Njemačka na prvo mjesto stavlja Njemačku

 
 
Veliko njemačko poštivanje multilateralizma  tanak je veo za njemačku nacionalističku vanjsku politiku. Od završetka Drugog svjetskog rata njemački državnici po cijelom političkom spektru tvrde da njihova država nema nacionalnih interesa, samo nadnacionalnih. Kao osnivač podijeljene, poslijeratne Savezne Republike kancelar Konrad Adenauer odlučio je svoju poraženu zemlju rehabilitirati pomoću Westbindung-a (doslovno „vezivanja za Zapad), uključujući je u europsku i transatlantsku integraciju. Dva desetljeća kasnije istočna politika socijaldemokratskog kancelara Willyja Brandta pokušala je pomiriti Njemačku s komunističkom Demokratskom Republikom Njemačkom pomoću trgovine i vrlo simboličnih izraza kajanja, poput improviziranog pada na koljena pred spomenikom ustanku u varšavskom getu. U vrijeme kada je Hladni rat išao kraju, a  mogućnost ponovnog ujedinjenja budila  strahove da će se vratiti „njemački problem“, ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher svoje je oprezne susjede uvjeravao da „što je naša politika europskija, to je nacionalnija.“
https://cdn4.img.sputniknews.com/images/104927/88/1049278830.jpg
Njemački političari i elite strašno nastoje prikazati vanjsku politiku svoje zemlje kao pojam altruističnog mulilateralizma. Toliko su osjetljivi na percepciju nacionalnog šovinizma da je 2010. njemački predsjednik bio prisiljen odstupiti nakon što je kazao sasvim razumnu stvar, da će njegova zemlja možda morati poslati vojnike u inozemstvo „da bismo zaštitili naše interese kao što je osiguranje putova za slobodnu trgovinu ili sprječavanje regionalnih nestabilnosti koje će sigurno negativno utjecati na našu sposobnost zaštite trgovine, radnih mjesta i dohotka.“ Američki politički vođe vanjsku politiku svoje zemlje odavno objašnjavaju kao oblik prosvijećenog samointeresa. Njihovi njemački kolege ne žale truda prikazujući sebe kao ljude koje vodi prosvijećena nesebičnost. A izbor Donalda Trumpa na mjesto američkog predsjednika Nijemcima je dao dobrih prigoda da svoja kooperativna, internacionalistička shvaćanja usporede s njegovim nacionalističkim „Amerika na prvom mjestu“.
 
U jedva prikrivenom napadu na Trumpov pogled na svijet na UN-ovoj  Općoj skupštini početkom ove godine ministar vanjskih poslova Sigmar Garbiel osudio je „nacionalnu sebičnost“ i izjavio da „moto 'naša zemlja na prvom mjestu' vodi samo još većoj konfrontaciji i manjem prosperitetu“. Gabriel je tu kritiku ponovio na konferenciji u Berlinu početkom ovog mjeseca, žaleći se da se SAD „pod Trumpom povlači iz svoje uloge pouzdanog jamca multilateralizma pod utjecajem Zapada.“ Ali, njemačke pohvale multilateralizmu i kritike nacionalizma prikrivaju vanjsku politiku koja je često i sama unilateralna i nacionalistička. Primjer takvog licemjerja nenamjerno je dao sam Gabriel. U litaniju američkih mjera koje navodno potkopavaju liberalni međunarodni poredak uključio je nedavno uvedene američke sankcije Moskvi koje bi mogle pogoditi njemačke plinovode prema Rusiji. Takve mjere, upozorio je Gabriel, „predstavljaju egzistencijalnu prijetnju našim vlastitim ekonomskim interesima.“
 
Gabriel je mislio na vrlo kontroverzan Sjeverni tok 2, koji plin prenosi direktno iz Rusije obilazeći srednju i istočnu Europu, što Moskvi omogućuje da dodatno pojača svoj energetski utjecaj na kontinent. (Prvi krak plinovoda, dovršen 2011., poljski ministar vanjskih poslova kritizirao je kao vrlo sličan paktu između Hitlera i Staljina 1939. zbog načina na koji je zabrinutost srednjih i istočnih Europljana žrtvovana na oltaru njemačko-ruskih odnosa.) „Sjeverni tok u interesu je Njemačke“, često je govorio Gabriel dok je bio ministar gospodarstva. Ali nije u interesu Europe.
 
Sjeverni tok samo je najočitiji primjer kako njemačka vanjska politika ostavlja na cjedilu svoje saveznike u srednjoj i istočnoj Europi i NATO-u u korist Rusije, protivnika koji je okupacijom Krima počinio prvu oružanu aneksiju u Europi nakon Hitlera. Umjesto da to povijesno iskustvo primijene u oštrijoj politici protiv današnjih teritorijalnih revizionista u Kremlju, njemački političari često čine suprotno, navodeći svoju opterećenu ratnu prošlost sa Sovjetskim Savezom kao razlog što traže pomirenje s Rusijom – bez obzira na to koliko se agresivno ona ponaša. Konkretan slučaj: Gabriel je pozvao EU da „načini prve korake prema uklanjanju sankcija“ Rusiji prije prekida vatre u istočnoj Ukrajini, iako takav ustupak ne bi zadovoljio ono što nalaže Sporazum iz Minska.
 
Selektivno čitanje povijesti ima posljedice u stvarnom svijetu. Nedavna Pewova anketa u zemljama NATO-a otkrila je da bi Nijemci bili najmanje spremi braniti saveznike od ruskog napada, kako nalaže članak 5 NATO-ove povelje (ključna komponenta „liberalnog svjetskog poretka“ čije navodno uništenje od strane Trumpa njemačke elite neprestano žale).
 
Nacionalizam iza fasade internacionalističke retorike već je dugo obilježje poslijeratne njemačke vanjske politike. Stručnjaci za hladnoratovsku istočnu politiku „stabilnost“ komunističkih režima  smatrali su najboljim primjerom zapadnonjemačke vanjske politike, gurajući u stranu zahtjeve za promjenu koje su dolazile odozdo. Zagovarajući povlačenje američkih raketa Pershing s teritorija Zapadne Njemačke – potez koji bi europske saveznike u NATO-u bio izložio opasnosti ruske nuklearne ucjene – zapadnonjemački mirovni pokret početkom 1980-ih bio je, kako je kasnije priznao jedan socijaldemokratski znanstvenik, „nacionalan u ruhu antinuklearnog.“ Taj se uzorak nastavlja i danas. Kad je NATO ljeti 2016. provodio vježbe u istočnoj Europi da bi ohrabrio članice zabrinute zbog ruskog rata u Ukrajini, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova (i sadašnji predsjednik) Frank-Walter Steinmeier ponavljao je kremaljsku propagandu nazivajući manevar „zveketanjem oružja i prizivanjem rata“.
 
Tričav njemački proračun za obranu
 
U svome nehaju prema sigurnosnim obvezama Njemačka nije mnogo pouzdanija od Trumpa, koji je često potkopavao NATO-ovu klauzulu o zajedničkoj obrani prije nego ju izričito podržao u govoru u Varšavi. A njemačka strateška zbunjenost i nedostatak moralne jasnoće nadilazi onu sadašnjeg stanara u Bijeloj kući: 28 posto Nijemaca više voli da im partner bude Rusija nego SAD (25 posto), zemlja koja ih je oslobodila od njih samih i stvorila uvjete za njihov poslijeratni gospodarski uspjeh i političku stabilnost. Tričav njemački proračun za obranu (samo 1,2 posto BDP-a, što je daleko od preporučenih 2 posto svih članica NATO-a) i vrlo nedovoljno opremljena vojska daljnji su primjeri nacionalne uskogrudnosti. Kao najbrojnija zemlja u Europi i gospodarski motor, Njemačka bi trebala daleko više pridonositi za zajedničku obranu. Kada su saveznici u NATO-u intervenirali da bi zaštitili nedužne Libijce od Gadafijeva režima, Berlin nije samo bio izvan toga, na glasovanju u Vijeću sigurnosti koje je odobrilo misiju bio je suzdržan.
 
Odgovarajući na kritiku zbog slabe potrošnje na obranu, Nijemci često skromno tvrde da je zadnje što Europa treba ili želi opet vojno snažna Njemačka. Neki koji to navode kao ispriku iskreno vjeruju da se Njemačkoj zbog njezine prošlosti nikada više ne bi smjelo povjeriti uporabu vojne sile, ali mnogi se samo žele riješiti tereta  međunarodnih obveza i cinično navode vječnu povijesnu traumu da bi opravdali tu želju. Danas se Njemačke boje samo Nijemci. To oportunističko instrumentaliziranje povijesti – a pacifizam, a ne ustajanje protiv diktatura, glavna je pouka do koje su došli u Drugom svjetskom ratu – daje im prikladan i moralistički alibi za izbjegavanje globalnih odgovornosti.
 
Nema ničeg u biti lošeg u slijeđenju nacionalnih interesa – to rade sve zemlje. Kod Njemačke je osobit stupanj do kojega ona ide tvrdeći da to ne čini. S obzirom na njezinu snagu i osobitosti njezine prošlosti, ta je izlika shvatljiva komponenta njemačke vanjskopolitičke retorike; bilo je jasno da će zemlja koja je potaknula Drugi svjetski rat, počinila Holokaust, a dugo prije toga zabrinjavala svoje susjede samom svojom veličinom biti suočena s inhibicijama, traumama i ograničenjima svoje suverenosti kojima nisu bile opterećene „normalne“ države. Ali kako pokazuje uspon Alternative za Njemačku, prve ekstremno desne stranke koja je nakon više desetljeća ušla u Bundestag, Njemačka postaje slična normalnoj europskoj zemlji. Vrijeme je da se prestane pretvarati da je drukčije.
 

James Kirchick, Politico, SAD