Svi čekaju potez Washingtona

U kompleksnoj situaciji kao što je u Siriji, razumljivo je traganje za paralelama. Zaista, trenutačna nastojanja američkoga državnog tajnika Johna Kerryja da se postigne diplomatsko rješenje crpe inspiraciju u Daytonskom sporazumu, kojim je okončan, naizgled, nerješiv građanski rat u Bosni. Usuglašena diplomacija, podržana zračnim udarima, omogućila je postizanje sporazuma za nekoliko mjeseci u Bosni. Dakle, može li BiH biti model za okončanje krvoprolića u Siriji?

Pobunjenici u Siriji sastavljeni od raznih pustolova

Na prvi pogled, sličnosti su ogromne. Kao i politika predsjednika Obame u Siriji, predsjednik Clinton uporno je odbijao biti vojno angažiran u Bosni. U obje situacije, embargo na dopremanje oružja omogućio je značajnu prednost režimu. Strahujući da se ne zaglibi u slučaju vojnog angažmana, Clintonova administracija je čak bila ambivalentna i prema vlastitu prijedlogu o ukidanju embarga na slanje oružja i zračnim udarima. Stoga joj je laknulo kada su u europskim prijestolnicama odbili ove inicijative.

Washington je i tada, kao i sada, stavljao naglasak na humanitarnu pomoć milijunima izbjeglica i interno raseljenih osoba, dok su pojedine pošiljke oružja stizale krišom do ugroženih Bošnjaka (ironično je da je Iran pomogao u dopremanju pojedinih pošiljki). Onda se nešto promijenilo. Tijekom 1995. godine, Clintonova administracija je procijenila da je cijena nedjelovanja, posebno potencijalna šteta po NATO saveznike, veća nego rizik od intervencije. U međuvremenu, ulaganje SAD-a u hrvatsku i bošnjačku vojsku počelo je davati rezultate. One su pokrenule kopnenu ofenzivu koja je, u kombinaciji sa zračnim udarima NATO-a, primorala srpske snage da se panično povlače. Sa situacijom na terenu koja se poklapala s predloženom teritorijalnom podjelom 50:50 posto, SAD je inicirao mirovne pregovore u Daytonu, Ohio, kojima je okončan rat.

Uviđajući sve veći rizik u Siriji - koji je mnogo ozbiljniji nego bilo koji do sada viđen na Balkanu – Obamina administracija nastoji pronaći diplomatsko rješenje. Međutim, ti napori već nailaze na prepreke. Moskva je upravo priopćila kako je nemoguće organizirati ovog mjeseca konferenciju o Siriji, što je bio cilj. To nije iznenađujuće. Nedostaje ključni preduvjet za diplomatsko rješenje kao u slučaju Bosne: promjena stanja na terenu. Angažman Washingtona u jačanju hrvatskih i bošnjačkih snaga, zajedno sa zračnim udarima  NATO-a i pojačanim sankcijama, doveo je ponižene Srbe za pregovarački stol.

U Siriji su drugačiji trendovi na terenu. Assadove snage su napredovale na strateški bitnim područjima oko Homska koja povezuju Damask s važnim linijama snabdijevanja duž obale, dok opozicija – suočena s nedostatkom resursa – ima problem zadržati kontrolu nad autoputom Alep – Damask, što omogućava režimu da ponovno uspostavi i kopnene kanale za snabdijevanje. Assad se također sada može direktnije osloniti na Hezbollah, čiji je veći angažman ojačao poziciju režimskih snaga na važnim bojištima, uključujući Kusajr, ključni grad u provinciji Homs. Što je još gore, na čelu oporbenih snaga je sve više islamista – neki su povezani s Al Qaidom – čime jača naracija Assadova režima da se bori protiv “terorista”. Time se nameće pitanje bi li američko-ruska mirovna konferencija – čak i kada bi se uspjelo u veoma teškom zadatku dovođenja zaraćenih strana za pregovarački stol – išta postigla. Tijekom rata u Bosni bilo je mnogo međunarodnih pregovora u Ženevi koji ništa nisu riješili. Sklopljeno je na desetine primirja, koja su odmah prekršena. Da bi se na “novoj Daytonskoj” mirovnoj konferenciji o Siriji postiglo rješenje, ili makar trajno primirje, onda se mora izmijeniti situacija na terenu, koja bi promijenila način razmišljanja predsjednika Assada i najbližeg kruga oko njega. To je izuzetno teško imajući u vidu osobne uloge u ovom sukobu. Za razliku od Sirije, srbijanski lider Slobodan Milošević pokazao se kao oportunist, jer je 1995. bio spreman trgovati interesima tvrdokornih bosanskih i hrvatskih Srba za ukidanje sankcija.

Washington se nada da će Moskva pojačati pritisak na Assada, ali je malo vjerojatno da će on tome podleći. Sirijski predsjednik ima mnogo odlučniju i važniju podršku u Iranu. Također, malo je vjerojatno da će Rusija pritisnuti Assada do točke ključanja. Kremlj je mnogo bliži režimu u Damasku nego što je ikada bio prema Srbima, koji su uglavnom služili kao povremena smetnja širenju utjecaja NATO-a i SAD-a na Balkanu.

Dok je Clintonova administracija bila u stanju brzo ujediniti popustljive Bošnjake i Hrvate, Washington se sada suočava s razjedinjenom oporbom u Siriji na koju ima ograničeni utjecaj. Državni tajnik Kerry je imao problem s okupljanjem ključnih oporbenih lidera – koji su razočarani dosadašnjom američkom podrškom – u Rimu početkom ove godine. Taj zadatak dodatno otežavaju regionalni akteri, kao što su Turska i Katar, na jednoj strani, i Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Jordan, na drugoj, koji imaju različite favorite u opoziciji. Činjenica da je SAD, u nastojanju da pridobije Rusiju, ublažio svoje zahtjeve prema Assadovu režimu – neće olakšati ujedinjavanje sirijske opozicije. Zaista, s usponom radikalnih islamista među oporbenim snagama, pitanje je hoće li oni poštovati bilo koji sporazum ako ga prihvati Assadov režim.

Kaotične sektaške podjele

Još dva faktora nedostaju u Siriji koja su bila ključna za okončanje rata u Siriji: osjećaj iscrpljenosti i sveobuhvatne etničke podjele. Mada je stanovništvo urbanih centara u kojima se vode žestoke borbe, kao što je Alep, možda iscrpljeno – nije jasno je li i nakon čak dvije godine rata stvorena kritična masa građana umornih od rata, bilo među opozicijom bilo pristalicama vlade, koji su spremni odustati. Sirija ima pet puta više stanovnika nego Bosna, čime se umanjuje relativni komparativni utjecaj broja stradalih i izbjeglih. U Bosni je stekao zao glas termin “etničko čišćenje”, s obzirom da su Srbi protjerali nekoliko stotina tisuća Bošnjaka s njihovih ognjišta u nastojanju da stvore svoju iskonsku državu.

U Siriji, etno-sektaško čišćenje je bilo mnogo manje sistematično i, stoga, ne tako izražena crta sukoba. Umjesto da protjera sunite iz uporišta alavita (šijiti), režim koristi i stvara sektaške podjele kako bi ojačao podršku i novačio borce. S napredovanjem oporbenih snaga k obali, režim se nada da će njihovi masakri produbiti tenzije po sektaškoj osnovi i okrenuti sunite i alavite jednih protiv drugih, odnosno uvjeriti alavite da trebaju boriti na strani Assada da bi opstali.

Podatci na terenu ne potkrjepljuju sve uvrježenije mišljenje da Assad stvara uporište alavita etničkim čišćenjem sunita u priobalnim područjima. Kretanje stanovništva u Siriji je složeno. U pojedinim slučajevima, pristalice oporbe su, u stvari, premjestile svoje obitelji u područja pod kontrolom vlade iz jednostavnog razloga što je tamo sigurnije – što nije bio slučaj u susjednom Iraku ili na Balkanu. Mada bi stvaranje države alavita bilo atraktivno za pojedine iranske struje i alavitsku miliciju, to bi predstavljalo neuspjeh Assadova režima. Alaviti se bore da siđu s planina i dopru do Damaska otkako je Sirija stekla nezavisnost. Činjenica da je Assad veoma malo učinio na stvaranju temelja za državu alavita sugerira kako nema namjeru voditi svoj narod natrag u te planine.

Ako Assad ne teži k stvaranju tvrđave kao što je Republika srpska za alavite, onda nema ključne osnove za Daytonski sporazum – podjele teritorija po načelu skoro pola - pola. Umjesto toga, postizanje mirovnog sporazuma u Siriji zahtijevat će mnogo suptilniji pristup u jamčenju sigurnosti različitih grupacija u zemlji čije je stanovništvo pomiješano. Primjena mirovnog sporazuma u Siriji bio bi mnogo izazovniji zadatak nego u Bosni, gdje je strah od snaga NATO-a kojima je zapovijedao američki časnik bio svenazočan, a neposredni zadatak razdvajanja zaraćenih strana ostvarivan duž jasno utvrđenih linija (stanovništvo je uglavnom već bilo razdvojeno po etničkoj osnovi). U nastojanju da se pronađe diplomatsko rješenje za Siriju, ne treba zaboraviti na obvezu da se podrži eventualni sporazum s američkim trupama na terenu.

Zbog pratećih rizika  – improvizirane eksplozivne naprave i samoubilački terorizam – od velikog je značaja angažman regionalnih aktera kao što su Turska i Jordan, zbog kulturne bliskosti i iskustva u mirovnim operacijama UN-a, u primjeni bilo kog mirovnog sporazuma. Rusija također može igrati ključnu ulogu u gradnji povjerenja s alavitima i drugim zajednicama koje podržavaju režim. Međutim, kao i u Bosni, od presudne važnosti je čelna uloga SAD-a, prije svega u sprječavanju razmirica među regionalnim učesnicima, od kojih svaki ima svog favorita u ovom sukobu.

Sveukupno gledajući, povlačenje paralele između Sirije i BiH je veoma korisno – ne kao gotovo model za okončanje rata, već za razumijevanje preduvjeta za ostvarivanje tog cilja. Kako bi se došlo do rješenja po ugledu na Dayton, za diplomaciju je potrebna promjena stanja na terenu. To znači vjerojatno neku vrstu vojnog angažmana – u formi opskrbljivanja oružjem ili, još bolje, intenzivnom obukom oporbenih snaga zajedno s neprekidnim zračnim udarima kojima bi se desetkovale ključne vojne poluge Assadova režima. Naravno, ta eskalacija sukoba komplicirala bi diplomaciju i potencijalno umanjila mogućnost za partnerstvo s Rusijom u ovom slučaju, a čemu se SAD nada. Međutim, to ne bi trebalo biti pogubno. Prvo, nedavno je otkriveno da je Moskva opskrbila Assada sa sofisticiranim raketama protiv brodova opremljenih s modernim radarima -  kako bi ojačala njegovu borbenu gotovost u slučaju američkih ili NATO-ovih pomorskih aktivnosti – što potvrđuje da Rusija prepoznaje važnost vojne ravnoteže na terenu.

SAD ne bi trebao biti naivan i prihvatiti ovu realnost već treba preokrenuti tu ravnotežu u korist oporbe. Drugo, pretpostavka za zajedničku diplomaciju u Siriji nije potpuna koordinacija aktivnosti, već američko – ruski protektorat, koji bi imao usuglašen stav o ishodu. Bilo kakva američka vojna podrška treba biti striktno usredotočena na ostvarivanje cilja koji je u skladu sa zajedničkim američkim i ruskim interesom da se okončaju sukobi u Siriji bez odlučujućeg sektaškog pobjednika ili gubitnika. Na kraju, opcije Moskve u Siriji nisu također ružičaste. Stoga, pragmatizam može odnijeti prevagu.

Ma koliko mu se ne sviđalo, predsjedniku Obami se može dogoditi, kao i predsjedniku Clintonu u Bosni, da se nađe u situaciji da na kraju mora rješavati sve veće probleme u Siriji. Bolje je da to učini što prije imajući u vidu jasne lekcije iz Bosne, nego da koristi polumjere ili da odgađa da bi kasnije uvidio da su sve opcije mnogo kompliciranije.

Edward Joseph, visoki suradnik Centra za transatlantske odnose Sveučilišta John Hopkins i bivši direktor Krizne grupe za Makedoniju. Bio je angažiran u Iraku, Afganistanu i Pakistanu i Elizabeth O’Bagi, analitičarka Instituta za studije rata, koja često boravi u Siriji, Radio Slobodna Europa