Borba za moć u regiji usmjerena je protiv Turske

 
 
Turski predsjednik Erdoğan obećava svojim pristalicama povratak starom sjaju. Državna televizija zemlju već prikazuje u granicama Osmanskoga Carstva – a vojska intervenira u susjednim državama. U novinskim člancima po cijelom svijetu Reçepa Tayyipa Erdoğana već godinama nazivaju „sultanom“. No rijetko je kada taj naziv bio toliko prikladan kao sada, rijetko je kada bilo jasno koliko predsjednik čezne za Turskom po uzoru na Osmansko Carstvo. Nakon čistki u zemlji Erdogana sada, tri mjeseca nakon neuspjelog puča, i u vanjskoj politici zauzima agresivan  kurs.
http://decenei.com/wp-content/uploads/2016/06/imperiul-otoman1.gif
„Mi svoje sadašnje granice nismo prihvatili dragovoljno“, kazao je nedavno u jednom govoru. „Naši utemeljitelji rođeni su izvan tih granica.“ Time aludira na otpor Ugovoru iz Lausanne 1923. godine, kojim su između ostaloga utvrđene i današnje granice Turske. Od Osmanskoga Carstva, koje je nekad sezalo od sjeverne Afrike i Egipta preko Balkana do Kaspijskoga jezera, nakon Prvoga svjetskog rata nije ostalo mnogo – što je činjenica koju Erdogan očito ne želi prihvatiti. Neprestano aluzijama dovodi u pitanje današnje granice. U smjeru Grčke izjavio je primjerice: „Ugovorom iz Lausanne dali smo otoke. Tako blizu da vam čujemo glasove kad se dovikujete. To su bili naši otoci. Ondje su naše džamije.“
 
Mnogi njegovi pristaše ne skrivaju da žele povratak staroj veličini.  Na internetu šire karte koje pokazuju zemlju u granicama 1920. Čak i televizije pod kontrolom države povremeno prikazuju takve slike. Do 1920. u tim su granicama bili i dijelovi današnjeg sjevera Sirije i Iraka, i gradovi Alep i Mosul. Vezano za Siriju i Irak Erdoğan redovito naglašava da ondje ima „turskih interesa“. Premijer  Binali Yildirim izjavio je da je „čudno u toj regiji kovati planove bez Turske“. Ali, smirivao je on, Ankara nema „ekspanzionističku politiku“ nego je ondje „kako bi rješavala probleme  koji nas bole.“
 
Krajem kolovoza Turska se vojno umiješala u sukob u Siriji  i zašla na sirijski teritorij tenkovima, artiljerijom i borbenim zrakoplovima. Cilj operacije „Štit Eufrat“, objasnio je Erdogan, jest „čišćenje pograničnog područja od terorista.“ Po njegovu mišljenju u njih se ne ubrajaju samo ekstremisti „Islamske države“ nego i članovi kurdskoga PKK-a i njegove sestrinske organizacije u Siriji, koja je ondje u zadnje vrijeme bila vojno uspješna uz američku i rusku pomoć. Zapravo je Erdogan htio spriječiti da na granici s Turskom nastane povezano kurdsko područje.
 
Turska je vojno nazočna i u sjevernom Iraku, protiv volje vlada u Bagdadu i Washingtonu. Turska je vojska stacionirala 700 svojih vojnika sjevernoistočno od Mosula; iračka vlada smatra to „okupacijom“. Turska je vojska po Yildirimovim riječima za vikend prvi put aktivno sudjelovala u borbama protiv IS-a u Mosulu. Erdogan je više puta jasno pokazao da Turska smatra da je njezino pravo odlučiti tko će u tom gradu ubuduće živjeti: naime „Arapi suniti, Turkmeni i Kurdi suniti“ -   što je uvreda Iraku u kojemu su u većini šijiti.
 
Vojno postupanje Turske pokazuje da je vlada u Ankari spremna svoje interese ostvariti i silom. Ta je zemlja nakon takozvanog Arapskog proljeća vidjela svoju šansu da postane regionalna sila i Bliski i Srednji istok oblikuje po svojim interesima: s jakom sunitskom dominacijom i vladama u svim zemljama koje su Erdoganu naklonjene. Ali taj plan nije se ostvario. Turska je zapravo posvađana sa svim susjedima, u Siriji već godinama traje rat, Irak se praktično raspao, u Egiptu je Muhamed Mursi pučem svrgnut s vlasti – i Turska gotovo nigdje nema utjecaja. Ali u sjevernom Iraku ipak se pomirila s kurdskom autonomnom vlasti.
 
Erdoğan i njegova vlada krivicu za takvo stanje ne traže kod sebe nego u inozemstvu. Strane sile žele, kažu, spriječiti uspon Turske kao regionalne sile, zavide joj na gospodarskom usponu proteklih godina i najradije bi izazvale podjelu zemlje.  Pokušaj puča, uvjereni su, dio je te inozemne zavjere protiv Turske, jer Zapad podržava Gülenov pokret, koji po mišljenju vlade stoji iza toga puča. Puč je „najveći pokušaj zapadne okupacije nakon križarskih ratova“ napisao je vladi odan list Yeni Safak. Čini se da neuspjeli puč, koji je Erdoğan nazvao „Božjim darom“, istovremeno potiče neoosmanske snove Erdoğana i njegovih sljedbenika. Državni poglavar treba postati moćniji – a s njim i njegova zemlja. Premijer Yildirim ovaj je tjedan sažeto kazao o čemu je riječ: „Nakon pokušaja puča 15. srpnja širom su se otvorila rata prema predsjedničkom sustavu.“ A s predsjedničkim sustavom narastao bi i utjecaj Turske u regiji, nadaju se. Takav način razmišljanja riječima je sažeo Ibrahim Karagül iz Yeni Safaka: Alep ubuduće ionako ne će kontrolirati Sirija, niti Mosul Irak. Borba za moć u regiji usmjerena je protiv Turske. Zato Turska te gradove i područja sjeverno od njih treba tražiti za sebe. Zaključuje: Turska treba postati „najjača snaga u regiji“ – „svejedno uz kakvu cijenu“.
 

Hasnain Kazim, Der Spiegel