Get Adobe Flash player
Zlokobni usklik MI ili ONI!

Zlokobni usklik MI ili ONI!

Komunističko-totalitarističko nasilje nad hrvatskim narodom nije...

Rijeka više nije samo crvena

Rijeka više nije samo crvena

Vojko Obersnel na mukama     Na konstituirajućoj...

EU ne želi pritiskati Srbiju

EU ne želi pritiskati Srbiju

Beograd ne mora promijeniti zakon o regionalnoj jurisdikciji nad ratnim...

Tko još podržava zločinca Titu

Tko još podržava zločinca Titu

Je li na pomolu rasplet oko trga sa imenom zločinca Tite u...

Dvadeset osam godina HDZ-a

Dvadeset osam godina HDZ-a

Obljetnica stranke iskorištena za opravdavanje suradnje s...

  • Zlokobni usklik MI ili ONI!

    Zlokobni usklik MI ili ONI!

    četvrtak, 22. lipnja 2017. 13:15
  • Rijeka više nije samo crvena

    Rijeka više nije samo crvena

    četvrtak, 22. lipnja 2017. 12:48
  • EU ne želi pritiskati Srbiju

    EU ne želi pritiskati Srbiju

    četvrtak, 22. lipnja 2017. 12:35
  • Tko još podržava zločinca Titu

    Tko još podržava zločinca Titu

    utorak, 20. lipnja 2017. 14:45
  • Dvadeset osam godina HDZ-a

    Dvadeset osam godina HDZ-a

    četvrtak, 22. lipnja 2017. 12:43

Još uvijek je jako Kohlovo naslijeđe meke snage

 
 
Pokojni njemački kancelar sudjelovao je u oblikovanju svijeta koji ga je zbunjivao i nije ispao onako kako se on nadao. Bivši njemački kancelar Helmut Kohl bio je čovjek koji je njemačku povijest stavio ad acta. On je također bio čovjek koji je  svojim idealizmom pomogao da se postave temelji sadašnje konfrontacije Rusije i Zapada Osamdesetih ga je godina na svjetlo međunarodne pozornice gurnula povijesna prilika ponovnog ujedinjenja Njemačke. Učinio je za svoju zemlju najbolje što je mogao, iako su ga kao i druge velike igrače toga vremena pretekli događaji. Svijet koji je pomogao oblikovati zbunjivao ga je i nije izgledao onako kako se on nadao.
https://www.ps-portal.eu/wp-content/uploads/2017/06/Kohl.jpg
Helmut Kohl
 
Američki predsjednik George W. Bush 10. studenoga 1989. pitao je Kohla kakvi su njegovi dojmovi o onome što se događa u Berlinu, gdje zid više nije sprječavao ljude da prelaze granicu. Kohl je odgovorio: Na prijelazu Checkpoint Charlie tisuće ljudi prelaze granicu u oba smjera. Mnogo mladih ljudi dolazi u posjet i uživa u našem otvorenom načinu života. Očekujem da će se oni večeras vratiti kući. Čak i tada, kada komunizam samo što nije bio mrtav, Kohl je razmišljao o dvjema Njemačkama, o Istoku  koji će se reformirati ili izgubiti najbolje ljude jer će oni otići na zapad. Uskoro je, međutim, postalo jasno da Sovjetski Savez koji je implodirao  ne može više podržavati Njemačku Demokratsku Republiku.
 
Manje od godinu dana kasnije Kohl je odletio u Moskvu na pregovore sa zadnjim čelnikom Sovjetskog Saveza Mihailom Gorbačovom o tome može li ujedinjena Njemačka biti članica NATO-a. Kohl je mislio da će Gorbačov tražiti da njegova zemlja ostane neutralna – ili tražiti novac da bi pristao na članstvo. Kohlovi savjetnici kasnije su navodili sve moguće brojke  koje bi Njemačka bila prihvatila kao poštenu cijenu – 50, 80 milijardi njemačkih maraka. Sam je Kohl kasnije kazao da ni 100 milijardi ne bi bilo previše. Kohl je prošao s obećanjem da će potrošiti oko 300 milijuna maraka za povratak  sovjetskih vojnika  kući i izgradnju smještaja za njih.
  
Trebalo se pobrinuti za svu tu povijest. Lokalni političar Kohl učinio je sve da se ona zakopa. Organizirao je financiranje u nuždi Sovjetskog Saveza koji je tonuo, a nakon njegova sloma bankrotirane Rusije. Pregovarao je 1992. o Sporazumu u Maastrichtu, koji je smanjio tenzije dovoljno da se svježe ujedinjena Njemačka pridruži ujedinjenoj Europi. Dio sporazuma bio je i kraj njemačke marke.  Njemačka će samo obrisati ploču i voditi miran život europske provincije u sjeni Amerike. Kad plati sve što je dužna, jednom zauvijek bit će mirna zemlja. Ali Kohl nije uračunao ono što će njegova nastojanja da zatvori jaz koji je nastao Hladnim ratom učiniti divu na istoku.
 
Nikad nije vjerovao Gorbačovu – smatrao ga je nepopravljivim komunistom koji je samo bio prisiljen prignuti se pred okolnostima. Ali sprijateljio se s Borisom Jeljcinom, prvim ruskim predsjednikom.  Jeljcin je sanjao o Europi koja će uključiti Rusiju onako kako je uključila Njemačku. Na neformalnom sastanku s francuskim predsjednikom Chiracom 1998. Jeljcin je pokušao s njima razgovarati o svojoj zamisli „velike Europe“, koja bi uključila transportni koridor  koji bi povezivao London s Moskvom pa čak i korake prema zajedničkom tržištu rada, poput međusobnog priznanja diploma.  U svojim je memoarima Jeljcin napisao da je Kohl na sastanku kazao: Francuska i Njemačka imaju posebnu odgovornost za politiku Europske unije i žele učiniti sve da nitko – ni globalno ni u Moskvi – ne stekne dojam da će proces koji traje u Europi dovesti do izolacije Rusije. Ali, Jeljcin je uskoro shvatio da Europljani nisu zainteresirani za integraciju Rusije. Samo su željeli da on prihvati njihov projekt. Ta propuštena prilika nalazi se u jezgri današnjih tenzija između Rusije i Europe.
 
Ruski predsjednik Vladimir Putin više je puta spominjao obećanje Zapada da se NATO ne će širiti dalje od granica ujedinjene Njemačke.  To obećanje – neodređeno, naravno – pripisuje se Kohlu i njegovu ministru vanjskih poslova Hans-Dietrichu Genscheru. Ali Njemačka nije mogla zaista zaustaviti širenje NATO-a kao što ni on nije mogao proširiti EU da obuhvati Rusiju. Mirna posthistorijska Njemačka  koju je on gradio nije činila takve stvari. On nije bio odgovoran za zapadno odbijanje Jeljcinove osiromašene, korumpirane, drske i naivne Rusije  - ali ona se čvrsto držala obećanja njemačkog čelnika.
 
Godine 1998. izgubio je na izborima od socijaldemokrata Gerharda Schrödera. Godinu dana kasnije izbio je skandal s financiranjem stranke i Kohl se povukao iz politike. Angela Merkel, koja mu je bila učenica i koju je protežirao, preuzela je stranku i pobijedila Schrödera 2005.; u svojim kasnijim godinama Kohl, u invalidskim kolicima i teško govoreći,  nije bio zadovoljan njezinim, po njegovu mišljenju, protivničkim stilom, i onim u ophođenju s Rusijom. Gunđao je da ona „uništava njegovu Europu“.
 
Pod Angelom Merkel njemačka se povijest zapravo nastavila, iako ni ona kao ni Kohl nije htjela biti oruđe te povijesti. Kako bilo da bilo, kancelarku sve više vide kao čelnicu ujedinjene Europe, što je uloga koja će se skoro institucionalizirati kad VB napusti EU. Nedavne ankete Pew Researcha pokazuju da većina Europljana Njemačku vidi pozitivno i ima povjerenja u Merkel, iako većina u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj i Poljskoj vjeruje da Njemačka ima preveliki utjecaj u Europi.  To je nešto što se Kohl jako trudio izbjeći. Kasnije je upozoravao  Europljane, osobito Nijemce, da ne kažnjavaju UK na izlasku iz EU-a. Kohlovo naslijeđe meke snage još uvijek je jako. Ali i on je, kao i Jeljcin prije njega, sa sobom ponio mnogo nedovršenog posla. Žao mi je zbog toga iako shvaćam da to vjerojatno nije fer.
 

Leonid Bershidsky, Bloomberg

Prvi veliki političar XX. stoljeća

 
 
Međunarodne reakcije na smrt Helmuta Kohla pokazuju da je on utjelovljavao Njemačku kakvu žele mnogi naši saveznici i partneri: zemlju koja njeguje suradnju, ne zakidajući druge. Zemlju koja snosi odgovornost, a ne nameće je drugima. Zemlju koja vodi, a ne odnosi se skrbnički prema drugima. Kohlova metoda, čiji je cilj bilo produbljivanje Europske unije, a istovremeno strpljivo postizanje kompromisa u njenim institucijama, za Europljane je bilo ispunjenje obećanja da najveća zemlja Europe nakon ponovnog ujedinjenja neće zlorabiti svoju moć. Ta ostavštinu najbolje bi dovela do izražaja komemoracija u Europskom parlamentu. Europska unija, a posebno Europski parlament, svoj današnji oblik duguju ovom njemačkom kancelaru više no ijednom drugom političaru, sa svim prednostima i manama koje je on donio.
http://www4.pictures.zimbio.com/gi/In+Profile+Helmut+Kohl+EpziqsYZ2qRl.jpg
Helmut Kohl
 
Kohl je bi prvi veliki političar 20. stoljeća. On simbolizira sve pouke iz epohe slomova civilizacije, a najvažnija pouka za njegovu generaciju glasi: međunarodna suradnja, i to ne samo u Europi. Da su ta vremena prošla posebno se vidi po izlasku anglosaksonskog svijeta iz zapadnog „konvoja“, kako se govorilo u Kohlovo vrijeme. George H. W. Bush Njemačkoj je ponudio „partnerstvo u liderstvu“, danas američki predsjednik kritizira Nijemce zbog njihova izvora. A Britanci će Kohlovo životno djelo, osim ako se ne dogodi čudo, uskoro potpuno napustiti. Nedvojbeno je da danas u svjetskoj politici puše drugi vjetar koji je mnogo nepomirljiviji i više nacionalistički, a u sukobu s islamizmnom mnogo ratoborniji nego u Kohlovo vrijeme.
 
To su osjetili i njegovi nasljednici. Schröder se u prijeporu oko rata o Iraku zavadio s Amerikom; Merkel je u krizi eura i izbjegličkoj krizi mnoge Europljane okrenula protiv Njemačke. To je između ostalo povezano s time da ovdašnja javnost od političara očekuje da samosvjesnije zastupaju njemačke interese nego prije dvadeset godina. Kohlova Europa nije propala; samo je prebrodila mnogo oluja. Međutim, njegova metoda ne funkcionira, možda je ona prošlost.
 

Nikolas Busse, Frankfurter Allgemaine Zeitung

Katar je tek predjelo, glavni je cilj Iran

 
 
U strahu od izbijanja rata širih razmjera na Arapskom poluotoku, zbog krize između Katara i Saudijske Arabije, američki predsjednik Donald Trump, koji se još donedavno hvalio kako je upravo on zakuhao tu krizu, sada pokušava spasiti što se spasiti da. Jer, izbijanje sukoba na Arapskom poluotoku moglo bi dovesti do dalekosežnih posljedica u čitavom svijetu. Nakon što je turski parlament u hitnoj proceduri donio zakon kojim se omogućava turskoj vojsci da bude raspoređena u vojnoj bazi u Kataru sa zadatkom da brani Katar u slučaju bilo kakve vojne intervencije, dajući na taj način podršku Kataru koji se našao pod diplomatskom i ekonomskom izolacijom Saudijske Arabije i njezinih saveznika, predsjednik Trump je pokušao smiriti tenziju i prikazati se neutralnim u cijeloj toj krizi nazvavši telefonom katarskog emira šeika Tamina bin Hamada al-Thanija nudeći mu pomoć u rješavanju nastale krize.
https://vid.alarabiya.net/images/2014/08/20/e8252bec-71de-429e-9a27-02995a807ec9/e8252bec-71de-429e-9a27-02995a807ec9_16x9_600x338.jpg
Moguća vojna intervencija Turske u Kataru potpuno je očekivana s obzirom na to da su i Katar i Turska sljedbenici pokreta Muslimanskog bratstva. Saudijskoj Arabiji nije cilj uništiti Katar kao državu, već iskorijeniti pokret Muslimanskog bratstva te uvesti u toj zemlji svoju vehabijsko-selefijsku ideologiju, kakvu nosi i teroristička organizacija Islamska država i Al-Qaida. Stoga se turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan obrušio na Saudijsku Arabiju, Egipat, Ujedinjene Arapske Emirate i Bahrein, dodajući da će Ankara učiniti sve, pa čak i vojno, kako bi pomogla bratskoj zemlji Kataru. Obje zemlje, i Katar i Turska, pomagale su Muslimansko bratstvo u Egiptu za vrijeme revolucije protiv Mubaraka kao i Assadovu opoziciju u Siriji. Osim ideoloških razlaza, Saudijska Arabija zamjera Kataru i bliskost s Iranom kao i veću dominaciju na diplomatskom polju. Isto tako, Saudijska Arabija i Katar imaju i teritorijalne razmirice još od 1992. zbog kojih su također vodile rat poznat kao Hafus. Saudijske snage tada su izvršile napad na graničnu gardu policije Katara, pri čemu su poginuli jedan saudijski oficir i dva katarska vojnika.
 
Isto tako, dogodilo se i vojno uplitanje pod podrškom Saudijske Arabije, Emirata, Bahreina i Egipta u veljači 1996.za rušenje vlasti Hamada bin Khalife, emira Katara, odnosno vraćanje na vlast njegova oca koji je boravio u nekom hotelu u Abu Dhabiju. Iako vojno uplitanje nije bilo uspješno, dovelo je do tenzija u odnosima Saudijske Arabije i Katara. Emir Katara tada je optužio sadašnjeg saudijskog kralja Salmana bin Abdulaziza i njegova brata Emira Sultana, tadašnjeg ministra obrane Saudijske Arabije za organiziranje pokušaja vojnog udara. Očigledno je borba koju dugi niz godina Saudijska Arabija kao najveće kraljevstvo na Arapskom poluotoku vodi sa svojim manjim, ali ambicioznim susjedom, Katarom, kulminirala u proteklih dana. Iako već dulje vrijeme tinjaju sukobi između Saudijske Arabije i Katara, koji su i 2014. prekidali diplomatske odnose i ponovno ih uspostavili, nikada kao sada Saudijska Arabija nije bila odlučna u namjeri da se obračuna s Katarom, pa čak i po cijenu rata i destabilizacije čitavog Arapskog zaljeva.
 
Za razliku od vremena kada je na čelu SAD-a bio Obama koji je imao rezerve prema saudijskoj kraljevskoj obitelji znajući da je upravo Saudijska Arabija zemlja koja najviše proizvodi i financira terorizam te im nije dozvolio da se previše razmašu i dominiraju nad susjedima, a posebice nad Katarom gdje SAD ima jednu od najvećih vojnih baza u Arapskom zaljevu, dolaskom Trumpa situacija se potpuno promijenila. Saudijska Arabija ne želi propustiti priliku koju im je pružio Trump, dajući im u zamjenu za ugovore vrijedne 360 milijardi dolara, priliku da budu lider i centar novog arapskog NATO-a. Iako trenutačna situacija između dviju zemalja nije ništa novo i spektakularno jer je oduvijek između njih postojao animozitet i nesnošljivost, ovaj put potpuno izmiče kontroli. Trump ili ne shvaća ili ne želi shvatiti išta o Bliskom istoku mimo financijskih interesa iz posla s oružjem za koji je sa Saudijskom Arabijom potpisao sporazum ne razmišljajući pri tome na ikakve druge posljedice s obzirom na to da Saudijska Arabija u svijetu slovi kao zemlja koja najviše financira i proizvodi terorizam.
 
Pritom, Trump negira sve činjenice kako su zapravo Saudijska Arabija i saudijska kraljevska obitelj problem ne samo Bliskom istoku već cijelom svijetu. Nema sumnje kako je Katar, oduvijek višeslojnijeg interesa, bez potreba za zaoštravanjima koja nisu baš neophodna, s opravdanjem stvarnu prijetnju svojoj sigurnosti uvijek vidio u Saudijskoj Arabiji, a ne u Iranu unatoč tome što je Katar s Rijadom u istom savezu i u Siriji i u Jemenu. U ovakvom zapletu događaja na Arapskom poluotoku Katar je ispao žrtva jer glavni zalogaj nije Katar, već Iran. Najveći grijeh Katara je što se usudio suprotstaviti napadu na Iran i tiho se suprotstavio Saudijskoj Arabiji koja pod svaku cijenu želi nametnuti novu civilizaciju na Arapskom poluotoku, odnosno vehabijsko-selefijsku ideologiju na što se zakleo saudijski kralj Salman i njegova obitelj. Saudijsku kraljevsku obitelj iritiraju novotarije iz Katara i misle kako ta zemlja u arapskim poslovima ima važniju ulogu nego što zaslužuje, a prijenosom vlasti na princa Tamima nije se ništa promijenilo. Katar od sredine 2013., prema mišljenu Saudijske Arabije, i dalje vodi arogantnu politiku ljutitog patuljka kojem sad želi stati na kraj. Gledajući dugoročno, obračun s Katarom unosi nestabilnost u zemlje Zaljeva. Nedostatak radne snage nadoknađivali su uvozom radnika i stručnjaka iz cijelog svijeta. Moguća nestabilnost mogla bi uvjetovati napuštanje svih njih, čime bi Katar izvjesno doživio gospodarski slom što je i cilj Saudijske Arabije.
 

Hassan Haidar Diab, Večernji list

Anketa

Tko će koga prije smijeniti?

Petak, 23/06/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1426 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević