Get Adobe Flash player
Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ...

Druga strana Sandrina petoga zlata

Druga strana Sandrina petoga zlata

Nakon pobjede u Berlinu najbolja svjetska diskašica ponovila...

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Jakovčić obmanjuje i manipulira!

Thompson je pjevao u Areni 1999. godine pjesmu Lijepa li si, a bogami i...

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Nema razlike između Hitlera i Vučića

Hitler je htio svijet bez Židova, a Vučić je učinio Srbiju bez Hrvata,...

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

Djeca hrvatskih Srba u školi moraju učiti hrvatsku, a ne srpsku...

  • Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    Kako je jedan obijač postao šef stranke?

    utorak, 14. kolovoza 2018. 15:51
  • Druga strana Sandrina petoga zlata

    Druga strana Sandrina petoga zlata

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:48
  • Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    Jakovčić obmanjuje i manipulira!

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:44
  • Nema razlike između Hitlera i Vučića

    Nema razlike između Hitlera i Vučića

    utorak, 14. kolovoza 2018. 17:12
  • Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    Pupovac nastavlja razarati Hrvatsku

    četvrtak, 16. kolovoza 2018. 16:40

Iza masovne imigracije u Europi stoji europski krupni kapital i njegovi arapski partneri

 
 
Zaljevske arapske petromonarhije iz Vijeća za suradnju u zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC) u čijem su sastavu Saudijska Arabija, UAE, Bahrein, Kuvajt, Katar i Oman, svojom su finacijskom moći uspjele korumpirati vodeći dio europske političke elite, ostvariti utjecaj na europsku politiku i nametnuti se kao europski strateški partneri na bliskoistočnim prostorima.
https://img.4plebs.org/boards/pol/image/1497/85/1497855223050.jpg
Države članice Europske unije suočavaju se s novim migrantskim valom, na prostoru između Grčke i Albanije nalazi se više od 60 tisuća migranata kojima je jedini cilj domoći se Zapadne Europe. Nakon zatvaranja balkanske rute koja je vodila preko Makedonije, Srbije i Hrvatske, novi val migranata slijedi novu izbjegličku rutu koja iz Grčke, preko Albanije i Crne Gore vodi do Bosne i Hercegovine. Tijekom svibnja, u BiH je svakodnevno ulazilo oko 100 ilegalnih migranata koji pristižu iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Države članice shengenske zone nastoje pod svaku cijenu onemogućiti ulazak migranata na svoj teritorij, što Hrvatsku stavlja u nepovoljan položaj, budući da bi svi migranti iz zemalja Shengena mogli biti vraćeni u Hrvatsku. Posljednjih mjeseci zaoštravaju se stavovi pojedinih zapadnih zemalja po pitanju migranata. Novi talijanski ministar unutarnjih poslova, Matteo Salvini, poručio je migrantima: „Besplatna vožnja je završena. Vrijeme je da odete!“, i najavio novu imigracijsku politiku zemlje. Slični stavovi se mogu čuti i u Austriji ili susjednoj Sloveniji, a krajem svibnja žestoko se prosvjedovalo na njemačkim ulicama.
 
Tijekom prosvjeda u Berlinu policija je silom razdvajala Nijemce koji su u organizaciji AfD-a (Alternative za Njemačku) izražavali protivljenje imigrantskoj politici vlade, od Nijemaca koji su u organizaciji liberalno-ljevičarskih udruga, tobože branili jadne i nesretne imigrante. Dok su se na ulicama njemačkih gradova oko pitanja imigracije sukobljavali „obični“, „mali“ Nijemci, pravi  inspiratori, kreatori, financijeri i organizatori imigracije, za to su vrijeme ugošćeni u uredima njemačke gospdarske, financijske i bankarke zajednice u čijoj je strukturi (kojim čudom!!!) i arapski kapital koji je svojim domaćinima postavio jasne uvjete.
 
Sumnjivom koincidencijom, masovna arapska ulaganja u europska gospodarstva i bankarske institucije, koja su započela dolaskom ekonomske krize 2008.godine, svoj su vrhunac doživjela upravo u trenucima imigrantske navale na Europu.Teško je ne zaključiti da je taj primljeni novac zapravo otvorio vrata imigrantima na zahtjev arapskih ulagača. Naime, ne može se tek tako primiti nečije ulaganje vrijedno milijarde dolara i potom ne uvažavati zahtjeve onoga tko je novac dao. Teza da je riječ o čistim tržišnim odnosima i normalnim tijekovima kapitala, roba i usluga bajka je za malu djecu. Nikakvo uistinu slobodno tržište ne postoji ni unutar suvremenih država, ni na regionalnoj razini, a najmanje na globalnoj. Uspostavljeni odnosi moći i hijerahija dominacije diktiraju pravila vrlo kontroliranog tržišta. Što se po toj ljestvici više uspinje,  vjetrovi su jači, tamo opstaju samo najmoćniji koji diktiraju uvjete svima ostalima i kreiraju tržište koje potom kroz medije, koje dakako kontroliraju, proglašavaju slobodnim. U suštini geoekonomski i geopolitički interesi najmoćnijih država svijeta uređuju svjetske tokove novca. Onaj tko je u Europi u trenucima krize odlučio prihvatiti arapski kapital učinio je to iz svojih gramzljivih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, znajući unaprijed da će morati udovoljavati zahtjevima arapskih investitora.
 
Europska javnost (zainteresirana manjina) polako se suočava s činjenicom da iza masovne imigracije u Europi, zapravo, stoji europski krupni kapital i njegovi arapski partneri. Dok je jednima u interesu pribavljanje jeftinije radne snage i obaranje cijene rada, drugima je cilj naseliti Europu njima prihvatljivim stanovništvom Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Primjer koji se stidljivo probio u javnost ovih dana potvrđuje ove teze koje nekima mogu izgledati poput teorije zavjere. Naime, medijski servis „Fanack“ (osnovan u Nizozemskoj 2010. godine s ciljem promicanja informacija s područja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA), u članku „GCC Investments in the West“,  objavljenom 13. veljače 2017.godine, opisuje opseg arapskih ulaganja u europskim državama. U članku se, između ostalog navodi da su katarski investitori sudjelovali u financiranju izgradnje londonskoga Shard Towera, poslovne zgrade visoke 310 metara koja je i najviša građevina u Europi. „Fanack“ navodi da su katarski investicijski fondovi uspjeli preuzeti 80 posto udjela u tom projektu nakon čega su postavili pravila poslovanja. „Fanack“ europsku javnost s tom činjenicom upoznaje na slijedeći način: “Kako su projekt financirali fondovi koji su usklađeni sa šerijatskim pravom, budući korisnici poslovne zgrade podložni su određenim uvjetima i pravilima uključujući i to da nisu povezani sa poslovima koji su nezakoniti po šerijatskom pravu“. Ovo je čini se  jedan od prvih stidljivih izdanaka uvođenja pravila arapskih investitora u europski poslovni svijet, a u narednom periodu za očekivati je sve više i više ovakvih intervencija u europsku poslovnu praksu. Onaj tko može postavljati ovakve uvjete, s napomenom da je ovdje citirani investitori mogli zahtjevati i propuštanje i masovno naseljavanje  stanovništva s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike na europske prostore. Tim prije što je opisani primjer koji je osvanuo u javnosti najvjerojatnije krajnje nevin prema onome što arapski investitori iza kulisa čine sa svojim europskim partnerima.
 
Kancelarka Merkel i oko nje okupljena politička elita protiv koje se prosvjeduje, za europski je krupni kapital kao i njihove arapske partnere odradila lavovski dio posla i sada služi kao štit. Strogo kontrolirani kooperacijski mainstrem mediji također nastavljaju svoj dio posla i uspješno od javnosti prikrivaju svaku vezu centara gospodarske i financijske moći s imigracijskom agendom. U cilju prikrivanja neosporne činjenice da iza svega stoji veliki novac i konkretni ekonomski interesi Njemačke i  najmoćnijih europskih država, te njima pridruženog arapskog kapitala, otpor javnosti  namjerno se usmjerava na emocionalnu razinu. Odstranjivanjem bivše čelnice Frauke Petry i političkog kruga oko nje iz AfD, te uz pomoć obavještajnih struktura instaliranjem novog vodstva, nad ovom je strankom, zapravo. izvršena lobotomija. Petry je uporno ukazivala baš na vezu interesa poslovnog i bankarskog  kruga  za uvozom jeftine radne snage i otvoreno zahtijevala donošenje propisa kojim bi zaštitili njemačke građene od obaranja cijene rada, te im osigurali prednost pri zapošljavanju u odnosu na imigrante. Stranka je izvanjskim djelovanjem transformirana i uobličena u stranku kojoj se lakše može pripisati ekstremizam i koja će se u djelovanju oslanjati na emocije građana, umjesto smislenog političkog pritiska na ključne točke imigracijske politike vladajuće elite. „Praksa označavanja političkog djelovanja koje pravi otklon od mainstreama europske nesuvisle politike kao „populističkog“, „radikalnog“ ili „ekstremističkog“ postala je klasična metodologija vladajućih struktura u europskim državama prigodom uklanjanju protivnika s političke scene. Ulični prosvjedi u ovom konkretnom slučaju u Njemačkoj ne postižu zapravo ništa i na koncu samo dodatno dijele njemački narod koji je već žrtva. Na njih se imigranti ne obaziru, budući da ne razumiju njemački, niti ih zanima što o njihovoj prisutnosti na njemačkom tlu misli njemački narod. Najmanje mogu djelovati na njemačke vladajuće krugove okupljene oko kancelarke Angele Merkel koji su u suštini samo administrativni izvršitelji volje gospodarske i bankarske elite.
 
No, sramotna, hladna, racionalna poveznica imigacije i gospodarstva svako malo kroz naslage emocija ipak ispliva na površinu i ukazuje na neporecivu činjenicu da je  imigracijskom osvajanju europskih prostora prethodilo kapitalno  osvajanje iz ključnih država, pravih gospodara ratova na bliskoistočnim ishodištima imigrantske najezde. Notorna je činjenica da novac određuje pravila igre i političke odluke, a odluke o otvaranju europskih vrata imigraciji iz arapskih zemalja znakovito su donijete nakon što su ogromne investicije  bogatih arapskih monarhija, sponzora i zaštitnika sunitskog ekstremizma, Saudijske Arabije, Kuvajta i posebice Katara, učvrstile pozicije u Europi u koju su masivnije ušle početkom gospodarske krize u misiji direktnog upumpavanja i spašavanja europskih banaka i korporacija.
 
Tako primjerice danas Katarski investicijski fond (Qatar Investment Authority) raspolaže redovnim i povlaštenim dionicama njemačkog Volkswagena i Siemensa, anglo-nizozemskog Royal Dutch Shella, francuskog građevinskog giganta Vinci, švicarskog Glencorea koji se bavi rudarstvom i trgovanjem sirovinama. Katarski fond nadalje je većinski vlasnik španjolske elektroenergetske tvrtke Iberdole (s 31 tisuću zaposlenika u desetak država), te banke Barclays sa sjedištem u Londonu. Složenim financijskim konstrukcijama s njim su povezani katarski Paramount Holding Services fond u vlasništvu člana kraljevske obitelji, šeika Hamada Bin Jassim Bin Jabor Al-Thania, koji je tijekom 2014 godine sudjelovao u dokapitalizaciji Deutsche Bank  „ubrizgavanjem“ 1,75 milijardi eura. Fond ima značajne udjele u Credit Suisse, a 2008. godine od propasti je spasio Barclays direktno ulažući u tu banku 6 milijardi funti. Ta banka se pak, povezuje s finaciranjem prebacivanja migranata iz Libije preko Sredozemlja posredovanjem humanitarnih udruga okupljenih oko organizacija Georgea Sorosa i pod pokroviteljstvom američkih vladinih službi i agencija.
 
Prema podacima austrijske vojne obavještajne službe “Osterreichischen Abwehramts“, publiciranim u austrijskom listu“ InfoDirekt“ banka Barclys je preko svoje tvrtke  “British Equistone Partners  Europe” stvarni vlasnik tvrtke “Ors Service Ag”,koja pruža finacijsku pomoć imigrantima. Većinski dioničari Barclays banke, spašavane katarskim kapitalom,  su nitko drugi do britanska investicijska kuća  “NM Rothschild & Sons Limited” i njihov financijski satelit “Lazard Brothers”. A gde je još saudijski, emiratski i bahreinski novac koji je direktno „upumpan“ u europsku ekonomiju ili pak plasiran kroz sklapanje potpuno nepotrebnih, fiktivnih poslova s europskim tvrkama kako bi se pokrile transakcije i poklonjeni novac razmjenjen za politički utjecaj. Riječ je o stotinama milijardi eura i milijunskim provizijama kojima su arapski moćnici u suradnji s domaćim partnerima korumpirali kompletnu europsku politički elitu, koja se, eto, bori za  svoja gospodarstva. Bivši francuski premijer, Manuel Valls, po povratku iz Rijada 13. listopada 2014. ponosno je twitao: “Francuska – Saudijska Arabija: ugovori vrijedni 10 milijardi eura! Vlada je aktivna u očuvanju naših tvrtki i radnih mjesta.“
 
Prema podacima koje je iznio njemački „Die Zeit“ u srpnju 2017.godine, Katar raspolaže sa 17 posto dionica Volkswagena, 3 posto dionica Siemensa, 14 posto dionica Hapag-Lloyda, inače po veličini kapaciteta petog najvećeg svjetskog kontejnerskog prijevoznika, te s oko 8 posto dionice Deutsche Bank. U ožujku 2017.godine, Reuters prenosi informaciju o interesu saudijskog državnog investicijskog fonda (Public Investement Fund – PIF) za ulaganjima u njemačke financijske i tehnološke tvrtke. Intenzivna ulaganja arapskog kapitala u europske tvrtke, posebice Njemačke, nastavljaju se i u 2018. godini. Kolika je borba između arapskih investitora za osvajanjem europskog tržišta pokazuje i činjenica da su saudijski fondovi zbog nastavka njemačke suradnje s Katarom tijekom njegove izolacije od strane Saudijske Arabije i njenih arapskih saveznika zaprijetili prekidom suradnje. No, njemački poslovni i bankarski krugovi nemaju izbora nego i po cijenu gubitaka poslova sa Saudijcima moraju nastaviti suradnju s Katarom koji je duboko involviran u  njemački financijsko gospodarski kompleks.
 
Kako posao mora ići dalje, lako je moguće da će se nesuglasice izgladiti na zakazanom 21. arapsko – njemačkom poslovnom forumu koji će se u organizaciji Arapsko-njemačke trgovačke i industrijske komore „Ghorfa“ održati u Berlinu od 25. do 27.lipnja 2018. godine. Prema priopćenju “Ghorfe“, forum će se održati pod pokroviteljstvom njemačkog saveznog ministra za gospodarstvo i energetiku, Petera Altmaiera, a očekuje se dolazak više od 600 vodećih stručnjaka i ključnih ljudi koji u Njemačkoj donose odluke na području gospodarstva, politike i znanosti.
 
U ovoj je analizi prikazano samo medijski uočeno zrnce pijeska u pustinjskoj oluji  arapskog kapitala koja tutnji preko europskog  kontineta. Tko može biti toliko naivan i misliti da vlasnici tolikih udjela u vodećim europskim korporacijama i bankama, povezani sa  britanskim i američkim kapitalom, ne odlučuju o ključnim pitanjima europske politike. Pa i o novom naseljavanju Europe etničkim i vjerskim profilom stanovništva koji je njima po volji! Riječnikom ekonomski naglo osviještenih bliskoistočnih šeika  ofenzivi njihove „strong economy“,potreban je prilagodljiv „human capital“, na kakav su navikli u svojim de facto privatnim državama i najmračnijim autokracijama suvremenog svijeta. Zaljevske arapske petromonarhije iz Vijeća za suradnju u zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC) u čijem su sastavu Saudijska Arabija, UAE, Bahrein, Kuvajt, Katar i Oman svojom su finacijskom moći uspjele korumpirati vodeći dio europske političke elite, ostvariti utjecaj na europsku politiku i nametnuti se kao europski strateški partneri na bliskoistočnim prostorima.
 
Imigracijska operacija pritom je samo dio mnogo šire i pogubnije geostrateške agende uvezivanja Europe i prostora Sjeverne Afrike i Bliskog istoka u jednu geopolitičku i geoekonomsku cjelinu. Tek pregledom službenih stranica Europske unije i GCC-a mogu se uočiti nedvojbeni znaci ekonomskog, gospodarskog i političkog integracijskog procesa GCC-a i cijelog arapskog svijeta sa strukturama Europske unije. U masovnim korporativnim medijima zbivanja na razmeđi Europe i arapskog svijeta, uključujući imigracije i dalje se uporno prikazuju  kao spontana, nepredvidiva i nekontrolirana, a za sve jače veze između EU i GCC-a koje uključuju sastanke dužnosnika gotovo na tjednoj osnovici stvara se lažni medijski dojam da su na razini uobičajenih međudržavnih odnosa. No, već površnim pregledom objavljenih priopćenja i službenih dokumenata više je nego jasno da je riječ o nečemu mnogo većem i značajnijem-prikrivenom i ubrzanom geostrateškom povezivanju i integraciji europskih i MENA prostora na ekonomskom, gospodarskom i vojnom planu.
 

Dr. sc. Jadranka Polović i Mario Stefanov, https://geopolitika.news/analize/dr-sc-jadranka-polovic-mario-stefanov-zaljevske-petromonarhije-odlucuju-o-kljucnim-pitanjima-europske-politike/

Europska unija poručuje Češkoj da će ju izbaciti kao "vreću sa pijeskom"

 
 
Europska šefica za pitanja pravosuđa, potrošača i rodne ravnopravnosti Vera Jourova je tijekom svog izlaganja u Pragu na konferenciji „Europski izazovi“ pozvala Češku da bude aktivnija u okviru EU-a. Jourova, inače Čehinja, apelirala je na svoje sunarodnjake da se ne solidariziraju sa Poljskom i Mađarskom, jer će se Europa oslobađati takvih individualista kao „vreća sa pijeskom“.
https://www.theparliamentmagazine.eu/sites/www.theparliamentmagazine.eu/files/styles/original_-_local_copy/entityshare/19161%3Fitok%3DJsE9qM5G
Vera Jourova
 
Komentirajući riječi europske šefice, Petar Hajek, koji je svojevremeno bio savjetnik drugog predsjednika Češke Vaclava Klausa, u izjavi je konstatirao da ne bi imao ništa protiv ako bi EU izbacila Češku iz svojih redova kao „vreću sa pjeskom“. „Gledao sam jednu večer intervju sa gospođom Jourovom, koja je naša predstavnica u Bruxellesu. Nisam mogao ne primijetiti vrlo bitan moment: šefica, inače Čehinja, tijekom intervjua nije se mogla sjetiti kako se kažu određene riječi, pa su joj pomogli urednik i voditelj. Znate, to je više nego veliki pokazatelj da je ona sama postala dio bruxelleskog establišmenta, a da na svoju domovinu i jezik gleda kao na nešto strano i tuđe“, ističe Hajek.
 
Sugovornik ne krije da bi i sam volio da se ovakav scenarij obistini i da EU počne odbacivati one države „koje joj nisu po volji“. „Ništa bolje nam se ne bi moglo dogoditi. Ne bih imao ništa protiv kada bi EU jednostavno iščezla. Ali plašim se da je ovo što sad spominje Jourova samo naznaka da će doći do gašenja ’Višegradske grupe‘. To je klasični oblik starog pravila svih imperija ’zavadi, pa vladaj‘, kojim se kolonije drže pod kontrolom. Drugim riječima, ne vidim ništa novo u riječima gospođe Jourove koja se otuđila od vlastitog naroda i zemlje iz koje potječe.“
 
Na pitanje koga zapravo vidi kao krivca za nastale nesuglasice između država Istočne Europe i zvaničnog Bruxellesa, Hajek navodi nekoliko faktora. „Prije svega, nama se praktično prijeti sa više instancije. To je primjena ugovora ’Dublin IV.‘, kojim bi Češka trebalo otvoriti granice za migrante sa kojim čitav niz drugih država ne zna što će, uključujući tu Njemačku i Francusku. Ima tu još drugih momenata, ali ovo s migrantima je ključno i mislim da su s ovom problematikom povezani svi ostali savjeti čije bi ispunjavanje trebalo dovesti do toga da postanemo ’briselska elita‘“, objašnjava češki stručnjak. Hajek navodi da odlično razumije zašto je Češka, odnosno europska šefica, upotrijebila baš izraz „vreće sa pjeskom“. „Službenici EU-a dobivaju ogromne plaće, a do kraja života su osigurani astronomskim mirovinama, pa se onda od pojedinih očekuje da povremeno kažu ponešto protiv svoje države. Gospođa Jourova je očigledan primjer nekoga tko je postao proizvod briselske elite. Naša sunarodnjakinja očigledno više radi za dobrobit EU-a, nego za svoju domovinu — Češku Republiku“, zaključuje Hajek.


(sputniknews.com); http://www.novi-svjetski-poredak.com/2018/05/29/eu-porucila-ceskoj/

O Palestincima se najmanje brinu oni koji se deklariraju njihovim zaštitnicima

 
 
Vijeće sigurnosti – to ključno međunarodno sigurnosno tijelo, zapravo je klinički mrtvo! Na životu ga održavaju jedino „aparati“ velikih sila, kojima njegova platforma već duže vrijeme služi ne da bi se razgovaralo o problemima i pokušalo postići dogovor, već kao propagandna platforma za nametanje svojih i omalovažavanje tuđih stavova. Sada primarno između geopolitički suprotstavljanih strana – SAD-a i Rusije, i povremeno Kine.
https://cdni.rt.com/files/news/20/e5/f0/00/palestine-hamas-attack-israel-.jpg
Koliko se god činilo, nakon nemilih zbivanja proteklih dana na granici između pojasa Gaze i Izraela i pogibije više od 60 palestinskih prosvjednika i više od 2 tisuće ranjenih, kako su izraelsko-palestinski odnosi iznova u fokusu interesa regionalne i međunarodne politike, to uopće nije tako. Sadašnja pozornost samo je situacijskog karaktera i posljedica medijski „vruće“ tema. Primarni interes šire javnosti i politike, u stvarnosti, već je dugo vremena na području Bliskog istoka ipak usmjeren na „puno važniju stvar“ – borbu za sfere utjecaja između glavnih regionalnih sila – Irana, Turske i Saudijske Arabije, a onda, naravno, i glavnih globalnih igrača koji su aktivni na tom prostoru, SAD-a, Rusije, Kine i EU-e). U kaotičnom vrtlogu te borbe Izrael (koji je u nju itekako indirektno involviran) već duže vrijeme nastoji polučiti najveće dividende po svoje nacionalne interese. Pri tom se on sada u potpunosti oslanja na Trumpovu bliskoistočnu politiku, nakon faze hladnih odnosa premijera Netanjahua s prethodne dvije Obamine administracije, u vrijeme kojih su odnosi dviju država bili na najnižoj povjesnoj razini, poglavito nakon američkog potpisivanja Sporazuma o iranskom nuklearnom programu. U takvoj konfiguraciji stanja i odnosa, realno gledano, Palestinci su prepušteni sami sebi.
 
Deklarativna izražavanja potpore od strane većeg dijela međunarodne zajednice, a prije svega arapskog i općenito islamskog svijeta i njihovih ključnih organizacija poput Organizacije za islamsku suradnju (čije je zasijedanje za petak sazvao turski predsjednik Erdogan) ili Arapske lige, u praksi za Palestince ne znače ništa osim pružanja emocionalne satisfakcije u spoznaji da su njihova borba i njihovi politički ciljevi i težnje ispravni.  U tim i takvim okolnostima, riješenje palestinsko-izraelskog problema morat će, na žalost, pričekati konsolidaciju ukupnog bliskoistočnog stanja po glavnim smjerovima – Iran-Saudijska Arabija-Turska, naravno, uz „pravilno“ preslagivanje interesa globalnih sila – a što će sve skupa trajati jako dugo, možda i vječno. Palestinci, jednostavno, nemaju snage samostalno učiniti bilo što konkretno, kako u vojnom smislu tako i u pokretanju političkih inicijativa koje bi pripomogle pravednom rješenju njihovog statusa. Osim toga, ako pitate same Palestince, mnogi od njih su itekako svjesni svoje usamljenosti i licemjerja glavnih arapskih pokrovitelja kada je u  pitanju zaštita palestinskih interesa, a farsom smatraju i sve ranije arapsko-izraelske ratove u kojima su prvi, prema njihovom mišljenju (s kojim se i osobno slažem) sudjelovali gotovo na simboličkoj razini. Dovoljno se podsjetiti kako je uoči Trumpove odluke o Jeruzalemu u Rijad stigao čelnik palestinske samouprave Mahmut Abbas, koji je ostao šokiran kada mu je prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman ponudio opciju da glavni grad buduće palestinske države bude jedno predgrađe Istočnog Jeruzalema!
 
Međutim, ono što je Palestincima u čitavom ovom kaosu, intenziviranom nakon američkog priznanja Jeruzalema kao glavnog grada Izraela dobro došlo, jest unutarnja homogenizacija vječito sukobljenih političkih opcija, prije svega onih na relaciji Fatah-Hamas (Zapadna obala-Gaza), što otvara prostor za početak nove faze svepalestinskog otpora. Apsurdno, ali i sveopći bliskoistočni kaos koji sada ozbiljno prijeti čitavoj regiji kao posljedica Trumpove agresivne protuiranske politike, također, eventualno, pri stjecaju sretnih okolnosti  može pomoći Palestincima u ostvarivanju njihovih težnje u slučaju da protuizraelske snage u nekoj hipotetskoj „armagedonskoj“ bitci na Bliskom istoku izvojevaju pobjedu. Drugim riječima, strpljenje i čekanje prilike za „lov u mutnom“ – to je jedino što u ovom trenutku Palestincima preostaje. Do tada, na samom terenu nastavit će se sporadični prosvjedi i incidenti, a svojevrsna treća intifada nije moguća iz gore navedenih razloga tj. izostanka snažne potpore neke od ključnih arapskih ili islamskih zemalja, ali i činjenice, kako je dobar dio Palestinaca svjestan kako ona u sadašnjim okolnostima ne može donijeti ništa drugo osim novih razaranja infrastrukture i velikih ljudskih žrtava, prije svega u pojasu Gaze kao Hamasovom uporištu. Još je u prosincu prošle godine izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman upozorio kako će, ako se nasilje nakon Trumpove odluke o Jeruzalemu proširi i eskalira, izraelska vojska intervenirati u pojasu Gaze i da će to učiniti posljednji put.
 
Što može učiniti Vijeće sigurnosti?
 
Vijeće sigurnosti po pitanju izraelsko-palestinskog sukoba ne može učiniti ništa. Ono ne može učiniti ništa ni po drugim svjetskim sigurnosnim problemima. To ključno međunarodno tijelo zapravo je klinički mrtvo! Na životu ga održavaju jedino „aparati“ velikih sila, kojima njegova platforma već duže vrijeme služi ne da bi se razgovaralo o problemima i pokušalo postići dogovor, već kao propagandna platforma za nametanje svojih i omalovažavanje tuđih stavova između geopolitički suprostavljanih strana – sada, primarno, SAD-a i Rusije i povremeno Kine.
 
Pa iako je i prije bilo slično (ali se ipak trudilo stvarati privid o dogovoru ili barem pokušaju postizanja dogovora između ključnih svjetskih silnica), dolaskom na vlast Trumpove administracije počelo je američko otvoreno vođenje samostalne vanjske politike po pitanjima ključnih svjetskih žarišta. Pritom, često, uz potpuno ignoriranje međunarodnog prava i operacionalizaciju svojih političkih, gospodarskih i vojnih poteza usprkos neslaganju drugih, za što je Washingtonu, obično (samo u svrhu imidža i otklanjanja percepcije izoliranosti), dovoljna potpora jednog ili više ključnih savezika u Europi. Dovoljno se prisjetiti nove američke strateške doktrine o nacionalnoj sigurnosti iz siječnja ove godine, gdje je otvoreno navedeno kako će američka diplomacija ubuduće djelovati s pozicije sile. U prijevodu, to onda znači: možemo razgovarati ukoliko vi pristajete na naše uvjete, a ukoliko ne pristajete nemamo o čemu razgovarati, već vam slijede sankcije ili vojna intervencija. Ovo drugo obično ide u paketu „pomoći obespravljenim narodima čija ljudskka prava i demokracija stenju pod palicom nemilosrdnih diktatora“.  Ako ćemo iskreno, to  i nije ništa novo. Radi se o kontinuitetu američke vanjske politike od 70-ih g. prošlog stoljeća, od kada Washington ruši sebi nepodobne despotske  režime, a čuva iste takve režime koji im omogućuju provedbu njegovih nacionalnih interesa.
 
O sudbini „bliskoistočnog kvarteta“
 
Ovih dana pojedini mediji sjetili su se i tzv. međunarodnog kvarteta za Bliski istok, kojeg čine SAD, Rusija, EU i UN, i postavljaju pitanje, koja je njegova daljnja uloga u poticanju palestinsko-izraelskog dijaloga. Ali o kakvom međunarodnom kvartetu za Bliski istok više uopće može biti govora? Dovoljno je samo pogledati njegov dosadašnji učinak u posljednjih 20-ak godina u približavanju palestinsko-izraelskih stavova. Ako uspjeh nisu mogli postići početkom 21. stoljeća, kada su globalni geopolitički odnosi bili kudikamo stabilniji, kako će to učiniti sada, kada članice kvarteta, ili stoje  na suprotnim stranama bliskoistočnih barikada (SAD, Rusija) ili su potpuno paralizirani poput UN-a, ili ograničeni po pitanju vođenja jedinstvene vanjske politike – kada je riječ o EU. Zbog jalovih rezultata, svojedobno su Saudijci pokrenuli izradbu svearapskog plana za riješenje palestinskog pitanja kroz format Pariških konferencija, na koje nije bio pozivan Izrael (a zašto i bi, jer je riječ o razradi palestinskih pregovaračkih stavova?), a  što je opet jako ljutilo Tel Aviv koji je smatrao kako mu Arapi rade iza leđa i žele ga dovesti pred svršeni čin. Tel Aviv se, zapravo, uvjek bojao arapskog jedinstva oko palestinskog pitanja, slično kako je to i s unutarpalestinskim političkim jedinstvom kojeg dugo nije bilo i gdje je Izrael tada puno lakše manipulirao stanjem i upravljao procesima.
 
Hamas i Fatah: novo približavanje „silom prilika“
 
Hamas i Fatah, dvije najsnažnije političke (i vojne) organizacije u Palestinskoj samoupravi, dugo su vremena bile međusobno sukobljene što je itekako išlo u  korist Izraela. Štoviše, Hamasov radikalizam Tel Avivu je bio potvrda njegovog pravilnog izbora metoda u razgovorima oko palestinske državnosti i svojevrsni alibi pred međunarodnom zajednicom za primjenu sile, prije svega u pojasu Gaze kojom Hamas i upravlja. Međutim, najnovije zaoštravanje odnosa nakon Trumpovog priznanja Jeruzalema ubrzalo je unutarpalestinsku pomirbu i sada nećemo pogriješiti ukoliko kažemo da počinje etapa novog svepalestinskog otpora. Hamas danas dobiva pomoć Turske, Katara i Irana. Pojasnit ću: nakon što je taj pokret stao na stranu Saudijske Arabije i Katara u sukobima u Siriji i želio svrgavanje Assada, s njim su prekinuli odnose libanonski Hezbollah i Iran. Međutim, stvari su se sada kardinalno izmjenile. Nakon prošlogodišnje smjene u vodstvu Hamassa i dolaska na čelni položaj Yahye Sinwara, iznova su pokrenuti procesi približavanja i suradnje te organizacije s Iranom i Hezbollahom. Štoviše, i s Katarom, nakon što ga je prošle godine „arapski kvartet“ pokušao izopčiti iz arapskog svijeta, optuživši ga za sponzoriranje terorizma. Dana 28. svibnja prošle godine, u južnom predgrađu Bejruta, pod pokroviteljstvom Hezbollaha održan je sastanak predstavnika iranskog Korpusa straže islamske revolucije  i Hammasa, a Yahya Sinwar je u ljeto prošle godine otišao u posjet Teheranu. Uslijedio je dolazak iranskih instruktora u pojas Gaze, kao i specijalista Hezbollaha za raketni program, izgradnju podzemnih tunelskih sustava i td. Hezbollah je lani, u Dolini Beka u Libanonu, na dvije baze pokrenuo proizvodnju oružja, uključno i raketa za Hamas.
 
Izraelski odgovor na jačanje Hamasove aktivnosti bila je snažnija aktivnost Mosada: ubojstvo palestinskog znanstvenika u Kuala Lumpuru 21. travnja, uhićenje palestinskog inžinjera u Ukrajini 2013.g. (koje je izazvalo prosvjede Ukrajinske službe sigurnosti (USB) i koja je koštala izraelski proračun plaćanja zadovoljštine ukrajinskim sigurnjacima; ubojstvo stručnjaka za dronove u Tunisu u prosincu 2016.g., pokušaj atentata na visokog Hamasovog dužnosnika u Libanonu u siječnju te iste godine, koji je radio na tajnom programu otvaranja skladišta raketa, samo su neki od aktivnosti izraelske obavještajne službe usmjerene na neutralizaciju Hamasovih istaknutih sljedbenika. A osim Hamas, Izrael nastoji eliminirati i Hezbollahovu aktivnost izvan Libanona. Zato je Izrael nedavnim napadima na iranske ciljeve u Siriji i riskirao otvaranje triju frontova istodobno: rata s Iranom u Siriji, rata s Hezbollahom u Libanonu i rata s Palestincima u Gazi.
 
Ne čudi, stoga,  pomirljivi ton Avigdora Liebermana prema Teheranu odmah nakon izraelskog zračnog napada u Siriji, kada je kazao kako ne želi rat s Iranom. Izrael uistinu ne želi samostalno ući u otvoreni sukob s Iranom (u paru s SAD-om da), što samo svjedoči o složenoj situaciji i visokim rizicima po sve strane. O kolikim se napetostima radi svjedoče i rijeći šeika Nasrallaha, šefa Hezbolaha, koji je, nedavno, napade na izraelske ciljeve na Golanskoj visoravni označio prekretnicom vojnih odnosa na Bliskom istoku u cjelini. „Ne ćemo više nikada ostaviti Siriju „jedan na jedan“ s Izraelom“, kazao je Nasrallah i dodao, kako će svaki budući napad na Siriju biti kažnjen, a da Izrael može biti raketiran i po svom središnjem a ne samo rubnom teritoriju.
 
Je li mrtav Sporazum iz Osla?
 
U Oslu je, u kolovozu 1993. potpisan mirovni sporazum između palestinskog vođe Jasera Arafata i izraelskog premijera Yitzaka Rabina, uz posredništvo američkih i ruskih ministara vanjskih poslova Worena Christofora i Andreya Kozireva. Radilo se o velikom koraku naprijed, kojeg su mogle postići samo izuzetno mudre osobe, prepune životnog iskustva. A upravo se o njima i radilo: obojica su bili bivši vojnici s golemim ugledom u svojim narodima, koji su prečesto jedan drugoga gledali „preko nišana“, ali su baš zato dobro znali kako se izraelsko-palestinski sukob nikada ne može riješiti vojnim putom. Hrabro su sjeli jedan s drugim i uz međusobno uvažavanje postigli jedino mogući privremeni sporazum o uspostavi Palestinske samouprave i osnivanju palestinskih snaga sigurnosti uz postupno povlačenje izraelske vojske (iz pojasa Gaze i sa Zapadne obale).
 
Nakon toga trebala je uslijediti i druga faza sporazuma kojom bi se i konačno dogovorili uvjeti odvajanja palestinskih područja od Izraela i formiranje njihove samostalne države, što je u potpunosti u skladu s rezolucijm VS 181. Međutim Rabin je ubijen već 1995. od izraelskog ekstremiste koji je smatrao da je Palestincima dao previše, a 2004. je pod čudnim okolnostima umro i sam Arafat. Dalje je uslijedio palestinski raskol, rat Fataha i Hamasa i izraelsko „trljanje ruku“. Ali sreća temeljena na tuđoj nesreći ne može biti dugog vijeka jer problem ostaje. On je samo privremeno zamrznut „argumentom sile“, ali rizik po Izrael time može postati samo veći jer se nikada ne zna što donosi sutrašnji dan i hoće li Izrael uvijek imati dovoljno snažne i sebi privržene saveznike da ga u takvoj politici štite. Osim toga, u geopolitici određenog prostora nikada se ne može sve predvidjeti,  još manje kontrolirati, a poglavito kada je riječ o procesima unutar vječito užarenog Bliskog istoka, na kojemu se prelamaju brojne regionalne i međunarodne silnice.
 

Zoran Meter, https://geopolitika.news/analize/zoran-meter-o-palestincima-se-najmanje-brinu-oni-koji-se-deklariraju-njihovim-zastitnicima/

Anketa

Tko mora podnijeti ostavku nakon smrti mladića u Zaprešiću?

Nedjelja, 19/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1170 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević