Globalizacija-mondalizacija na Obamin način

 
 
„Kažem vam, ljudi Europe, ne zaboravite tko ste. Vi ste baštinici borbe za slobodu.” Tim je riječima u govoru u Hannoveru na kraju svoje europske turneje Barack Obama učinio nešto što dugo nije pokušao nijedan europski vođa – održao je „obraćanje narodu Europe”. Taj odabir riječi u jednini – „narod Europe”, a ne „narodi” – bio je najuočljiviji dio Obamine poruke.
http://ichef-1.bbci.co.uk/news/660/media/images/74863000/jpg/_74863379_022250439.jpg
Natalie Nougayrède
 
Predsjednik je bio izravan i konkretan. „Narod Europe, tj. stotine milijuna građana na istoku, zapadu, sjeveru i jugu, sigurniji su i žive bolje jer smo se zajedno založili za ideale koje dijelimo”, rekao je. No ničime od toga nije definiran navodno jedinstven entitet – „narod Europe”, a nije to niti iznenađujuće s obzirom da se i sam europski projekt dugo muči s tom pomisli. U tekstovima EU-a čak se ni ne spominje jedintven „narod Europe”. U članku 1. Ugovora o EU-u spominje se „sve čvršća unija naroda Europe” – primijetite uporabu množine „naroda”.
 
U knjizi „Put do Europe” nizozemski politički analitičar Luuk van Middelaar korisno je protrčao kroz mnoge od tih epizoda. Primjerice, sjeća li se itko kako su milijuni ljudi postali „građanima Unije” kada je 1993. na snagu stupio Ugovor iz Maastrichta? Europski projekt prvotno je počivao na mutnome sjećanju na srednjovjekovnu karolinšku prošlost: šest osnivačkih nacija ipak su sve bile dijelom carstva Karla Velikog. To se izmijenilo nakon 1973., kada su se pridružili Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska i Danska. Potreba za pronalaženjem drugih referenci dovela je do „deklaracije o europskome jedinstvu”. Prema njoj, europsko jedinstvo bilo je usmjereno na prevladavanje starih neprijateljstava, na „raznolikost kultura” u okviru „zajedničkih vrijednosti i načela” i na „sve veće približavanje stavova prema životu”.
 
Nakon pada željezne zavjese, europski projekt ponajprije je postao geopolitičkim projektom. Među europskim čelnicima u to doba nije bilo žurbe da u svoje društvo pripuste 10 siromašnih i oslabljenih naroda. Međutim, nije bilo drugog izbora nego pozdraviti ih, što je bio neophodan korak prema ponovnome ujedinjenju Europe. Nakon proširenja 2004., europske geografske dimenzije prvi put su počele prirodnije odgovarati imenu Europe. Danas se politika identiteta vraća da uzvrati udarac, kao što pokazuje rasprava o britanskome referendumu i kao što su ilustrirali događaji na drugim mjestima, od Mađarske do Nizozemske, gdje je ekstremna desnica u usponu. EU je možda zadržao svoju vlastitu zastavu (koja se službeno nazivala „logotipom” kada je 1986. prihvaćena) i ima svoju himnu („Oda radosti” iz Beethovenove Devete simfonije, koju prate riječi „svi će ljudi braća biti”), no pomisao da jedinstvena europska kultura može biti nositeljicom jedinstvena političkog poretka sve više nailazi na otpor.
 
 „EU je danas možda brak bez ljubavi, no ako jedan američki predsjednik smatra da „narod Europe” postoji, zašto mi ne vidimo korist od te ideje?“, veli  Natalie Nougayrède, komentatorica engleskoga The Guardiana, iz države koja upravo bježi iz te i takve „jedne Europe“.
 

Natalie Nougayrède, The Guardian, London, Engleska, Velika Britanija