Get Adobe Flash player
Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

Kako su se 1997. mogle spojiti srpske stranke SDS i SDSS, kada je SDS...

Novi napad na hrvatsku Wikipediju

Novi napad na hrvatsku Wikipediju

Pokrenuli su ga domaći i inozemni leftardi, serbokroatisti,...

Red laži, red apsurda

Red laži, red apsurda

Plenkoviću »Čega bi se pametan stidio, time se budala...

"Labrador" po drugi puta u Zagrebu

Večernji list i 24 sata objavljuju subverzivne...

Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

Ili nije svjestan, ili ne želi vidjeti kako srpska manjina provodi preko...

  • Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

    Predsjednik Hrvatske vlade potiče radikalizaciju

    srijeda, 18. studenoga 2020. 10:20
  • Novi napad na hrvatsku Wikipediju

    Novi napad na hrvatsku Wikipediju

    srijeda, 18. studenoga 2020. 11:58
  • Red laži, red apsurda

    Red laži, red apsurda

    nedjelja, 15. studenoga 2020. 18:00
  • "Labrador" po drugi puta u Zagrebu

    četvrtak, 19. studenoga 2020. 14:30
  • Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

    Tko o čemu, Plenković o pomirbi i oprostu

    nedjelja, 15. studenoga 2020. 17:55

Poticaje iz EU-a dobivali oni koji se uopće nisu bavili onim za što su dobivali poticaje

 
 
Poznato je da se „zvona“ oglašavaju prigodama događaja poput misa, sahrana, svečanih događaja od općeg interesa, ili pak prigodom neke opasnosti, kao što su elementarne nepogode, požari, potresi ili neke ratne opasnosti. Naslovno pitanje je zato postavljeno retorički, parafrazirajući naslov romana Ernesta Hemingwaya Kome zvono zvoni..., ali sasvim opravdano, jer je bjelodano jasno da u nas nema toliko 'sretnih' događaja koja bi zaslužila da se slave općim oglašavanjem zvonjavom, ali zato ima dovoljno razloga da se tvrdi da je mnogo čemu, i mnogima u nas doslovno „odzvonilo“ u najširem negativnom kontekstu značenja te riječi.
https://www.vicnews.com/wp-content/uploads/2019/09/18611667_web1_190920-VNE-ChruchBellsToRing11Mins_1-1024x683.jpg
Pokušat ću ukazati na neke moguće odgovore na pitanje u naslovu, na to kome se „zvoni“ u čast, a komu je „odzvonilo“. Iskreno rečeno od 1990. do danas, po mojoj prosudbi, samo se jedan jedini put u Hrvatskoj pružila prava prigoda za slavljeničku „zvonjavu“, a to je bilo onda kada je Hrvatska definitivno postala međunarodno priznata država, što je postigla pobjedom u Domovinskom ratu, uz znatne ljudske i materijalne žrtve. I to je nešto što zavrjeđuje da postane razlog za tradicionalno slavljeničku „zvonjavu“. Ali sve ostalo od tih 'slavnih' dana do danas ne zavrjeđuje da se slavi, već više zavrjeđuje epitet 'odzvonilo nam je'? Jer u hrvatskoj državi, politici, upravljanju državom, zakonodavstvu i vladavini prava i jednakosti pred zakonom, je po mnogo čemu, kao i većini hrvatskih građana „odzvonilo“! Anto Kovačević je u jednoj nedavnoj dokumentarnoj TV emisiji indirektno to i dao naslutiti, a njemu se nikako ne može osporiti da je domoljub u najplemenitijem smislu te riječi, kada je na pitanje „Što mislite o današnjoj Hrvatskoj državi?“ – odgovorio da je „Dobro što imamo hrvatsku država, ali nije dobro što ona nije onakva kakvu su je zamišljali oni koji su se zalagali i borili za nju!“.
 
Jer prvo čemu je „odzvonilo“ od '90-ih do danas, su poštenje i moral, koji su zamijenjeni paradigmama „tko je jamio, jamio je!“, i „sve što nije doslovno zabranjeno, dopušteno je!“, pa su stručan, pošten i predan rad zamijenjeni sa uhljebništvom, podobnošću, pljačkom i zlorabom funkcija, a nemoralnost proglašena, naravno ne javno i službeno, nego posredno i dobro prikriveno, poželjnim obrascem ponašanja. Brojne činjenice to potvrđuju i tijekom Domovinskog rata, i nakon toga. Poznate su činjenice da oružje za branitelje Vukovara, koje je krenulo iz Zagreba često do njih nije nikad stizalo, da je novac namijenjen obrani od agresora, o čemu je zastupnik Miro Bulj često govorio u Saboru, završio kod „uspješnog“ domaćeg poduzetnika, da je vozač preko noći, dok su dečki ginuli po hrvatskim bojišnicama, postao jedan od prvih hrvatskih tajkuna, i poznato je da je neki drugi vozač pokrao i upropastio sve čega se 'dotakao', i da su tvornice doslovno „očišćene“ od ljudi koji su znali i htjeli raditi, te su oni zamijenjeni kadrom odanim i poslušnim stranačkim vodstvima, te koji su postupno ali uporno vršili zadanu funkciju dokazivanja da su proizvodnje nerentabilne, pa ih valja u induciranim stečajnim postupcima likvidirati. Nestali su ili su temeljito opustošeni Šavrić, Jedinstvo, Prvomajska, Ventilator, Dalmatinka, Bagat, TLOS, Končar, TEP, Brodarski Institut, Imunološki zavod, TEŽ, TLOS, i još puno drugih gospodarskih proizvodnih subjekata, gotovo isključivo radi toga što je politika nestručno, nepošteno i pljačkaško orijentirano, svu do tada stvorenu imovinu, proglasila „nerentabilnom“, koja se može „spasiti“ samo ekspresnom i pljačkaškom privatizacijom. I time je praktično „odzvonilo“ gotovo cijelom hrvatskom proizvodnom gospodarstvu, i naravno svima zaposlenicima u njima.
 
„Odzvonilo“ je zatim hrvatskom snu o „hrvatskoj lisnici, u hrvatskom džepu, jer je izvršena ubrzana privatizacija hrvatskih banaka, hrvatskih telekomunikacija, i praktično svih značajnijih medijskih tiskovina, pa je sve to postalo vlasništvo stranih korporacija i tvrtki, mada hrvatska vlast sve do danas uporno laže građane, da su Erste, Raiffeisen, PBZ, Zaba i ostale banke „hrvatske banke“, jer posluju u Hrvatskoj, dok je činjenica da hrvatska država nema nikakve ingerencije u svezi poslovanja tih banaka, te posljedično ni hrvatski novac nije u hrvatskoj lisnici, već se zarada tih banaka transferira u njihove matične zemlje, što hrvatska vlast sluganski podržava, pa time praktično strancima dopušta vođenje gospodarske i ine politike zemlje, putem financijskih transfera u one sektore koje hrvatsko gospodarstvo pretvaraju u turistički sektor, uz rapidno urušavanje svakog imalo značajnijeg proizvodnog gospodarstva u Hrvatskoj.
 
„Odzvonilo“ je i hrvatskoj samostalnosti u bilo kome bitnom dijelu državničke samostalnosti, jer hrvatski politički vlastodršci i Hrvatski sabor praktično donose samo odluke diktirane iz političko-gospodarstvenih sfera izvan Hrvatske, uglavnom iz EU-a i zapadnije od njega. „Odzvonilo“ je tomu da Hrvatska donese bilo kakvu vanjskopolitičku ili unutarnjo-političku odluku bez suglasnosti 'moćnika' izvan Hrvatske.
„Odzvonilo“ je mogućnosti svakoj zaštiti hrvatskih interesa, ako EU 'gospodari' to smatraju ometanjem ostvarivanjem postojećih profita stranih subjekata na tržištu tobože neovisne hrvatske države. Time se zapravo utječe na ometanje razvoja hrvatskog proizvodnog gospodarstva, a u najvećoj mjeri hrvatske poljoprivredne proizvodnje. Hrvatskoj je izričito zabranjeno donositi bilo kakve odluke, propise ili zakone, kojim bi se utjecalo na smanjenje profita inozemnih kompanija i tvrtki na hrvatskom tržištu ili tržištima izvan Hrvatske.
„Odzvonilo“ je istinitom i transparentnom informiranju građana, budući da su gotovo svi tiskani, audio i video mediji u funkciji netransparentne i lažne (dez)informacije građana. Ovo je uzrokom da se često građani pitaju žive li u istoj zemlji kao vlast, političari i mediji, koji ih tobože „informiraju“ o stanju u inozemstvu, zemlji i društvu. Predsjednik Vlade se hvali svojim i vladinim „postignućima“, dok je Hrvatska istovremeno na dnu liste država EU-a po svim pokazateljima uspješnosti ali je na vrhu popisa zemalja EU-a po raširenosti korupcije i iseljavanju iz zemlje. Poljoprivredni poticaji i poticaji financirani iz EU fondova, toliko su netransparentno dijeljeni, da je čak iz Europske komisije stiglo upozorenje na to, a u nas je opće poznato da su poticaje dobivali osobe koje se uopće nisu bavile onim za što su dobivali poticaje. Predsjednik Vlade 'slavodobitno' govori o novom masovnom zapošljavanju u nas, dok istovremeno godišnje najmanje 50.000 ljudi napušta Hrvatsku. Predsjednik Vlade i ministar financija Zdravko Marić slavodobitno hvale se s mjerama za povećanje standarda hrvatskih građana, dok u isto vrijeme nije nikada bilo tolikog jaza između malog broja bogatih i veoma bogatih i onih na rubu siromaštva, čak i po procjenama nekih relevantnih institucija iz EU-a.
„Odzvonilo“ je jednakosti pred zakonom za sve građane, jer svaki dan svjedočimo tome da tome nije tako. Kutli su sve sudske optužbe otišle u 'zastaru', Vidoševiću se priprema isti scenarij, Todoriću će se vjerojatno morati platiti za pretrpljene 'duševne boli', a Merzel će vjerojatno biti oslobođena zbog nedostatka dokaza. A za slična, ali puno manja nezakonita djela 'običnom' Hrvatu se presude uvijek donose  ekspresnom brzinom. Predstečajne nagodbe su smišljene da 'krupne ribe' ne moraju platiti ni kazneno ni materijalno, za nezakonita poslovanja, ali do takve 'nagodbe' ni slučajno nije mogao doći neki mali obrtnik, ili mali d.o.o., oni bi se stečajno 'likvidirali' po kratkom postupku.
 
„Odzvonilo“ je i demokraciji, jer upravljati zemljom uz dobivenih 17 % glasova glasača s pravom glasa, je farsa a ne demokracija. Falsificirati i onemogućavati referendumska izjašnjavanja je također dobar pokazatelj onoga što se tobože naziva „demokracijom“, a ustvari je sve drugo samo ne to. Političari su pojam demokracije, toliko izvrgli ruglu, da se 'kupovina ruku' u Saboru, imenovanje na ministarske funkcije osoba s karakternim osobinama, blago rečeno, sklonim korupciji, i poznate katastrofalno loše sudske odluke, smatraju demokratskim 'postignućima'. Uostalom svatko tko je bar jednom pogledao prijenose sa sjednica Vlade, ili donošenja odluka u Saboru, mora priznati da to više sliči na skup „vrtnih patuljaka“, nego na skup ljudi koji o nečemu demokratski odlučuju. Čak je javno rečeno, da zastupnici u Saboru ne smiju glasovati prema svojoj pameti i savjesti, već isključivo prema uputama stranačkog vodstva. To je čisto izrugivanje onome što prava demokracija jest, ali kako je rečeno ranije, demokraciji je u nas već davno „odzvonilo“, jer vladajuća politika svaku pojavu istinskih demokratskih težnji proglašava populizmom, dok u isto vrijeme populističko-demagoški „trubi“ o demokratskim 'postignućima' u Hrvatskoj. Sve manji broj građana koji izlaze na izbore, jasno pokazuje što građani misle o toj „demokraciji“. A oni koji izlaze na izbore uvijek podržavajući 'unipol ili duopol' koji ih već 30 godina laže i vara, smatraju da je sve dobro i demokratsko-dok vas NE TUKU!
 
Konačno “odzvonilo“ je svemu što se podrazumijevalo nekada pod pojmovima moral, i moralno ponašanje, te transparentnost u stjecanju imovine, budući da je danas 'glupo' i gotovo „nemoralno“ biti moralan! Jer nemoralnim i populističkim se smatra postavljati pitanja o  nemoralnim postupcima vlastodržaca i od njih podržavanih „poduzetnika“ i „džepara“ iz državnog proračuna. Tako je na primjer „nemoralno“ i indirektno gotovo zabranjeno svim „institucijama države“ i medijima istraživati i javno propitivati podrijetlo imovine najvećih hrvatskih tajkuna/bogataša kao što su na primjer Tedeschi, Rajić, Dalić, Jakovčić, Čačić, Kuščević, Hanžeković (pokojni), grupa Borg, Mudrinić, Vlahović, Andabak, Cuccurin, Župan, Eltz, Pivac, Grbešić, Ergović, Leko, Hrkać i onih ostalih desetaka tisuća hrvatskih ratnih profitera i bogatuna, koji su nepoznati javnosti jer su ostali 'ispod radara' hrvatskih institucija poput porezne uprave, inspekcija, DORH-a i pravosuđa.
 
I upravo radi svega naprijed rečenog, kako je to lijepo rekao Zvonko Bušić prije nego se ubio, „...stanje u zemlji je takvo da se rasprodaju državni i narodni interesi, Hrvatska se trga kao prosjačka kabanica, i mediokriteti se nadmudruju i povode za kojekakvim domaćim i međunarodnim vjetrovima. Užasno sam nezadovoljan...“, došlo je do toga da je „odzvonilo“ svemu što je moralno, pošteno, domoljubno, zakonito, vrijedno i stručno, u korist nemorala, nepoštenja, nedomoljublja, uhljeba, nejednakosti pred zakonom, i nemogućnosti da se vrijednim, stručnim i poštenim radom može ovdje pristojno živjeti, pa ono najvrjednije i najbolje što Hrvatska ima bježi iz nje, a ostaje „elita“ izrasla na negativnostima i na zatiranju svega vrijednog. Pretvarajući Hrvatsku u zemlju sluga loših gospodara, sobarica i konobara.
 

Laslo Torma

U odvojenim školama djeca srpske manjine i dalje ne uče hrvatsku povijest

 
 
Vojislav Stanimirović izjavio je za beogradske Večernje novosti 13. lipnja 2013.: "Naša djeca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povijest na naš način, drukčiji nego u hrvatskim školama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat!" Ako je škola odgojno-obrazovna ustanova, onda nije samo bitno znanje koje se prenosi učenicima, već i oblikovanje učenika da budu lojalni građani Republike Hrvatske, da poštuju njezino znamenje zastavu, himnu i grb, što je u školskom sustavu srpske nacionalne manjine u istočnoj Slavoniji zakazalo. Djeca srpske nacionalne manjine u Istočnoj Slavoniji, ne samo da ne uče o Domovinskom ratu, nego ih u školi i kod kuće odgajaju u srpskom etničkom duhu, što kao manjina imaju pravo, ali bez spoznaja bilo kakve građanske svijesti o pripadanju Republici Hrvatskoj. Stoga ne čudi izjava gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, da djeca ostanu sjediti kod intoniranja hrvatske himne.
https://www.fena.ba/img/c/750x450/upload/sds_logo.png
Kao što je poznato, nakon mirne reintegracije istočne Slavonije 1998. godine, djeca pripadnici srpske nacionalne manjine imaju svoje posebne škole, u kojima se cjelokupna nastava odvija prema "A- modelu" na srpskom jeziku i pismu. Po Erdutskom sporazumu bio je petogodišnji moratorij na nastavu hrvatske povijesti u odvojenim školama za djecu pripadnike srpske nacionalne manjine 1998.-2003. Međutim takva se praksa nastavila do danas iako je Ustavni sud ustanovio da je moratorij istekao. Ustavni sud Republike Hrvatske donio je odluku članak 27. 1. točka 1, da su  svi profesori povijesti dužni prenijeti činjenice o Domovinskome ratu svim učenicima u Republici Hrvatskoj u jednakoj mjeri.: U-VIIR-4640/2014, Zagreb, 12. kolovoza 2014.  Međutim, stvarnost je potpuno drukčija. Profesori koji predaju povijest u odjelima na srpskom jeziku i pismu još uvijek preskaču temu Domovinski rat, a u najboljem slučaju ovom se temom bave samo površno u najkraćim crtama.
 
