Demokracija i demografija, novi resor EK ili kako preokrenuti trend depopulacije Europe

 
 
Izbor Dubravke Šuice na mjesto potpredsjednice Europske komisije i povjerenice za demokraciju i demografiju veliki je diplomatski i politički uspjeh Hrvatske kojim se načelno gledano, znatno poveća mogućnost utjecaja Hrvatske na ključne političke odluke Europske komisije. Ipak, opće je poznato da političari unutar struktura EU promiču isključivo europske interese, odluke za koje lobiraju mogu biti vrlo različite od onoga što kao država članica trebamo. Nacionalni interesi osobito malih država najčešće ostaju po strani. Iako je sam premijer Plenković zagovarao uspostavljanje resora demografije, na čelu kojeg se našla Dubravka Šuica – veliko je pitanje hoće li konkretne političke mjere za koje se nadamo da će uslijediti, zapravo ići u korist zemalja bogate europske jezgre ili će pomoći demografski devastiranim zemljama istočne Europe, među kojima je i Hrvatska.
https://s3.eu-central-1.amazonaws.com/euobs-media/f81459ea69186c11b5181a9fbdd094b3.jpg
Novi portfelj Europske komisije naizgled je neobičan spoj demokracije – područja političkih ideja koje osiguravaju vladavinu naroda (i u kojem najčešće prevladava ideologija ili demagogija, znanost je odavno napustila to područje) s vrlo zahtjevnim i vrlo ekspertnim područjem demografije, znanosti koja se bavi proučavanjem različitih parametara kretanja i promjena u socio–ekonomskim strukturama stanovništva. Na čelu ovog resora nesumnjivo je trebao biti stručnjak/inja, dakle znanstvenik/ica koji ima iskustvo bavljenja ovom složenom, za Europsku uniju opterećujućom tematikom, a nikako Dubravka Šuica. Međutim, kako liberalna politika ne treba eksperte (političari uvijek bolje „poznaju“ što narod želi) čak i u EK, tako je navedeni resor pripao Dubravki Šuici koja je, uz to, postala i potpredsjednica EK. Odbor za ustavna pitanja EP pojačan članovima Odbora za rad i socijalna pitanja, te Odbora za ženska prava i ravnopravnost spolova, saslušali su Šuicu, nakon čega je njen mandat potvrđen dvotrećinskom većinom. Za Dubravku Šuicu su glasali EPP, S/D, Renew Europe, ECR, a protiv su bili Zeleni, Left-Nordic Green Left i Identity and Democracy.  Analizirajući „hearing“ ili „saslušanje“, vidljivo je da se europska demokracija svela na rodnu ravnopravnost, pa su tako najžešća pitanja bila usmjerena na zaštitu LGBT populacije, kontracepciju i reproduktivna prava, prava na operacije promjene spola koje ne dolaze iz medicinskih razloga, borbu protiv homofobije i načine inkluzivnosti različitih rodnih manjina. Kad je riječ o demografiji Šuica je beskrajno naglašavala problem starenja europskog stanovništa, zalažući se za „aktivno starenje“ (produljenje radnog vijeka) i „legalnu migraciju“. Dakle, kad malo bolje razmislimo, novi portfelj Europske komisije zajedno sa svojom čelnicom, bavit će se demokracijom u smislu jačanja tolerancije i zaštite vrijednosti i normi uobličenih u okvirima najvažnije EU politike – rodne ravnopravnosti (zbog koje su stope nataliteta u stalnom padu) i zaštite novoustoličenog „ljudskog prava“ ilegalnih migranata na sigurne migracije, pravo na azil i skrb. Sve to je, naravno, sadržano u Istanbulskoj konvenciji oko koje su se lomila koplja u Hrvatskoj. Nova demografska (geo)strategija EU nesumnivo će slijediti zahtjeve nevladinih organizacija koji poništavaju potrebu i zakonske mogućnosti zaštite europskih granica, interese globalnog kapitala, te djelovati na Sorosevoj viziji globalnog društva ili praktičnoj primjeni „teorije velike zamjene“ (vidjeti: Sanja Vujačić, Imigracija u Europi „više brzina“, Geopolitika, listopad, 2019.) Upravo stoga rješenja koja bi trebao iznjedriti ovaj resor moguće neće biti u interesu država na udaru ilegalne migracije (koja postaje legalna i temeljno ljudsko pravo), poput Hrvatske.
 
Ostaje za vidjeti kuda će krenuti smjer novog portfelja EK, hoće li možda zahvatiti presudno važna pitanja demografije, time i demokracije (kolonijalnog odnosa bogate europske jezgre prema europskoj poluperiferiji – stare, južne članice EU – Italija, Grčka, Španjolska i Portugal i periferiji – novim članicama istočne i srednje Europe). Naime, istraživački diskurs kojem je u fokusu odnos suvremene zapadne politike prema istočnoj i srednjoj Europi upućuje na primjenu kolonijalnih obrazaca u ovladavanju ljudskim i prirodnim resursima, te političkom, financijskom, tehnološkom i kulturnom podčinjavanju europske periferije bogatoj europskoj jezgri.
 
Nakon tri desetljeća demokracije, svjedočimo demografskoj katastrofi bez presedana koja je pogodila zemlje istočne Europe nakon propasti komunističkog sustava i završetka hladnog rata. Odmah nakon pada Berlinskog zida, u studenom, 1989. godine, uslijedio je masovni egzodus stanovništva iz Istočne Njemačke, Poljske i Mađarske u zapadnoeuropske zemlje. Građani ovih zemalja krenuli su prema Zapadu u potrazi za većim primanjima, proces koji traje do danas i kojim su zahvaćene sve bivše zemlje socijalističkog tabora. Kao rezultat novog “doseljavanja naroda” na prostoru zapadne i sjeverne Europe, ljudski gubici u istočnoj Europi znatno su veći od gubitaka u oba svjetska rata. U proteklih 30 godina Rumunjska je izgubila 14% stanovništva, Moldavija – 16,9%, Ukrajina – 18%, Bosna i Hercegovina – 19,9%, Bugarska i Litva – 20,8%, Letonija – 25,3% stanovništva. Hrvatska je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DSZ), u razdoblju od 2011. do 2017. godine izgubila 4% svog stanovništva, te pala ispod 4 milijuna stanovnika. Međutim, prema podacima njemačkog statističkog zavoda, u Njemačku se u istovjetnom razdoblju uselilo 206.654 Hrvata. Slično je i s Austrijom – ukupni broj osoba s hrvatskim državljanstvom u Austriji od 2011. do kraja 2017. povećao se za 15.505 osoba. Treba napomenuti ovdje se ne radi o doseljenima, već o saldu doseljenih i odseljenih.
 
Depopulacija je zahvatila i istočna područja Njemačke (bivšu NJDR), koja su se u doslovnom smislu riječi ispraznila. Svojevrsni izuzetak napravila je Češka koja je sačuvala glavne „dobitke socijalizma“ u obliku socijalnih potpora stanovništvu, besplatnog medicinskog sustava, pomoći majkama itd.
 
Depopulacija istočne Europe usko je povezana s tranzicijom i razdobljem „divljeg kapitalizma“, ubrzanih „strukturnih reformi“ provedbu kojih su zahtijevali zapadni mentori, nakon čega slijedi kolaps socijalnog i medicinskog sustava, nagli porast smrtnosti, osobito među muškarcima, uz istodobni pad nataliteta. Međutim, glavni udarac demografiji nanijela je emigracija stanovništva, posebno najmlađe, aktivne i kvalificirane skupine. U „domovini“ tako ostaju djeca, umirovljenici, te osoba nesposobne za aktivno traženje posla u inozemstvu. I to unatoč činjenici da je već 40 poslijeratnih godina u istočnoeuropskim zemljama došlo do sporog, ali postupnog rasta stanovništva.
 
Prema UN-u, svih deset najugroženijih zemalja na svijetu nalaze se upravo u istočnoj Europi. To su Bugarska, Rumunjska, Poljska, Mađarska, baltičke republike i sve države bivše Jugoslavije, kao i Moldavija i Ukrajina. Prema prognozama demografa, do 2050. godine stanovništvo tih zemalja smanjit će se dodatno za još 15-23 %. To znači da će se broj stanovnika Bugarske smanjiti sa sedam na pet milijuna, Latvije – s dva na 1,5 milijuna stanovnika. Ubojita kombinacija triju čimbenika – niskog nataliteta, visoke smrtnosti i masovnog iseljavanja razlog je ovako snažnog iseljavanja. No, dok pad nataliteta zapadnoeuropske zemlje nastoje nadoknaditi novim valovima migranata, istočnoeuropske zemlje kategorički odbijaju prihvatiti “svježu krv”, a ovo je pitanje steklo izvanrednu političku snagu.
 
U međuvremenu, Istočna Europa nastavlja gubiti svoje “zlatne kadrove” – ​​najbolje stručnjake i mlade ljude. Samo u Mađarskoj, od ulaska u EU 2004. godine, zemlju je napustilo 5.000 liječnika, uglavnom mlađih od 40 godina. Zemlji nedostaje i inženjera i tehničkih stručnjaka koji su također otišli u Austriju, Njemačku i druge zemlje zapadne Europe. Stotine tisuća medicinskih sestara, stolara, bravara i kvalificiranih radnika preselilo se iz Poljske, Rumunjske, Srbije i Slovačke na Zapad. U Rumunjskoj se iseljavanje stanovništva smatra “nacionalnom katastrofom”. Stanovništvo ove zemlje je u postkomunističkom razdoblju smanjeno s 23 na 20 milijuna ljudi. Ljudi su naravno iselili u potrazi za većom, pristojnom zaradom. Međutim, „prijenos“ radne snage s Istoka na Zapad bio je ne samo spontan, već i sustavno grabežljiv. Brojne njemačke i britanske predatorske tvrtke “lovaca na glave” (headhunter) u velikom su broju, odmah nakon ulaska ovih zemalja u EU, počele ulaziti na njihovo tržište rada ciljajući stručnjake. Od početka devedesetih mala Bosna i Hercegovina izgubila je 150.000 ljudi, Srbija – oko pola milijuna. Međutim, najznačajniji odljev stanovništva zabilježen je u Litvi – preko 300.000 ljudi od 3 milijuna stanovnika napustilo je zemlju.
 
No, najtragičnije posljedice “postkomunističkog sloma” doživjela je Ukrajina – nekada jedna od najrazvijenijih republika SSSR-a.  Početkom 1990-ih Ukrajina je brojila 52 milijuna stanovnika, sada ta brojka ne prelazi 42 milijuna. Prema prognozama Kijevskog instituta za demografiju, do 2050. Ukrajina će imati manje od 32 milijuna. To znači da je Ukrajina država koja najbrže umire u Europi, a po mogućnosti i u svijetu. Prema posljednjim anketama, 35 % Ukrajinaca izjasnilo je spremnost za iseljavanje. Proces se ubrzao nakon što je Ukrajina dobila bezvizni režim s EU-om: oko 100.000 ljudi mjesečno napušta zemlju. U Ukrajini su se u najekstremnijem obliku poklopila tri čimbenika – pad nataliteta, povećana stopa smrtnosti (dvostruka od stope nataliteta) i masovno iseljavanje stanovništva. Demografi uspoređuju odgovarajuću dinamiku u Francuskoj i Ukrajini. Dok su prije 1989. godine stope rasta stanovništva u ove dvije države bile usporedive, u narednom je razdoblju broj stanovnika u Francuskoj uvećan za 9 milijuna ljudi, a Ukrajina je izgubila isti broj ljudi.
 
Stručnjaci vjeruju da se demografska kriza u istočnoj Europi ne može nastaviti u nedogled. Sustavi socijalnih potpora i zdravstvene skrbi ne mogu funkcionirati u uvjetima u kojima većinu stanovništva čine umirovljenici i djeca – u jednom trenutku neizbježno će doći do urušavanja državnosti. Ali ne bismo se trebali zanositi ni zapadnom Europom, na prostoru koje je stopa nataliteta izuzetno niska. Dok je razvijeni dio kontinenta privremeno imao koristi od ljudskih resursa iz istočne Europe, mnogo brži priliv migranata s Bliskog Istoka i Afrike neizbježno će promijeniti sociokulturnu sliku zapadnoeuropskih zemalja, gdje već nastaju vjerski i etnički sukobi. Tome u prilog ide i usporedba stopa plodnosti – 1,6 djece po Francuskinji, 3,4 djece ili više po ženama s područja Bliskog Istoka i Afrike. Dječji vrtići u Francuskoj (2019.) popunjeni su tričetvrtinski od predstavnika nacionalnih manjina što upućuje da u budućnosti zemlju čekaju velike socio-kulturne promjene.
Postoji li izlaz iz ove situacije? Je li moguće potaknuti rast stopa nataliteta među Europljanima? Demografi su sigurni da to nije moguće ni u zapadnoj, ni u istočnoj Europi. Istina, iz različitih razloga. Na zapadu kontinenta, standard potrošnje je toliko visok da svako novo dijete urušava taj standard, dok u istočnoj Europi djeluju drugi mehanizmi: siromaštvo, nedostatak izgleda i raspad obiteljskih odnosa čine rađanje djece nepoželjnim. U međuvremenu, udio Europljana u svjetskoj demografskoj bilanci stalno se smanjuje. Ako je 1900. godine Europa činila 25 % svjetskog stanovništva, sada je to oko 10 %. Istodobno, prema procjenama UN-a, broj stanovnika Afrike na jugu Sahare bit će 2,5 milijarde do 2050. godine, a do kraja stoljeća – 4,4 milijarde, odnosno više od cjelokupnog stanovništva planete u 1980. To znači da će Europu nadvladati novi migracijski valovi, usprkos svom otporu. Razmišlja li o ovim činjenicama nova europska povjerenica za demokraciju i demografiju, HDZ-ovka, Dubravka Šuica?
 

Dr. sc. Jadranka Polović, https://www.geopolitika.news/analize/dr-sc-jadranka-polovic-demokracija-i-demografija-novi-resor-ek-ili-kako-preokrenuti-trend-depopulacije-europe/