Zaboravite nacionalnu državu! Europa moja oblikovati nov blok – s jedne strane blok moćnih regija na sjeveru i u alpskom prostoru, s druge blok pitoresknih bankrotiranih zemalja na jugu

Svega 40 posto Nijemaca vidi ove godine svoju budućnost u Europi, a svega 25 posto njih ima i dalje povjerenja u svoje institucije. Taj podatak iz ankete koju je Allensbach objavio odgovor je na 25 milijarda eura iz Berlina za dobro potkožene vlasnike grčkih banaka. Pritom nije posrijedi nacionalna skučenost. Jer prije svega njemački jug plaća za sunarodnjake u Essenu ili Bremenu jednako nerado kao što plaća za Atenu, Dublin ili Lisabon. Samo je strašenje nacionalizmom to koje drži EU još uvijek na životu.

Izrabljivanje posredstvom transferiranja [novaca Grčkoj i ostalima] svakako je bolje negoli rat, na to uzvraća nomenklatura. Ta sada prvi put u posljednjih petsto godina Europljani mogu postupati na postnacionalni način. Nakon što je došlo do velikog smanjenja broja novorođene djece, nedostaje kadrova za to da opet jedni vode krvave bitke protiv drugih. Proces ujedinjenja nije instrument sprječavanja rata, nego simpatičan izraz nesposobnosti za rat.

U lipnju 2010. proveo je Swiss Opinion anketu u Baden-Württembergu, Savoji (Francuska), Comu (sjeverna Italija) i Vorarlbergu (Austrija) o naklonjenosti ulasku Švicarske u članstvo EU-a. Polovica anketiranih izjasnila se za takav korak, a od građana mlađih od 35 godina njih čak dvije trećine. Novi kroj Europe postaje nadom za budućnost onkraj nacije, religije i tradicije.

Isto tako, švedski je povjesničar Gunnar Wetterberg još godine 2009. predložio za nordijski prostor ponovno stvaranje Kalmarske unije – s Islandom, Danskom te Grenlandom i Norveškom plus otočje Svalbard (Spitsbergen) te Švedska, Finska i po mogućnosti Estonija. Kalmarska unija bila bi osma po veličini gospodarska sila. Ruka bi ostala ispružena prema Schleswig-Holsteinu i Hamburgu, gdje se sa Stormarnom i hanzeatskim Bremenom prostire 30 najdinamičnijih njemačkih okruga. S 3,5 milijuna četvornih kilometara i 26 milijuna građana, nastalo bi osmo po veličini svjetsko gospodarstvo.

Daljnji kandidati bili bi Nizozemska i Flamanska. Savez s nuklearnom silom Velikom Britanijom učinio bi od Baltičkog mora mare nostrum, a on bi postao partner SAD-u i Kanadi, čime bi i sjeverni Atlantik postao područjem koje nitko ne može ugroziti. Gleda se i na Švicarsku, zato što ona funkcionira kao nacija po izboru, u kojoj Ženevljani nisu Francuzi, stanovnici Ticina nisu Talijani, a stanovnici Züricha nisu Nijemci.

Bez financijskog poravnanja među saveznim zemljama

Subvencija za poravnanje razine blagostanja nema. Dok bremenski i berlinski zastupnici transfera stalno posežu za burzama [riznicama] svojih susjeda, švicarski kantoni moraju svoj dohodak povećavati privlačenjem inovativnih tvrtaka i kvalificirane radne snage. No oni mogu ujedno i zbrinjavati svoje potrebite te stoje mnogo bolje negoli prve adrese u Njemačkoj.

Osim Baden-Württemberga zasigurno bi i Bavarska te Frankfurt i Krug Majna-Taunus strjemili Alpskoj federaciji. Budu li uz njih k tomu i Mainz-Bingen iz Rheinland-Pfalza, time bi i preostalih 28 do 30 dinamičnih njemačkih okruga bilo opremljeno za dugoročno preživljavanje. Po podatcima OECD-a, Švicarska je već 2009. bila širom svijeta mjesto najboljih inovacija te je na razini globalne konkurentnosti stajala na Indeksu 2010/11 na prvomu mjestu. Iz Italije bi uz to stao čitav sjever, s ispruženim rukama prema Firenci i regiji Marke. Na istoku bi poliglot tu cjelinu upotpunio Slovenijom. Sa 70 milijuna stanovnika na 450.000 četvornih kilometara bila bi ona – nakon SAD-a, Kine i Japana – globalnoekonomski na četvrtom mjestu.

Primatelji subvencija razvijaju vlastiti ponos

Čak i regije za koje se smatra da im nema spasa dobile bi sa Sjevernom unijom i Alpskom federacijom još jednu šansu. Umjesto da im se daju milijarde, sada bi im se davalo samo recepte za pecanje, tako da one same mogu pecati svoju ribu. Do sada prezirani primatelji subvencija – kao što je u Italiji Lega Süd protiv već 50-godišnje Lege Nord – razvijali bi svoj vlastiti ponos.

Nakon neminovnih stečajeva država mogli bi Portugal, Španjolska, južna Italija, slavenski Jadranski prostor i Grčka oblikovati federaciju s više od 100 milijuna stanovnika, koja bi uz pomoć sunčeve energije, eko-hrane i kulturalne čarobnosti uvijek mogle nalaziti svoju klijentelu. Priključi li im se Izrael, tu bi bilo i naoružanja, koje bi u neposrednom susjedstvu s islamskim lûkom već našlo svoju primjenu.

Ostatak Baltika s Poljskom te aspirantima za članstvo u EU-u Bjelorusijom i Ukrajinom naliči po opsegu poljsko-litvanskom Velikom carstvu koje je godine 1795. bilo podijeljeno između Berlina, Beča i Petrograda. Novo izdanje Rzeczpospolite s oko 110 milijuna ljudi ne bi se moralo bojati Rusije, koja od njih još brže stari [demografski]. Francuska bi mogla dalje sama, ali i skupa s ostatkom Njemačke pretvoriti strah od Eurarabije u počasi naslov. Kako će na obama tim teritorijima 20 do 25 posto mladih biti krajnje nesposobno za odgoj, promjenu bi već za najmlađe mogle donijeti super-jaslice.

Nacionalnu državu moralo bi se ostaviti za leđima

Ostvari li se obećanje po kojem bi se od sve djece stvaralo male genijalce [Mathe-Asse], ta bi osovina Berlin-Pariz pisala povijest svijeta. Pod zastavom crveno-zeleno-crveno-zeleno za marksiste, ekologiste, socijaliste i pripadnike Prorokove takva bi multikulti-kišna duga izašla na svjetlo dana za čitave narode. One koji u to ne vjeruju, čovjek na to ne bi morao tjerati, jer su im otvorene gotovo sve opcije. No nacionalnu državu moralo bi se ostaviti za leđima. Njoj bi se prepustilo samo usijane glave zdesna i slijeva, pri čemu bi jedni sanjali o izgubljenoj moći, a drugi o transferima novca [državama u gubitcima] bez kraja i konca.

Gunnar Heinsohn, prof. emeritus iz socijalne pedagogije na sveučilištu Bremen, Die Welt, Hamburg

Porezni prihod od nafte iz Sjevernog mora bio bi škotski neto porezni suficit u njezinim javnim financijama

Ironično je to da dok europski političari raspravljaju o potrebi sve veće fiskalne integracije, regije u zemljama Europske unije govore o sve manjoj. To bi moglo biti važno za razvoj europske dužničke krize. Uzmimo, na primjer, Škotsku. Na nedavnim britanskim izborima Škotska nacionalna stranka postala je prva stranka koja je dobila većinu u škotskom parlamentu, regionalnom zakonodavnom tijelu utemeljenom 1999. Uspon SNP-a je upadljiv, od slabog drugog mjesta s 27 mjesta na izborima 2003. do 68 od 129 mjesta u svibnju ove godine. Zanimljiv je i zato što se SPD slučajno zalaže i za neovisnost Škotske od Velike Britanije.

Alex Salmond, šef SNP-a, bez sumnje je dobar, vrlo omiljen i poštovan političar. A Škoti su sve razočaraniji Laburističkom strankom koja je potporu škotskih glasača na općim izborima dugo smatrala normalnom. Za SNP se, dakle, nije glasalo samo zbog škotske neovisnosti. Premda je SNP obećao referendum, ankete pokazuju da manje od 30 posto škotskih glasača želi neovisnost. Ova prividna nedosljednost - glasati za stranku koja želi neovisnost, ali zapravo ne htjeti krenuti sam – odzvanja i u dilemi s kojom će se Europska unija morati suočiti kad se bude bavila daljnjom fiskalnom integracijom kao rješenja problema u eurozoni. Škotima se dopada zamisao da sami upravljanju Škotskom, ali dopadaju im se i znatni financijski transferi iz Velike Britanije.

Potrošnja vlade za Škotsku 2009. iznosila je četvrtinu više od poreznih prihoda prikupljenih od škotskih tvrtki i pojedinaca. U poreznoj godini 2008. javna potrošnja po stanovniku u Škotskoj je bila 115% britanskog prosjeka. U Engleskoj je iznosila 97%, a na bogatom jugoistoku samo 86%. Lako je primijetiti ovisnost Škotske o državnoj potrošnji. Godine 2007., prije nego što je financijska kriza pogodila državne financije svugdje, polovica škotskog gospodarstva stvarana je javnom potrošnjom, što je cijelih 10 posto više nego u cijelom VB-u. Oko 1% engleskog BDP-a ide u Škotsku u obliku transfera. Engleska također daje velike neto doprinose za Wales i Sjevernu Irsku.

Ova vrsta fiskalnih transfera osobito odzvanja u vrijeme općih mjera štednje, s kakvima se Britanija susreće sada. Ne čudi stoga da dok manje od trećine Škota uistinu želi nezavisnost, prema istraživanju YouGov-a više od 40% ispitanika u Engleskoj i Walesu želi da se Škotska odcijepi. Škoti, međutim, na ovo imaju nepobitan odgovor. Porezni prihod od nafte iz Sjevernog mora, na koju bi Škotska imala pravo da je suverena država, bio bi neto porezni suficit u njezinim javnim financijama. No Portugal, Irska i Grčka nemaju naftna polja uz svoje obale. Postane li eurozona bliža fiskalna unija, dugo će im biti potrebni znatni transferi. Odnos Škotske i Engleske pokazuje koliko je to točno.

Broj stanovnika Škotske je oko 10%  stanovnika Engleske. Uz pomoć transfernih plaćanja škotski dohodak po stanovniku odgovara prosječnom britanskom, a malo je ispod engleskog. Stanovništvo Grčke, Irske i Portugala je oko 11% stanovništva zemalja eurozone koje uplaćuju neto doprinose u EU-u. Zaboravimo li irski BDP po stanovniku, kojega je uvelike iskrivio mjehur na tržištu nekretnina, grčki i portugalski BDP po stanovniku iznosi prosječno dvije trećine BDP-a velikih neto uplatitelja u eurozoni. Da bi eurozona postala trajna monetarna unija kao, recimo, funta u VB-u, sigurno bi bilo potrebno vrlo dugo razdoblje neto transfera iz bogatih zemalja eurozone u one na periferiji. Da bi unija bila uspješna, trebalo bi znatno približiti njihov BDP po stanovniku onome na bogatom sjeveru Europe. A to bi koštalo mnogo. 

Velik dio sadašnje europske političke traume vrti se oko toga koliko bogate zemlje moraju dati za spas periferije. Te uplate i jamstva jesu visoki, ali oni su u načelu jednokratni zajmovi koji će na kraju biti vraćeni. U fiskalno integriranoj Europi nema granica do kojih će bogati građani eurozone svoj novac od poreznih prihoda morati davati siromašnima na periferiji. Sjetimo se samo koliko ljutnje proračun Europske unije redovito izaziva među glasačima u zemljama koje u njega uplaćuju, a kako su te uplate relativno skromne u odnosu na ono što bi se moralo uplaćivati u tješnjoj eurozoni.

Njemačka je 2008. dala 0,35% svojega BDP-a u EU. Italija je uplatila 0,27%, Francuska 0,2%, Nizozemska 0,46%, a Finska 0,17%. Koliko će spremni biti glasači u tim državama na to da se te brojke povećaju dvaput, triput ili više, pogledamo li britanske transfere Škotskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj? A to nije sve. U međuvremenu bi se Portugal, Grčka i Irska pjenili što su se morali odreći fiskalnog suvereniteta. Irska je zbog nacionalnog ponosa već glatko odbila povisiti svoju vrlo nisku korporativnu poreznu stopu. Kao i Škotska, i oni bi nastojali dobiti i novac i pravo na samoodređenje. No za razliku od Škotske oni nemaju ni povijest ni jezik ni stavove koji ih vežu za one koji im daju novac.

Goran Bradović