Vezano uz udžbenike hrvatske povijesti ima jedan doista bizaran događaj, koji zorno prikazuje razmišljanje srpske nacionalne manjine. U vrijeme Vlade Zorana Milanovića (2011.-2016.) ministar obrazovanja Željko Jovanović, poslao je hrvatske školske udžbenike povijesti tadašnjem srpskom predsjedniku Tomislavu Nikoliću na uvid, da dokaže kako Srbija nije prikazana kao agresor i okupator, a Srbi kao četnici u hrvatskim školskim udžbenicima povijesti. Postupak bez presedana, jer Srbija je druga država i nema nikakve ingerencije nad školskim sustavom  u Republici Hrvatskoj. To samo dokazuje da srpska nacionalna manjina nikako ne prihvaća Republiku Hrvatsku kao svoju državu, a sebe ne vide kao hrvatske državljane.
 
Povjesničar dr. Ante Nazor, predsjednik Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, bio je ogorčen, kao i većina hrvatskih građana, sa slanjem hrvatskih udžbenika na “recenziju” u Srbiju. Izgleda da bismo se morali ispričavati što su nam okupirali dio domovine i što osobe koje su u koloni kroz Vukovar pjevale "Aoj Slobo šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate..." nazivamo četnicima. O incidentima koje naprave Srbi: "Sigurno da i u srpskoj zajednici ima pojedinaca koji naprave nešto što podigne međunacionalne tenzije, ali svaki takav potez najviše šteti upravo srpskoj zajednici. Nitko od pripadnika srpske zajednice na odgovornim funkcijama, bilo na nacionalnoj ili lokalnoj razini, takve stvari ne podržava". Nitko od pripadnika srpske zajednice na odgovornim funkcijama ne podržava? A, podržava. Podržava sâm Boris Milošević tris.com.hr/2019/01/intervju-boris-milosevic-45-zastupnik-sdss-a-knin-je-svima-u-fokusu-a-mirnu-reintegraciju-bi-razmontirali/ I to u potpunosti!
 
Srpsko narodno vijeće (SNV), nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine, izabrano je političko, savjetodavno i koordinativno tijelo koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj. Osnovano: 1997. Sjedište: Zagreb,
Predsjednik SNV-a je Boris Milošević
SNV se bavi zaštitom i promocijom ljudskih, građanskih i nacionalnih prava Srba, te pitanjima njihova identiteta, participacije i integracije u hrvatsko društvo. Vijeće je osnovano na temelju Erdutskog sporazuma i Pisma Vlade RH o dovršenju mirne reintegracije, koji Srbima jamče manjinsku samoupravu i pravo na organiziranje, te na temelju višestoljetne tradicije srpske samouprave (crkveno-narodni sabori, zakonodavni i politički akti kojima se regulirao položaj Srba tijekom 18. i 19. vijeka, dokumenti Zemaljskog antifašističkog vijeća). Osnovano je 1997. godine u Zagrebu na inicijativu Saveza srpskih organizacija (SKD Prosvjeta, Srpski demokratski forum, Zajednica Srba Rijeke i Istre, Zajedničko veće opština), a osnivači su bili i Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), Baranjski demokratski forum, Udruženje izbjeglih i prognanih Srba, predstavnici nekih crkvenih općina Srpske pravoslavne crkve, saborski zastupnici Srbi i ugledni pojedinci.
 
A istina o osnivaču SDSS-u, Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranki, je slijedeća: stranka je osnovana neregularno! Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS)  osnovana je 5. ožujka 1997. u Vukovaru spajanjem Srpske demokratske stranke (SDS) i Samostalne srpske stranke (SSS) iz Zagreba. Važno je napomenuti da je odlukom hrvatskih institucija 1992. godine zabranjen rad i djelovanje Srpske demokratske stranke (SDS). S danom 18. veljače 1992., stranka je brisana iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske. Postavlja se opravdano pitanje kako su se mogle spojiti 1997. godine gore navedene stranke kada je jedna od njih (SDS) 1992. godine hrvatskim zakonom zabranjena i brisana iz Registra? Kako je tako osnovanu stranku Ministarstvo uprave moglo upisati u registar stranaka?
 
Nakon donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2002. godine mijenja se način formiranja i organiziranja manjinskih vijeća. Vijeća se biraju tajnim izborima koje organizira država (do sada su održana četiri kruga – 2003., 2007., 2011. i 2015.) u svim jedinicama samouprave na čijem području broj Srba prelazi 1,5 posto. U jedinicama lokalne samouprave vijeća se biraju ukoliko na tom području živi više od 200 pripadnika srpske manjine, a u jedinicama regionalne samouprave ukoliko njihov broj premašuje 500. U slučajevima kada nije ispunjen barem jedan od ovih uvjeta, a na području samouprave živi najmanje 100 pripadnika manjine, bira se predstavnik. Znači ne vrijedi etnički sastav stanovništva, odnosno 1/3 udjela u ukupnom broju stanovništva jedinica lokalne uprave, već se i tu pogodovalo srpskoj nacionalnoj manjini. Zaključno s 2019. godinom, održano je pet krugova izbora. Sada mrežu SNV-a čini 144 vijeća i predstavnika, a ukupan broj vijećnika je 1744.
 

Lili Benčik

Hrvatske vlasti samo uoči izbora počinju lažni lov na sitne kokošare

 
 
Pokušaj da se osnivanjem Antkorupcijskog odbora u Ukrajini, razmrsi gordijski čvor korupcije i institucionalne pljačke u Ukrajini, u najvećoj mjeri vezano za Viktora Janukoviča i za oligarhe koji su bili njemu bliski, pokazalo je da borbu protiv korupcije u najvećoj mjeri onemogućavaju najmanje dvije činjenice.
https://www.dailyherald.com/storyimage/DA/20170715/DISCUSS/170719386/AR/0/AR-170719386.jpg&updated=201707151213&MaxW=900&maxH=900&noborder&Q=80
Prva činjenica je, da se pokušaj praćenja tijeka „prljavog“ novca i dokazivanje  na taj način otuđenog novca putem koruptivnih i kriminalnih postupaka, da se pokazalo veoma teškim, gotovo „neprohodnim“ putem, radi isprepletenosti s fiktivnim vlasničkim odnosima, fiktivnim kupoprodajnim odnosima, i uz uključenost agencijsko bankarske „mafije“ u praćenju tih 'poslove'.
Druga je činjenica, da se pokazala tolika 'dubinska' strukturna  isprepletenost politike odnosno vlasti, sa subjektima ovih koruptivno-kriminalnih radnji, da je pomoć s njihove strane, Antikorupcijskom odboru bio ravan NULI!
 
Ovaj je uvod bio potreban, ako želimo da se osvrnemo na našu domaću situaciju u svezi Plenkovićeve najavljene borbe protiv korupcije i nultu toleranciju za korupciju. Ali prije nego što ukažemo na konkretne sličnosti između situacije u Ukrajini i u Hrvatskoj glede korupcije, te valja raščistiti pojmove i konstatirati da vlast, Vlada i vladajući političari, i narod odnosno javnost pod borbom protiv korupcije ne podrazumijevaju istu stvar. Jer dok narod odnosno javnost pod borbom protiv korupcije podrazumijeva potrebu borbe protiv „zaštićenih i krupnih“ zvijeri, vlast, Vlada i vladajući političari pod borbom protiv korupcije podrazumijevaju hvatanje i sankcioniranje „pilićara“ i „kokošara“ odnosno „sitne ribe“ i ne diranje u „krupnu divljač“! A sličnost s Ukrajinom je upravo frapantno slična upravo u svezi ne-želje ili ne-moći da se upravo krene u energični obračun i sankcioniranje korupcije čiji su akteri upravo do sada, a očito i nadalje, najveći politički zaštićeni akteri korupcionaško-kriminalnih afera.
 
A spomenuta sličnost se očituje u slijedećim činjenicama:
- Većina ukrajinskih aktera velikih korupcionaško-kriminalnih afera su otuđeni novac transferirali u inozemstvo, pa su potom i sami napustili Ukrajinu (pr. Janukovič, Ovčenikov, Fuks, Kurčenko...) i nedostupni su ukrajinskom pravosuđu. U Hrvatskoj je situacija sljedeća: Miroslav Kutle, Milenko Bašić, Vlatko Radić, Igor Vuković, Drago Tadić, Dragan Kovač…, da navedemo samo one najpoznatije bjegunce pred hrvatskim zakonom, mirno žive, rade i posluju u BiH, dok poznati tajkun Gucić već 13 godina mirno živi u Beogradu, a Ivan Radošević u Njemačkoj. A kako izgleda „energična“ borba protiv korupcije i krupnog kriminala u nas, najbolje ilustriraju slučajevi Ivice Todorića ili Bandića, protiv kojih će istražno-sudsko-kazneni procesi, vjerojatno završiti po scenariju „pojeo vuk magarca“, dok npr. teme o načinu bogaćenja Luke Rajića, Emila Tedeschija, te Ivana Jakovčića, Lovre Kuščevića, Radimira Čačića, i njima slične poznate i manje poznate, ili čak javnosti sasvim nepoznate osobe, poput članova grupe Borg, niti ne će nikada biti otvorene, sukladno onoj generalovoj antologijskoj definiciji „tko je jamio, jamio je“!
 
Zašto je bilo uopće potrebno ukazivati na sličnost korupcije i kriminala na najvišoj razini društva u Ukrajini i Hrvatskoj? Pa upravo radi u naslovu navedene konstatacije. Naime sasvim je jasno da efikasna i efektivna borba protiv korupcije i institucionalnog kriminala nije u interesu politike, budući da  korupcija i institucionalni kriminal ne mogu uspješno djelovati bez strukturne povezanosti vlasti, organa vlasti i aktera korupcije i kriminala, odnosno pod okriljem vladajuće politike. To što vlast po uputi politike, povremeno, najčešće u vrijeme prije izbora poduzima „lov“ na relativno „sitnu ribu“ poput Merzel, Rimac i ponekog gradskog, županijskog ili općinskog moćnika, je samo dimna zavjesa za prikrivanje da se ništa ne poduzima protiv najvećih „igrača“, koji su strukturno povezani sa vladajućom politikom.
 
U Hrvatskoj je ta strukturna povezanost vladajuće politike i korupcionaštva najizraženija u sustavu takozvanih javnih nabava, koje su sve drugo samo ne javne, budući da se sve unaprijed dogovara između naručitelja i dobavljača, po cijenama i uvjetima koje nemaju veze sa poštenim tržišnim natjecanjem. Sjetimo se da skandalozna afera sa cijenom bojanja tunela do danas nije razriješena, da se u Zagrebu na tobožnjim javnim natječajima poslove dobivaju tvrtke, koje radove izvode traljavo, nekvalitetno i očito preskupo, ili da se vozila za ministarstva i državne institucije nabavljaju prema unaprijed dogovorenim uvjetima koje odgovaraju određenom ponuđaču, uz općepoznatu činjenicu, da se pri tome 'pinka' za naručitelja podrazumijeva.
 
Budući da se na funkcije dolazi u nas uglavnom prema stranačko-rodjačko-prijateljskoj liniji, jasno je da se koruptivna mreža u društvu ispala poput paukove mreže, pa je vođenje efektivne borbe protiv korupcije, suprotna interesima vlasti i politike, jer bi se time kidali niti takve koruptivne mreže. Pa je logično da se politika, posebno u nas, deklarativno izjašnjava protiv korupcije, ali se istovremeno brine da se ta koruptivna mreža što efikasnije razvija i održava, budući da time drže u rukama sve konce upravljanja društvenim zbivanjima, ne u korist općeg dobra, već u korist uključenih u koruptivnu mrežu na bilo koji način.
 
Stupanj gospodarske, ekonomske, socijalne i uspješnosti neke države je upravo obrnuto razmjerna raširenosti i toleranciji korupcije u njoj, pa su loši gospodarski, ekonomski i sociološki pokazatelji siguran znak, da je društvo u toj zemlji dubinski korumpirana od vrha vlasti, do nižih stupnjeva vlasti, pa je naivno očekivati neki očitiji razvoj na bilom kojem području u takvim zemljama. Držim da Hrvatska, nažalost spada u tu grupu zemalja, gdje politika deklarativno progovori o borbi protiv korupcije i krupnog kriminala, ali zapravo čini sve da ta borba ne ugrožava interese onih koji iz toga stanja najviše profitiraju. Vrijeme će ubrzo pokazati da sve priče Plenkovića i „njegove“ Vlade potvrđuju sve što je rečeno o toj temi.
 

Laslo Torma

Srijeda, 25/11/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 6932 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević