Jedino nas može tješiti što su iza nas vremena Josipovića i lijepe kape šajkače s pentagramom

 
 
Finale sirijske krize zacijelo neće oduševiti Erdoganove pristaše; pobjeda snaga odanih Assadu, jačanje kurdske samouprave u Siriji i Iraku, širenje iranskoga utjecaja na Irak i Libanon, te Palestinu čime šijiti geopolitički presijecaju sunitsku većinu u muslimanskom svijetu, te na kraju ugnježđivanje moćne Rusije u turskom dvorištu sve su to razlozi za zabrinutost i frustraciju. San o obnovi turskog imperija raspao se u sitne komadiće, Erdogan je bio ponosan na jačanje religije u društvu, na jačanje nacionalizma, i sanjao je o turskom liderstvu među muslimanima; sami turkofoni narodi broje preko 300 milijuna pripadnika i pružaju se od istočnoga Sibira (gdje su pravoslavni) i Kine (muslimanski Ujguri), preko Središnje Azije do Kavkaza i Male Azije.
http://static.independent.co.uk/s3fs-public/styles/story_medium/public/thumbnails/image/2015/09/30/12/syriagraphic.jpg
Dokazano sudjelovanje Turske u destabilizaciji Sirije, usmjeravanje izbjegličkog vala prema Europi, manipulacija s vodom iz brane Atatürk na štetu Iraka i Sirije, imperijalni vanjskopolitički izleti do Izraela, Bosne i Albanije ne bacaju lijepo svjetlo na ugled te države u svijetu. Kurdi, koji u Tuskoj čine 20 % stanovništva na 30 % teritorija (uglavnom kompaktnom) na jugoistoku zemlje traže priznanje svojih manjinskih prava čemu se Ankara protivi. Zapravo bez američke destabilizacije islamskoga svijeta i bez pokušaja Zapada da ekonomski uništi Rusiju, ne bi bilo ni današnjih turskih "glavobolja". Naime, Rusija je očajnički trebala "izbaciti loptu iz svojega dvorišta", tj. odigrati aktivno vanjskopolitički, jer NATO je pokušavao ući na ukrajinska vrata Rusije i destabilizacija te zemlje i rušenje uličnim nemirima dotadanje vlasti bili su upereni baš protiv jačanja ruskog utjecaja.
 
I Rusija i Turska kao i svaka svjetska velesila imaju mutnu prošlost. Sjetimo se Staljinova protjerivanja i desetkovanja Čerkeza i Tatara, morenja glađu milijuna Ukrajinaca, strahovlade u Litvi, Finskoj itd., dok nam turska imperijalna povijest pruža primjere pokolja nad šiitima u Iraku, te etničkoga čišćenja i zatiranja Armenaca, ovo posljednje dakako pod vlašću ateističkih nacionalista itd. Duhovni razlozi su opet i doveli do današnjih podjela, sukob dvojice "snagatora", pape Lea IX. i patrijarha Mihajla Kerulariosa iz razloga koje ne možemo smatrati dogmatskim doveo je i do osvajanja Carigrada od strane križara 1203. (doduše to je maslo Venecije), na kraju je iscrvotočeni Bizant podlegao osvajačima iz Azije dok su Srbi na njegovim ruševinama gradili svoje kratkotrajno "carstvo", a i naš Zvonimir bio je dio te čudne i nečasne politike. I zato susret pape s patrijarhom ruskim na Kubi nije slučajan, jer u Vatikan imaju tradiciju državnosti, znaju planirati i računati. Pritom se ovdje ne radi samo o zaštiti kršćana u Siriji, Iraku, pa i Egiptu niti samo o želji da se dođe do jedinstva s Rusijom (2050. će pravoslavni činiti svega oko 2 % svjetskoga stanovništva, budućnost katolištva je u Amerikama, Africi i Aziji) već i o pokušaju da se djeluje na katolike u Ukrajini, Poljskoj i Litvi da ublaže historijsku ogorčenost prema Rusiji i da se podrži politika Rusije prema Siriji čime se i Europa stabilizira.
 
Ruska pravoslavna crkva je morala biti pokorna Staljinu koji je ukrajinske grkokatolike stavio pod nadležnost moskovskoga patrijarha 1946 godine (sjetiti se suđenja Stepincu, te Hohxine politike prema vjeri.) Ljudima i narodima upravlja kolektivno nesvjesno, kao što je Njemačaka A. Hitlera postala žrtva vlastitoga sna o samoveličini, kako je i Srbija stradala od vlastitoga prenapuhavanja u vrijeme nacionalsocijalista Miloševića, tako je i Erdogan sada u situaciji da mora povratiti vlastiti autoritet i poljuljano samopouzdanje nacije. Tradicije vojno birokratskih imperija se ovdje isprepliću i dužnost je Europe da nastupi jasno i odlučno radi izbjegavanja katastrofe, da Turcima priopći što se od njih očekuje i koje će posljedice moguće nesuradnje biti. Međutim Europa je podijeljena, a Njemačka zbog hipoteka prošlosti ne može nastupiti čvrsto, već radi pogrješke poput gospođe Merkel koja priziva izbjeglice k sebi, kao da je to rješenje problema.
 
Što će sada učiniti Ankara, stvarati pogranične incidente ili intervenirati zajedno sa Saudijskom Arabijom u ime borbe protiv ISIL-a, a bez dopusta Iraka i Sirije? Nada li se Turska podršci SAD-a? Jesu li udarci njenoj ekonomiji i turizmu daleko veći od moguće koristi kada bi surađivala s Iranom i Rusijom, recimo na energetskim projektima? Uživa li Rusija podršku Kine, Indije, Brazila i ponekoga pritajenoga prijatelja u EU-u? Je li Rusija spremna reagirati odlučno na eventualnu provokaciju? Rusija ima resurse, stanovništvo i prostor i zna, kao i Kina da bi preživjela i nuklearni rat. A naša mala Hrvatska raspravlja koju je kapu nosio kao dvadesetogodišnjak gospodin Hasanbegović. Time se mi bavimo dok ovi svjetski igrači mogu trenutačno destabilizirati BiH i cijelu jugoistočnu Europu, dok naši unosni poslovi (INA, npr.) u Siriji propadaju zahvaljujući dr. Vesni Pusić (dok se Bugari, Rumunji i Srbi pozicioniraju na tom tržištu), dok Crnogorci dogovaraju s Rusima bušenje Jadrana u neposrednoj blizini Dubrovnika... Ono što tješi jest da su vremena Josipovića i lijepe kape šajkače s pentagramom iza nas i da nova vlada ne će biti u tolikoj mjeri sluganska kao prethodna.
 

Teo Trostmann