Get Adobe Flash player
Živi zid - sistemska stranka prevaranata

Živi zid - sistemska stranka prevaranata

Vladimira Palfi je za muškarčine živozidaše isto što...

Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

AFERA PRISLUŠKIVANJA - Poziv iz Ljubljane u Beč išao je...

Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

Istarski Hrvati napisali su proglas o pripojenju Istre matici zemlji...

Pupovac bezočno laže o Oluji

Pupovac bezočno laže o Oluji

JEDNA OD PUPOVČEVIH LAŽI – "U Oluji je spaljeno 30.000...

Nesloga nas gura u ponor

Nesloga nas gura u ponor

Režite jedni na druge poput bijesnih pasa, međusobno se koljete poput...

  • Živi zid - sistemska stranka prevaranata

    Živi zid - sistemska stranka prevaranata

    četvrtak, 13. lipnja 2019. 18:13
  • Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

    Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

    utorak, 11. lipnja 2019. 16:19
  • Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

    Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

    utorak, 11. lipnja 2019. 16:15
  • Pupovac bezočno laže o Oluji

    Pupovac bezočno laže o Oluji

    četvrtak, 13. lipnja 2019. 09:31
  • Nesloga nas gura u ponor

    Nesloga nas gura u ponor

    četvrtak, 13. lipnja 2019. 09:26

EU sumnjičav zbog kinesko-europskog samita u Hrvatskoj

 
 
Incijativa 16+1, čiji se godišnji sastanak ovoga tjedna održava u Hrvatskoj, mogla bi unijeti razdor u EU-u, smatraju u Bruxellesu. A Njemačka opominje na stvaranje ovisnosti od Kine.
https://storage.googleapis.com/afs-prod/media/media:4de286b653e14b86b30b1c14aaa71151/800.jpeg
Nakon sastanka na vrhu EU-Kina u utorak u Bruxellesu na čijem dnevnom redu su bile i sporne teme, kineski premijer Li Keqiang stigao je u posjet Hrvatskoj. Tu ga očekuju daleko ugodniji termini. U Zagrebu se sastaje s hrvatskim državnim vodstvom i potpisuje više bilateralnih sporazuma, a u četvrtak odlazi za Dubrovnik gdje se održava tzv. samit „16+1“. U njegovoj pratnji je i oko 400 kineskih poduzetnika i bankara, koji će se ondje imati prilike susresti s potencijalnim poslovnim partnerima iz 16 zemalja srednje i jugoistočne Europe. Interes za ovaj susret je ogroman: oko 200 europskih poduzetnika je završilo na listi čekanja jer su kapaciteti u Dubrovniku ograničeni. Riječ je o inicijativi utemeljenoj 2012. godine čiji je cilj poticanje gospodarskih odnosa između Kine i europskih zemalja: Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Češke, Estonije, Mađarske, Letonije, Litve, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Poljske, Rumunjske, Srbije, Slovačke i Slovenije.
 
Ovom prigodom su potpisani i brojni sporazumi za još bolju gospodarsku povezanost Hrvatske i Kine, a zanimanje i iz drugih zemalja za prisustvo na sastanku 16+1 u Dubrovniku je bilo i veće od kapaciteta prihvata.
 
Sporni "novi Put svile"
 
Za te zemlje je to sigurno susret povezan s velikim očekivanjima, no za Bruxelles i Berlin to je još jedan kineski pokušaj unošenja razdora u EU. Naime dok dio EU-a zabrinuto promatra kinesku gospodarsku ekspanziju u Europi, 11 država-članica u tome vidi u prvom redu dobru priliku za dolazak do nužnih investicija. Jedan od tih spornih kineskih projekata koji mnogima u EU-u zadaju glavobolje je novi Put svile – projekt koji je, kako je najavljeno, težak najmanje 900 milijardi dolara. Tim novcem Kina namjerava graditi ceste, pruge, plinovode, elektrane, telekomunikacijske mreže, luke i aerodrome od Azije do Europe i Afrike.
 
Velik dio članica EU-a je već postigao konkretne dogovore s Pekingom, a nedavno se inicijativi priključila i Italija, kao prva članica kluba najvažnijih industrijskih zemalja svijeta G-7. Ta odluka Rima u Bruxellesu nije naišla na oduševljenje. I njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas je neuobičajeno oštro kritizirao talijanski dogovor s Kinom: „Ako neke zemlje vjeruju da mogu sklapati unosne poslove s Kinezima, doživjet će čudo i jednog dana se probuditi u ovisnosti.“
 
Kineski radnici na kineskom gradilištu
 
Bruxelles također predbacuje Kini da njezine firme stvaraju nelojalnu konkurenciju na europskom tržištu zahvaljujući velikodušnoj državnoj pomoći koju uživaju kod kuće. Pojedini stručnjaci tvrde da novi Put svile, pored dugoročnog ostvarivanja kineskog utjecaja na tri kontinenta, ima i jedan kratkoročni cilj: riješiti se svoje prekomjerne proizvodnje betona i čelika. Mnogi u tome vide i tajnu kineskog uspjeha na natječajima poput onoga za gradnju Pelješkog mosta: jeftini materijal se dovozi od kuće. A osim materijala, Kina na svoja gradilišta u Europi doprema i vlastite radnike. Tako će prema informacijama iz Hrvatskih cesta većina od 400 do 650 potrebnih radnika stići iz Kine.
 

https://www.dw.com/hr/eu-sumnji%C4%8Dav-zbog-kinesko-europskog-samita-u-hrvatskoj/a-48275059

Hrabar potez Kemala Kiliçdaroğlua

 
 
Teroristički napad na dvije džamije na Novom Zelandu, zločin je koji zaslužuje najstrožu osudu i kaznu svjetske javnosti u cjelini. Zločin je tim veći i gnjusniji što će način na koji je izveden, snimanje i direktni prijenos u slici, biti inspiracija i drugim budućim teroristima, kao što je i počinitelju zločina bio poticaj gledanje slika kako isilovci u Siriji masovno, pred kamerama ubijaju kršćane. Stotine, a možda i tisuće kršćana u kratkim gaćicama izlaze iz kamiona redaju se po liniji jedan do drugog klečeći na zemlji a u potiljak im isilovci ispaljuju rafale.
https://im.haberturk.com/2018/12/17/ver1545023828/2263636_810x458.jpg
Kemal Kiliçdaroğlu
 
Ljudska zloća, ljudski primitivizam, nema granica. I nije trebalo dugo čekati da se medijski ponovi, na svu sreću sa puno manje žrtava, napad na jednog svećenika tijekom mise. Nadati je se, a na svim vjerskim i političkim dužnosnicima na kršćanskoj i muslimanskoj strani je odgovornost, da se više nikad i nigdje to ne ponovi. Muslimanska dugogodišnja šutnja na strašne zločine islamista nad kršćanima diljem svijeta, nažalost, bila je razlog stravičnog zločina na Novom Zelandu. Priznao je to, prvi u povijesti razarajućeg islamskog terorizma, lider turske oporbene Republikanske narodne stranke (CHP) Kemal Kiliçdaroğlu koji je u povodu terorističkog napada na džamije u Novom Zelandu izjavio kako bi “muslimani trebali sebe preispitati”.
 
Hrabar i dugo čekani politički potez jednog muslimanskog čelnika, potez kojeg su davno, već na prvom islamskom terorističkom zločinu nad kršćanima, trebali povuĆi islamski vjerski i politički čelnici. No to se nikada nije dogodilo, i stoga je islamski terorizam se svakim danom širio, bio brutalniji i sa većim brojem kršćanskih žrtava. Nikada, ili rijetko kada čuo se glas osude strašnih zločina nad kršćanima, kako onima u islamskim tako i u kršćanskim zemljama, od strane bilo politički, a još manje, gotovo nikako od vjerskih lidera muslimana. Napose se te osude nisu čule od samoproglašenog lidera svih muslimana svijeta od suvremenog sultan Erdoğana.
 
Njegova šutnja na svaki muslimanski terorizam diljem svijeta, poglavito u kršćanskom, bivale su poticaj islamskim teroristima, i osnaživala ih u osvajačko rušilačkom pohodu. Erdoganov šutljivi, a to znači odobravajući odnos prema nasilnom i ubilačkom vjerskom islamskom terorizmu nad kršćanima, slijedile su, i slijede, i bošnjački politički i vjerski lideri u Bosni i Hercegovini. I u toj zemlji  nije zabilježena muslimansko-bošnjačka osuda islamskog terorizma, ne samo onoga u svijetu već i onog kojeg čine njihova vjerska brača u Bosni i Hercegovini  nad Hrvatima katolicima i njihovim svetinjama. Šutnja muslimana u svijetu na vjerski terorizam svoje braće po vjeri imala je planirani cilj da se na taj muslimanski zločin odgovori također vjerskim zločinom. Sve su činili, a i dalje čine, da se počne klin klinom izbijati. I uspjeli su u tome.
 
Tim svojim vrlo opasnim uspjehom opravdavaju svoje zločine, nastojeći ovaj globalni vjerski sukob toliko radikalizirati kako bi se vodio do istrjebljenja jedni ili drugi, kršćana ili muslimana. Nažalost, na te muslimanske vjerske zločine nasjeli su pojedinci iz kršćanskog svijeta, te uistinu na klin uzvratili klinom. Vatra je zapaljena, i teško će je biti ugasiti.
 
Na zločin u džamijama na Novom Zelandu promptno je, opravdano, reagirao cijeli islamski svijet, jednako onako kako je desetljećima šutio na globalni muslimanski vjerski terorizam koji je rušio, i ruši, s ciljem potpunog uništenja, kršćana i kršćanstva. Hrabrost jednog oporbenog turskog vođe da prizna odgovornost muslimana za vjerski rat koji se širi, i čije se posljedice ne mogu predvidjeti, razbjesnila je sultan Erdogana, vođu svih muslimana u svijetu napose onih na prostorima zloglasnog Otomanskog carstva, koje je preteča današnjeg islamskog terorizma, da mu je zaprijetio ponižavajućim uvrjedama. A od uvrjeda do fizičkog smaknuća kratak je put kojim prolaze diktatori kakav je politički i vjerski babo beha muslimana Bošnjaka, turski predsjednik Erdogan.
 
Erdoganova umiješanost, zapravo vladavina iz sjene većim beha entitetom, spriječila je identificiranje i kažnjavanje poznatih muslimansko-bošnjačkih teroristički ubojica hrvatskih povratnika na federalni beha teritorij. Od desetine ubijenih hrvatskih povratnika, čak i cijeli obitelji, na sami Božić, do danas ni jedan, zasigurno bošnjačkom vjerskom i političkom čelništvu poznati, zlikovac nije ni procesuiran a kamoli i kažnjen. Stoga je glavni zid diobe beha društva, i zemlje, upravo ta bošnjačka šutnja na sve počinjene, kako ratne tako i poratne, zločine Muslimana Bošnjaka.
 
Najbolnija i najopasnija dioba svijeta, a time i Bosne i Hercegovine,  je ona koja ga dijeli na dio koji želi i sve čini da mir vlada, slobodni demokratski dio svijeta, i ona druga strana, radikalno islamska,  koja je apsolutno protiv te univerzalne vrijednosti za koju se čovječanstvo bori sve od svog postanka. U diobeni zid ovakvog svijeta ugrađen je vjerski materijal radikalnog islama koji ne samo da ne prihvaća ciljeve zapadnog demokratskog i slobodnog svijeta, već se svim sredstvima bori protiv toga. Zasigurno da nikada u ljudskoj povijesti nije bila tako radikalna podjela svijeta, što današnje vrijeme čini i najosjetljivijim trenutkom u kojem se može zapaliti i spaliti ljudska civilizacija.
 
Vjerski islamski radikalizam se pokazao, i potvrđuje, opasnijim za svjetski mir od bilo koje u povijesti zabilježene ideologije. Pa čak i od one komunističke koja je bila bez ljudskog lika. Pogleda li čovjek sve strahote koje islamistički zlikovci u ime vjere šire po svijetu u koji uđu, strah ga obuzme pred tim slikama, oslikanim krvlju nedužnih ljudi, žena i djece na gradskim trgovima i ulicama. Brzina kojom se islamski terorizam širi, snaga koju pokazuje i broj žrtava koje proizvodi nameče pitanje, kako je to moguće. Što i tko stoji iza te vjerske ideologije, čiji je konačni cilj poput svih dosadašnjih, osvajanje cijeloga svijeta. Vjerski islamski globalizam, za kojeg njegovi zagovornici tvrde da nema mira u svijetu dok islam ne zavlada njime.
 
Ne pita se kojim sredstvima, s kojim brojem žrtava na obje strane, već se kod islamskih vjerskih ideologa govori samo o cilju, kojeg opravdavaju sva sredstva. Samo svijet islama, islamski svijet, tvrde ideolozi iz svojih dvoraca koje okružuje gladan i zaveden muslimanski narod, može jamčiti svjetski mir. Njihova je teorija samo svijet jedne vjere, islama, svijet je mira. Stoga su sve svoje zemlje očistili od svake druge vjere, kulture, običaja, civilizacije, učinivši ih, u povijesti nezabilježenim primjerom, etnički i vjerski čistim islamskim društvima. Tragovi drugi vjera i kultura su nestali pred tim vjerskim fanaticima, i u svom pohodu na ostatak svijeta, onaj kršćanski dio, koriste sve one metode zločina i terora kakvim su se služili u iskorjenjivanju kršćana i kršćanstva u svojim zemljama.
 
Islamski fundamentalizam je globalni pokret kojeg na sve načine, i svim sredstvima pomažu, gotovo, sve muslimanske zemlje, i na taj način sudjeluju u njemu. Pored islama kao vjere, fundamentalizam s likom terora i zločina je njihova čvrsta poveznica. Svijet se uistinu našao pred najopasnijim izazovom, i pitanjem, kakva je to vjera islam, na kojim postulatima je osnovana, egzistira, i šta joj je konačni cilj. Je li svjetski mir ili globalni rat kršćanstva i islama, civilizacija i kultura. Rat u kojem teško da bi bilo pobjednika, ali gubitnika zasigurno da.
 

Vinko Đotlo

Tajani svjesno minorizira važnost mjesta i događaja na kojemu je izrekao ono što je izrekao

 
 
Ovih dana Hrvatsku, Sloveniju, Italiju i ne samo njih potresa prava pravcata afera zbog skandalozne izjave talijanskog političara i aktualnog predsjednika Europskog parlamenta Antonia Tajania o „talijanskoj Istri“ i „talijanskoj Dalmaciji“. Osobno me ne pogađaju takve i slične izjave talijanskih ekstremista i iredentista (ima ih i na tamošnjoj ljevici i na desnici, a bome i u Hrvatskoj!) jer sam na njih već navikao.
https://image.slidesharecdn.com/fascismo-italiano-150224064458-conversion-gate01/95/fascismo-italiano-1-638.jpg?cb=1424781992
Međutim, pogađa me i boli nešto drugo – kada u svemu ovome naši hrvatski političari, ali i oni iz redova talijanske nacionalne manjine poput Furia Radina, hine iznenađenje, čude se i pitaju, pa što se to odjednom dogodilo? Gotovo se čini kako misle da je Tajani iznenada izgubio razum, drogirao se ili opio pa eto, ne zna što govori i što radi. Ali koliko god neugodno bilo, ni oko toga se ne bih previše brinuo ukoliko bih znao kako će naši političari (prije svega mislim na one koji vode Hrvatsku i kreiraju njezinu vanjsku politiku), nakon neugodnog „iznenađenja“ i spoznaje o čemu je ovdje, zaporavo, riječ (a riječ je o vrlo opasnoj stvari, poglavito iz perspektive aktualnih političkih procesa u samoj Italiji i općenito našem okružju, a onda i onih na globalnoj geopolitičkoj razini!) ipak smoći snage i reagirati na način kakav je u ovakvim slučajevima primjeren i jedino moguć – upućivanjem oštrog diplomatskog prosvjeda službenom Rimu, a u Europskom parlamentu pokretanjem zahtjeva za izglasavanje nepovjerenja Antoniu Tajaniju na mjesto predsjednika toga tijela, jer nakon njegovih riječi, kojima otovreno svojata teritorije Italiji susjednih zemalja, on više nema nikakvog, niti političkog niti moralnog kredibiliteta za obnašanje te visoke dužnosti. I ne samo to: nepokretanje takvog zahtjeva od strane službenog Zagreba srozalo bi na najnižu razinu čitavu hrvatsku državnu politiku i omalovažilo hrvatski narod koji je te političare demokratskim putom izabrao da ga vode i predstavljaju, Time bi se srozao ugled i samoj Hrvatskoj, kao suverenoj i u doslovnom smislu u krvi njezinog naroda  iznikloj državi, izloženoj brutalnoj velikosrpskoj agresiji. Izjave tipa onih kako se Tajani ispričao i  spoznao svoju grešku (kao da se radi o šestoogodišnjem djetetu koje je u školi učinilo neku nepodopštinu pa će mu razgovor s razrednikom i pedagogom proširiti vidike i dovesti do spoznaje kako to više ne smije raditi, a ne o dobno i politički više nego zreloj i formiranoj osobi) jednostavno ne drže vodu i njih se ne smije prihvatiti kao argument, makar i pod cijenu da Tajani i dalje ostane na svojoj dužnosti i nakon pokrenute procedure o njegovoj smjeni.
 
Morala i dostojanstva hrvatski državni vrh barem u ovom slučaju mora imati, i tako, jednom za uvijek pokazati svima onima koji posežu za našim teritorijem da to jednostavno neće proći i da se to neće tolerirati nikakvim naknadnim isprikama.  Osim toga, Tajani svjesno minorizira važnost mjesta i događaja na kojemu je izrekao ono što je izrekao. Međutim, Tajani ne govori istinu: manifestacija u Bazovici, kraj Trsta, bila je državno obilježavanje tragičnih događaja iz života i povijesti talijanskog naroda kojih se, svakako, s dužnim pijetetom treba prisjećati, a ne lokalna maškarada s nekakvim folklornim nostalgičarima i marginalnim političkim elementima crnih obilježja i simbolike. Jer u Bazovici se tom prigodom izvodila talijanska himna, vijorila talijanska državna zastava, tamo je bila postrojba talijanskih karabinijera, a ustalom, svoj je, sada već znameniti govor, održao i visokopozicionirani talijanski političar, k tome i predsjednik Europskog parlamenta!
 
Zbog spomenutog „čuđenja“ hrvatskog državnog vrha i njegovih brojnih prirepaka koji nas predstavljaju u tom istom Europskom parlamentu, a koji se ovih dana redaju ispred naših TV ekrana i poput papagaja ponavljaju kako smatraju dostatnom običnu Tajanijevu ispriku (čak i bez njegovog povlačenja svega izgovorenog i spornog), a da bi ga se eskulpiralo i dalo mu novu šansu, treba reći i slijedeće:
Ili hrvatski politički mudraci uistinu misle kako su Tajania uspjeli preodgojiti i od njega preko noći napravili istinskog hrvatskog (a ne samo Plenkovićevog) prijatelja, ili  je u pozadini nešto posve drugo – opasnije? Jer nova hrvatska šutnja (a ovakav kukavički stav nije ništa drugo nego šutnja tj. strah ili nehtjenje za povlačenje poteza državničkog karaktera) može pobuditi i na razmišljanja kako naš politički vrh zbog svog mekanog stava zna nešto što drugi ljudi ne znaju i što možda stoji u pozadini? Itekako se može pomisliti kako se ovakvim, vodstvu države potpuno nedostojnim stavom, zapravo  želi senzibilizirati hrvatska javnost na neke buduće izjave sličnoga tipa, ne samo od radikalnih talijanskih elemenata iz redova iredente. Zašto se u našem političkom vrhu prešućuju pojave velikomađarskih pretenzija na hrvatske državne teritorije (na one velikosrpske naš državni vrh već odavno najčešće uopće niti ne reagira, ili čini to vrlo mlako)?
 
Evo jednog primjera: u šefovskim uredima jedne poznate mađarske banke u Hrvatskoj iza njihovih leđa stoje geografske karte „velike Mađarske“, koja se prostire sve do mora (naravno, Jadranskog i to njegovog hrvatskog dijela). A što je s velikobošnjačkim pretenzijama, sada” samo” prikrivenim kroz formu zalaganja za unitarnu BiH? Puno je toga još nerješeno i neizvjesno na ovim našim prostorima, a da bi se smjela voditi tako neodgovorna i kratkovidna vanjska politika.
Zbog svega navedenog, ovakvim vrstama hrvatskih političara i brojnih hrvatskih medija, zaogrnutih velom „profesionalizma“, a u biti notornih neznalica ili istinskih  kukavica da neugodne stvari u hrvatskom društvu ili hrvatskom okružju i svijetu nazivaju svojim imenom, kroz dva ću nastavka i dva različita uratka (a opet slična u svojoj biti) dokazati kako ovakve iznenađenosti Tajanijevim „trenutkom inspiracije“ u Hrvatskoj nije moglo i nije smjelo biti. Prvi je moj osobni uradak još iz siječnja 2014. g., objavljen na portalu dnevno.hr pod nazivom „Srpski i talijanski fašisti u pohodu na Hrvatsku: Dalmacija je ukradena i Italija će je vratiti ulaskom Hrvatske u EU“, a drugi je onaj od poznatog hrvatskog novinara Joška Čelana (naslov ćete vidjeti prilikom objave).
 
Evo mog članka, prenesenog u cijelosti i objavljenog u vrijeme kada su ovu zemlju vodili Ivo Josipović i Zoran Milanović, s tim da se slobodno može kazati kako se previše toga od tada do danas nije promijenilo u smislu „čvrste“ hrvatske vanjske politke, pa je članak još  uvijek vrlo svjež, kao da je pisan jučer, a ne prije punih pet godina: „U hrvatskim medijima je gotovo bez odjeka prošla agencijska vijest koja se odnosila na treći talijansko-srpski summit, simbolično održan na Jadranskom moru, u anconskoj palači “Leopardi”, sredinom mjeseca listopada 2013. godine. To je vijest koja u Hrvatskoj zaslužuje ne samo više pozornosti, već i neizostavnu analizu i prosudbu daljeg razvitka odnosa tih dviju zemalja, te eventualnih implikacija koje isti odnosi mogu proizvesti na ovim prostorima.
Srbijanska delegacija bila je u svom najjačem sastavu, na čelu s premijerom Ivicom Dačićem, potpredsjednikom Aleksandrom Vučićem, kao i ministrima vanjskih poslova, obrane, pravde, energetike i prosvjete.
Na samitu je, kako prenosi VoA glas Amerike, premijer Dačić premijeru Lettiju izjavio slijedeće: “Mi smatramo da je Italija naš višegodišnji, tradicionalni prijatelj i da Italija treba zauzeti svoje mjesto na Balkanu. Ako ga ne zauzme – zauzeće ga neko drugi”. S druge strane, talijanski premijer Letta je uzvratio: “Italija će bez prestanka nastaviti podržavati najbrže i najefikasnije približavanje Srbije EU. Za nas, ulazak Srbije u Europsku uniju predstavlja nacionalni prioritet”. Srbijanske Večernje novosti prenose i Dačićeve riječi prema kojima je Italija za Srbiju najveći prijatelj na Zapadu, kao i Lettijevu izjavu: “To što se sa vama sastajemo prije nego sa izaslanstvima Francuske, Rusije ili Španjolske, najbolje pokazuje koliko su nam važni bilateralni odnosi”. Radi se o prilično snažnim riječima od strane obaju premijera, a da bi ostale nezapažene.
Navedeni samit i na njemu potpisana četiri međudržavna sporazuma sasvim su legitimne stvari dviju suverenih država i nitko razuman na njih ne može i ne smije imati prigovor.
Susreti političkih ekstremista iza kulisa državničkih susreta
Problem se, međutim, javlja, kada iza kulisa protokolarnih susreta političkih elita dviju zemalja, hrvatskih susjeda, svoj prostor za prljave političke igre nastoje pronaći oni velikodržavni elementi s jedne i druge strane koji su tijekom duge povijesti, i one ne baš davne, vrlo blisko surađivali te tražili i iznalazili rješenja koja su se u pravilu svodila na komadanje i svojatanje povjesnih hrvatskih zemalja, ili pak negiranja hrvatske opstojnosti i uopće, Hrvata kao naroda.
U tom slučaju takve aktivnosti zaslužuju pojačanu pozornost službene Hrvatske, ponajprije njezinih službi koje su za takve djelatnosti zadužene, neovisno o tome što Hrvatska i Italija imaju vrlo bliske političke i svekolike druge odnose. Pri tom je potpuno nebitno što su obje države članice EU i NATO saveza, te što oba naroda, hrvatski i talijanski, međusobno gaje snažne prijateljske odnose koji su posljedica i sličnog mentaliteta i identične vjere, ali i njihove povjesne isprepletenosti na području znanosti i kulture. Najbolji primjer za ilustraciju istog jest i govor talijanskog senatora Alda di Bagia u talijanskom senatu, kada je nedavno primio predstavnice Udruge udovica Domovinskog rata i kada je s puno ljudske topline, iskrenog suosjećanja i prijateljstva govorio o Hrvatima i njihovoj Domovini.
U svakom narodu postoje, međutim, i oni pojedinci ili više-manje organizirane skupine ljudi koji djeluju s ekstremističkih ili ekspanzionističkih pozicija. Negdje je to slabije izraženo, a negdje iste ideje pronalaze kanale i sponzorstva čak i za penetraciju u državnu vlast.
Kako to izgleda u Srbiji i koje je posljedice zbog toga Hrvatska imala, svima je dobro znano kroz instalaciju velikosrpskih ideja u temelj srpske države putem Slobodana Miloševića, a nedavno i četničkog vojvode Tomislava Nikolića (oba na poziciji predsjednika države). U Italiji smo, ne tako davno, imali neofašističku stranku Aliansa Nacionale kao koalicijskog partnera u vladi ex premijera S. Berlusconija.
Ali vratimo se početnoj vijesti o talijansko-srbijanskom summitu. Slučajno ili ne, u vrijeme održavanja istog, u Trstu se održava susret predstavnika talijanske ekstremno lijeve stranke PRC (Partito rifondatione del comunista), u prijevodu stranka reformiranih komunista, koja djeluje s pozicija otvorene netrpeljivosti prema Hrvatima i njihovom pravu na neovisnu državu, s diplomatskim predstavnicima iz srpskog veleposlanstva, dok su istodobno u Anconi viđeni Carlo Giovanardi, bivši ministar u talijanskoj vladi te Roberto Menia, donedavni zastupnik Alianse Nationale u talijanskom parlamentu, obojica poznata po otvorenim, žestokim i neprijateljskim istupima protiv Hrvatske. O kakvim je ljudima riječ najbolje svjedoče njihove izjave, pa tako Giovanardi, na nedavnom 52. nacionalnom skupu “Dalmatinaca Slobodne općine Zadar u egzilu”, kaže, ni manje – ni više nego da će Italija izvršiti kulturnu, ekonomsku i turističku invaziju kako bi obnovila talijanstvo Dalmacije. Na istom skupu Menia kaže kako je Dalmacija ukradena Italiji te će Italija vratiti Istru i Dalmaciju ulaskom Hrvatske u EU.
Primjera suradnje ekstramista s talijanske i srpske pilitičke scene ima dosta. Želio bih samo podsjetiti na primjer jednog od čelnih osoba radikalno ekstremističke srpske organizacije “Nacionalni stroj”, Gorana Davidovića iz Novog Sada, a koji sada živi i djeluje u Italiji gdje se pridružio tamošnjim desničarskim organizacijama s kojima sudjeluje u prosvjednim marševima na kojima se poziva na “vraćanje” Istre i Dalmacije Italiji.
Hrvatska državna politika ne vodi računa o nacionalnim i državnim interesima Republike Hrvatske
Cilj ovog komentara nije širiti paranoju, naprotiv. Ali uvijek, uz službenu politiku koja većinom teži uspostavi mira, dobrosusjedstva i suradnje među narodima, postoji i ona zakulisna, kojoj navedena načela nisu opcija. Stvar je samo demokratske snage svakog društva hoće li takve snage uspijeti izići na političku scenu ili biti na njezinoj margini. Upravo iz tog razloga svaka država i ima službe i institucije zadužene za “sondiranje” takvih snaga koje ugrožavaju njezin teritorijalni integritet i sigurnost uopće.
Samo, u slučaju Hrvatske te su službe namjerno blokirane od strane samog političkog vrha kada je u pitanju zaštita hrvatskih nacionalnih interesa. Britanski lakaj, predsjednik Josipović, o hrvatskim interesima baš i ne mari previše ukoliko nisu sukladni interesima njegovih nalogodavaca. Slično djeluje i premijer Milanović. Tako smo u nekoliko godina njihove vladavine uspjeli izgubiti istinske prijatelje Njemačku, pa i Mađarsku (iz teksta se vidi, možda i Italiju), a zagrljaj tražimo po balkanskim gudurama, u nama nesklonim nacijama. Razmislimo tko nas vodi.“
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-kad-fasisti-marsiraju-a-hrvatska-suti/

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Utorak, 18/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1001 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević