Get Adobe Flash player
Poguranci i projekt Orešković-Letica-Cerjan

Poguranci i projekt Orešković-Letica-Cerjan

Uskoro "lijevo-liberalna" kandidatkinja kod Velimira...

Dirigirani napad na srbijanske vaterpoliste

Dirigirani napad na srbijanske vaterpoliste

Dok mi moramo stalno dokazivati da nismo fašisti, zlatousti Vučić...

Karađorđevićanska politika razjeda Hrvatsku

Karađorđevićanska politika razjeda Hrvatsku

Srpska politika petokrakom je otkrila svoje maskirano lice...

Svjedok istine i glas savjesti

Svjedok istine i glas savjesti

Dr. Esther Gitman Hrvati prihvatili čista i otvorena...

Amsterdamska koalicija - velika podvala i obmana

Amsterdamska koalicija - velika podvala i obmana

Mediji stvaraju uljepšanu sliku druga...

  • Poguranci i projekt Orešković-Letica-Cerjan

    Poguranci i projekt Orešković-Letica-Cerjan

    četvrtak, 14. veljače 2019. 14:45
  • Dirigirani napad na srbijanske vaterpoliste

    Dirigirani napad na srbijanske vaterpoliste

    srijeda, 13. veljače 2019. 19:12
  • Karađorđevićanska politika razjeda Hrvatsku

    Karađorđevićanska politika razjeda Hrvatsku

    četvrtak, 14. veljače 2019. 19:33
  • Svjedok istine i glas savjesti

    Svjedok istine i glas savjesti

    srijeda, 13. veljače 2019. 19:07
  • Amsterdamska koalicija - velika podvala i obmana

    Amsterdamska koalicija - velika podvala i obmana

    srijeda, 13. veljače 2019. 19:01

Tko se pokuša osloboditi francuskoga ropstva, ubiju ga

 
 
Četrnaest afričkih država, nekadašnjih francuskih kolonija, iako su odavno stekle nezavisnost, još i danas plaćaju porez svome kolonizatoru – Francuskoj! Kada je Sékou Touré odlučio 1958. izvući Gvineju iz kolonijalnog ropstva i povesti je putem nezavisnosti, elita u Parizu toliko je bila bijesna da je odlučila uništiti sve što je njezina uprava stvorila u toj zemlji. Tri tisuće Francuza napustilo je uskoro Gvineju odnijevši sa sobom svu imovinu koja se mogla ponijeti, a uništivši sve što nije moglo s njima: škole, vrtiće, zgrade javne uprave, automobile, traktore… Neki su čak na odlasku otrovali konje i krave na svojim farmama, a hranu u skladištima uništili. Smisao tog bjesomučnog čina bio je poslati poruku drugim francuskim kolonijama da će cijena njihove emancipacije biti vrlo visoka. Strah se nakon toga uvukao među afričku političku elitu, piše Mawuna Remarque Koutinin, izdavač i mirovni aktivst, u tekstu objavljenom u on-line magazinu Silicon Africa. Nakon događaja u Gvineji nitko nije smogao hrabrosti slijediti primjer Sékou Touréa čije je čuveno geslo bilo: “Radije ćemo uživati slobodu u siromaštvu nego bogatstvo u ropstvu”.
https://i.ytimg.com/vi/fH5xLhwte8s/maxresdefault.jpg
Sylvanus Olympio, prvi predsjednik Republike Togo, države u zapadnoj Africi, pronašao je kompromisno rješenje s Francuzima. Nije želio da njegova zemlja i dalje bude pod francuskom vlašću, pa je odbio sklopiti nastavak pakta o kolonizaciji kakav mu je predložio tadašnji francuski predsjednik Charles De Gaulle. No, pristao je plaćati godišnji porez Francuskoj za sva materijalna dobra koja je stvorila u njegovoj zemlji. To je bio jedini uvjet da ih Francuzi ne bi, kao u Gvineji, na odlasku uništili. Međutim, iznos kolonijalnog poreza koji je Togo trebao platiti Francuzima bio je ogroman i iznosio je te 1963. godine gotovo 40 posto tadašnjeg državnog proračuna. Budući da se Togo našao u teškoj financijskoj situaciji, Olympio je, kako bi izvukao zemlju iz te stuacije, odlučio ukinuti dotadašnji kolonijalni novac FCFA (Franak za francuske afričke kolonije ili kraće – kolonijalni franak) i uvesti vlastitu valutu.
 
Ubojstva i državni udari
 
Dana 13. siječnja 1963. godine, tri dana nakon što je Togo počeo tiskati vlastiti novac, skupina profrancuskih vojnika ubila je predsjednika Olympija. Njih je predvodio bivši pripadnik francuske Legije stranaca, narednik Etienne Gnassingbé koji je za taj krvavi posao od Francuza navodno bio nagrađen sa 612 američkih dolara. Olympijev san bio je izgraditi neovisnu, suverenu i samostalnu zemlju, ali Francuzima se ta ideja nije sviđala.
 
Dana 30. lipnja 1962. godine, Modiba Keita, prvi predsjednik Republike Mali, odlučio je poput Olympia u Togou, povući kolonijalni franak, valutu koju su Francuzi nametnuli u dvanaest svojih afričkih kolonija. Za Keitu, koji je težio socijalističkoj ekonomiji, bilo je jasno da bi nastavak pakta s Francuskom bio teret daljnjem razvoju zemlje. No i Keita će, poput Olympija, postati žrtvom. Neće ga, doduše, ubiti, ali će 19. studenog 1968. biti svrgnut u državnom udaru kojeg je predvodio još jedan bivši legionar, poručnik Moussa Traoré. Tijekom tog dramatičnog razdoblja borbe afričkih zemalja za oslobođenje od kolonijalnog ropstva, Francuska se s punim povjerenjem mogla osloniti na bivše pripadnike Legije stranaca koji su izveli većinu državnih udara protiv legalno izabranih predsjednika.
 
Legionari ruše vladare
 
Tako je 1. siječnja 1966. bivši legionar Jean-Bédel Bokassa predvodio državni udar protiv Davida Dackoa, prvog predsjednika Središnjoafričke Republike. Dva dana kasnije, Maurice Yaméogo, prvi predsjednik Gornje Volte, današnje Burkine Faso, svrgnut je u državnom udaru kojeg je predvodio Aboubacar Sangoulé Lamizana, još jedan bivši legionar koji je prethodno sudjelovao u gušenju oslobodilačkih ustanaka u francuskim kolonijama Indoneziji i Alžiru. U  listopadu 1972. Mathieu Kérékou, dotadašnji tjelohranitelj predsjednika Republike Benin Huberta Maga, predvodio je državni udar. I Kérékou je, pogađate, prethodno prošao obuku u francuskim vojnim školama. U proteklih pedeset godina u Africi se dogodilo ukupno 67 državnih udara u 26 država od kojih su 16 bile francuske kolonije (Togo, Tunis, Obala Bjelokosti, Madagaskar, Ruanda, Alžir, Mali, Gvineja…).  Čak 61 posto državnih udara dogodilo se na području frankofonske Afrike.
 
Bez Afrike bili bi siromašni
 
Francuska se očajnički i žestoko, bez obzira na cijenu, borila da zadrži svoje afričke kolonije. U ožujku 2008. godine, bivši francuski predsjednik Jacques Chirac izjavio je: “Bez Afrike, Francuska bi dospjela u društvo zemalja Trećeg svijeta”. Njegov prethodnik, François Mitterrand još je 1957. proročanski ustvrdio: “Bez Afrike, Francuska ne će imati budućnosti u XXI. stoljeću”. U ovom trenutku, čak 14 afričkih država dužne su Francuskoj, kroz kolonijalni ugovor, davati 85 posto svojih novčanih rezervi Francuskoj središnjoj banci.
 
Otkidaju od usta i daju Francuskoj
 
Iako je zapadni svijet odbacio takav zao kolonijalni sustav, Francuska nije spremna napustiti ga joj svake godine, kroz tzv. kolonijalni porez, donosi navodno oko 500 milijardi dolara. Koutinin piše kako se afričke čelnike često optužuje za korupciju i služenje tuđincima, a na štetu vlastitih nacionalnih interesa, no postoji objašnjenje za takvo ponašanje. Oni naprosto rade tako jer se boje da će biti ubijeni ili svrgnuti, tvrdi Koutinin.
 
Odredbe Kolonizacijskog pakta iz 1950. godine
 
Teško je povjerovati kakvih se ugovornih obveza moraju držati bivše francuske kolonije u Africi, danas formalno neovisne države. Evo nekih ključnih stavki:
KOLONIJALNI DUG Sve novonastale “nezavisne” države trebaju otplatiti infrastrukturu koju im je izgradila Francuska tijekom kolonizacije;
NACIONALNE REZERVE Sve bivše kolonije moraju deponirati svoje novčane rezerve u Francuskoj centralnoj banci. Gruba je procjena da Francuska godišnje “ubere” oko 500 milijardi dolara od zemalja koje praktički i nemaju pristup svome novcu;
PRIRODNI RESURSI Francuska ima ekskluzivno pravo na novootkrivene prirodne resurse na teritorijama bivših kolonija;
JAVNI NATJEČAJI Bivše kolonije moraju na natječajima dati prednost francuskim firmama;
VOJSKA I VOJNI SAVEZI Svi koji žele steći čin u vojskama svojih zemalja moraju proći obuku u Francuskoj. Države su obvezane na savezništvo s Francuskom u slučaju rata te imaju zabranu ulaska u vojne saveze s drugim zemljama;
SLUŽBENI JEZIK Obveza je da francuski bude službeni jezik tih zemalja i da se koristi kao jezik u obrazovnom sustavu;
PODNOŠENJE RAČUNA Države moraju Francuskoj slati godišnje izvještaje o svojim financijskim stanjima.
 

https://croative.net/jeste-li-znali-francuska-ubire-kolonijalni-porez/

Kina ovo mjesto usred ničega planira pretvoriti u centar globalne ekonomije

 
 
‘Euroazijsko središte nepristupačnosti’ je drugo i nešto upečatljivije ime za pustoš. Ta je točka na čitavom planetu najudaljenija od mora ili oceana. Smještena je u Kini, tek nešto istočnije od granice s Kazahstanom, do najbliže luke ili mora ima najmanje 2.500 kilometara u bilo kojem smjeru i kuda god pogledate okružuju vas bijele stepe i plavo-bež planine. To je najrjeđe naseljeno mjesto na svijetu. I baš tamo, među posljednjim preživjelim nomadskim plemenima centralne Azije, na mjestu smještenom između dvije grane planinskog masiva Tian Shan na rubu Kazahstana, raste najveći infrastrukturni projekt u povijesti moderne civilizacije, piše u velikoj reportaži novinar Ben Mauk za ugledni New York Times.
https://i.ytimg.com/vi/kTvncgDQrLA/maxresdefault.jpg
Oko 130 kilometara od tog središta nepristupačnosti, odmah nakon granice s Kazahstanom, nalazi se selo Khorgos. Većinu svoje povijesti Khorgos je bio na opskurnoj periferiji međunarodnih događanja, a službeno broji tek 908 stanovnika. No, zadnjih nekoliko godina, postalo je mjesto od iznimne važnosti za globalnu ekonomiju.
Mjesto je dio inicijative neformalno poznate kao Novi put svile koji je naumila izgraditi Kina i koji bi trebao sadržavati ogromnu mrežu autocesta, željezničkih pruga i drugih prijevozničkih ruta. Kad bude dovršena, ta ‘Belt and Road Initiative’ (‘Inicijativa pojasa i puteva’) ili B.R.I., kako je formalnije ime projekta, spojit će Kinu i njezine priobalne tvornice s centralnom, jugoistočnom i južnom Azijom, državama Perzijskog zaljeva i Bliskim istokom, s Afrikom, Rusijom i čitavom Europom. Razmjere i ambiciju koja stoji iza ovog projekta teško je i zamisliti.
 
Pobjeda globalnog nad lokalnim
 
Khorgos je početak ovog projekta i međunarodna zona slobodne trgovine koja obećava postati novi Dubai. Zahvaljujući svojoj poziciji na granici Kine, uskoro najveće ekonomije na svijetu, i Kazahstana, zemlje najudaljenije od mora, ovo mjesto postalo je vjesnik u budućnosti povezanog i premreženog svijeta u kojem robe slobodno putuju s jednog kraja planeta na drugi, u kojem se može locirati svaku osobu i koji ima nevjerojatnu mrežu kupaca i prodavača. Takva pobjeda globalnog i industrijskog nad lokalnim, izoliranim i ruralnim pokazuje ono što nam budućnost donosi, ako uopće bude budućnosti za našu vrstu.
 
– Kako će, doista izgledati budućnost? Tko će od nje imati koristi? I koja će biti cijena? Kako bih to saznao, ukrcao sam se prošlog srpnja na vlak (u spavaća kola, dakako) od Alma Ate, najvećeg grada u Kazahstanu, i zaputio prema kineskoj granici gdje sam se probudio okružen pustinjom, piše Ben Mauk u svojoj reportaži. Khorgos je zapravo niz zaselaka koja okružuju nekadašnje trgovačko mjesto zvano Zharkent. NYT-ov novinar piše da je primijetio mnoštvo deva, šarenih džamija i natpisa na ujgurskom koji upozoravaju da se ne zaboravi prošlost. Nekoliko otrcanih brodskih kontejnera služe kao središnja tržnica, a par taksista, među njima i Nunur, koji je u Kazahstan došao 1962. godine iz Kine, beznadežno stoje uz štand s lubenicama. Te iste godine je više od 60.000 kineskih Ujgura i Kazahstanaca pobjeglo u tadašnji Sovjetski Savez i to zahvaljujući putovnicama koje im je izdao konzulat u kineskom Xinjiangu i uz svesrdnu pomoć kineskih graničnih policajaca.
 
Nunur se sjeća kako su ga roditelji nosili preko crvenih planina do Khorgosa.
– Otvorili su granicu i pustili nas na sovjetski teritorij, prisjeća se Nunur, spominjući pritom i glasine da su njihove prijatelje i rođake koji su ostali kasnije zatvorili ili čak ubili. Bojeći se za svoju sigurnost, Nunur nije želio odati svoje prezime. Njegovi roditelji koji su u Kini uzgajali pšenicu, zaposlili su se na kolektivnoj farmi. Majka je kuhala, otac je naučio voziti traktor, a Nunur, s vremenom, popravljati ga te je postao izvrstan mehaničar. Reporter je zamolio Nunura da ga odveze na mjesto odakle bi mogao vidjeti čitav Khorgos. Na putu su prošli uz polja kukuruza koja su mu dodijeljena nakon ukidanja kolektivnih farmi. Iako se nakon osamostaljenja 1991. Kazahstan, barem prema lokalnim standardima, obogatio zahvaljujući nafti, njegova ekonomija se i dalje temelji na poljoprivredi i stočarstvu. Nunur kaže da u njegovom selu kuće i dalje nemaju vodu, a svuda naokolo su ostaci nekadašnjeg centralnog sovjetskog planiranja poput sada zatvorene vinarije i mljekare.
 
Od Kine do Skandinavije
 
Planovi Kine su mnogo ambiciozniji te planiraju svojim B.R.I. pojasom spojiti istočnu Kinu sa Skandinavijom. Do danas se u projekt koji uglavnom financira Kina uključilo 68 država, u kojima živi oko dvije trećine ukupne svjetske populacije. Kineske firme tako ulažu u izgradnju autocesta i elektrana na ugljen u Pakistanu, u luke u Grčkoj, plinovode i naftovode u središnjoj Aziji, u industrijski grad u Omanu, cestovnu infrastrukturu u Laosu i slično. Kina posjeduje dionice luka od Mjanmara do Izraela, od Mauricijusa do Belgije. Dosad je za projekt B.R.I. utrošeno već 200 milijardi dolara, uglavnom u Aziji, a pretpostavlja se da će još biti potrošen bilijun dolara na stotine projekata širom svijeta. Kad se uračunaju i iznosi koje će potrošiti ostale države, cifra se penje na osam blijuna dolara. Bilijun je, pojednostavljeno, milijun milijuna.
 
Projekt B.R.I. je toliko velik da njegovo opisivanje pomalo nalikuje na globalnu vremensku prognozu. Neke pojedinačne komponente protežu se i po nekoliko stotina kilometara, poput koridora Kina-Pakistan vrijednog 68 milijardi ili koridora Bangladeš-Kina-Indija-Mjanmar. Veličina projekta B.R.I. je nedokučiva, no u Khorgosu, početnoj točki, novinar NYT-a mogao se, kako piše, izbliza uvjeriti u razmjere tog posla.
 
Nunur ga je odveo izvan mjesta odakle je mogao vidjeti kinesku granicu te vjerojatno novo raskrižje svjetskih ekonomija.
– Lako je bilo zamijetiti kinesku stranu granice. Instant grad koji je ondje niknuo 2014. također se zove Khorgos i ima oko 100.000 stanovnika. U daljini sam vidio i kranove nove suhe luke, tj. kopnenog logističkog centra za teretne vlakove koji je počeo s radom 2015. i koji bi uskoro mogao postati najveći takav centar na svijetu. Uz tu suhu luku, zapravo kolodvor, prostire se raščišćen prostor za neke buduće tvornice i skladišta za buduće stanovnike Khorgosa, piše Mauk.
– Do nas je došao upravitelj luke i upitao nas želimo li da nam pokaže okolicu. Vratili smo se u auto i prošli pored stražara s puškama na ramenima koji su izgledali kao da se dosađuju. Upravitelj je znao njihova imena i općenito je izgledalo kao da se svi poznaju, navodi novinar.
– Daj mi malo suncokretovih sjemenki, rekao je upravitelj stražaru, a ovaj je posegnuo u džep i nasuo mu hrpu na dlan. Upravitelj im je objasnio da novinar želi vidjeti kinesku stranu. Stražar se odmaknuo i podigao rampu.
 
Nekoliko kilometara dalje prostire se najveća kineska oblast, autonomna regija Xinjiang. Reporterska ekipa ipak nije pokušala onamo ući s obzirom da posljednjih godina kineska vlada ondje provodi politiku tzv. deekstremizacije koja se ponajprije odnosi na muslimane unutar ujgurske etničke grupe koji čine oko pola populacije ovog područja. Prema procjenama, između 800.000 i dva milijuna ljudi, što je oko 15 posto muslimanske populacije u Xinjiangu, vlasti drže zatočenima u koncentracijskim kampovima, kojih je više od 1000.
 
Slijeva stoka, s desna budućnost
 
S mjesta na kojem se NYT-ov novinar nalazio nije se moglo vidjeti ništa od toga. Sve je djelovalo mirno. S njegove lijeve strane moglo se vidjeti pastire i stoku, u daljini polja kukuruza i suncokreta.
A s desne strane uzdiže se moderna budućnost trgovine.
– Mogli ste stisnuti oči i zamisliti da je pred vama čitava povijest ljudskog roda, od prvih stočarskih plemena pa sve do sadašnjosti, opisuje svoje dojmove Mauk. Kina nikad nije objavila službeni mapu B.R.I. pojasa, niti popis odobrenih projekata kao ni točan broj zemalja koje sudjeluju u projektu. No, baš ta maglovitost možda je jedna od prednosti. Umjesto da je predstavljen kao popis megaprojekata i bilateralnih dogovora koji se mogu izjaloviti, B.R.I. je više nekakav nejasno vidljiv projekt međupovezanih infrastrukturnih elemenata u kojima Kina igra glavnu ulogu.
To je također okvir preko kojega kineske vlasti mogu predstaviti gotovo sve elemente svoje vanjske politike – od elektrana u Turskoj, pa do prve vojne baze na nekom stranom teritoriju u Džibutiju – sve to je dio onoga što komunistička partija predstavlja kao neprijeteću viziju win-win globalnog razvoja.
 

Dnevnik.ba/ https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2019/02/01/najveci-projekt-u-povijesti-civilizacije-kina-ovo-mjesto-usred-nicega-planira-pretvoriti-u-centar-globalne-ekonomije/

Relativna stabilnost ili stabilna relativnost država kroz povijest i potreba supraimuniteta

 
 
Ne postoje "najstabilnije" države u povijesti Europe ili svijeta. Države su relativno stabilne dok postoje, a druga je stvar što ljudi ograničuju neke vremenske intervale i daju im statističke odrednice i (u)sporedne - konačnosti! Nikad povjesničari ne će proniknuti u bit sveobuhvatne misli pojedinaca, društava i država kao tankih povezujućih struna lažnosti: jedno je vanjska pojavnost, a drugo unutarnji život. Jedino što im preostaje čuditi se kako to sve stoji na okupu (neko vrijeme) prijetvornosti i zavaravanja, gotovo kao život bankarske kamate i likvidnosti (spremne za svakodnevnu potencijalnu moralnu i svaku drugu likvidaciju). Smiješno je ograničiti ljudsku inteligenciju na mjeru „testa inteligencije“ jer kako znamo koja je gornja granica iste.
https://s2.reutersmedia.net/resources/r/?m=02&d=20180709&t=2&i=1281248238&r=LYNXMPEE681GG&w=1280
Nikad ne znamo što donosi budućnost i koju pak mjeru odnosno mjerila stabilnosti, pa će se onda parametri promijeniti (i poremetiti statistički tijek). Kada bi povijest bila savršena "učiteljica života" nakon određenog (upisanog) vremena nikad više ne bi bilo ratova, ali nije tako. Kada bi okorjelim kriminalcima ili crvenim menadžerima pokušali objasniti „harmoniju sfera“, oni bi iz toga pokušali izvući korist, a nikako po(r)uku ili nastojanje dosega, iako sami možda i ne shvaćaju blesavost jednog i veličanstvenost drugog. To je isto kao usporedba crne naftne boje s nebeski plavom ili npr. snagom Sunca i vjetra. Vjetrovi promjene u tom smislu mogu biti perspektivni, ali potrebno je shvatiti da su s pozicija menadžerske bahatosti takvi pokušaji smiješni, što govori u prilog ogavnosti takvih „utjecajnih“ i „uglednih“ ljudi. Napomenimo da su u svijetu od 7 milijardi živućih bića bilo kakvi pokušaji prolazni, te da će iza tih života ostati jednak broj smrti. Ono što npr. kršćanima nakon smrti može značiti posmrće „vječnog života“, to za „ugledne“ i „utjecajne“ zapravo može značiti „smak svijeta“ kao posljedice vlastitog bezidejnog života i još bezidejnije smrti.
 
U svijetu današnjice, a tako je bilo i prije, vidimo da je „imunitet“ pojedinaca neučinkovit i besmislen, te dodatno potvrđuje puninu zakonske laži da smo „svi pred zakonom jednaki“. Jedina učinkovita mogućnost je postojanje super- ili supraimuniteta. Znači, postojali bi „tajni“ ljudi koji bi računalnim umijećem prebacivali u državne proračune pojedinih zemalja opljačkan novac tih zemalja. Međutim, tu dolazimo do paradoksa: takav postupak bi za neke bio nelegalan, iako u proračun vraćen novac nitko pravno ne bi mogao tražiti jer je opljačkan! Naravno, njihova imena ne bi bila poznata široj javnosti niti bi bili izabrani na tzv. demokratskim izborima. To je iz razloga što bi mnoge „demokratski izabrane“ tzv. političke stranke strjepile pred takvim ljudima jer se financiranja vrše iz, recimo tako, „državnog proračuna“ i „privatnih“ milodara, a ukupnost takvih „proračuna“ pokazala bi znatnu količinu nepostojećeg i opljačkanog novca, što nas dovodi do najmoćnijih protivnika i u isti mah podržavatelja svih sustava bankarskog predznaka. Jedino tako mogle bi nešto dugoročnije opstati neke (male) države. Dobro je primijetiti da iza (moćnih) država stoje još moćnije korporacije, pa će se tako preko fasade država na neki moguće noviji i sofisticiraniji način odvijati ona stara: velike ribe će (pokušati) pojesti male ribe, a to će nazivati održivošću.
 

Đivo Bašić

Anketa

Treba li M. Bandić podnijeti ostavku na dužnost gradonačelnika zbog odlikovanja Budimira Lončara?

Ponedjeljak, 18/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 989 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević