Get Adobe Flash player
Uništili sela – dobili požare

Uništili sela – dobili požare

Davanje zemljišta u zakup može biti oslobođeno poreza na dugi niz...

Tko je splitski Neron?

Tko je splitski Neron?

Požar je jedan – krivaca je puno     Čovjeka...

Drugo ubojstvo Stjepana Radića

Drugo ubojstvo Stjepana Radića

Rehabilitacija četništva rehabilitacija je...

Hrvati su (pre)siromašni

Hrvati su (pre)siromašni

BBC-ovo redefiniranje društvenih klasa i gdje se tu nalazi...

Agrokor ili politički kartel

Agrokor ili politički kartel

Agrokor je vlasništvo hrvatskih političkih tajkuna i njihove...

  • Uništili sela – dobili požare

    Uništili sela – dobili požare

    srijeda, 19. srpnja 2017. 21:06
  • Tko je splitski Neron?

    Tko je splitski Neron?

    četvrtak, 20. srpnja 2017. 12:09
  • Drugo ubojstvo Stjepana Radića

    Drugo ubojstvo Stjepana Radića

    srijeda, 19. srpnja 2017. 21:02
  • Hrvati su (pre)siromašni

    Hrvati su (pre)siromašni

    nedjelja, 16. srpnja 2017. 21:44
  • Agrokor ili politički kartel

    Agrokor ili politički kartel

    srijeda, 19. srpnja 2017. 20:58

Incijativa triju mora je drugi poljski pokušaj spašavanja od Nijemaca i Rusa

 
 
Kod Inicijative triju mora mnogo toga zvuči poznato. Već je postojala jedna poljska inicijativa „između mora“ u kojoj je Varšava prije Drugog svjetskog rata pokušavala stvoriti sponu između manjih zemalja stisnutih između nacističke Njemačke i agresivnog Sovjetskog Saveza - s poznatim ishodom. Mora su tada još bila samo Baltičko i Crno, sada je Poljska čak i sklonija kraku prema Jadranu, odnosno prema Hrvatskoj. Jer prvi sastanak te inicijative 2016. je održan u toj zemlji. Još jedno sjećanje se budi upravo ovim posjetom Trumpa: kada je SAD 2003. krenuo u rušenje Sadama Huseina u Iraku, Njemačka je objavila kako „nije spremna za avanture“, ali su se u „Koaliciji voljnih“ našle i Poljska, Mađarska i Češka. Te nove članice NATO-a tada su se nazvale „novom Europom“.
http://www.lublin112.pl/wp-content/uploads/2015/12/2129.jpg
Tako bi se tu moglo stvoriti novo prijateljstvo između SAD-a i "nove Europe". Ovaj put potpomognuto i s dva nova čimbenika: prvom isporukom ukapljenog plina iz SAD-a u Poljsku čime se ona nada okončati svoju gotovo potpunu ovisnost o plinu iz Rusije, a drugi je činjenica da su po prvi put očito prisutni vojnici NATO-a u Poljskoj i na Baltiku.
 
Početkom godine je svečano otvoreno zapovjedništvo jedinica NATO-a u Poljskoj i državama Baltika u Elblągu na sjeveru Poljske. Tamo je 280 časnika iz 13 zemalja i njima je podređena borbena skupina (Battle Group) s 1.270, pretežito američkih vojnika. Doduše, to slanje vojnika NATO-a jedva da ima veze s Trumpom - to je odlučio NATO još za predsjednikovanja Obame, a bila je to reakcija na rusku agresiju protiv Ukrajine i zveckanje oružjem Moskve protiv čitavog NATO-a. Trumpov put u Varšavu uoči sastanka G20 se u toj zemlji shvaća kao jasno priznanje vjernosti Poljske SAD-u i kao jasan politički znak. S druge strane, u Varšavi ne žele vidjeti da se to može shvatiti i kao korak prema još većoj podjeli unutar Europske unije. A za Trumpa je taj posjet i prilika da barem negdje u Europi bude dočekan pljeskom i ovacijama - to sigurno neće dobiti u Hamburgu i na zapadu Europe.
 

Tomislav Pavelić

Kod roga Afrike vojnici svjetskih sila jedni druge prkosno promatraju

 
 
Odsada u Africi nisu prisutni samo vojnici zapadnih sila nego i kineska vojska. U Džibutiju svoje postrojbe imaju SAD, Francuska i Japan, no Peking izaziva napetost ne samo u toj afričkoj zemlji. Kina je za zaštitu svoje vojne baze koja se gradi u afričkom Džibutiju poslala vojnike i time je ta azijska sila postavila svoj prvi strateški bastion na karti. U državi na istočnim obalama Afrike Kina je u veljači prošle godine počela graditi svoju bazu, koja će prema službenim najavama posluživati mirovne, humanitarne, te akcije usmjerene protiv gusara. Sve je to izazvalo iznenađenje njenih rivala, budući da Peking godinama dosljedno naglašava kako, suprotno vanjskoj politici SAD-a, Kina se suzdržava od vojne ekspanzije. Kao odgovor, Washington se potrudio pripremiti raspoloženje javnosti za pokretanje ratnog broda koji prividno krši mirna načela Pekinga.
https://cdn5.img.sputniknews.com/images/103074/68/1030746826.jpg
Krajem protekloga tjedna u izvještaju Pentagona upozorava se kako će se vojna baza u Džibutiju uskoro završiti, a i u budućnosti će se graditi cijeli niz sličnih baza. No konflikt je zadan već i unutar granica zemlje. U toj afričkoj zemlji čija je površina manja od četvrtine površine Mađarske, vojne baze imaju i tri amblemske sile zapadnoga svijeta, Sjedinjene Države, Japan i Francuska, a i Saudijska Arabija započela je s izgradnjom svoje baze. Od njih je Tokio najosjetljivije reagirao na dolazak Kineza. Početkom prošle godine Japan je priopćio kako će programe pomoći usmjerene na Afriku povećati za 30 milijardi dolara, a prema informacijama Reutersa kao odgovor na prisutnost Kine proširit će vojnu bazu uspostavljenu u Džibutiju.
 
No, kineski objekt koji se gradi na rogu Afrike u prvom redu najviše ipak zabrinjava Indiju. Ona iza toga koraka vidi operaciju Pekinga usmjerenu na okruživanje, naime, dok njen susjed vrši ekspanziju na Južnom kineskom moru, istodobno u pakistanskoj luci Gvadar u Arapskom moru radi na izgradnji objekta sličnog onom u Africi. Ni odgovor Pekinga nije izostao. U priopćenju kineskog MVP-a stoji kako je objekt koji se gradi u Džibutiju posljedica bilateralnog sporazuma i nema riječi da bi Peking odustao od opredijeljenosti za mir. „Temeljem odluke Vijeća sigurnosti UN-a Kina je u Adenskomu zaljevu prisutna ratnim brodovima“ – rekao je agenciji Hsinhua glasnogovornik MVP-a Keng Suan. Dodao je kako je odavna problematično opskrbljivanje operacije pokrenute 2008. protiv gusara. Stoga se, prema riječima glasnogovornika, ne gradi vojna nego striktno „logistička baza“, koja će pomoći u naporima Kine za očuvanje sigurnosti i mira u Africi.
 
Međutim, čak i list Global Times kojim upravlja Komunistička partija NR Kine izrazio je rezerve u pogledu službene verzije. U uvodnomu članku pišu kako se u Džibutiju gradi vojni objekt. „To je prva prekomorska baza Narodnooslobodilačke vojske u kojem će biti stacionirani vojnici“ – piše kineski list te naglašava kako je u svjetlu toga shvatljiva velika međunarodna pozornost.
 
Stručnjak za Kinu, Sándor Kusai, ranije mađarski veleposlanik u Pekingu rekao je kako je pojava sličnih objektu u Džibutiju već i ranije bilo u svjetskoj politici. „I Sjedinjene Države održavaju logističke baze npr. na Filipinima, Guamu i Tajvanu“ – rekao nam je. Kusai je naglasio i kako je NATO također uspostavio logističke centre u Baltiku, budući da u smislu ugovora sklopljenog s Rusijom ne može stacionirati vojne objekte u regiji. Drugo je pitanje – nastavio je – da se logističke centre ponekad treba štititi vojnom silom. Dakle, „logistički centar“ nije kineski izum, no sada im je poslužio zbog kineskih pravnih i vojnostrateških okvira. „Prema trima načelima njihove doktrine Kina ne sklapa saveze, na području Kine ne smiju biti stacionirane tuđe sile, kao što se i sami suzdržavaju od vojne ekspanzije“ – dodao je.
 
Stručnjak je mišljenja kako međunarodna zajednica unatoč tomu Kinu drži pod pritiskom, tražeći od nje da u mirovnim misijama sudjeluje sukladno svojoj gospodarskoj težini. „Stoga su u misijama UN-a u Africi u najvećem broju prisutni kineski vojnici“ – dodao je. Sada je Peking napravio korak dalje, dok izrazom „logistički centar“ poznatim na Zapadu prikriva svoje ambicije da postane velesila. „Upravo stoga argumentira Peking potrebu za izgradnjom objekta održavanjem mira u Africi, što je ujedno i u njenu neposrednom interesu“ – rekao je Kusai i naglasio kako je danas već najveći investitor u regiju – Kina. Osim toga, istočnoafrička regija, slično već spomenutoj luci Gvadar, nalazi se pored plovnog puta za pomorski prijevoz koji je jako važan za Kinu.
 

Viktor Buzna, Magyar Nemzet

Vanjska politika na relaciji Bush-Obama-Trump učinila je Ameriku silom na zalasku

 
 
U svijetu je općenito poznato kako je vanjska politika dio politike koji se najmanje mijenja promjenom vladajućih administracija. Ako se događaju, velike promjene zbivaju se u obrazovanju, zdravstvu, poreznom sustavu, ali vanjskopolitička agenda ostaje najmanje taknuta. Najbolji primjer kontinuiteta vanjske politike bez obzira tko je na vlasti jesu Sjedinjene Američke Države. Također, SAD su najbolji primjer kako predsjednici krše svoja izborna vanjskopolitička obećanja pa tako od izolacionista postaju intervencionisti.
http://www.activistpost.com/wp-content/uploads/2017/04/5-presidents-1.jpg
Npr. Woodrow Wilson je 1916. obećao da Amerika ne će intervenirati u Velikom ratu pa je sljedeće godine intervenirala. Premda je Dwight E. Eisenhower bio zagovornik slobode odlučivanja predsjednika u međunarodnim odnosima, za vrijeme njegova predsjednikovanja smanjena je mogućnost predsjednika da sklapaju vanjskopolitičke sporazume. Iako je Demokratska stranka bila protiv Vijetnamskog rata, a Lyndon B. Johnson je obećao da neće prošiti američku intervenciju, on je osobno zajedno sa svojom strankom snažno Ameriku uključio u najsramotniju vanjskopolitičku avanturu XX. stoljeća.
 
U novijoj povijesti i sadašnjosti događaju se iste stvari pa se može povući linija Bush-Obama-Trump i vidjeti da trojica predsjednika koji na prvi pogled imaju malo toga zajedničkog, vode jednu te istu vanjsku politiku - politiku američke supremacije. Zanimljivo je da su sva trojica obećavali svojevrsno povlačenje iz svijeta a dogodio se upravo prvoklasni američki intervencionizam.
 
Općenito se smatra da američki liberali imaju pacifističko gledište na intervencionizam dok konzervativci imaju odobravajuće gledište ali kako stvarnost pokazuje to često nije tako. I jedni i drugi mogu pronaći ideološka opravdanja za uključivanje u konflikte ili njihovo izbjegavanje. Demokrati mogu intervenirati pozivajući se na zaštitu demokracije i ljudskih prava dok Republikanci mogu opravdati intervenciju zbog zaštite nacionalnih interesa ili javnih financija. George W. Bush dobio je izbore dijelom zahvaljujući činjenici što je zagovarao manji broj intervencija u svijetu uključujući povlačenje s Balkana, kako bi se posvetio američkim problemima. Ali dogodio se teroristički napad od 11. rujna i posljedični 'Rat protiv terora' koji se najbolje utjelovio u američkim intervencijama u Afganistanu i Iraku ali i u drastičnom povećanju vladine kontrole nad američkim državljanima. Amerika se upetljala u bliskoistočni čvor koji je crpio ogromna financijska sredstva a kraj se nije nazirao.
 
Barack Obama je 2008. u velikoj mjeri pobijedio na izborima zato što se protivio ratu u Iraku te je obećao izbjeći 'glupe ratove' te se obvezao tražiti međunarodna partnerstva. Kao predsjednik Obama je bio kritiziran i od ljevice i desnice jer je slabo završavao američke ratove na Bliskom istoku. Štoviše, povećao je broj napada bespilotnim letjelicama i sve više koristio specijalne operacije - često bez odobrenja Kongresa. 2011. Obama je naredio napade na Libiju koji su dokrajčili Gadafijev režim ali zato su Libiju pretvorili u permanentni kaos jednako kao Irak i Afganistan. Obama je američke kopnene i zračne snage ograničenih razmjera koristio ne samo u Iraku i Afganistanu već i u Libiji, Siriji, Somaliji i Jemenu što je učinilo SAD izravnim sudionikom tih ratova što mnogi obični Amerikanci ne znaju. Washington je podržao Arapsko proljeće u onim zemljama gdje su na vlasti bili antiamerički režimi što je dodatno rasplamsalo kaos na Levantu. Američki odnosi s Rusijom i Kinom su dosegli dno a i odnosi s Europskom unijom značajno su se narušili. I sve za vrijeme slatkorječivog Obame.
 
Iako je Donald Trump bio kandidat Republikanske stranke na izborima koja je općenito 'sokolovska' po pitanju vanjske politike, trijumfirao je na izborima zato što je koristio vanjskopolitičku agendu utjelovljenu u sloganu 'America first'. 'Amerika na prvom mjestu' - označava vanjsku politiku u kojoj je naglašen američki nacionalizam izolacionističkog karaktera. Mir, uništenje radikalnih islamista, obnova oružanih snaga i preferiranje diplomacije u srži su takve politike. Na papiru, naravno. U praksi se pokazuje kako Trumpova vanjska politika nastavlja tamo gdje su stali Bush i Obama. 
 
Iako se Trump zavjetovao da konflikti na Bliskom istoku crpe moć Amerike i da ih treba završiti, on ih je nastavio produbljivati. U Jemenu je povećan broj američkih napada kako bi se dobilo 'bolje obavještajne podatke'. Predsjednikovi savjetnici zagovaraju još jači američki angažman u Jemenu i Somaliji. U Iraku su američke operacije postale još smrtonosnije pa je tako serija zračnih napada u Mosulu ubila oko 200 civila. To je ravno broju smrti za vrijeme vrhunca rata u Iraku. Eksperti zaključuju kako Trumpova administracija oslobađa vojsku od ionako olabavljenih pravila ratovanja na Bliskom istoku.
 
Trinaestoga travnja 2017. američka vojska izbacila je 'majku svih bombi' (najjaču konvencionalnu bombu u američkom arsenalu) na položaje ISIL-a u Afganistanu pritom ubivši zasigurno mnogo civila iako brojka još nije poznata. To se nisu usudili učiniti Trumpovi prethodnici ali je taj čin logičan nastavak iste politike. Sedmoga travnja je bombardirana Sirija čime je Trump pokazao da će koristiti silu kako bi osigurao 'promjenu režima' čime je iznevjerio obećanja da neće biti 'svjetski policajac' već samo predsjednik SAD-a. Isto je i s Korejskim poluotokom. Za vrijeme kampanje Trump je naglašavao sklonost da pregovara s vlastima u Pjongjangu. Međutim, kad je došao na vlast najavio je da je spreman koristiti nuklearni napad ili ubojstvo Kim Jong-una kako bi se režim smijenio. Američka podrška antivladinim prosvjedima u Srbiji i Makedoniji pokazuje kako Trumpova administracija nije zadovoljna putevima tamošnjih vlasti koje žele imati dobre odnose i s Rusijom. Svi ti potezi Trumpa klasificiraju kao još jednog neokonzervativca.
 
Iako je Trump u ponedjeljak 17. travnja na twitteru kritizirao Obamu da je njegovih prvih 90 dana otkrilo totalni neuspjeh posljednjih osam godina vanjske politike, stvarnost je drukčija. Prvih 100-ak Trumpovih dana najavljuje da se će se politika zadnjih ne samo osam već šesnaest godina nastaviti. Usprkos obećanjima i najavama o velikim promjenama u svijetu, Trumpova vanjska politika je mješavina Bushove i Obamine. Bushove po formi - Trump se ne suzdržava od izravnog korištenja američke čizme i oružja, a Obamine po sadržaju - svi ciljevi Obamine politike i dalje se provode: nastavak kaosa na Bliskom istoku, izuzetno loši odnosi s Rusijom, Kinom ali i Europskom unijom, sukob s ljevičarskim vlada Latinske Amerike i potpora rigidnim desničarima u Novom svijetu.
 
Linija predsjedničkih administracija na relaciji Bush-Obama-Trump zapravo teži očuvanju unipolarnog geopolitičkog poretka koji je sve slabiji iz godine u godinu. Amerika iz 2001. je međunarodno bila mnogo jača nego Amerika iz 2017. Loša i promašena vanjska politika dovela je ne samo do gubitka ugleda i moći SAD-a već i do kaosa i nereda unutar same Amerike. Sporo ali sigurno SAD se pretvara u zahuktali lonac terorističkih napada, oružanog nasilja, neprestanog sukoba konzervativaca i liberala te neumornih prosvjeda koje potiče sve lošija ekonomska klima kao posljedica neoliberalnog kapitalizma koji 'Američki san' odvodi u povijest. Vanjska politika na relaciji Bush-Obama-Trump učinila je Ameriku silom na zalasku koja, iako i dalje moćna, nije u stanju prilagoditi se globalnim promjenama. Trump je obećavao da bi mogao postati moderni Ronald Reagan koji bi doveo Ameriku do vraćanja ugleda i moći u svijetu, ali ako se ovako nastavi prije bi mogao postati 'američki Gorbačov' sa svim neželjenim posljedicama.
 

Matija Šerić

Anketa

Jesu li požari po hrvatskome jugu slučajni ili podmetnuti?

Nedjelja, 23/07/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 836 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević