Get Adobe Flash player
Sad' ili nikada!

Sad' ili nikada!

Istina će izroniti 22. prosinca i nitko je ne će više moći...

Dostojanstvo prodano na rate

Dostojanstvo prodano na rate

Škola za život bi morala omogućiti ući u svijet rada sa što...

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Horizontalni pristup povećanju plaća je neka vrsta nakaradne komunističke...

Boris Miletić protiv vjernika

Boris Miletić protiv vjernika

Umjesto Adventa ili Došašća podmetnuo je "Prosinac u...

Kabinet voštanih figura

Kabinet voštanih figura

U poslijekomunističkim društvima mladi i obrazovani odlaze, elite...

  • Sad' ili nikada!

    Sad' ili nikada!

    utorak, 03. prosinca 2019. 19:11
  • Dostojanstvo prodano na rate

    Dostojanstvo prodano na rate

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:24
  • Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    utorak, 03. prosinca 2019. 18:58
  • Boris Miletić protiv vjernika

    Boris Miletić protiv vjernika

    srijeda, 04. prosinca 2019. 07:02
  • Kabinet voštanih figura

    Kabinet voštanih figura

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:17

Republika Makedonija je najbolje i povijesno ispravno ime za modernu Makedoniju utemeljenu u ranom srednjem vijeku

 
 
„Antičke Makedonce su u staroj Grčkoj (Demosten, Herodot, Tukidid) nazivali barbarima, budući da je drevna Makedonija pobijedila Grčku 338. godine prije Krista u bitki kod Heroneje. Područje današnje Republike Makedonije (približno jednako teritorijalno područje) nazivalo se Paeonia. Makedonsko pitanje sukobljava balkanske zemlje od sredine 19. stoljeća. Radi se o pitanju identiteta prostora koji se naziva Makedonijom, ali i pitanja koja država bi trebala polagati pravo na prisvajanje tog teritorija. Krajem 19. stoljeća, odnosno u periodu od 1870. do 1900. godine dolazi do stvaranja grčke Makedonije, odnosno definiranja današnje sjeverne Grčke kao grčkog nacionalnog prostora. Ovdje se mogu uočiti stanovite sličnosti između grčke borbe za Makedoniju i grčkih kolonizatorskih napora, te srpske borbe za Kosovo i kolonizatorskih napora Beograda u pokušaju ponovnog uspostavljanja srpske većine na tom području. U Balkanskim ratovima (1912.-1913.) dolazi do komadanja stare pokrajine Makedonije, te podjela između Srbije, Grčke i Bugarske kao država u usponu koje koriste propast Osmanskog carstva za ekspandiranje vlastitog teritorija. Nakon Grčko-turskog rata (1919.-1922.) dolazi do masovne razmjene stanovništva između Grčke i Turske što rezultira demografskim i kulturnim pritiskom na slavensko pučanstvo na sjeveru Grčke (grčka Makedonija) u periodu od 1922. do 1930. godine. Između dva svjetska rata djeluje oružana ultranacionalistička makedonska organizacija VMRO (Unutrašnja revolucionarna makedonska organizacija) s ciljem ujedinjenja Vardarske, Egejske i Pirinske Makedonije. Jedna od dviju današnjih glavnih političkih stranaka (uz Socijaldemokratski savez Branka Crvenkovskog) u Makedoniji se zove VMRO-DPNE te se nastavlja na tradiciju VMRO-a.“ (Iva Kornfein, Nomen est omen: „Vječni“ spor Grčke i Makedonije, Polemos, god. XVI., br. 1, Zagreb, 2013., str. 81.).
https://www.familysearch.org/wiki/en/img_auth.php/thumb/0/03/Macedoniahis.jpg/400px-Macedoniahis.jpg
Makedonski Slaveni su oko 584. godine organizirali odred od 5.000 „odabranih i iskusnih boraca“ koji su krajem rujna 584. nahrupili na Solun, ali branitelji Soluna odbili su taj prvi veći nasrtaj okolnih Slavena. Solunjani su tu obranu smatrali čudom sv. Dimitrija, zaštitnika njihova „kristoljubljiva“ grada. Slaveni nastanjeni u bližoj i daljoj okolici Soluna zajedno s Avarima 22. do 28. rujna 586. ponovno opsjedaju Solun, ali također neuspješno. Iz unutrašnjosti Balkanskog poluotoka i početkom VII. stoljeća pristizali su u te tzv. Makedonske Sklavinije novopridošli Slaveni. U Dimitrijevoj legendi zapisana su sva južnoslavenska plemena u zaleđu Soluna početkom VII. stoljeća: Brsjaci, Droguviti i Sagudati u Makedoniji; Strumljani (Strimonci) i Smoljanci u Trakiji; Rinhinci na Halkidici; Velegeziti, Vajuniti i Verziti u Tesaliji; Milnizi na Tigetu i Jezerci na Parnonu (Peloponez). Uslijed pogodnih uvjeta pojedinačne skupine Južnih Slavena naselile su se i po Egejskim otocima.
 
Vođa Makedonskih Slavena bio je knez Hacon (†616.). Početkom drugog desetljeća VII. stoljeća uspio je organizirati „neizmjerno mnoštvo“ hrabrih boraca, prvenstveno južnoslavenskih plemena Droguvita i Sagudata, te tesalskih slavenskih plemena Velegezita, Valjunita i Verzita, a tu su vjerojatno bili i Smoljanci i Strumljani, kao i Rinhinci s Halkidike. Egejsko uzobalje mogućnošću je dalo mornare, a ostali su prilazili kopnom. Haconu je u planu bilo pljačkanje cijele Helade (Grčke), a kao glavni cilj Solun. Makedonski Slaveni su to smatrali potpunim pravom jer se Solun nalazio „u njihovoj sredini“. Hacon je organizirao svoju „flotu“ slavenske mornarice koja se sastojala od tzv. monoksila (u starije vrijeme to su bila plovila izdubljena u deblu trupca odnosnog stabla), te je krajem 614. i početkom 615. godine djelovao po cijelom egejskom i jonskom uzobalju i prodro do Ciklada, a potom i na zapad Balkanskog poluotoka, Ilirik i Epir, te Ahaju (Korintski zaljev). Solun je napao 616. godine nakon trodnevne blokade „kristoljubljivog grada“ s morske i kopnene strane, a četvrtog dana je ponovno polučio neuspjeh opsjedanja bedema. Njegova mornarica je doživjela poraz vremena uslijed jakog sjevernog vjetra („vardarac“, kao bura na Jadranu, koji pušu na mahove, u Dalmaciji bi rekli: „na refule“). Međusobno sudarajuća plovila nastradala su nasukavanjem na zamke („neke podvodne šiljke“). Preživjele mornare uhvatio je odred posade bizantske obrane, a druge su „bezobzirno pobili“. Zapovjednik mornarice Hacon bio je među preživjelim zarobljenicima, ali je tako zarobljeni „egzarh“ pao kao žrtva žena solunskih političara i „prvaka grada“ kojima je, po legendi, sv. Dimitrije „razbuktao mušku snagu“, te su ga utukle kamenjem. Kroničar Izidor Seviljski (Isidor Hispalensis, †636.) bilježi da se u to vrijeme činilo da su Slaveni osvojili „gotovo cijeli europski dio Bizanta“. Ni slavenska opsada pojačana Avarima 617. godine nije osvojila tada bizantski Solun. Važne podatke o državnom, ekonomskom i političkom životu južnoslavenskih naroda pruža upravo hagiografski spis „Čuda Dimitrija Solunskog“ (Miracula S. Demetrii I, II.). Više znanstvenika ne slaže se oko točne godine Haconove opsade Soluna koja se datira od 609. do 675.-676. godine. Međutim, u disertaciji bizantologa Franja Barišića [Čuda Dimitrija Solunskog kao istorijski izvori, Posebna izdanja, knj. 219, Vizantološki institut, knj. 2, SAN, Naučna knjiga, Beograd, 1953., str. 157.] kritički je zabilježen osvrt na sva prijašnja mišljenja o toj temi. (Ljubo D. Jurković, Hacon, Prvi jugoslavenski „admiral“, knez i vojvoda Makedonskih Slavena i njegove borbe oko Soluna u VII v[ij]eku, Pomorstvo, god. XIV, br. 1, Rijeka, 1959., str. 38.-40.).
 
„Za vrijeme svoga konačnog naseljavanja na Balkanski poluotok u prvim desetljećima VII. stoljeća Slaveni su zauzeli i cijelo područje Makedonije, osim Soluna. Naziv Makedonija se upotrebljava za područje od Šar planine i albanskih planina do Rodopa i od planine Rile i Osogova do rijeke Bistrice gdje su u srednjem vijeku živjeli uglavnom makedonski Slaveni, iako se od kraja VII. do XIII. stoljeća upotrebljavao za bizantsku temu Makedoniju između Strume i Marice. Od kasnije teme Makedonije očuvalo se i staro ime pokrajine, pa su ga napokon dosta kasnije preuzeli kao svoje etničko ime i Slaveni naseljeni u toj pokrajini. Tijekom opsade Soluna, kad se u njemu pojavila glad, Bizantinci su dobivali osušene plodove do plemena Velegezita. Osim pšenice, ječma i prosa, makedonski Slaveni davali su Bizantincima vino i kao danak u naturi. Bizantski povjesničari su oblasti pojedinih plemena, kao i te veće plemenske saveze, nazivali zajedničkim imenom 'Sklavinije' – zemlje slavenskih plemena. Sve do dolaska Bugara na Balkanski poluotok i do osnivanja tema u okolici Soluna i u Grčkoj od kraja VII. do sredine IX. stoljeća, odnos prema tim Sklavinijama bio je za Bizant nesumnjivo najveći problem na Balkanskom poluotoku. Pod sumnjom pripreme napadaja svih okolnih slavenskih plemena na Solun, makedonskog kneza Prvunda (Prebonda) uhvatio je carski vojni namjesnik u Solunu i poslao ga okovana u Carigrad, gdje je Prevund ubijen poslije neuspjelog pokušaja bijega, usprkos zauzimanja Rinhina i mjesnih solunskih vlasti koje su željele sa Slavenima živjeti u dobrosusjedskim odnosima. To je dalo povoda dvogodišnjoj opsadi Soluna Strumljana, Rihnina, Sagudata i knezova Draguvita. Bizantski car Konstans II. navalio je 658. na Sklavinije makedonskih Slavena. Budući je osvojio utvrđena mjesta i 'tjesnace' na granici oblasti Strumljana, vojskom je prodro do Soluna, te je 'zarobio i podvrgnuo mnoge' Slavene. Konstans II. je jedan dio Slavena iz Makedonije preselio u Malu Aziju. Od toga vremena javljaju se kod bizantskih pisaca vijesti o Slavenima u Maloj Aziji kojima je Bizant popunjavao svoju vojsku kako bi se uspješnije obranio od arapskih navala.
 
Bizantski car Justinijan II. 688. godine uspio je velikim pohodom protiv makedonskih Sklavinija slomiti otpor tamošnjih slavenskih plemena, te ih prisiliti da priznaju vrhovnu vlast Bizanta. Jedan dio pokorenih plemena preselio je u Bitiniju u Maloj Aziji, gdje su ih idućih godina koristili u borbama protiv Arapa. U to vrijeme pada i postanak nove teme – Helade na teritoriju srednje Grčke, pa i naseljavanje 'Skita' (turskih Hazara?) na donjoj Strumi protiv Strumljana. Nalazeći se na tako važnom ekonomskom i vojničkom raskrižju, makedonski Slaveni ugrožavali su ustvari životne interese Bizanta. Bizantski car Konstantin V. je 758. godine, po Teofanovim riječima, 'zarobio Slavene u Makedoniji, a ostale podvrgnuo svojoj vlasti'. Tako je 768. godine Konstantin V. povodom gusarskih pohoda makedonskih i tesalskih Slavena bio prisiljen voditi pregovore sa slavenskim knezovima (arhontima), te od njih otkupljivati zarobljenike s otoka Imbrosa, Tenedosa i Samotrake. Bizantinci su 773. godine od svojih povjerenika među Bugarima saznali da je 'vladar Bugara Telerig poslao 12.000 vojnika i boljara za opustošiti Berzitiju, a njezine stanovnike preseliti u Bugarsku'. Berzitija je bila teritorij plemena Brsjaka koji su živjeli u zapadnom dijelu Makedonije na prostoru od Ohrida do današnjeg Velesa. U svezi bizantske pobjede 783. godine između rijeka Marice i Strume stvorena je nova tema Makedonija, a za vrijeme cara Nicifora I. (802.-811.) ta neposredna bizantska vojno-upravna organizacija obuhvaćala je već cijelo Egejsko primorje. Bizant je oko 830. godine pokušao pojačati sustav tako što je u oblast između donjeg Vardara i Dojranskog jezera naselio oko 14.000 pokrštenih (kristijaniziranih) Turaka koje kasniji izvori spominju pod imenom Vardariota.
 
Najpoznatiji ustanak seljaka i gradske sirotinje je onaj pod vodstvom Tome Slavena iz Male Azije (821.-824.). Prema jednom izvještaju, Tomini saveznici bili su i Slaveni iz okolice Strume. Jezik makedonskih Slavena je prvi u povijesti slavenskih naroda koji je postao književni jezik, a razlog je svakako i u činjenici što su Konstantin i Metod bili rodom iz Soluna, čije je stanovništvo, pored grčkoga, govorilo i jezikom susjednih makedonskih Slavena. Učenicima Klimentu i Naumu pripada velika zasluga što je jezik makedonskih Slavena uveden ne samo u crkvu, nego i u književnost.
 
Jezgra Samuilove države (Makedonija s okolicom Serdike) uređena je kao tema Bulgaria, čije ime, dakako, ne odražava etničku strukturu pokrajine, već bizantsko državno-pravno gledište. Središte teme bilo je Skoplje, te je zbog svoga velikog značenja imala rang kapetanata, a poslije i dukata (kako su nazivali važnije i veće teme). Bizantski car Bazilije je u osvojenim područjima zadržao porezni sustav iz vremena cara Samuila, pa se, prema tome, u Makedoniji i dalje porez plaćao u naturi (u žitu, prosu i vinu), a ne u novcu kao što je to bilo u drugim bizantskim pokrajinama, ali je u korist crkve uveo kanonikon koji je plaćan episkopijama. Bazilije II. nije samo Grke postavljao na važnije položaje, nego je poticanjem ženidbenih veza između slavenskih i grčkih feudalnih obitelji, kao i postavljanjem slavenskih feudalaca na različite dužnosti u Maloj Aziji, započeo proces grecizacije feudalne klase u Makedoniji. U korist Ohridske arhiepiskopije ubirao se danak kanonikon, a uzimao se od svakog sela, osim carskih posjeda, prema broju ognjišta, i to u naturi i u novcu. Kod vjenčanja mladoženja je bio dužan platiti zlatnik, a mlada 12 aršina [lakata] platna. Teofilakt spominje i odnos poreznih činovnika prema seljacima od kojih se traži toliko kao 'da mu zemlja rodi plodove bez sijanja i obrađivanja, kao da mu rijeke bez rada nose zlata, kao da mu psi rađaju konje i mule'. Budući seljaci više nisu mogli ispunjavati svoje obveze, zakupnici poreza počeli su porez uzimati u obliku krvnog danka, pa su 'od petoro djece odvodili jedno u ropstvo, kao da uzimaju petinu ili desetinu od stoke'. Tijekom prolaska bizantske vojske rekvirirana je stoka i hrana, a u slučaju nemogućnosti države za isplatom najamničke vojske ova je, na očigled bizantskih zapovjednika, čak i otvoreno pljačkala. Solunskom metropolitu Teodulu oko 1095. godine požalili su se mnogi Slaveni i ostali robovi molbom da im crkva vrati slobodu 'jer su bili rođeni od slobodnih roditelja', pa se tako po tom pitanju obratio bizantskom caru Aleksiju. Isti proces se produžio i u XII. stoljeću kada je život, prema riječima jednog izvora, 'prisiljavao mnoge prodavati svoju slobodu za novac'.“ (Historija naroda Jugoslavije, I, Zagreb, 1953., str. 279.-289., 301.-302., 308.-309., 313.).
 
Makedonija u ranom srednjem vijeku – ključ za moderno baštinjenje makedonskog imena i državnosti
 
Makedonci su najjužniji dio južnih Slavena koji su se potkraj VI. i u prvoj polovici VII. stoljeća naselili na teritoriju današnje Makedonije. Prema bizantskim izvorima na tom teritoriju naselilo se više slavenskih plemena: Draguviti, Velegeziti, Bereziti (Brsjaci), Saguditi, Rinhini, Strumljani i Smoljani. Povijesni razvoj slavenskih plemena u Makedoniji bio je uvjetovan stupnjem unutrašnjeg društvenog razvitka u novoj postojbini u doba doseljavanja i geopolitičkim položajem na Balkanu. Za održati se na njegovom najprometnijem dijelu, slavenska plemena u Makedoniji stalno su se sukobljavala s Bizantom i drugim osvajačima. Zbog toga su još potkraj VI. stoljeća nastali moćni vojno-plemenski savezi koji su u biti bili uvod u državnu organizaciju. U VIII. i IX. stoljeću bizantski izvori vojno-teritorijalnu organizaciju slavenskih plemena u Makedoniji nazivaju „Sklavinije u Makedoniji“. Duge borbe s Bizantom za opstanak i stabilizaciju na Balkanu završile su najposlije u VIII. stoljeću podređivanjem i iseljavanjem velikog broja Slavena u Malu Aziju, te kolonizacijom Bizantinaca u Makedoniju, što je sve omogućilo čvršće povezivanje i državno ujedinjenje makedonskih slavenskih plemena. Time nije nestalo slavenskog imena koje još dugo figurira s pridjevskim dodatkom „makedonski“ kao narodnosna oznaka: to ime se održalo u svim izvorima sve do X. stoljeća kada su dio makedonskog područja osvojili Bugari (sredinom X. stoljeća), pa izvori spominju makedonske Slavene pod bugarskim imenom. Neuspjeh slavenskih plemena nakon doseljenja za ujedinjenjem i konstituiranjem svoje državne organizacije pod svojim imenom, te prihvaćanje kršćanstva pod bugarskom vlašću, znatno su utjecali da se duže održi tradicija bugarskog imena.
 
Proces intenzivnog slavenskog naseljavanja u Makedoniji počinje 80-ih godina VI. stoljeća i traje do 20-ih godina VII. stoljeća. Najjužnije su se spustili Draguviti – oni su se naselili zapadno od Soluna do Bera, uz rijeku Bistricu. U njihovoj su se blizini naselili Velegiziti koji su kasnije prešli u Tesaliju. Između Ohrida i Velesa nastanili su se Brsjaci. U neposrednoj blizini Soluna smjestili su se Sagudati, a istočno od njih, prema Strumi i Halkidici, Rinhini; u dolinu Strume i Strumice Strumljani, a istočno od rijeke Meste Smoljani. Naseljavajući se slavenska plemena opkolila su bizantski Solun i nastojala ga zauzeti.
 
Prema „Čudesima sv. Dimitrija“ najžešći napadi na grad bili su 674.-677. godine. Stogodišnja borba za Solun s Bizantom imala je dalekosežne posljedice. Za slavenska plemena ona je bila motivirana potrebom zauzimanja toga važnog strateškog bizantskog uporišta, što bi značilo ustaljivanje njihove vlasti na novoj zemlji, a Bizant je nastojao održati Solun kao snažno uporište za obnovu svoje vlasti na Balkanskom poluotoku. U borbama s Bizantom do 70-ih godina VII. stoljeća Slaveni su uspješniji, a zatim je Bizant sustavno nanosio poraze slavenskim plemenima i nastojao razbiti njihovu kompaktnost. Tako je 658. i 689. godine, nakon uspješnijih napada, preselio velike slavenske skupine u Malu Aziju. Tijekom naseljavanja u temelju društvenog razvoja Slavena bila je seoska općina. Slaveni su dolazili podijeljeni u plemena, najčešće međusobno povezana vojnim savezima. U novoj postojbini pod utjecajem Bizanta došlo je do brže ekonomske diferencijacije, razvilo se poljodjelstvo (upotreba rala) i uspostavila se teritorijalna seoska općina i privatno vlasništvo; izdvajali su se plemenski prvaci, učvršćivala vlast knezova (arhonata) i širilo kršćanstvo. Rodovsko-plemenski poredak raspadao se, a proces teritorijalizacije plemenskih organizacija i postanak plemenskih saveza u solunskom zaleđu vodio je stvaranju slavenske države. Međutim, zbog borbi s Bizantom, poraza i nametanja bizantske vlasti taj savez nije postao čvrsta državna formacija. Uspostavljanjem bizantske vlasti nad makedonskim Slavenima nije bila uništena njihova unutrašnja autonomija, ni razbijena njihova etnička kompaktnost. Oni su plaćali porez bizantskoj državi, ali pod svojim knezovima (Hacon, Prebond, Akamir i dr.). Zadržali su samostalni plemenski život. Položaj makedonskih Slavena pogoršao se dolaskom Bugara na Balkan i njihovom borbom s Bizantom za prevlast u Makedoniji. Učvršćenje Bugara u Makedoniji sredinom IX. stoljeća nije prekinulo ni proces društvene diferencijacije ni učvršćivanje feudalnih odnosa, niti samostalan unutrašnji razvoj makedonskih Slavena; definitivno učvršćenje kršćanstva kao državne religije teklo je tada nešto sporije. Sredinom X. stoljeća, kao rezultat učvršćenja feudalizma i kao izraz zaoštravanja klasnih odnosa, Makedonija postaje centar masovnoga bogumilskog pokreta koji je u biti bio negacija feudalizma.
 
Nezadovoljstvo uzrokovano iskorištavanjem stanovništva izbijalo je povremeno u bunama i ustancima (930. godine u Strumičkom kraju; 969. godine protubizantski ustanak sinova brsjačkog kneza Nikole – Davida, Mojsija, Arona i Samuila). Ustanak sinova kneza Nikole protiv Bizanta 976. godine omogućio je konstituiranje Samuilove države u kojoj su se realizirali razvoj i težnja makedonskih Slavena za samostalnošću i ujedinjenjem u vlastitoj državi. (Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, sv. 5, /L-N/, Zagreb, 1979., str. 260.-261.).
 
Slavenska plemena konačno su na početku VII. stoljeća osvojila od Bizanta cijelu Makedoniju (u zemljopisnom smislu). Zemljopisni pojam Makedonije obuhvaća cjelovit teritorij koji sa sjevera graniči Šar-planinom, skopskom Crnom gorom, Osogovom i Rilom, s istoka Rodopima i rijekom Mestom, s juga Egejskim morem, ograncima Olimpa, rijekom Bistricom (Aliakmon) i Gramosom, sa zapada Mokranjskom planinom, Jablanicom i Korabom. Na tom području ubrzo dolazi do formiranja većih plemenskih saveza - Sklavinija. I teritorij makedonskih Slavena nazivaju suvremeni bizantski izvori do IX. stoljeća općeslavenskim imenom - Sklavinija. U Bizantu se nakon doseljenja Slavena bio gotovo izgubio antički pojam Makedonije, te se od kraja VIII. stoljeća, pa sve do XIII. stoljeća Makedonijom naziva bizantska tema između rijeke Meste i Marice, tj. uglavnom zapadni dio današnje Trakije. Povijest slavenskih plemena od prvih dana njihova dolaska u Makedoniju svjedoči o neprestanim sukobima s Bizantom, čemu daje povod bizantski Solun koji je kao strani element ostao na njihovom teritoriju. Težnja za posjedovanjem jedinstvenog teritorija vodila je učvršćivanju plemenskog saveza makedonskih Slavena koji su nekoliko puta tijekom VII. stoljeća bezuspješno pokušavali osvojiti Solun. U prvim desetljećima VII. stoljeća Bizant se zbog zauzetosti u borbama s Arapima, Perzijancima i Avarima ograničio samo na obranu Soluna, dok u drugoj polovici VII. stoljeća prelazi pokoravanju makedonskih Sklavinija i izgradnji vojno-tematske organizacije na njihovu teritoriju. Razbijanje plemenskog saveza makedonskih Slavena (688.) usporilo je njihov prijelaz na viši stupanj društveno-političke organizacije i odgodilo formiranje njihove države za puta tri stoljeća.
REPUBLIKA
MAKEDONIJA
U VIII. stoljeću bizantska vlast nad slavenskim plemenima u Makedoniji bila je jača, pa slabija, ovisno o moći Bizanta i udaljenosti pojedinih plemena od Soluna. Krajem VIII. stoljeća težnju mlade bugarske države za osvajanjem Makedonije uspio je pomutiti Bizant. Bugari ubrzo, pored Bizantinaca, postaju ozbiljna opasnost za daljnji samostalni razvitak makedonskih Slavena. Njihov se jači pritisak osjeća u Makedoniji tijekom cijele prve polovice IX. stoljeća. Bizant i Bugarska vode tada borbu za njezin teritorij i njezine „ljudske skupine kao ekonomski i vojnički“ čimbenik. U osvajačkom naletu Slaveni su uspjeli u Makedoniji uništiti sve bizantske gradove osim Soluna koji je uspješno odolijevao njihovim napadima. Plemena makedonskih Slavena, budući su se nastanila u Makedoniji, pokušala su oko 614.-616. godine pod vodstvom kneza Hacona osvojiti Solun. Ovaj neuspješni napad opisan je u Čudima Dimitrija Solunskog. Čuda Dimitrija Solunskog II. (Miracula S. Demetrii II.) djelo je anonimnog autora iz VII. stoljeća, vjerojatno pripadnika nižeg solunskog klera. Legenda o sv. Dimitriju prvorazredan je izvor za povijest makedonskih Slavena u VII. stoljeću, naročito za njihov društveno-ekonomski razvitak. Autor je, u duhu svoga vremena, mnoge uspjehe Solunjana pripisivao „čudima“ njihova zaštitnika sv. Dimitrija. Oko 618. godine uslijedila je još jedna neuspješna opsada Soluna u kojoj su plemena makedonskih Slavena nastupila zajedno s Avarima koje su pozvali u pomoć. Te neprestane oružane akcije makedonskih Slavena u blizini državnog središta Bizanta ugrožavale su njegove životne interese i bile jedan od njegovih primarnih vojno-političkih problema na Balkanu. Konstans II. uspio je vojnim pohodom (658.) prisiliti plemena makedonskih Slavena između Strume i Vardara da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Međutim, pod vodstvom Prvuda, kneza plemena Rinhina, 670-ih godina ponovno jača plemenski savez makedonskih Slavena. O događajima koji su uslijedili u vrijeme Konstantina IV. i o dvogodišnjoj opsadi Soluna (675-676.), najjačoj slavenskoj opsadi, opširno govore Čuda Dimitrija Solunskog II. Ponovni poraz pod solunskim zidinama oslabio je postojeći plemenski savez kojem su se stavili na čelo Rinhini poradi zauzeća Soluna. Strumljani i Rinhini nastavili su na svoju ruku gusarske prepade po Egejskom i Mramornom moru. Čuda Dimitrija Solunskog II. govore o pohodu Konstantina IV. (oko 680.) protiv Strumljana (Strimonaca) i Rinhina. Justinijan II. (vladao 685.-695. i 705.-711.) u vrijeme vojnog pohoda 688.-689. godine poduzetog za utvrditi obrambenu moć bizantskih posjeda na Balkanu ugroženih nakon provale Bugara preko Dunava, zadao je konačni udarac plemenskom savezu makedonskih Slavena. O tom pohodu i preseljenju većeg broja Slavena saznajemo od bizantskog kroničara Teofana (760.-818.). U VIII. stoljeću bizantska vlast nad makedonskim Slavenima, kojima i dalje upravljaju njihovi plemenski knezovi, prilično je slaba. Za njezino učvršćenje Konstantin V. poduzima 758.-759. vojni pohod. Vjerojatno dotad makedonski Slaveni nisu došli u veću ovisnost o Bizantu, jer je svega deset godina kasnije Konstantin V. vodio pregovore s nekim slavenskim knezovima. O tome je carigradski patrijarh Nikefor (806.-815.) ostavio zabilješku koja je kratka kao i ostali izvori iz VIII. stoljeća. Prvi poznati pokušaj upada Bugara pod kanom Telerigom u makedonske oblasti datira 773. godine, koji je zabilježio Teofan. Izgleda da je bila spriječena namjera Bugara. Nevolje Bizanta na drugim granicama kao i česti unutrašnji nemiri u drugoj polovici VIII. stoljeća omogućavali su pojedinim plemenima makedonskih Slavena zbaciti vlast Bizanta. Bizantski državnici su iskorištavali kratka zatišja u ugroženim istočnim oblastima carstva da bi ponovno pokorili makedonske Slavene. O jednom takvom pohodu (782.-783.) u vrijeme regentstva Irene izvještava Teofan. Da bi jače učvrstio svoju političku vlast na Balkanu koja je ugrožena bugarskim pritiskom, Bizant u drugoj polovici VIII. i početkom IX. stoljeća nastavlja formiranje novih tema i kolonizaciju stratiota [vojnika, lako naoružanih konjanika] u Sklavinijama. Teofan, koji osuđuje preseljavanje grčkog življa, daje jedan podatak o kolonizaciji stratiota (809.-810.) u vrijeme Nikefora I. (802.-811.).
 
Makedonski Slaveni su nastanili u VII. stoljeću i područja izvan zemljopisnih granica Makedonije. Međutim, već od VIII. stoljeća, pa gotovo tijekom cijele svoje vladavine do XIV. stoljeća, Bizant je preseljenjem Slavena i kolonizacijom Grka i drugih naroda, kasnije greciziranih - idući postupno od juga prema sjeveru Makedonije - potiskivao ili asimilirao slavenski živalj. Tako je u srednjem vijeku etnički teritorij makedonskih Slavena postao na jugu uži od zemljopisnog teritorija Makedonije za nepunih 11 administrativnih jedinica (grebenska, lapčiška, kožanska, berska, halkidička, praviška, kavalska i sarišabanska i dijelovi solunske, lagadinske i ziljahovske), u kojima Makedonaca više nije bilo ili su se nalazili u neznatnoj manjini. Poradi jačeg iskorištavanja seljaka od strane vladajućeg sloja, u Bizantu se od IX. stoljeća zaoštravaju klasne suprotnosti. Najvjerojatnije je to bio uzrok ustanka makedonskih Slavena u okolici Soluna (836.-837.). Taj su ustanak potpomagali Bugari koji se već od 809. godine nalaze učvršćeni na sjevernom rubu Makedonije odakle pokušavaju u nju prodrijeti dolinom rijeke Strume. Njihovo osvajanje u oblasti Soluna 837. godine bilo je po svoj prilici kratkotrajno, isto kao i kasniji njihov prodor u područje Strumljana i Smoljana 847. godine. Ustanak Slavena iz okolice Soluna zabilježio je Ignacije Đakon (sredina IX. stoljeća).
 
Tijek bugarskog osvajanja u Makedoniji, zbog nedostataka izvora, nije u potpunosti poznat. Najvjerojatnije je da je Bizant, koji je nastojao pokrstiti (kristijanizirati) makedonske Slavene i Bugare, oko 864. godine ustupio centralne i zapadne makedonske krajeve bugarskom knezu Borisu kao kompenzaciju što su Bugari primili kršćanstvo iz Carigrada. Dok je u južnomakedonskim oblastima koje su i dalje ostale pod vlašću Bizanta pokrštavanje bilo dovršeno u drugoj polovici IX. stoljeća, u oblastima koje su došle pod vlast Bugara sustavno prisilno pokrštavanje makedonskih Slavena dobilo je svoj puni zamah tek nakon dolaska Klimenta (886.) i Nauma (893.). Njihovim zalaganjem je u Makedoniji započela slavenska crkveno-prosvjetna djelatnost za koju su postojali temelji u djelu Konstantina i Metoda. Ona se sastojala u organizaciji slavenske crkve, uvođenju jezika makedonskih Slavena u bogoslužje, uspostavi prvih slavenskih škola i produbljivanju rada na slavenskoj književnosti. Njezino je povijesno značenje, između ostalog, osobito u suzbijanju bizantskog utjecaja koji se nametnuo pokrštavanjem i organizacijom crkve. Širenje kršćanstva i dalja feudalizacija bugarske države produbljuju klasnu diferencijaciju u Makedoniji koju su Bugari, poradi lakšeg upravljanja zemljom, podijelili na oblasti s namjesnicima na čelu. Jačanje moći boljara (velikaša, zemljoposjednika) i visokog svećenstva povećava sloj ekonomski ovisnih seljaka koji gube svoju osobnu slobodu, što ubrzava proces propadanja seoske općine. U Makedoniji su te društveno-ekonomske promjene naročito došle do izražaja u prvoj polovici X. stoljeća tijekom dugih i napornih ratova u vrijeme cara Simeona, a još više u razdoblju slabljenja državne moći za njegova sina Petra. Nezadovoljni najširi slojevi makedonskih Slavena zbog pogoršanja njihova položaja, kao i zbog moralnog pada višeg svećenstva koje je bilo jedan od nositelja učvršćenja feudalnih odnosa, pronašli su sredinom X. stoljeća, pod idejnim utjecajem različitih heretičkih učenja, svoj izraz u bogumilstvu.
 
U predjelima južne Makedonije koji su i dalje bili u sastavu Bizanta, a naročito u solunskoj oblasti, pokrštavanje makedonskih Slavena dovršeno je krajem IX. stoljeća. Međutim, iako je kršćanstvo donosilo helenizaciju i političko smirivanje, makedonski Slaveni nisu bili potpuno lojalni bizantski podanici ili saveznici. Svećenik Solunske biskupije Ivan Kamenijata (prijelaz IX.-X. stoljeće) nije se ni najmanje pohvalno izrazio o njihovim postupcima prilikom napada arapskih gusara 804. godine na Solun. Bizant je sredinom IX. stoljeća nastojao da njegovi misionari provedu pokrštavanje svih makedonskih Slavena i Bugara. Najvjerojatnije je da je upravo ta namjera potakla braću Konstantina i Metoda na stvaranje prve slavenske azbuke [abecede] - glagoljice. Na taj su način dva Grka postali apostoli slavenske književnosti i kulture. Budući da su bili Solunjani, poslužili su se jezikom makedonskih Slavena iz okolice Soluna koji je na taj način postao prvi slavenski književni jezik, danas poznat kao staroslavenski jezik. Istovremeno je započelo prevođenje crkvenih knjiga, čime je stvoren začetak slavenske književnosti. Redovnik Crnorizac Hrabar (prva polovica X. stoljeća, južna Makedonija) daje veoma značajne podatke o razvoju pismenosti kod Slavena, koju brani od grčkih napada. Kako se u međuvremenu u Velikomoravskoj državi ukazala potreba za misionarima, Mihajlo III. (842.-867.) uputio je tamo (863.) Konstantina i Metoda. Tek poslije Metodove smrti (885.), njihovi učenici dolaze u bugarsku državu gdje osnivaju (u vrijeme kneza Borisa) dva kulturna centra: jedan u njegovoj prijestolnici u Preslavu, a drugi u Makedoniji (886.). Tako, stjecajem okolnosti, jezik makedonskih Slavena tek zaobilaznim putem postaje i njihov književni jezik. Najznačajniji Klimentov rad u Makedoniji odvijao se u ohridskom i devolskom kraju (886.-916.) gdje je on zajedno sa svećenstvom koje je potjecalo iz slavenskih narodnih redova postavio temelj makedonskoj slavenskoj crkvi. U tzv. Opširnom Klimentovu žitiju, koje je preradio arhiepiskop Teofilakt Ohridski (1090.-1108.), ima dosta podataka o njegovu radu.
 
Velikih zasluga u širenju prosvjete, a naročito u zalaganju na prevoditeljskom i prepisivačkom radu, ima Klimentov suradnik Naum. Nakon dolaska s bugarskog dvora, sve do svoje smrti djeluje u Ohridu (893.-910.), što je i napisano u njegovom žitiju koje je zapisao njegov učenik u prvoj polovici X. stoljeća. Vjerska hereza bogumilstvo najvjerojatnije ima svoj začetak u Makedoniji. Tu je zahvatila široke narodne slojeve čijim je društvenim težnjama bila veoma bliska. Po svojim idejnim postavkama bogumilstvo nije moglo postati pravi revolucionarni pokret jer su „čeznuli za povratkom u stare društvene odnose koje je povijesni razvitak osudio na propast“. Vrlo interesantne podatke o bogumilima daje ranosrednjovjekovni bug. književnik i prezbiter Kozma („Besede na jeres“, 972.). (Ljubiša Doklestić, Kroz historiju Makedonije, Školska knjiga, Zagreb, 1964., str. 9.-21.).
 
Arheološka iskopavanja u Makedoniji otkrila su niz slavenskih nekropola, a jedna od najznačajnijih je Demir Kapija u kojoj se ranosrednjovjekovno groblje nalazi iznad ranokršćanskih grobova koji su se prostirali do crkve bazilikalnog tipa iz vremena datiranog u vrijeme od IX. do X. stoljeća. Ovo dovodimo u svezu pokrštavanja slavenskih plemena u cijeloj Makedoniji i potrebom za podizanjem kršćanskih crkvi, a zatim i groblja blizu njih. Ovo doba u Makedoniji je od osobitog značaja za slavenski živalj jer istovremeno s pokrštavanjem počinje i širenje pismenosti među slavenskim plemenima, a u svezi toga pojačana građevinska i slikarska djelatnost sakralnog karaktera. Ostatke crkvi iz ovog najranijeg razdoblja nalazimo u oblasti Ohrida, Prespe i nešto kasnije u Strumičkom kraju. Prostor na kojem se pruža ranoslavenska nekropola u Demir Kapiji i kasnije je bio upotrebljavan za sahranjivanje stanovništva Proseka. Slaveni su vrlo brzo, sudeći po nalazima, prešli od pokapanja neposredno u zemlju ka pokapanju u ovakvim grobovima. Oba načina pokapanja (ukopa) su istovremena. Ovo groblje je bilo u neprekidnoj uporabi sve do XV. vijeka. Ostaci ranosrednjovjekovnog groblja na redove otkriveni su na cijelom istraženom prostoru. Grobovi i istražena groblja iz ranog srednjeg vijeka slavenskog razdoblja u Makedoniji slični su ili potpuno isti po položaju, rasporedu, strukturi i načinu ukapanja i orijentaciji s ranosrednjovjekovnim grobljima u Hrvatskoj i Sloveniji. Brojno stanje grada Proseka, kojem su pripadala groblja u Demir Kapiji, može se naslutiti po gustoći samog groblja i zahvaćenom prostoru, a smatra se da broji 3.000 - 4.000 grobova, od kojih je većina istraženih grobova pripadala punom (razvijenom, kasnom) srednjem vijeku.
 
Groblje oko crkve u Demir Kapiji bez sumnje je pripadalo Proseku, a otkopani grobovi na lokalitetu Labino samom gradu Ohridu; otkriveno groblje na brijegu Gazi Babe pripadalo je perifernoj naseobini samog Skoplja, a grobovi u Kratovu istoimenom gradu. Na temelju nalaza zuba divljih svinja po grobovima nema sumnje da se stanovništvo Proseka bavilo lovom. Ostaci ribljih kostiju kao i prilozi udica po grobovima ukazuju da je i ribolov isto tako bio razvijen. Ostaci tkanina na prstenju i narukvicama daju nam podatke o odjeći stanovništva koje je nosilo košulje od običnog narodnog platna s dugim rukavima. U Proseku je izrađivana keramika (djelatnost lončarstva). Nalazi obrađenih križeva u kamenu i ukrašenih kamenih ploča s križevima ukazuju na obradu kamena. U Proseku je prerađivano željezo. Za nakit iz grobova u Demir Kapiji i s ostalih nalazišta smatra se da su ga izrađivali domaći majstori - zlatari pod utjecajem razvijenog bizantskog zlatarstva, a na temelju antičkih i domaćih autohtonih tradicija. Zlatarske radionice u ranom srednjem vijeku, kako je to poznato iz kasnijih izvora, nalazile su se osim po većim mjestima, trgovima i radionicama i po selima. Slavenski živalj u dodiru s civiliziranijim narodima osjetio je potrebu za sjajem i bogatstvom - otud i želja za nakitom i ukrasima. No, kako su u početku vođe i istaknutiji građani još uvijek ekonomski slabi, njihov je nakit izrađivan od bronce i lošeg srebra. Razlika između moćnih i slabijih, na temelju različitog broja priloga po grobovima, mogla bi biti u brojnom stanju samih grobnih priloga. Što se tiče luksuznih predmeta postoji mišljenje da su dijelom uvezeni sa strane, a dijelom izrađivani u domaćim radionicama.
 
U formiranju slavenske materijalne kulture treba uzeti u obzir stečevine koje su Slaveni donijeli iz svoje prapostojbine i kulturne utjecaje pod kojima se njihova materijalna kultura razvijala. Arheološki nalazi iz Makedonije u vremenu od IX. do XII. stoljeća imaju vrlo mnogo sličnih elemenata s Keszthelskom, Köttleškom i Bjelobrdskom kulturnom grupom i određene specifične odlike lokalnog karaktera. Stoga je za zaključiti postojanje jedinstvene materijalne kulture Slavena u ovim krajevima koja je uvjetovanja jačanjem političkih, ekonomskih i drugih povijesnih veza i istim kulturnim izvorima. (Blaga Aleksova, Prosek – Demir Kapija, Arheološko društvo Jugoslavije – Arheološki muzej Skopje, Skopje – Beograd, 1966., str. 86.-94.).
 
U početku VII. stoljeća, tijekom anarhične vladavine bizantskog cara Foke (602.-610.), ili prvih godina carevanja Heraklija (610.-641.), pri tadašnjoj nasilnoj južnoslavenskoj seobi na bizantski Balkan, u Makedoniji su se, kao i po Balkanu, „izlili“ južni Slaveni. Po Konstantinu Porfirogenetu, u Makedoniji su tijekom vladavine Heraklija, ali poslije dolaska južnih Slavena, boravili kratko vrijeme i zapadnoslavenski zakarpatski Srbi [Servi]. Samo što oni nisu došli nasilno nego Heraklijevim odobrenjem. Heraklije ih je, priča Porfirogenet, naselio u južnoj Makedoniji, oko kasnijeg grada Servije koji je i dobio to ime od Srba [Serva]. Prema tome bi Makedonija bila prva srpska domovina na Balkanu. Međutim, Srbi su se, po Porfirogenetu, uskoro pokajali što su ostavili svoja zakarpatska ognjišta, pa su carevim pristankom pošli iz Makedonije natrag. Po prijelazu preko Dunava preko bizantskog komendata [zapovjednika, posjednika, nadarbenika] u Beogradu zamolili su Heraklija za druga nova prebivališta u Bizantu. Heraklije ih je onda smjestio do Hrvata, u jugoistočnoj polovici bizantske provincije Dalmacije.
 
Stari grčki živalj i latinski primjesak, ukoliko su se spasili od južnoslavenske navale, mahom su se razbježali. Grci su se sklonili u neosvojene tvrđave na jugu Makedonije i u druge gradove susjednih bizantskih provincija. Latini, kasniji Aromunji (Romani), Vlasi ili Cincari, ostali su i dalje u svojim gorama. Poslije su se djelomično i poslavenili, a djelomično se održali kao brdski stočari ili kao gradski stanovnici. Starih grčkih gradova u Makedoniji, osim nekoliko najjužnijih, koje Slaveni nisu zauzeli, zauvijek je nestalo. Sve do IX. stoljeća kršćanstvo je u Makedoniji ostalo, po svoj prilici, ograničeno gotovo samo na grčke gradove na jugu koji nisu pali u ruke Slavena. Još od kraja Heraklijeva carevanja Bizantsko Carstvo zaplelo se u vjekovnu borbu s Muhamedovim Arapima na istoku. Nemirne Sklavinije u Makedoniji ustajale su tada opet protiv Bizantinaca. One su tamo ponovno dominirale bizantskim putovima, kao i ostatku bizantskih gradova, naročito Solunu, pa su se, na svojim plovilima od jednostavnih drvenih stabala, zalijetali i na bizantske otoke ili na otoke u Egejskom moru. Kasniji bizantski carevi morali su naročitim kaznenim pohodima, pa i nasilnim naseljavanjima, čak u Malu Aziju, prisiljavati Slavene u Makedoniji na obnavljanje mira i poslušnost prema Bizantu.
 
Pojedini bizantski carevi su u tom cilju pribjegavali i naseljavanju vojnih najamnika tuđih narodnosti, naročito u južnijim, za Bizant važnijim krajevima Makedonije. Tako je npr. Justinijan II. (vladao 685.-695, 705.-711.) naselio u donjoj Strumi, protiv Slavena Strumljana, skupinu Skita (turskih Hazara?), a Teofil (829.-842.) naselio je na donjem Vardaru, čak do iza Dojrana, pokrštene Turke Vardariote, za koje je kasnije stvorena posebna, vardariotska episkopija, pod solunskom metropolijom. Skiti na Strumi spominju se čak i oko sredine X. vijeka, a Turci Vardaviti još duže.
 
Po Konstantinu Porfirogenetu tema Makedonija je prvotno obuhvaćala obje stare rimske istoimene provincije, te još provinciju Tesaliju. Ova je tema s jedne strane skraćena jer joj je oduzeta Tesalija, a s druge strane povećana zapadnom polovicom tračke teme. To je kod Bizantinaca povuklo i promjenu u zemljopisnom značenju imena Makedonija. Barem od prijelaza VIII. i IX. stoljeća, pogledom na novi administrativni opseg istoimene teme, Makedonije je počela značiti i u zemljopisnom smislu ne samo staru pravu Makedoniju, nego i zapadnu Trakiju. Stoga je bizantski car Bazilije I. (867.-886.), iako nije potjecao iz stare prave Makedonije, nego iz zapadne Trakije, tj. od bizantskih naseljenika Armenaca oko Drinopolja, dobio nadimak Makedonac, a i cijela se njegova dinastija tako nazivala makedonskom. Od kraja VIII. stoljeća na Bizantsku Makedoniju stali su navaljivati turski Bugari iz Donje Mezije koju su već ranije (679.) oteli Bizantu, osnovavši nad donjomezijskim južnoslavenskim plemenima svoju državu.
 
Tijekom IX. stoljeća Bugari su zavladali sjevernom Makedonijom uništivši nad tamošnjim Sklavinijama dotadašnji bizantski suverenitet. Pod svojim najvećim osvajačem, kanom Simeonom, tvorcem bugarskog carstva i patrijarhata (893.?-927.), duboko su prodrli u južnu Makedoniju. Bizantu je od prave stare Makedonije ponovno ostao još samo najjužniji uzobalni pojas sa Solunom, koji su baš tada strašno opljačkali arapski gusari iz Sirije (904.). Bizantinci su još prije toga, vjerojatno još u prvoj polovici IX. stoljeća, i to valjda baš zbog tadašnjeg silnog bugarskog napredovanja ka jugu, odcijepili to područje od teme Makedonije, te tu napravili dvije samostalne manje teme (solunsku i strumsku) pod posebnom upravom. Vojno-administrativno središte teme Makedonije premjestili su iz Soluna u tračko Drinopolje. Tako se tema Makedonija svela samo na svoj trački dio, tj. na zapadnu polovicu Trakije do iza Drinopolja.
 
Do kraja IX. stoljeća Sklavinije u Makedoniji već su kršćanske (grčko pravoslavlje) kojem su ostale stalno vjerne. Inače, još u VII. stoljeću tu ima utjecaj zapadno kršćanstvo. Bizantski car Lav III. Ikonoborac (717.-741.), zavadivši se s papom zbog ikonoborstva (ikonoklazma), ukinuo je i katolički solunski vikarijat i uopće svaku papinsku vlast nad bizantskim teritorijem. Sve dotadašnje papinske crkvene oblasti u granicama Bizanta, Lav III. priključio je dijecezi carigradske patrijaršije (732.). Tako je i Makedonija došla pod carigradsku patrijaršijsku dijecezu. Kasnije, južna Makedonija postala je majka slavenske narodne ćirilo-metodske crkve. Kad su bizantski car Mihajlo III. (842.-867.) i patrijarh Focije (858.-886.) naredili braći Ćirilu i Metodu da za moravsko-panonske Slavene stvore crkvu sa slavenskim bogoslužjem i književnim jezikom, Ćiril i Metod izabrali su u tu svrhu govor Slavena južne Makedonije. Pokrštavanje (kristijanizacija) je u sjevernoj Makedoniji izvedeno nastojanjem Bugarske koja je tada i sama primila pravoslavlje (865.), a prethodno i osvojila to područje. Nasuprot tome, Bizant je kod Slavena južne Makedonije uveo i podržavao samo svoju grčku crkvu s grčkim svećenstvom i grčkim bogoslužjem. Jer Bizantinci su težili pogrčiti (grecizirati) svoje slavenske skupine.
 
Kao i novopokrštena Bugarska u sjevernoj Makedoniji, tako i Carigrad, još od kraja IX. stoljeća, otvorio je za svoje pokrštene Slavene u južnoj Makedoniji naročite episkopije. U tim episkopijama, u potpuno slavenskoj sredini, postavljani su iz Carigrada stalno samo grčki predstavnici. (St. Stanojević, Makedonija /i stara Srbija/, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knjiga II, /I-M/, Zagreb, 1927., str. 740.-743.).
 
Osnovno zanimanje makedonskih Slavena bila je zemljoradnja koju su, uslijed neposrednog dodira s razvijenom bizantskom poljoprivredom, znatno unaprijedili. U svezi obrade zemlje, bizantski „Zemljoradnički zakon“ iz VIII. stoljeća, pored paljevinskog sustava, spominje i ledinski s plužnom obradom zemlje, te korištenje radne stoke. Tijekom borbi s vanjskim neprijateljima došlo je u društveno-ekonomskom životu makedonskih Slavena do većih promjena. Dok je u V. stoljeću njihovo naoružanje bilo primitivno, tijekom vremena su ga u znatnoj mjeri obogatili. U tijesnoj svezi izrade oružja kod njih su se postupno razvijali zanati - kovački, tesarski, drvodjelski, oružarski i dr. Tijekom vremena iz njihove sredine izdigli su se viđeniji prvaci (Hacon, Preband, Akamir i dr.).koji su se izdvojili od svojih suplemenika ne samo po svom društvenom položaju, već i po svojim životnim navikama. Uslijed pojačane socijalne i imovinske diferencijacije, slavenska općina počela se raspadati. Ta pojava bila je ubrzana uvođenjem državnih daća (nameta) i pojačanim procesom feudalizacije bizantskog društva. Kao rezultat svega toga u IX. stoljeću općinske zemlje počele su prelaziti u privatno vlasništvo. Ulaskom makedonskih Slavena u sastav bugarske države nije prekinut njihov unutrašnji samostalni razvitak. Daljnji razvitak feudalizma u Makedoniji pratili su još jače klasno raslojavanje i propadanje seoskih općina. Na crkvenim i svjetovnim posjedima rastao je sve više broj ovisnih seljaka. Ovo razaranje seoske općine i gubitak osobne slobode njezinih članova pratilo je surovo iskorištavanje. Osim toga, česti ratovi koje je vodila Bugarska doveli su do sve većeg iscrpljivanja stanovništva. U toj situaciji u Makedoniji se sredinom X. stoljeća pojavio bogumilski pokret kojemu su udarili pečat najširi slojevi svojim težnjama za društvenim promjenama. U svom temelju to je bio klasni pokret iskorištavane skupine koji se odvijao pod vjerskim plaštem. (Enciklopedija Jugoslavije, sv. V, /J-M/, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1962., str. 603.-604.).
 
Miracula S. Demetrii I.sadrže podatke o 584. godini kada odred od 5.000 Slavena napada Solun, zatim avarsko-slavenskom napadu na Solun 586. godine i gladi u Solunu kao posljedici sedmodnevne avarsko-slavenske opsade.Miracula S. Demetrii II. odnose se na podatke o pljački slavenskih plemena i njihovom napadu na Solun pod vodstvom Hacona (614.-616.), zatim nalazimo podatke o avarsko-slavenskom napadu na Solun (oko 618. godine), potom o pokušaju nekih Slavena da uđu u Solun prilikom potresa (oko 630. godine), te pogubljenju slavenskog kneza Prvuda i dvogodišnjoj gerilskoj blokadi i trodnevnoj opsadi Soluna slavenskih plemena (674.-677.). Nadalje, govori se o ponovnom pokušaju Slavena opsadom zauzeti grad (jesen 677. godine), gusarenju Strimonaca i Rinhinaca po Dardanelima i Propontidi, pohodu careve vojske protiv njih (oko 680. godine), Kuberovoj seobi iz Podunavlja u Makedoniju (između 680.-685.), te o slavenskom zarobljavanju episkopa Ciprijana u Heladi (nešto prije 685. godine). (Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Posebna izdanja, knj. CCXLI, Vizantološki institut, knj. 3, Izdavačko poduzeće „Naučna knjiga“, Beograd, 1955., str. 173.-217.).
 
U svom djelu “De administrando imperio“, Konstantin Porfirogenet u 9. glavi govori o Sklavinijama koje su plaćale danak Rusima u X. stoljeću. Među njima navodi i Skaviniju, Drugotite, koji nemaju neposrednu vezu s onim Dragovitima zapadno od Soluna ili s istoimenom makedonskom sklavinijom: Drogubitija. U 32. glavi istog djela Konstantin Porfirogenet priča da su se u Solunsku temu i ostale predjele doselili Srbi dopuštenjem Heraklija. Taj predjel nosi naziv Servija (u Grčkoj). No, nakon nekog vremena, Srbi su odlučili vratiti se nazad. Car im je dopustio da se nasele Srbiju, Paganiju, zemlju Zahumljana, Travunja i Konavljana koje su opustošili Avari i potjerali Romane iz njih.
 
Izidor Seviljski, kao izvor prvog reda, pribraja Makedoniju u grčku pokrajinu (636.). U 49. glavi car-pisac Konstantin Porfirogenet opširno govori o Peloponeškoj temi kada su Slaveni za vrijeme carevanja Nikifora I. (802.-811.) imali namjeru pobuniti se, pa su zatražili pomoć afričkih Saracena protiv žitelja grada Patrasa. No, zahvaljujući sudjelovanju i hrabrosti apostola Andrije, bili su poraženi i pobjegli u hram posvećen istom svecu.
 
Vrlo važna je 50. glava u kojoj se govori o slavenskim Milinzima i Ezercima, te davanjima koja su davali. Slaveni u Peloponeškoj temi u vrijeme careva Teofila (829.-842.) i sina mu Mihajla III. (842.-867.) odmetnuli su se i osamostalili. Taj proces osamostaljivanja Slavena na Peloponezu naslućujemo za vrijeme cara Mihajla II. Amorijskog (820.-829.) kada su se osamostaljivali gradovi u Dalmaciji odnosno Hrvati i Srbi kao i Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretljani (Pagani).
 
U svojoj knjizi “De thematibus occidentis sive Europae“ Konstantin VII. Porfirogenet opisuje 12 zapadnih temi, među kojima i teme: Makedonija, Strimon i Solun. Ukazuje kako se Makedonija pretvorila u eparhiju pod konziliarom (konzularom) s 41 gradom. Iz podataka koje daje Porfirogenet zaključujemo da je cijela tema Makedonija bila sastavljena od tri eparhije: Makedonija na čelu s konziliarom (konzularom), Makedonija na čelu s hegemonom i Tesalija pod istoimenim upraviteljem - hegemonom. U prvoj eparhiji u Makedoniji bio je 31 grad, u drugoj 8, a u trećoj 17 - ukupno 56 gradova, što nije mali broj. Iz podataka cara Konstantina Porfirogeneta se mogu točno odrediti granice teme Makedonije i njezinih eparhija, pa i na temelju smještaja gradova. Konstantinova eparhija Makedonija s 31 gradom se protezala na jug od Neapolisa, preko Apolonija, Akantosa i Soluna, pa Pela, Verija, Eordaija, Dioklecianopolisa i Herakleja, na sjeveru od Antania preko Dobera, na istok do Nikopolisa (današnji Nevrokop) i najzad Neapolis, na zapadu graničila je sa Heraklejom (blizu Bitole) i Antanijom. Druga Konstantinova eparhija Makedonija pod hegemonom s 8 gradova - Hieroklova eparhija Makedonija Secunda. Njezini istočni gradovi su Zapara (istočno od Kustendila) i Eustraion (Astraion sjeverno od Dobera), južno - Eustraion, Stobi i Agros (jugoistočno od Velesa), zapdano - Agros, a sjeverno - Bargala (sjeveroistočno od Štipa), Kelainidon, Harmonij i Zapara. Treća Porfirogenetova eparhija Tesalija pod istim hegemonom od 17 gradova ima kao i kod Hierokla jednak broj gradova od kojih su neki nepravilno prepisani i kod jednog i kod drugog autora. Konstantinova tema Makedonija se prostirala na zapad do Herakleje Lynkestis i Antanija, na sjeveru od Argoa do Zapara, na istok od Nevrokopa i do Neapolisa, na jug od Lamija i Nov Patras, a na čelu te teme, kako se vidi iz djela “De cerimoniis aulae byzantinae“, bio je strateg. U djelu “De thematibus“ interesantan je Konstantinov, iako kratak, prikaz i za temu Solun (Thessalonike), za koju ovaj vladar kaže da je u to vrijeme ubrojena u teme i da se smatra dijelom Makedonije. Solun je glavni grad (metropolis) Makedonije. U svom trećem djelu “De cerimoniis aulae byzantinae“ Porfirogenet spominje povijesni podatak, vrlo diskutabilan, da je car Mihajlo III. (842.-867.) primio svečanom audijencijom Slavene koji su se pobunili u zemlji „Subdelitiji“ i kasnije se pokorili. Nešto kasnije od tih pregovora s carem, Mihajlo je potom primio i druge Slavene iz Solunske arhontije. U svom posljednjem spisu “De vita et rebus gestis aevi sui Basilei Macedonis“, nastalim oko 950. godine, Porfirogenet spominje grad Niku u Makedoniji i Filipus, također u Makedoniji. (Stjepan Antoljak, Srednovekovna Makedonija, tom I, Misla, Skopje, 1985., str. 63.-88.).
 

Đivo Bašić

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Ponedjeljak, 09/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2068 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević