Get Adobe Flash player
Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

Erdoğan zaprijetio Europi vojskom migranata, Izetbegović ih prosljeđuje...

Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

Stjepan Lozo: »U NDH su Srbi provodili genocid nad...

Veliki političari nisu veliki za života

Veliki političari nisu veliki za života

Kissinger: Ali vjerujte, Vi ćete biti veliki čovjek...

Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

Mlada "lavica" sa selektivnim...

Svi krivi za loše, a

Svi krivi za loše, a "oni" zaslužni za dobro

Još ćemo svi biti krivi za nenormalnu PUKY-PLENKY...

  • Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

    Naoružani mobitelima i bankovnim karticama

    četvrtak, 17. listopada 2019. 14:24
  • Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

    Detuđmanizacija prešućivanjem rezolucije EP-a

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:25
  • Veliki političari nisu veliki za života

    Veliki političari nisu veliki za života

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:17
  • Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

    Sabina Glasovac – primitivna SDP-ovka

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:11
  • Svi krivi za loše, a

    Svi krivi za loše, a "oni" zaslužni za dobro

    srijeda, 16. listopada 2019. 11:02

Mali Sloba žrtva je svoga odgoja

 
 
Ministar vanjskih poslova Srbije, Ivica Dačić (zvani Mali Sloba) je, kako se čini, sablaznio svojim ponašanjem gospodu iz UN-a ali i dobar dio svjetske javnosti, jer je po svršetku jučerašnje sjednice Vijeća sigurnosti (11. lipnja) verbalno grubo izvrijeđao veleposlanicu Kosova pri UN-u Vloru Çitaku. Budući da je gospođa Çitaku u okviru svoga izlaganja među ostalim govorila i o stoljetnom ugnjetavanju Albanaca na Kosovu i proslavi 20-e obljetnice oslobođenja ove države, spomenuti Mali Sloba prišao joj je nakon izlaska iz dvorane (i to u vrijeme dok je razgovarala s izaslanstvima Velike Britanije i SAD-a) i počeo vikati: "Ti s kojima sjediš su vaši kolonizatori!", a nakon što mu je ona pokušala odgovoriti na engleskom, uzvratio je vičući na srpskom: "Ajde, bre, glupi ste koliko ste teški".
https://i0.wp.com/chicagopolicyreview.org/wp-content/uploads/2014/09/Citaku_Article.jpg
Vlora Çitaku
 
Prema pisanju srbijanskih medija Mali Sloba je "načisto poludeo" (ili "odlepio" - u beogradskom uličnom žargonu) na govor veleposlanice Çitaku kojemu se ona dotakla po njih ove jako bolne teme: stoljetnog kolonizatorskog odnosa Srbije prema Kosovu. Behgjet Pacolli, šef kosovske diplomacije, objavio je snimku incidenta na svome Twitteru, ponašanje Malog Slobe ocijenio kao "sramotno" i konstatirao kako je "srbijanski ministar dobar za kazalište, ali prilično loš za diplomaciju". (https://twitter.com/i/status/1138174200861155331)
 
Podsjetimo, Mali Sloba (nekadašnji potrčko balkanskog kasapina Slobodana Miloševića - zbog čega ga i zovu tako), rođen je 1966. godine upravo na Kosovu (u Prizrenu), ali je ovu pokrajinu napustio kao sasvim mali dječarac (osnovnu školu je završio u Žitorađi - Srbija, srednju u Nišu - Srbija i onda se dohvatio Beograda gdje je studira politologiju - i ostao). Potom je, kao i svaki "pravi srpski patriota" postao "veći borac za Kosovo" od svih onih Srba koji žive u toj zemlji. Taj je sindrom i inače razvijen kod naših istočnih susjeda, da su najveći "kosovski junaci" oni koji su zgibali s Kosova u Beograd ili došli iz Crne Gore, istočne Hercegovine itd. (kao Slobodan Milošević, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj). No, ne treba se ljutiti na Malog Slobu. On je samo žrtva predrasuda i rasističke mržnje koja mu je ulijevana od malih nogu. Produkt jednog mentaliteta i načina razmišljanja. Čovjek je tako odgojen i tu se malo što može. Gotovo ništa.
 
Što se Srbije tiče, ona nikad nije ništa učinila na integraciji Albanaca u Jugoslaviju ili Srbiju (kad je već Kosovo završilo u njezinim granicama - barem formalno), nego je albansko nacionalno pitanje nastojala riješiti tako što će etnički očistiti ovaj narod - pobiti ili protjerati u Albaniju. I ta je politika na djelu od vremena protuturskih ratova, s naročito izraženim terorom u vrijeme Četničke akcije u Makedoniji (1904.-1908.), Balkanskih ratova (1912.-13.), te okupacije sjeverne Albanije (1914.-1920.), presije i nasilnih kolonizacija Srba i Crnogoraca (1918.-1941.), sve do Vojne uprave (1946. godine) i pokušaja genocida i etničkog čišćenja pred kraj XX. stoljeća (1981.-1999.). Nikakvog plana niti projekta za suživot nije bilo. Srbija je na Kosovo oduvijek gledala isključivo kao na "svoju zemlju", ali BEZ DOMICILNOG STANOVNIŠTVA i to je ključni problem. Što se mržnje i predrasuda tiče, evo jednog primjera do koje je to razine išlo i o kakvom se rasizmu radilo već u vrijeme Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije.
 
Miroslav Krleža (u svojoj zbirci esejaDesetkrvavih godina, Zagreb, 1990., na str. 418.-419.), dotaknuo se upravo ove teme: "(...) A beogradska štampa, kao pandan bečkih šmokova, radikalsko javno mnijenje, beogradski predratni kabineti i gospoda ministri vanjskih poslova smatrali su Arnaute (isto tako) bezimenom rajom, koja stanuje u bezimenoj zemlji, bez historije, bez književnosti i književnog jezika, bez predaje, bez pjesama, bez svih onih pridjeva dakle, koji čovjeka i pleme čine ljudskim plemenom. Još prije nekoliko godina,vidjeli su putnici u Albaniji repate ljude, ‘s konjskim ili kozjim repom’, i ti divlji izrodi antičkih Tribala i Skordiska, ti Gege i ti Toske, ti melezi raznih antropoloških tipova, ta banda razdrta u pedeset potpuno nerazumljivih dijalekata, izdire se i kolje u paklenoj anarhiji. U tim divljim, crnim, nepristupačnim hridinama sedamdeset postotaka muževa umire od krvne osvete, a od bolesti na ležaju umrijeti je sramota. Ti krvožedni divljaci, ti evropski crvenokošci,vjerski do krajnosti netrpeljivi, kod kojih je riječ hajduk i razbojnik sinonim za vitez, te divlje životinje s ljudskim licem časte se na blagdane kuhanim kukuruznim brašnom, ne poznajući soli, za šećer drže da je snijeg. Stanuju po spiljama kao ljudi Neanderthala, žive po kamenim kulama bez vrata, bez prozora i bez dimnjaka; spavaju pri svjetlosti luči obučeni, s puškom u ruci, a pred svakom kolibom na kolac je nabita konjska lubanja kao ratnički trofej.Za boga vjeruju da im je dao puške da se međusobno ubijaju, a imade sjevernih krajeva,u kojima se još starim bogovima žrtvuju živi ljudi. Arnauti piju toplu krv svojih zaklanih žrtava, sijeku loze, obaraju kule, uništavaju se međusobno strastveno, ubijajući žene iz pohote, a pojam ljubavi kod njih ne postoji i riječi ljubav u jeziku im nema. Nevjeste se kupuju i prodaju za miraz od nekoliko kašika, klozeta u zemlji nema, sve je ušljivo i prljavo, i ti konjokradice, tati, provalnici, lažljivi i podmukli tipovi, koji obaraju pogled pred čovjekom k zemlji kao pseta, žive u oblacima dima, tifusa, malarije, boginja, dizenterije i veneričnih bolesti, to su stoljetni krvnici i ubojice srpskog elementa u južnim krajevima. Ta goruća, bijesna, anarhična, životinji slična masa kao lava se slijeva u pitome doline južnih krajeva i tamo pali i kolje i uništava naše miroljubive i civilizirane naseobine već stotine i stotine godina. Ta čorda arnautskih izroda, koja živi u provincijama koje su u Srednjem vijeku pripadale Srpskome Carstvu (historijsko pravo analogno madžarskom historijskom pravu na Dalmaciju, Bosnu i Hrvatsku), slijeva se kao 'pustonosna' rijeka u pitome i civilizirane krajeve, i tu 'pustonosnu' rijeku treba povratiti u njeno prirodno korito natrag u crne i nepristupačne planine.
 
Tako su pisali o Arnautima predratni, liberalnodinastički ili revolucionarno-republikanski nastrojeni akademici, lijevi i desni, reakcionarni ili nacionalno-revolucionarni ministri, političari i sveukupna štampa raznovrsnih i mnogobrojnih kabineta, i tako se svjesno razvijala propaganda o kolonijalističkoj politici, pa kad je pobjednička vojska pala preko albanskih vrleti do Drača, do Leša i do Svetog Ivana Medovanskog, granitno javno mišljenje stvoreno kolonijalističkom propagandom pozdravilo je vojničke uspjehe u svečanom pobjedničkom raspoloženju. Stvar je bila veoma jednostavna." Eto, to je bio srpski pogled na Albance između dva svjetska rata - onaj koji je uvelike prevladavao i koji je bio nametnut narodu od režima i sveukupne javnosti (štampe, Crkve, intelektualaca, političke elite, vojnog establishmenta). Možda treba napomenuti da je Krleža ovo pisao 11 godina nakon što je srbijanski humanist i političar Dimitrije Tucović objavio svoju Knjigu o Albaniji, u kojoj je na razložan i logički način objasnio uzroke migracija na Balkanu, te kulturološke i socijalne uvjetovanosti kao određujući čimbenik odnosa među albanskim plemenima i njihovog stava spram okruženja. No, glas razuma nije mogao doprijeti do srbijanskog javnog mnijenja opijenog mržnjom i osvajanjima tuđe zemlje.                                                      
 Sasvim drugačiju sliku čitatelj može dobiti, ako primjerice, čita ono što piše bivši komunistički aparatčik i velikosrpski agitpropovac Vladimir Dedijer. On u svojoj knjizi Književnost ihistorija(Beograd, 1985., na str. 132.-133.), citira  Jovana Cvijića, koji pišući u svojim Osnovama antropogeografije o utjecajima moralne mimikrije među balkanskim narodima u vrijeme turske vladavine, kaže: "(...) Prvi je znak mimikrije u ovim oblastima bio primanje arbanaškog odela. Zatim je došlo usvajanje njihovih pokreta, ponašanja i samog jezika, tako da se na putu i na trgu nisu mogli razlikovati Srbi od Arbanasa. Ako nepoznat čovek dođe u kuću metohijskog Srbina, ovaj će početi sa njim govor arbanaški, da ne bi odao svoje poreklo... Neki metohijski Srbi su se u svemu arbanaškome bili dotle doterali i izveštili da su mogli biti primljeni i prenoćiti u arbanaškoj kući, a da Arbanasi nisu ni slutili da su primili Srbina...Samo se po sebi razume da čim Srbin postane musliman, prestaje potreba za mimikrijom; štoviše, iz već pokazanih psiholoških razloga, on postaje najljući nasilnik prema svojoj braći. Može se reći da su ovi otpadnici najviše doprineli da se raja dovede do najnižeg stupnja poniženosti."
 
Ovdje bi se imalo itekako što komentirati, ali bolje je prepustiti čitatelju da usporedi Krležin i Cvijićev tekst i sam donese zaključke. Ostaje ipak nedoumica: kako to da po svemu slični narodi koji žive na Kosovu (Srbi i Albanci), pogotovu u pogledu mentaliteta i navika, nisu u stanju živjeti zajedno? Upravo zato što je velikosrpskoj politici cilj etnički očistiti i prisvojiti Kosovo koje će biti posve etnički srpsko - ni jednog drugog racionalnog razloga nema. Činjenica je kako se srbijanska javnost već više od jednog stoljeća sustavno zasipa dezinformacijama i lažima o ovom narodu, što je na kraju urodilo otrovnom mržnjom i rasističkim predrasudama prema Albancima, koji se u velikom dijelu srbijanskog javnog mnijenja i danas smatraju krvoločnim divljacima i primitivcima nalik na zvijeri. Zar ne potvrđuje to i prljava rasistička kampanja koja se iz Beograda prema ovom narodu vodi svim sredstvima od 1981. godine nadalje?
 
Albanci se od strane najvećeg dijela javnog mnijenja u Srbiji (ali i među Srbima izvan ove zemlje) smatraju nižom vrstom (ma kako to nevjerojatno zvučalo). Dakle, Dačić (Mali Sloba) u suštini nije kriv. On je žrtva svoga odgoja i misli da je veći Srbin i patriot ako prednjači u mržnji prema ovom narodu. Možda čak i ne zna da je rasist i fašist, ili misli kako rasizam i fašizam nisu zlo ako idu u korist "srpskom nacionalnom interesu". A za srpsku i crnogorsku sirotinju na Kosovu koga briga. Oni koji ih truju mržnjom prema susjedima druge vjere i nacije, na sigurnom su - u Beogradu, Pančevu, Nišu, Valjevu, Smederevu, Novom Sadu, i ne haju za posljedice. Dođe li do kakvog zla, njihova djeca neće ginuti, kao što nisu ginula ni 90-ih. Sve će ići preko leđa običnih ljudi, Kosovara, koje god nacije i vjere bili. Ista je to matrica koja se primjenjuje i u odnosu na Srbe u BiH i Hrvatskoj. Imali smo prigode vidjeti kako to funkcionira krajem 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. "Velika Srbija" se kroji u Beogradu, a na Srbima - kosovarima i Srbima "prečanima" je da za nju ginu - i ubijaju druge.
 

Zlatko Pinter

Komentari   

+4 #2 trn 2019-07-16 11:27
Kad je ovoj upaljenici sinjskoj narastao "krastavac"?
Citat
-5 #1 Guest 2019-06-21 19:39
Srbi Albance mrze, da obican Hrvat ne moze da shvati kolika je to mrznja. Dok Hrvate smatraju za zapadne Srbe, Albanci su za njih nesto sto mora da se unisti, bez obzira na cenu i zrtvu. To je praiskonsa mrznja, oni uopste ne komuniciraju medjusobno niti se mesaju, Srbi ne kupuju u Albanskim radnjama, jer smataju da ih Albanci truju. Kada su Albanci u pitanju, Srbi zaboravljaju na sve svadje medju sobom. Cak i oni Hrvati koji vuku srpske korene mrze Albance. Srbima je mrznja prema Albancima upisna u genima. Zato je najbolje da se razgranice i nemaju veze jedni sa drugima. Inace ce se ponoviti genocid u nekoj buducnosti i onda ce biti kasno, a oni koji budu stradali ce proklinjati one sto zbog nekih brda i pohlepe nisu sklopili sporazum dok su mogli.
Citat

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Petak, 18/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1404 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević