Get Adobe Flash player
Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Napada progonjene – brani veliku Srbiju

Krešo Beljak žaluje zbog malo Udbinih likvidacija...

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

Plenković je pokušao promijeniti narod i HDZ i zato gubi...

Koga li smo mi to izabrali!?

Koga li smo mi to izabrali!?

Milanović: "Moji su preci Srbe branili od ustaškog...

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

Protuzakonito i diktatorsko izbacivanje ljudi iz...

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Titin obožavatelj na Pantovčaku!

Lepa Brena i SDSS napunili Arenu...

  • Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    Napada progonjene – brani veliku Srbiju

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:56
  • Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    Kolinda je izgubila zaslugom Plenkovića

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:51
  • Koga li smo mi to izabrali!?

    Koga li smo mi to izabrali!?

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:45
  • Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

    srijeda, 15. siječnja 2020. 09:58
  • Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    Titin obožavatelj na Pantovčaku!

    četvrtak, 16. siječnja 2020. 13:41

Marija Zaharova optužila Britance za tvorce koncentracijskih logora

 
 
Velika Britanija je svjetski rekorder u genocidu, izjavila je glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova. ”Oni su se iživljavali i nad Afrikom. Oko 13 milijuna ljudi Englezi su odvezli sa tog kontinenta kao robove. Količina poginulih je pritom 3 – 4 puta veća, tj. ukupna količina žrtava je dostizala 50 – 53 milijuna”, nastavila je ona. Zaharova je također podsjetila na Opijske ratove u Kini, Burske ratove i istrjebljenje Indijanaca.
https://images.jpost.com/image/upload/f_auto,fl_lossy/t_JD_ArticleMainImageFaceDetect/398440
Marija Zaharova
 
”Evo vam još jedne interesantne činjenice: prema otkrivenim dokumentima Nacionalnog arhiva Velike Britanije, engleske vlasti su aktivno pribjegavale korištenju kemijskog oružja sa ciljem da se uguši ustanak Arapa u Mezopotamiji (današnji teritorij Iraka – prim. ured.) u proljeću 1920. godine”, naglasila je Zaharova. U 1870-ih, Britanija je izvršila genocid nad Zulu narodom, a 1954.-1961., u Keniji, u znak odmazde zbog ubojstva 32 bijela kolonista britanska vlast je istrijebila 300.000 pripadnika Kikujua i odvela još 1,5 milijun u koncentracijske logore. Sve u svemu, Zaharova je objavila 17 stranica arhivske građe o genocidnim akcijama Britanije na svjetskoj sceni.
 
ŠTO HISTORIJA KAŽE: Nacizam uopće nije djelo Hitlera i Nijemaca već „džentlmena Engleza“
 
Kada se govori o Velikoj Britaniji i njezinim stanovnicima, većina čovječanstva navede engleski parlamentarizam, kao i velikog Shakespearea. No, nacija „prosvijećenih moreplovaca“ nije to što se misli.
Prvo, Britanija je, a ne Njemačka, domovina nacizma, ideje vlasti rase, točnije izabrane „nordijske rase“ koja treba vladati cijelim svijetom.
Tvorci nacizma su Englezi: Thomas Charlyle (praroditelj), Houston Chamberlain (angloamerički pisac i filozof), James Hunt (napisao 1862. godine rad u kojem je crncima „dodijelio“ ulogu prijelaznog oblika između majmuna i čovjeka), Francis Galton (rođak Charlesa Darwina i osnivač eugenike – „znanosti“ o ljudskoj selekciji radi odgajanja idealne rase), Karl Pearson (biolog i osnivač biometrije – rasističkog smjera socijal-darvinizma), čija je poznata izjava „Pravo na život još ne znači pravo svakoga da produži svoj rod.“
 
„Oduševljavam se engleskim narodom. U kolonizaciji, oni su učinili nemoguće“, pohvalio ih je u jednom govoru Adolf Hitler. Jasno je zašto ih je führer hvalio, sve je ideje preuzeo od Britanaca. Podsjetimo se da je upravo u Velikoj Britaniji stvoren 1932. godine Savez fašista kojim je rukovodio baron Oswald Mosley. Vođa britanskih fašista je uhićen tek 1940. godine i u zatvoru je proveo samo tri godine. Umro je 1980., nikada progonjen zbog svoje prošlosti.
 
Drugo, koncentracijski logori su britanski izum, a ne nacista ili boljševika (Trocki), kako se to danas predstavlja. Istina, ima malih dvojbi jesu li bili Amerikanci tijekom Građanskog rata (1861.-1865.) ili Britanci tijekom Angloburskog rata (1899.-1902.), no većina historičara smatra da su prednjačili Britanci. Amerikanci su u koncentracijske logore slali vojne zarobljenike, a Englezi vojno stanovništvo – čak cijele obitelji. Cilj stvaranja koncentracijskih logora, prema službenim izjavama britanske vlade, bilo je „osiguranje sigurnosti mirnog stanovništva burskih republika“.
Muškarce su Englezi slali u logore na teritoriju Indije, Cejlona i drugih britanskih kolonija. Ukupno u svim britanskim konclogorima bilo je smješteno 200.000 ljudi, što je bila polovina stanovništva burskih republika. U njima je umrlo do gladi i bolesti 26.000 ljudi, a tijekom samo jedne godine, 1901., u konclogorima Engleza od gladi i bolesti je umrlo 17.000 ljudi, od kojih 14.300 djece.
Treće, Englezi su svjetski prvaci u genocidu, jer su praktično istrijebili Indijance na teritoriju današnjih Sjedinjenih Američkih Država. Da podsjetimo da su tijekom naseljavanja današnjeg SAD-a, Englezi ubili oko 15 milijuna Indijanaca.
Genocid su počinili i tijekom tri kolonizacije Australije. Kolonizacija tog kontinenta je počela 1788. godine, a autohtonog stanovništva je bilo milijun ljudi u oko 500 plemena. Tijekom naseljavanja Australije, Englezi su ubili između 90 i 95 posto Aborídžina, dok su na Tasmaniji starosjeditelji istrijebljeni. Ubojstva starosjeditelja su smatrana uvjetom prosperiteta Engleza.
Četvrto, Englezi su poznati i kao „vješači djece“, na način koji ledi krv u žilama. London je tijekom XVI. stoljeća nosio nadimak Grad obješenih. Tijekom carevanja Henryka VIII. (1509.-1547.) kažnjeno je samo za skitnju 72.000 ljudi. Djecu beskućnike masovno su vješali čak i u narednim stoljećima. Tek 1908. godine Britanija je usvojila zakon po komu se na smrtnu kaznu ne mogu osuditi mlađi od 16 godina.
Peto, Britanci su prvi stvorili narko-mafiju. U tom kontekstu važna je još jedna stranica britanske historije koja je u stručnoj javnosti poznata kao Opijski rat. Međutim, pravilnije bi bilo to nazvati mafijaškim sustavom, čiji je glavni izvor bila trgovina narkoticima, zbog čega su skoro cijeli jedan narod pretvoren u narkomane. Radilo se u to vrijeme (XIX. stoljeće) o 300-milijunskom kineskom narodu.
Čak 13 posto dohotka Indije tijkom britanske vladavine dolazilo je od prodaje opija u Kini. Istovremeno, opij je ubijao Kineze. Samo u periodu od 1791. do 1794. godine, broj licenciranih opijskih pušionica porastao je sa 87 na 663. Istovremeno je Britanija preko opija izvlačila ogroman novac iz Kine, što je sve predstavljalo klasičnu narko-mafijašku shemu.
Ova situacija je dovela do dva razorna „opijska“ rata, kao i do potpune okupacije Kine od strane Britanije. Kada se to dogodilo, Britanija je počela uzgajati mak u Kini, na milijunima hektara, dok se broj korisnika povećao na desetine milijuna. Kraj vlasti narko-mafije u Kini djelo je komunista, koji su jednostavno sve narko-trgovce strijeljali, a plantaže maka spalili.
 

Zoran Milošević, Patriot, TASS, Pečat, 20. IX. 2018., http://patriot.rs/udar-tajfuna-zaharove-u-britaniju-vi-ste-svetski-rekorderi-u-genocidu-ovo-su-vasi-rezultati/?lang=lat

 

Odnosi srbijanskoga kneza Miloša Obrenovića i crnogorskoga vladike

 
 
Odnosi naših istočnih susjeda su vrlo složeni, pa često Hrvatima i nerazumljivi jer naš hrvatski narod ne poznaje povijesni kontekst,odnosno političku, vjersku, ekonomsku i kulturnu  povijest naših susjeda. Ovaj puta ne ćemo se baviti nemanjićkim periodom niti poviješću Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve već ćemo izvući crtice iz odnosa turskoga vazalnoga kneza Srbije Miloša Obrenovića i crnogorskoga vladike Petra II. Petrovića Njegoša, a služeći se solidnom knjigom crnogorskoga povjesničara dr. Novaka Adžića "Stvaranje i razvoj crnogorske nacije".
http://www.politika.rs/old/uploads/rubrike/277776/i/1/njegos.jpg
Petar Petrović Njegoš
 
Crna Gora u kojoj danas živi skoro četvrtina Albanaca i muslimana (većina slavenskih muslimana u Crnoj Gori se smatra Bošnjacima, ali neki se pišu i Crnogorcima, Romima te regionalno i dr.), gotovo trećina Srba i 1 posto Hrvata je složena sama po sebi, bez kontroverznoga odnosa prema srpstvu kojemu Crnogorce vuče pravoslavlje i zajednička povijest u XIII. i XIV. stoljeću, te protuturski ratovi i panslavizam. Vladika Petar II. Petrović Njegoš (rođenjem Rafael, pa Rade) bio je pjesnik, filozof, romantičar i nažalost mason, kao i Vuk Karadžić, Karađorđevići, te većina hrvatskih iliraca. Taj čovjek se zalagao za ujedinjenje Dalmacije i Boke sa banskom Hrvatskom, ali se osjećao kao Crnogorac dijelom srpskoga plemena, na što su utjecali i njegovi učitelji (Sima Milutinović Sarajlija npr.), te tadašnje teorije o jeziku. Lišen zmijske ćudi toliko potrebne u politici Njegoš je bio u izuzetno lošim odnosima s ocem moderne srbijanske države Milošom Obrenovićem.
 
Godine 1830. hatišerufom sultana Mahmuta II. Srbija postaje autonomija u okviru Osmanskoga carstva, tj. današnji sjever uže Srbije bez Beograda. Poduzetni Miloš želi iskoristiti polunezavisne vladare Bosne i Albanije Gradaščevića i Bušatliju za slabljenje Otomanskoga carstva, ali Njegoš odbija njegov plan da se Crnogorci bore u vojsci skadarskoga paše. Njegoš traži od kneza Miloša Obrenovića simboličnu pomoć pri zauzimanju Podgorice (nama starijima poznate kao Titograd, op., T.T.), što ovaj odbija. Miloš je lojalnost Turcima dokazao prethodno (1817.) poslavši glavu svoga kuma Karađorđa u Istanbul (Carigrad, Konstantinopol).
https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwigqsi379rmAhVmyaYKHRKJBjMQFjAAegQIAxAB&url=https%3A%2F%2Fnoviglas.info%2F2019%2F01%2F04%2Fkako-je-karadjordjeva-glava-zavrsila-u-carigradu%2F&usg=AOvVaw1twWA1IUeq0Vb4bwKPatP5
U Carigradu je Miloš, prema Mihailu Gavriloviću, bogato nagrađen, dobio je orden u briljantima i sablju iskićenu dragim kamenjem. Tronut tim znacima carske milosti Miloš pada na koljena pred sultanom i cjeliva mu papuču.
 
Godine 1832. veliki vezir Mahmut Rešid nudi Crnoj Gori velike teritorijalne ustupke ukoliko ona prizna vrhovnu vlast sultana, što Njegoš odbija odgovarajući "dok me moji Crnogorci drže ne treba mi sultanov berat ni ferman da vladam, jer ja sam nezavisan vladalac, a ako me moji Crnogorci napušte, sultanov ferman me ne može održati." Godine 1832. je sultan Mahmud izdao nalog (ferman) knezu Milošu da osobno predvodi svoju i tursku vojsku u zauzimanju Crne Gore. Miloš je izvijestio o tome Njegoša koji je suho odgovorio da će se braniti svim silama. Taj pohod je propao u zametku zbog vojne Mehmed Alije koji je zaprijetio i Carigradu. Navodno Njegoš nije znao za velikosrpski program (Načertanije) ali je znao da je Miloš tražio od sultana da pokori Crnu Goru.
 
J. Ćetković citira austrijski izvor iz Zadarskoga arhiva (Ivačić, 6. ožujka 1836.) da je vladika Njegoš jako zabrinut, dva dana nikoga ne prima u posjet, i da je Obrenoviću javio da će se Crnogorci boriti do posljednjega živoga čovjeka. Na stvaranju Velike Srbije radi kao agent dubrovački raspop Matija Ban, ali ban Josip Jelačić ga je prozrio, a Njegoš odbio preuzeti njegovu pomoć od 2.000 fiorina kazavši Banu da slobodnoj Crnoj Gori priliči primiti pomoć samo od slobodne države kao što je SAD.
 
Prema Konstantinu Nenadoviću (citat iz 1884.) Njegoš je izjavio: "A da čo'če (čovječe, op., T.T.), Božja ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju, no kud su joj ti junaci sinovi bili, dok joj nije bog da Karađorđa? Vi svi tamo hvalite se junaštvom, a kad Vi (vam, op., T.T.) Bog njega uzme između Vas, a vi svi u sunovrat u turski jaram opet! No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje ni za Murate, pa ni za Bonaparte, oni svi biše pa preminuše, a Crna Gora ostaše dovijeka i strašnoga suda u svojoj volji i slobodi".
 
Jasno da Srbija kao poluravničarska zemlja nije mogla lako odoljeti organiziranoj sili, za razliku od planinskoga grebena sa središtem u Cetinju (što jest bila stara Crna Gora, op., T.T.) gdje ni pješaštvo ne može proći sa logistikom. Crnogoraca pod vlašću Njegoševom bijaše svega 60.000. Njegoš je svojim literarnim djelom, školstvom i tiskarstvom pridonio širenju srpske ideje i imena u Crnoj Gori, posebice preko kosovskoga mita. Zanimljivo je da je Njegoš veliki prijatelj Vuka Karadžića i njegove jezične reforme (hercegovizacije jezika), dočim je stav kneza Obrenovića i srbijanske vjerske i književne elite izražen u pismu Miloša Njegošu negativan; "ima jedna rđava sekta vukovska nazvana koja debelo jer (Ъ) izostavlja, i još gdjekoja izmjenjenija zahteva, i sve se bojim da ne bude otrov učenija ove sekte i do u Crnu Goru, dosad svagda čistu i nevredimu prebivšu prispeo, a ako bi to bilo, to bi mi zaista vrlo teško i žao palo, jerbo je dosta verno poznato da ta sekta izostavljanjem Ъ i uvođenjem nekakvog 'j/odvodi od pravoslavlja i privodi k rimokatoličanstvu (Poznat će Vam biti kustos C.K. Biblioteke, Kopitar, rimokatolik, ovaj je ta učenija razvrata dao Vuku, a Vuk vuče tuđu budalaštinu ne znajući ni šta vuče ni našta. Na ovo, mislim, sami za sebe zadržite da ne dođe do nečastivih ušiju.) Ta je sekta i ovde bila počela isto učenije rasprostrirati, no ja sam to u soglasju s G. mitropolitom Karlovačkim (Srijemski Karlovci, op., T.T.) predupredio mnoge takove knjige u vatru bacivši, a mnoge čitavim sandukom pobacavši." (Izvestia - "Otdelenija ruskoga jezika i slovesnosti", Carska akademija nauka( 1903. t. VII. knj. 3., str. 333.). (Naravno da jugoslavenski masoni nisu htjeli od Srba praviti katolike oduzimanjem debeloga jer, a srpski jezikoslovci su do Karadžića zapravo rusificirali jezik, op., T.T.) Njegoš odgovara knezu iz Trsta (Trijesta) da ne poštuje Dositeja Obradovića, pače da ga prezire! Zapravo je to upućeno i samome Milošu "ja bih Dositeja počitova da je umio svoj dar duševnij obratiti u korist našega naroda, ali ga obratiti nije umio, i zato ga prezirem kako čovjeka koji nije vidio u što se sodrži sreća naroda, što li mu može pričiniti nesreću, i kako čovjeka koji je bio nekome oruđe podsmjejanija nad blagočestijem (crkvenoslavenski u smislu podsmijavanja nad svetinjom, pobožnim, op., T.T.).
 
Na kraju pisma Miloša  vladika cernogorski pozdravlja sa visokopočitovanijem.
https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=2&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwi5jenD-NrmAhUZwMQBHe_dBr8QFjABegQIBRAB&url=https%3A%2F%2Fhr.wikipedia.org%2Fwiki%2FMilo%25C5%25A1_Obrenovi%25C4%2587&usg=AOvVaw0G6E1l1tWDDgUuztdy0c8L
Zanimljivo je da je Njegoš obišao Italiju, Austriju, Rusiju ali da u Srbiji nije nikada bio, što najbolje svjedoči o nepovjerenju prema knezu Milošu. Kontakti Crnogorske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve u Njegoševo doba su rijetki. Kao arhimandrit obratio se 1832. Njegoš mitropolitu Karlovačkom Rajačiću za rukopoloženje jednog crnogorskog svećenika. Razmijenio je pisma sa mitropolitom beogradskim Pavlovićem zbog bijega episkopa užičkoga Nikifora, koji je bio u sukobu sa knezom Milošem, kojega knez Miloš naziva duševnim bolesnikom. Kada je Njegoš u Rusiji primljen od cara Nikolaja I. i tamo zavladičen patrijarh karlovački Rajačić traži od pravoslavnih svećenika u Boki "da se apsolutno ne dopušta služba u Crkvi crnogorskomu vladaru pod zapetu najstrože odgovornosti", i "da stoga ni zvonima ni puškama ne smete ga pozdraviti, niti mu ma bud koju počast koja pripada arhijereju ukazati."
 
Pećku patrijarhiju spominje u svom djelu "Lažni car Šćepan mali" (objavljena 1851.) Njegoš samo kroz lik Vasilija Brkića koji za razliku od arhipastira crnogorskih koji se bore sa Osmanlijama kukavički priznaje da mu se na spomen Turaka ledi krv u žilama. Obnovljenu patrijaršiju je 1557. dao Mehmed Sokolović svome bratu Makariju. Patrijarh Vasilije Brkić bježi sa Kosova u Crnu Goru, svrgnut od Grka 1765. zbog mogućih financijskih pronevjera. Ruska ekspedicija kneza Dolgorukova pod nadnevkom 31. 7. 1769. bilježi da Crnogorci mole Dolgorukova da se izgna Vasilije Brkić sa cetinjskoga manastira radi spokojstva mitropolita (crnogorskoga) Save Petrovića. Crnogorci Brkiću stavljaju nož pod grlo, te im on nakon zaludnih molbi, suza, pozivanja na kršćanstvo daje svojih 54 dukata. Srpski (pećki) patrijarh bježi u Maine (Boka) gdje se sakrio u domu jedne udovice. Rusi vele da je mitropolit Sava načelnik razbojnika ispunjen nepomirljivom mržnjom na patrijarha. Brodom Rusi prebacuju Brkića u Italiju, zatim u Rusiju. Njegoš u svom djelu ovo ne spominje. Svakako da ovim člankom ne želim ironizirati niti se miješati u tuđa posla, samo nastojim rasvijetliti povijesnu pozadinu sadašnjih događaja. Odnosi Bugara i Makedonaca, Hrvata i Bošnjaka, Srba i Crnogoraca su vrlo složeni i imaju svoje uspone, padove, zajedništva i protivbe. Ponor nastao na nekad zajedničkom teritoriju Hrvatske i BiH je produbljen razlikom vjere, ali i postojanjem jake i ravnopravne srpske zajednice u BiH.
 

Teo Trostmann

Osmanski genocid nad maloazijskim Grcima trajao čitavih deset godina - od 1913. do 1923.

 
 
Prije samog čina genocida, osmanska armenska zajednica je posjedovala oko 2.600 crkava, 450 samostana i 2000 škola. Međutim, nakon Velikog rata oko 3000 armenskih naselja je bilo depopulizirano. Današnja armenska zajednica u Turskoj ima samo šest crkava i nijednu školu ili samostan. Masovno uništenje osmanskog (pravoslavno-kršćanskog) armenskog stanovništva u 1915.-1916. vjerojatno je najmasovniji organizirani ratni zločin počinjen tijekom Velikog rata i sigurno je prvi slučaj genocida počinjen u 20. stoljeću, kada je sustavno pobijeno do 1.500.000 etničkih Armenaca od strane osmanlijskih vlasti i njihovih suradnika Kurda. Iako je od ovog zločina prošlo više od jednog stoljeća, pitanje osmanskog genocida nad Armencima je nesumnjivo još živo naročito u vodama dnevne svjetske politike što se nedavno jasno vidjelo kada je Senat SAD-a izglasao posebnu rezoluciju kojom se ovaj zločin proglašava genocidom bez obzira na to što se u međunarodnom pravu termin i formulacija genocida službeno primjenjuju tek od 1945. Na ovaj način, SAD se priključio nekolicini zapadnoeuropskih zemalja (npr. Francuska i Njemačka) u osudi ovog zločina u formi genocida što zasigurno daje smjernice i drugim državama u povodu pitanja oko ovog historijskog problema. Kada će netko i službeno osuditi zločine genocida administracije SAD-a nad domorodačkim (indijanskim) stanovništvom ostaje da se vidi ali je najvjerojatnije za sada da će to biti Turska.
https://secure.i.telegraph.co.uk/multimedia/archive/03178/466723495_3178901b.jpg
Da se podsjetimo, istrjebljenje Armenaca je započeto 24. travnja 1915. u osmanskoj prijestolnici Istanbulu i ubrzo se proširilo na cijelo carstvo kada su tisuće poznatih i dobrostojećih Armenaca najprije uhićeni i zatočeni, a kasnije mučeni i ubijani. Organizirani genocid (ili etnocid) završen je u kolovozu 1916., kada je okončana druga faza (od ožujka do kolovoza 1916.) masovnih ubojstava Armenaca koji su u to vrijeme bili deportirani u Sirijsku pustinju, u Del el Zor ili u njegovu okolinu. Danas se procjenjuje da je u genocidu stradalo do 1.500.000 Armenaca, što praktično znači da je Veliki rat preživjela samo manjina predratnog armenskog stanovništva (otprilike jedna četvrtina). Tako je na primjer danas veoma teško pronaći Armence koji žive u unutrašnjosti Male Azije (Anatolije).
 
Genocid nad Armencima je u svakom slučaju bio akcija sistematskog razaranja, pogroma, deportacija, prisilne asimilacije, izgladnjivanja, etničkog čišćenja i uništavanja materijalnih spomenika armenske kulture i nacionalnog postojanja na teritoriju Osmanskog carstva. Prvobitno je genocid započet masovnim ubojstvima ekonomske, vjerske, političke i intelektualne elite armenskog društva u Istanbulu ali je ubrzo istanbulsko iskustvo postalo obrazac za genocid najširih razmjera nad svim dijelovima armenskog naroda u carstvu. Cjelokupni viši društveni slojevi Armenaca eliminirani su tijekom samo nekoliko tjedana do lipnja 1915. Pogubljenja Armenaca iz viših društvenih slojeva su organizirana čak i na javnim mjestima (trgovima) što je u velikom broju slučajeva i dokumentirano fotografijama koje se mogu naći u Muzeju armenskog genocida u Erevanu.
 
Prije samog čina genocida, osmanska armenska zajednica je posjedovala oko 2600 crkava, 450 manastira i 2000 škola. Međutim, nakon Velikog rata oko 3000 armenskih naselja je bilo depopulizirano. Danas se armensko stanovništvo u Turskoj praktično može naći samo u Istanbulu. Današnja armenska zajednica u Turskoj ima samo šest crkava i nijednu školu ili samostan. Dokazi o osmanskom genocidu nad Armencima su brojni i pored toga što je najvrjednija arhivska građa zauvijek nestala kada su 2. studenoga 1918. ultradesničarski pripadnici vladajuće partije u carstvu spalili dokumente prije nego što su vladini vodeći političari i glavni organizatori genocida pobjegli iz zemlje u njemačkoj podmornici za Odesu.
 
Nova liberalna vlada Osmanskog carstva je 5. veljače 1919. osnovala u Istanbulu specijalni sud za ratne zločine koji je prethodnu (ratnu) vladu Mladih Turaka službeno optužio za "deportaciju i masakr", ali tek nakon britanskih diplomatskih pritisaka. Kao konačni rezultat sudske procedure, kompletna ratna vlada je u travnju 1919. godine osuđena na smrt a sud je proglasio da uništavanje Armenaca nije bio lokalni ili izolirani događaj već rezultat odluke koju je donijela vlada, a zločini su se provodili na osnovi pisanih naloga i usmenih naređenja.
 
Na kraju se treba podsjetiti da je upravo ovaj osmanski genocid nad Armencima direktno poslužio Hitleru i njemačkim nacistima za organiziranje i provođenje holokausta nad Židovima u sljedećem svjetskom ratu. Ovdje ne treba zaboraviti i osmanski genocid nad maloazijskim Grcima koji je trajao čitavih deset godina od 1913. do 1923. za koji je ako ništa drugo bar na osnovi zapovjedne odgovornosti direktno odgovoran i Kemal paša Atatürk (Otac Turaka) koji je između ostalog spalio grčki grad Smirnu (Izmir) 1922. pred očima britanske flote koja je bila usidrena ispred grada.
 

Vladislav B. Sotirović, predavač na Sveučilištu primijenjenih društvenih znanosti u Vilniusu, Politika, Beograd, 25. XII. 2019., http://www.politika.rs/sr/clanak/444327/Pogledi/U-genocidu-je-stradalo-milion-i-po-Jermena

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Nedjelja, 19/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1107 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević