Get Adobe Flash player
Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ...

Druga strana Sandrina petoga zlata

Druga strana Sandrina petoga zlata

Nakon pobjede u Berlinu najbolja svjetska diskašica ponovila...

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Thompson je pjevao u Areni 1999. godine pjesmu Lijepa li si, a bogami i...

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Hitler je htio svijet bez Židova, a Vučić je učinio Srbiju bez Hrvata,...

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Djeca hrvatskih Srba u školi moraju učiti hrvatsku, a ne srpsku...

  • Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    utorak, 14. kolovoza 2018. 15:51
  • Druga strana Sandrina petoga zlata

    Druga strana Sandrina petoga zlata

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:48
  • Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:44
  • Nema razlike između Hitlera i Vučića

    Nema razlike između Hitlera i Vučića

    utorak, 14. kolovoza 2018. 17:12
  • Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:40

Kaspijsko jezero se od 2001. ubrzano počelo pretvarati u anglo-američko jezero

 
 
Azerbajdžan je postao washingtonski prioritet nakon raspada Sovjetskog Saveza. […] Britanski i američki naftni giganti počeli su tiho, ali brzo preuzimati kontrolu nad kaspijskim naftnim i plinskim resursima. […] Godine 2001. Kaspijsko jezero, najveća zatvorena vodena površina na Zemlji, počelo se ubrzano pretvarati u anglo-američko jezero, u smislu kontrole nad naftom. […]
http://1.bp.blogspot.com/_pt08zqcWYs0/THWPctZT4aI/AAAAAAAACso/kDQGFKOBMpU/s1600/Eldersburg+Shell+Station.JPG
Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a navodno je potrošilo 20 milijuna dolara kako bi za [ukrajinskog] predsjednika postavilo svog čovjeka. Bila je to još jedna 'demokratska' revolucija [tzv. 'narančasta revolucija' 2004. godine]. […] Političkom kontrolom nad Ukrajinom Washington bi mogao steći potencijalnu kontrolu nad većinom ruskih plinovoda iz sovjetskog razdoblja. […]
 
Kako se moglo očekivati, jedan od prvih poteza nakon vojne okupacije Iraka bilo je otkazivanje ugovora između Iračke vlade i kineskih državnih naftnih kompanija za razvoj golemih naftnih resursa u Iraku. Sumnje Pekinga bile su potvrđene. Kineska prisutnost u iračkim naftnim poslovima bila je glavni fokus okupacije Iraka. […] Pravi cilj, naravno, neizrečeni, bio je direktna kontrola i uskraćivanje tog mora nafte novim suparnicima, osobito Kini. […] Kako bi osigurale to gorivo, kineske naftne kompanije osigurale su svoje mjesto u Perzijskom zaljevu, osobito u Iranu i Saudijskoj Arabiji. Zapravo, 2009. godine više je saudijske nafte izvezeno u Kinu nego u SAD. […] Kinezi su ostvarili utjecaj i u Središnjoj Aziji, uključujući Kazahstan, te u Rusiji i Latinskoj Americi, od Venezuele do Brazila. […] Kineski predsjednik Hu Jintao posjetio je Alžir, Gabon i Nigeriju - tri afrička naftna diva - kako bi osigurao nesmetan dotok zaliha goriva. […] Ukratko, Kina je ugrozila desetljeća washingtonske politike tretiranja Afrike 'de facto' kolonijalnom ostavštinom pod patronatom MMF-a, čije se sirovine s vremena na vrijeme mogu i opljačkati. […] A izvor nafte, koji je postao žarište naftnog sukoba između Kine i SAD-a, bio je Sudan, u kojem su se nalazile goleme naftne zalihe Darfura. […] Kina ni u jednu drugu zemlju nije uložila više nego u Sudan, iz kojeg je ujedno dobivala najviše energetskih zaliha. […] Bushova administracija je vrlo agresivno odgovorila na sve veću prisutnost Kine u Africi, osobito u sudanskoj regiji Darfur, gdje su Kinezi pronašli golemo naftno polje. Nimalo slučajno Washington je uskoro optužio Sudan za genocid u Darfuru, a američki ministar vanjskih poslova Colin Powell pozvao je trupe NATO-a da 'uspostave mir'. […] Washington je sklopio vojni savez s Indijom protiv Kine, a predsjednik Obama je nakon 2009. godine drastično pojačao vojne akcije u Afganistanu i u Pakistanu. [Inače, Obama je dobitnik Nobelove nagrade za mir.] Cilj je bio jasan: kontrolirati pristup Kine euroazijskim resursima, ponajprije pristup nafti i plinu. […]
Washington je bio poprilično umiješan u poticanje 'spontanih' uličnih prosvjeda u Tunisu [prosinca 2010.] kojima je svrgnut Ben Ali. […] Uspjeh Revolucije jasmina pokrenut će slične ustanke diljem islamskog svijeta pod pokroviteljstvom SAD-a - od Sjeverne Afrike do Bliskog istoka i Središnje Azije. Krajnji cilj destabilizacije bile su Kina i Zapadna Europa, te Rusija i zemlje Euroazije. […]
 
Bilo je očito da je 'Projekt Veliki Bliski istok' bio plan za pljačku dragocjene državne imovine, koju će SAD provesti u zemljama Perzijskog zaljeva bogatima naftom. […] Washingtonskim 'Projektom Veliki Bliski istok' predviđa se američka dominacija nad cijelim islamskim svijetom od Sudana i Maroka preko Libije, Egipta, Perzijskog zaljeva do Pakistana i Afganistana. […] Dovođenje cijeloga niza zemalja od Maroka do Afganistana i Pakistana u stanje trajne krize i napetosti bit će uvjerljiva izlika NATO-u da 'zaštiti rute za opskrbu naftom'. […]
 
Istraživači [korporacije] RAND-a godinama su usavršavali metodu tzv. 'swarminga' za nekonvencionalnu promjenu režima, kojom se gomile mladih povezanih društvenim mrežama okupljaju na prosvjedima poput rojeva pčela (engl. 'swarming'). Washington i grupa tobožnjih nevladinih organizacija za promicanje 'ljudskih prava', 'demokracije' i 'nenasilja' pod washingtonskim okriljem sve su se više oslanjali na sofisticirano, 'spontano' pokretanje prosvjeda lokalnog stanovništva kako bi uzrokovali promjenu režima u korist Washingtona i kako bi primijenili plan Pentagona za dominacijom punog spektra. […]
 
Kina je bila glavni partner libijskoj državnoj naftnoj kompaniji. Za razliku od Tunisa i Egipta, Washington se u Libiji nije mogao skrivati iza fasade nenasilnih prosvjeda mladih. Bio je primoran posegnuti za naoružavanjem i obučavanjem autohtonih pripadnika libijske opozicije u onome što je preraslo u pravi pobunjenički građanski rat. […] Rat SAD-a protiv Libije - 'de facto' čin neokolonijalizma koji krši temeljne norme međunarodnog prava - shvaćen je kao 'humanitarni' rat. […] Pobune 2010. i 2011. godine na Bliskom istoku i u Africi uklapaju se u geografski kontekst Bushova plana za 'Veliki Bliski istok'. […] No krajnji cilj bio je uspostaviti čvrstu kontrolu nad ključnim strateškim resursom - naftom - i vjerojatno iskoristiti tu kontrolu za ucjenjivanje Kine, Japana i bilo koje euroazijske države koja bi vremenom mogla ugroziti dominaciju Washingtona i stvoriti novi euroazijski gospodarski prostor.“ (F. William Engdahl, Mitovi, laži i ratovi za naftu, Profil, Zagreb, 2012, str. 9-14, 19-22, 27-31, 33-34, 36, 39-41, 43, 45, 47-48, 50, 52-58, 61, 63, 66-70, 72, 80-81, 83-91, 95, 97-98, 103, 108, 110-111, 113-116, 121, 123, 125, 134-135, 142-143, 145, 147, 168, 170, 178, 188-189, 191-192, 196, 199, 200, 207-208, 219, 221-223, 231-232, 237, 246, 249-251, 254-255, 257, 260, 265-266, 271, 273-276, 279, 284, 286-287, 296-297, 300, 302, 304).
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Đivo Bašić

Svi su ratovi za naftu...

 
 
Kompanije koje su činile anglo-američki naftni kartel Sedam sestara vodile su SAD u sve veću ovisnost o nafti i to iz regije koju je američka inozemna politika Hladnog rata sve više činila nestabilnom - politički i vojno. Kamo god je Sedam sestara pošlo tražiti naftu, Pentagon i vojska SAD-a išli su za njima. […] No, SAD-u i CIA-i nije bilo poznato da je i Sovjetski Savez imao svoj naftni adut. Njihovi geofizičari i geokemičari od ranih su 1950-ih u strogoj tajnosti radili na razvijanju nove radikalne metode za pronalaženje nafte. […] Do 1980. godine mnoge manje republike - uključujući Kazahstan i Azerbajdžan - postale su drugi najveći proizvođač nafte na svijetu poslije Saudijske Arabije. […] Sedam sestara na Zapadu bile su opsjednute time kako prikriti činjenicu da svijet doslovno pliva na nafti. […]
https://i.pinimg.com/originals/93/68/a3/9368a329247b5aa5a6ccc15b2a5b5908.png
Iransko-irački rat označit će početak gotovo neprestanog niza posredničkih ratova u režiji SAD-a, te naposljetku ratova koje će izravno voditi SAD u novom stoljeću - za kontrolu naftom bogatog Bliskog istoka. […] Washington je potajno potaknuo rat između Irana i Iraka ne bi li na taj način podigao cijene nafte. Istodobno, Pentagon je dobio golemo odlagalište za višak oružja koje je ostalo iz rata u Vijetnamu. […] Washington je potajno potaknuo rat, namjerno šaljući lažne poruke suparničkim stranama. Za Washington i kompanije Sedam sestara, ratom su se dizale cijene nafte, i to dok god je toliko veliki udio svjetske nafte bio ugrožen. […] Iransko-irački rat dopustio je da cijena nafte bude na neviđeno visokoj razini, čime su banke u Londonu i New Yorku i dalje bile likvidne jer su nastavile reciklirati petrodolarske zajmove zemljama Istočne Europe, poput Poljske i Jugoslavije, te zemljama u razvoju koje su se brzo razvijale, poput Brazila, Argentine, Meksika i većine Afrike. […]

 

Odluka da se Sadam Husein potajno naoruža nakon rata s Iranom bila je dio dugoročnog strateškog projekta Pentagona i američkih elitnih krugova koji su kontrolirali Rockefellerove naftne kompanije (Mobil, Chevron, Exxon) i vojne industrije, uključujući obrambenu industriju i tvrtke za naftnu infrastrukturu […] Naoružanje Sadama 1989. godine bilo je priprema za sljedeću fazu u ostvarenju izravne kontrole Pentagona nad naftnim zalihama Bliskog istoka. […] Sljedeći korak bio je osigurati da Sadam Husein napravi ono što Washington želi - da izvede vojni napad na susjedni Kuvajt, malu državu veličine New Jerseyja, koja je bila smještena na rijeci Shatt el-Arab; na ključnoj transportnoj ruti za izvoz nafte preko Zaljeva u Europu i Japan. […] Sedam sestara i njihovi bankari ponovno su [1990.] osigurali visoke cijene nafte umjetno stvorivši nestašicu, te ponovno iskoristivši namjerno potaknut posrednički rat kako bi to učinili. […]
 
Izravan cilj Washingtona bio je razbiti Sovjetski Savez na usitnjene i nepovezane dijelove kako bi osigurao kontrolu nad njihovim golemim naftnim bogatstvom. […] Bushova administracija [u srpnju 1990.] inzistirala je na tome da se ekonomsko restrukturiranje bivših zemalja Varšavskog pakta i sovjetskih republika, uključujući i Rusiju, obavlja pod kontrolom MMF-a. Bila je to najdraža institucija Washingtona uz pomoć koje će slabija gospodarstva doći pod sferu utjecaja SAD-a zahtijevanjem masovne privatizacije i devalvacije valuta, čime će vanjsko preuzimanje biti iznimno jeftino i čime će se Istok otvoriti ka masivnom pljačkaškom pohodu koje će potrajati većim dijelom 1990-ih. […] Govorilo se da je Chevron podmitio dužnosnike za samo šaku dolara kako bi ušao u Kazahstan. U listu 'Moscow News' taj je dogovor nazvan 'prljavim poslom čija je namjera gurnuti goleme sovjetske naftne rezerve u crnu rupu bez ikakve zarade za Sovjetski Savez'. Bili su u pravu. […]
 
Golema podvodna naftna i plinska polja u blizini Bakua bila su veliki izazov za američke interese. Nafta iz Bakua na potencijalna će tržišta doći preko postojećeg naftovoda iz sovjetskog razdoblja koji je prolazio kroz rusku pokrajinu Čečeniju u kojoj je živjelo manje od pola milijuna ljudi, većinom muslimanskog stanovništva. […] Prigodno za geopolitičke ciljeve Washingtona u toj regiji, Čečeniju je uskoro zahvatio val nasilja koji je ugrozio izvoz nafte iz Bakua i Kaspijskog jezera preko Rusije. Trebat će pronaći neku drugu rutu. Vodeći zapadnjački mediji pokazali su krvavu bitku između Ruske Federacije i samoproglašene nezavisne Republike Čečenije kao borbu između muslimanskih Čečena koji traže pravo na svoju državu i pravoslavnih Rusa ili ateista; ili pak kao bitku vjekovne etničke mržnje. Međutim, to je bila borba  za kontrolu nad mogućim i postojećim naftovodnim putovima - hoće li ta kontrola pripasti Rusiji ili SAD-u. […] Kad su vodeće američke i britanske naftne kompanije nahrupile u države bivšeg Sovjetskog Saveza kako bi preuzele naftne zalihe pod povoljnim uvjetima, mudžahedinski borci koji su ostali iz gerilskog rata koji je SAD vodio u Afganistanu, tajno su dovedeni u Čečeniju. […] Washington je podržao 'neovisnost' Čečenije, što je bio dio strategije komadanja Rusije. […] Čim se zbog kaosa u Čečeniji pokazala potreba za izgradnjom alternativnog naftovoda kroz proameričku Gruziju i Tursku, novac i 'dobrovoljci' za čečenski cilj su nestali. Cilj je postignut - oslabljena je kontrola Moskve nad naftnim tokovima Kavkaza. […]
 
Cilj Chevrona, Exxona, Arco-a, BP-a i drugih anglo-američkih naftnih giganata, kao i banaka i političkih krugova iza njih, nije bio osigurati naftu za buduću veliku potražnju Amerike. To nikad nije bio predmet razmatranja. Njihov cilj bio je ni manje ni više nego kontrola najvećih poznatih područja bogatih naftom na cijelom planetu. Bio je to geopolitički plan od najveće strateške važnosti za buduću moć SAD-a - nije bilo važno koristiti se tom naftom, nego uskratiti je potencijalnim političkim protivnicima. […]
 
Ruski i ukrajinski znanstvenici utvrdili su da ugljikovodici - razne molekule vodika i ugljika koji su baza za naftu, plin, ugljen, pa čak i dijamante - nastaju otprilike 200 kilometara ispod površine Zemlje, gdje se proizvodi metan ili smjesa metana. Smjesa se pod visokim tlakom i temperaturom vertikalno probija prema površini preko tzv. migracijskih kanala. […] Uz drukčije geofizičko razumijevanje Zemlje i njezine unutarnje dinamike, nafta i plin bi se po cijelom planetu mogli pronaći u izobilju. A to sigurno nije bilo nešto što su moćni anglo-američki naftni giganti i njihovi bankari s Wall Streeta htjeli čuti. […] Jedno od najzapanjujućih otkrića ruskih istraživača tijekom nekoliko desetljeća ispitivanja i promatranja bio je zaključak da naftna polja ne izumiru. […] Ta je promjena imala strašne posljedice za geopolitičku strategiju Washingtona. Da parafraziramo već spomenuti citat Henryja Kissingera: 'Ako ne možete kontrolirati naftu, nećete kontrolirati ni cijeli svijet'. [Prof. s ukrajinske Akademije znanosti V. I. ] Sozanski je izračunao da je količina potencijalne proizvodnje nafte i plina barem '8 puta veća' od procjene koja se temelji na ograničenom, fosilnom podrijetlu nafte i plina. Zaključio je da 'postoje goleme količine nafte, dovoljne za potrebe čovječanstva za nekoliko tisuća godina'. […] Ne samo da se naftna polja obnavljaju; prema profesoru [Vladimiru] Kučerovu, ruski i ukrajinski znanstvenici potvrdili su da se korištenjem jedinstvene metode za istraživanje aktivnih geoloških područja na dubinama od 1000 metara mogu locirati ležišta podzemnih voda koja bi mogla omogućiti stalnu opskrbu čistom izvorskom vodom, što je zanimljivo za zemlje Bliskog istoka, Kinu i druge zemlje u kojima vlada nestašica izvora podzemnih voda. […]
 
Dick Cheney bio je dio skupine u američkom političkom ustroju koja će ubrzo iskoristiti argumente iscrpljenja nafte - Hubbertovu i Campbellovu teoriju o 'vrhuncu crpljenja nafte' - kako bi opravdala vojnu intervenciju SAD-a u naftnim poljima Bliskog istoka, gdje, kako je Cheney primijetio, 'nafta i dalje ostaje primarni posao Vlade'. […] Prije američke okupacije Iraka, Sadam Husein je potpisao ugovore o istraživanju iračkih naftnih polja s ruskim, francuskim i kineskim naftnim kompanijama […] prije početka rata u ožujku 2003. godine. Američke i britanske naftne kompanije bile su ostavljene na cjedilu; Sadam ih je isključio. Washington je napao Irak kako bi preduhitrio gubitak drugih po redu najvećih rezervi konvencionalne nafte na svijetu, koje su možda bile namijenjene Kinezima, Rusima ili Francuzima, ili svim trima zemljama zajedno. […] Ratovi se nisu vodili zbog toga da se osiguraju naftne zalihe SAD-u, kako su neki naivno vjerovali. Vodili su se zbog toga da se osigura američka globalna hegemonija [prevlast]. […] Administracija Bush-Cheney, koja je bila na vlasti od početka 2001. do 2009. godine, imala je jasnu stratešku misiju - osmisliti kontrolu golemog euroazijskog kontinenta bogatog mineralima, i to odvajanjem Rusije od Kine, militariziranjem područja od Bliskog istoka do Gruzije i Afganistana, te kontroliranjem naftovoda na cijelom euroazijskom kontinentu. […] Kada se krajem 1990-ih našao u financijskom škripcu, Sadam je većinu neiskorištene iračke nafte ugovorom dodijelio odabranim stranim naftnim kompanijama. Najperspektivnija područja dodijeljena su trima stranim naftnim kompanijama: ruskom Lukoilu, francuskom Totalu i kineskoj Nacionalnoj kompaniji za naftu. […] [U listopadu 2002. godine] Washington je očito zaključio da je strateški rizik od preuzimanja iračke nafte od strane Kine, Rusije i Francuske prevelik. Rat im je bio jedina opcija. […] Rat u Iraku 2003. godine pokrenut je zbog stvaranja trajnog lanca američkih vojnih baza iz kojih će se moći kontrolirati cijeli naftom bogat Perzijski zaljev. […]
 
Rat u Afganistanu 2001. i 2002., te rat u Iraku nakon 2003. godine - koji su do 2010. američke porezne obveznike stajali više od 1 bilijun [ili: tisuću milijardi] dolara - bila su tek početak niza geopolitičkih ratova za naftu i energente - ratova koji nikad nisu proglašeni, ali koji su to bili u svakom smislu te riječi. Ti naftni ratovi - javni i tajni - vođeni su na području od Kaspijskog jezera u središnjoj Aziji do Južnog kineskog mora, od Indijskog oceana do Perzijskog zaljeva, pa sve do središta Afrike. […]
(T. E. Lawrence, Seven Pillars of Wisdom, A Triumph, Anchor Books /Random House/, New York, 1991, str. 3., 17., 23.-26., 29., 31., 33., 36.-37., 39., 55., 89., 99., 101., 172., 270., 329., 333.-336., 661.).
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Cijela regija talac velike geopolitičke igre

 
 
Nakon nedavno održanog američko-ruskog summita u Helsinkiju 16. srpnja, zbrajaju se dosezi i nedostaci toga sastanka koji je ponovno za isti stol posjeo američkog i ruskog predsjednika. Donald Trump i Vladimir Putin razgovarali su više o dva sata o međusobnim problemima koji su ujedno i globalni problemi kao što su rat u Siriji, međunarodni terorizam i sigurnost. Iako se nije nešto posebno spominjalo, vjerojatno je tema razgovora bio i rat u Donbasu koji traje duže od četiri godine. Premda su dva lidera ovu temu vjerojatno tek rubno dotaknula, napeta situacija u istočnoj Ukrajini zahtijeva posebno razmatranje. Što će se dalje događati u ratu na kojeg su mnogi zaboravili veliko je pitanje.
https://countercurrents.org/wp-content/uploads/2017/12/Map_of_the_Donbass.png
Kao posljedice ukrajinske krize koja se razbuktala krajem 2013. i nakon revolucije u Kijevu i ruske aneksije Krima, u proljeće 2014. izbio je oružani sukob u Donbasu. Sukob je od 2015. godine do danas rezultirao linijom razdvajanja dugom 457 kilometara, izravno je pogodio 4,4 milijuna ljudi u istočnim provincijama Ukrajine, ozlijeđeno je oko 25.000 ljudi, a smrtno je stradalo više od 10 300 civila i vojnika. Mnogobrojne su žrtve običnih ljudi i promatrača. Žrtve uključuju i posadu od 298 putnika leta MH17 čije se okolnosti još nisu do kraja ustanovile. Na obje strane crte bojišnice oko 600 tisuća stanovnika živi u krajnje lošim životnim uvjetima, izloženi su svakodnevnom granatiranju, minama, ograničena im je sloboda kretanja kao i osnovne životne potrepštine. To su podaci koji su strašni za Europu koja je duboko zagazila u 21. stoljeće i takav opasan ratni okršaj zaslužuje puno veću svjetsku pažnju i pozornost koja nažalost izostaje.
 
Nakon potpisa Minsk II. dogovora u veljači 2015. malo ili ništa se promijenilo u ratom pogođenoj istočnoj Ukrajini. Skoro niti jedna od 13 točaka sporazuma ispregovaranoga od strane normandijskog formata u bjeloruskoj prijestolnici nije u potpunosti implementirana. Istovremeno, Ukrajinci i Rusi kontinuirano jedni drugi optužuju i prozivaju odnosno igraju "igru krivnje" i prepiru se oko toga tko bi trebao napraviti prvi korak. Istina je da lokalni izbori u odmetnutim provincijama Luhansku i Donjecku ne mogu biti održani bez da se prije uspostavi čvrsti i trajni prekid vatre i povlačenje teškog naoružanja. Premda su se zapadni lideri obvezali da će skinuti gospodarske sankcije Rusiji (koje su u međuvremenu ponovno produžene za narednih šest mjeseci na nedavnom EU summitu krajem lipnja) ako se u potpunosti implementira Minsk II., Putin se nije pretjerano angažirao da napravi pritisak na proruske separatiste a pogotovo da poštuju točku 1. sporazuma koja se odnosi na totalni prekid vatre. To je sasvim logično budući da niti ukrajinska strana nema namjeru odustati od granatiranja i pucanja po civilnim i vojnim položajima Narodnih Republika Luhansk i Donjeck.
 
Sukladno sporazumu Minsk II., zadaća ukrajinske vlade je da, uz vojne, implementira prvenstveno političke aspekte dogovora koji jamče davanje specijalnog statusa dvjema pobunjeničkim republikama i donošenje amandmana na ukrajinski Ustav što će odmah pratiti lokalni izbori na pobunjeničkim prostorima. No problem je što predsjednik Petro Porošenko inzistira da političko rješenje konflikta može biti ostvareno tek nakon što se postigne potpuno primirje, povlačenje postrojbi i oružja i ostvari stabilizacija u Donbasu.
 
Može se zaključiti da se paraliza dogodila jer se policy-makeri u Kijevu ne žure da promijene Ustav i daju specijalni status separatističkim pokrajinama, a niti policy-makeri u Moskvi ne žele preuzeti punu odgovornost za ponašanje separatista. Vlada u Kijevu smatra da bi inkorporacija istoka dovela do inkorporacije glasača koji bi glasovali za promoskovske opcije, dok ako bi Rusija prekršila sporazum iz Minska i preuzela kontrolu nad istokom Ukrajine to bi bio veliki financijski teret uz vjerojatno jače sankcije Zapada. Zapravo se i jedni i drugi nadaju da bi mogli postići bolje rješenje za svoje interese. Ukrajinci bi podržali vojnu ofenzivu koja bi dovela do vojnog zauzimanja Donbasa a Rusiji bi odgovarala federalizacija cijele Ukrajine.
 
Pri svakom razmatranju odnosa Kijeva prema sukobu u Donbasu treba imati na umu da se rat koristi za dnevno političke borbe a upravo za oko godinu dana bi se trebali održati sljedeći predsjednički i parlamentarni izbori. Ne treba zato posebno isticati kako ukrajinski političari itekako misle o svojim javnim nastupima i porukama koje šalju a budući da je javnost nacionalistički orijentirana i njihove poruke moraju biti borbeno orijentirane.
 
Nekoliko mjeseci prije produženja mandata OSCE-a (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) u Ukrajini do ožujka 2019., još jednom je postavljeno na stol pitanje slanja mirovne misije Ujedinjenih naroda u Donbas. OSCE-ova specijalna misija za Ukrajinu je pokrenuta 21. ožujka 2014. nakon zahtjeva ukrajinske vlade i konsenzusa svih 57 država članica. Misija je civilna, njeni članovi su nenaoružani, raspoređeni su stalno na terenu u svim regijama Ukrajine. Glavni zadaci misije su da nadgledaju i izvještavaju na objektivan i nepristran način o situaciji u Ukrajini i da olakšaju dijalog među svim stranama u krizi. Mnogi stručnjaci posebno ističu da premda OSCE nema nikakvu kontrolu nad borcima, vrlo je važna njihova prisutnost na terenu. Istovremeno bi bilo jako dobro kad bi međunarodna zajednica nastojala proširiti i transformirati misiju OSCE-a u Ukrajini. Pitanje je da li bi razmještanje kontingenta UN-ovih plavih kaciga ubrzalo rješavanje kompliciranog sukoba u Donbasu koji se zaglavio u pat poziciji.
 
Ono što je obeshrabrujuće i za ukrajinsku i separatističku stranu je što tzv. smrznuti sukob postaje sve vrući odnosno aktivniji u zadnje vrijeme. Prema podacima OSCE-a, zadnji tjedan svibnja bio je najnasilniji u cijeloj ovoj godini s više od 20 civilnih i vojnih smrti i s više od 7 tisuća slučajeva kršenja primirja. Porast nasilja dogodio se u vrijeme tranzicije ukrajinskog ratnog zapovjedništva s antiterorističke operacije koju je provodila Sigurnosna služba Ukrajine (SBU) na ukrajinske oružane snage sukladno reintegracijskom zakonu o Donbasu koji je usvojen u siječnju 2018. Zakon također označava ulogu vojske u oružanom procesu, posebice u odnosu na zaštitu civila i stvaranje uvjeta za povratak 1.7 milijuna raseljenih osoba na ustaničke teritorije. No, jasno je da vlada u Kijevu nema kapaciteta da provede takav pothvat sama.
 
Mirovna misija Ujedinjenih naroda bi usprkos svim svojim manjkavostima i slabostima bila idealan okvir za pokretanje procesa demilitarizacije, čišćenje minskih polja, povratak izbjeglica i upotpunjavanje rada OSCE promatrača. Prema nekim istraživanjima navodno oko 60 % Ukrajinaca bi podržalo takvu misiju. Nakon sastanaka ministara vanjskih poslova normandijskog formata u lipnju na razgovorima o implementaciji primirja, Moskva i Kijev dogovorili su se o načelima mirovne misije UN-a ali njihove ideje o konkretnoj provedbi te misije se snažno razlikuju. Kako bi normalno funkcionirala, misija plavih kaciga treba ostvariti osjetljivu nazočnost i za to posjedovati valjani mandat, što je istaknuto u izvještaju bivšeg NATO-vog generalnog tajnika Anders Fogh Rasmussena.
 
No, prvi problem koji izbija na vidjelo je nacionalnost pripadnika misije. Kijev se protivi ruskom ili bjeloruskom kontingentu dok se Moskva protivi raspoređivanju pripadnika iz zemalja članica NATO saveza. Rusi igraju na kartu neuključenosti u sukob jer se ne smatraju zaraćenom stranom pa zato inzistiraju da se svi dogovore sklapaju sa separatistima što bi značilo njihovu dodatnu promociju i priznanje što je neprihvatljivo za Kijev. Velik kamen spoticanja je i lokacija razmještaja plavih kaciga. Putin želi da se mirovnjaci isključivo rasporede na liniju dodira između dvije zaraćene strane, dok Porošenko inzistira da se osim toga mirovnjaci rasporede i na dijelove ukrajinsko-ruske granice koju trenutno kontroliraju pobunjenici.
 
Rasporede li se plave kacige ili ne, ono što je sigurno da je rat u Donbasu velik problem ne samo Ukrajine i Rusije već Europe i svijeta. Konflikt u Donbasu je krizno žarište velikih potencijala jer bi se moglo pretvoriti i opći rat između NATO-a i Rusije, a kad bi se to zaista dogodilo to bi vjerojatno značilo i neki oblik Trećeg svjetskog rata. Svjetska javnost i centri moći moraju biti konstantno svjesni kako je ovaj rat nastao kao posljedica ukrajinske krize koja je posljedica pogoršanih odnosa Sjedinjenih Država i Ruske Federacije. Pozitivne su izjave Donalda Trumpa i talijanskog premijera Giuseppea Contea kojima su obojica sugerirali da bi Rusiju trebalo reintegrirati u zajednicu G8 iz koje je izbačena nakon aneksije Krima u proljeće 2014. O Donbasu ali i problemu Ukrajine bi se trebalo diskutirati u nacionalnim parlamentima i medijima i na Zapadu i na Istoku kako bi se našlo održivo rješenje koje će konačno građanima istočne Ukrajine donijeti mir, stabilnost i prosperitet, kao i detant odnosa između Moskve i Washingtona koji bi globalno bio izrazito toplo prihvaćen.

 

Svima je u Donbasu i šire jasno da je njihova regija talac velike geopolitičke igre iliti točnije kazano, geopolitičkog kaosa koji se posljednjih godina događa na pozornici svjetske politike. Zato niti jedna zaraćena strana nije nešto posebno očekivala od summita u Helsinkiju jer je evidentno da još nije došlo na red rješavanje krize u Donbasu i da je mnogim političkim centrima moći daleko od istoka Ukrajine stalo da se ništa ne riješi. Ali rješenje će morati kad tad doći. Samo je pitanje hoće li sa sobom donijeti još rata ili mir.
 
Izvori:
 
https://www.osce.org/special-monitoring-mission-to-ukraine
RT
https://martenscentre.eu/blog/donbass-remember
https://www.washingtonpost.com/business/standoff-in-ukraine/2018/07/13/2b3d221a-86cc-11e8-9e06-4db52ac42e05_story.html?utm_term=.5fd7d3fe7da6
https://www.theguardian.com/commentisfree/2018/jul/18/ukraine-donald-trump-helsinki-vladimir-putin-russia-conflict
https://www.theatlantic.com/international/archive/2018/07/trump-putin-helsinki-ukraine/565235/
 

Matija Šerić

Anketa

Tko mora podnijeti ostavku nakon smrti mladića u Zaprešiću?

Utorak, 21/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1013 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević