije kos što je pokunjio nos, nego kos što diže nos“. Svetac se na to razbjesni „pa zapovedi da odmah padne sneg sa hladnim i jakim mrazem“. Sutradan je kos doista „pokunjio nos“ jer mu je od studeni uginula kosica a i sam je bio pri kraju. Svetac tada „vrati“ proljeće. Zanimljivo je da je jednom zgodom blagoslovio neku lijenu djevojku, a prokleo marljivu.
 
Srpska mitologija svetog Savu drži zaštitnikom vukova, „Vučjim božanstvom“. On vukove naziva svojim „drugovima“, oni ga prate poput pasa i imaju njegov blagoslov da u toru izaberu najbolju ovcu - štoviše, on ih tamo šalje. Prema tom vjerovanju svetac ih na „svoj dan“ saziva u planini i određuje im hranu za iduću godinu. Tako se, kaže jedna priča, neki pastir slučajno zatekao u planini na dan kad je svetac sazvao vučji sastanak radi određivanja plijena. Vidjevši toliku množinu vukova, pastir se uplaši i popne na drvo. Nakon što je Sava već bio raspodijelio sav raspoloživi plijen, odnekud se pojavi „hromi vuk“. Svetac problem riješi na slijedeći način: „Eno tebi onoga čoveka na drvetu“, reče. Usuprot pokušajima jadnika da se lukavstvom nekako spasi, „hromi vuk“ ga uskoro pojede. Nastojeći odobrovoljiti tako okrutnoga „vučjeg pastira“, da im ovce ne pokloni vukovima, pa i njih same, Srbi su po sedam dana postili njemu u čast, ili ga nastojali umilostiviti na drugačije načine, primjerice i običajem učestalog davanja osobnog imena „Vuk“, a među njima je bio i jedan poznati „hromi“ (navodno austro-ugarski agent).
 
Matija Bećković: Vučji smo narod!
 
Neobično je zanimljiva pojava da neki suvremeni Srbi cijeli srpski narod poistovjećuju s vukovima, stavljajući ga tako pod zaštitu „vučjeg božanstva“, a ne kršćanskog sveca. Tako Matija Bećković, perjanica velikosrpstva od osamdesetih kaže: „Vučji narod smo bili, u vučje božanstvo verovali, vučji čobanin nas čuvao“. Pojava „vučjeg svetosavlja“ završila bi kao priča iz davnine i pjesnička figura - da nije medijskog i inog prizivanja mitske agresivnosti srpskih masa u funkciji osvajačkog rata; i vučjeg, onog mitskog, ponašanja srpskih vojnih i paravojnih postrojbi (devedesetih). Simbolima straha, stradanja i smrti, kostima koje da „vape“ za osvetom, „moštima pokojnika“ (Lazar, vladika Velimirović i dr.) koja navodno jamče pobjedu, stratezi srbijanske agresije uzburkali su podsvijest svojih masa našavši u njoj sam pakao. Štoviše, poganističkim spiritizmom pomoću najsuvremenijih medijskih sredstava pakao su uspješno prizvali na svjetlo dana. Ima li tada ikakvih razloga da se „vučji narod“, pod zaštitom „vučjeg božanstva“ ne ponaša kao mitski vuci? Pitanje osobito postaje smisleno ako se posluša svojedobno Čajkanovićevo upozorenje: „Naš narod (srpski o.a.) ima čudnu religiju: inteligencija je, uglavnom ireligiozna; narodna masa je, isto tako, ili apatična ili fetiš. Naši pogrebni i svadbeni običaji preneseni su, nepromenjeni i nedirnuti, još iz bronzanog doba. Kad se sve sabere, mi imamo ne pravu religiju nego supersticiju. Da li je ovaj nedostatak prave religije imao za posledicu izvesnu moralnu neosetljivost i nezrelost to treba ispitati“ (Veselin Čajkanović, Mit i religija u Srba, SKZ, Beograd, 1973.),ž
 
„Moralna neosjetljivost i nezrelost“ koju su Srbi pokazali u agresiji na Hrvatsku i BiH bila je više nego očita, a upravo frapantno djeluje „moralna neosjetljivost“, najblaže rečeno, koju je spram zločina i zločinaca iskazao elitni, monaški red, kler Srpske crkve. Primjera je bezbroj, a ovdje ćemo navesti samo tri koji o tome svjedoče.
Mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju u služenju mise na Badnjak 1991. pomaže Arkan - i dva voda arkanovaca, prethodno sudionika voćinskih, vukovarskih i inih pokolja.
Patrijarh srpski Pavle u rano proljeće 1992. polaže temeljni kamen srpske crkve u, pokoljima i progonima, etnički očišćenu krvavu zemlju Lovasa (Vukovar).
Čak dva episkopa Srpske crkve, šabačko-valjevski Lavrentije i tuzlanski Vasilije, zajedno s Arkanom, a nakon bijeljinskih kristalnih dana i noći, posvećuju novi most na Drini između Mačve i Semberije, u kolovozu 1992., itd.
Čime čelnici Srpske crkve mogu opravdati  ovakve postupke? „Svetim ratom“ pa je onda Arkan (bio) „sveti ratnik“? Onim što je ustvrdio Čajkanović pa se „moralna neosjetljivost“ može objasniti odsustvom kršćanskog morala u „srpskoj vjeri“? Ili je doista na djelu „vučje svetosavlje“? Susjedima „komšijske civilizacije“ odgovori na ova pitanja zapravo i nisu bitni, njima ostaje učiti, pa i mitologiju kako se ne bi ponovo čudili. Jer čuđenju doista nema mjesta.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Utorak, 21/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1568 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević