Porezni prihod od nafte iz Sjevernog mora bio bi škotski neto porezni suficit u njezinim javnim financijama

Ironično je to da dok europski političari raspravljaju o potrebi sve veće fiskalne integracije, regije u zemljama Europske unije govore o sve manjoj. To bi moglo biti važno za razvoj europske dužničke krize. Uzmimo, na primjer, Škotsku. Na nedavnim britanskim izborima Škotska nacionalna stranka postala je prva stranka koja je dobila većinu u škotskom parlamentu, regionalnom zakonodavnom tijelu utemeljenom 1999. Uspon SNP-a je upadljiv, od slabog drugog mjesta s 27 mjesta na izborima 2003. do 68 od 129 mjesta u svibnju ove godine. Zanimljiv je i zato što se SPD slučajno zalaže i za neovisnost Škotske od Velike Britanije.

Alex Salmond, šef SNP-a, bez sumnje je dobar, vrlo omiljen i poštovan političar. A Škoti su sve razočaraniji Laburističkom strankom koja je potporu škotskih glasača na općim izborima dugo smatrala normalnom. Za SNP se, dakle, nije glasalo samo zbog škotske neovisnosti. Premda je SNP obećao referendum, ankete pokazuju da manje od 30 posto škotskih glasača želi neovisnost. Ova prividna nedosljednost - glasati za stranku koja želi neovisnost, ali zapravo ne htjeti krenuti sam – odzvanja i u dilemi s kojom će se Europska unija morati suočiti kad se bude bavila daljnjom fiskalnom integracijom kao rješenja problema u eurozoni. Škotima se dopada zamisao da sami upravljanju Škotskom, ali dopadaju im se i znatni financijski transferi iz Velike Britanije.

Potrošnja vlade za Škotsku 2009. iznosila je četvrtinu više od poreznih prihoda prikupljenih od škotskih tvrtki i pojedinaca. U poreznoj godini 2008. javna potrošnja po stanovniku u Škotskoj je bila 115% britanskog prosjeka. U Engleskoj je iznosila 97%, a na bogatom jugoistoku samo 86%. Lako je primijetiti ovisnost Škotske o državnoj potrošnji. Godine 2007., prije nego što je financijska kriza pogodila državne financije svugdje, polovica škotskog gospodarstva stvarana je javnom potrošnjom, što je cijelih 10 posto više nego u cijelom VB-u. Oko 1% engleskog BDP-a ide u Škotsku u obliku transfera. Engleska također daje velike neto doprinose za Wales i Sjevernu Irsku.

Ova vrsta fiskalnih transfera osobito odzvanja u vrijeme općih mjera štednje, s kakvima se Britanija susreće sada. Ne čudi stoga da dok manje od trećine Škota uistinu želi nezavisnost, prema istraživanju YouGov-a više od 40% ispitanika u Engleskoj i Walesu želi da se Škotska odcijepi. Škoti, međutim, na ovo imaju nepobitan odgovor. Porezni prihod od nafte iz Sjevernog mora, na koju bi Škotska imala pravo da je suverena država, bio bi neto porezni suficit u njezinim javnim financijama. No Portugal, Irska i Grčka nemaju naftna polja uz svoje obale. Postane li eurozona bliža fiskalna unija, dugo će im biti potrebni znatni transferi. Odnos Škotske i Engleske pokazuje koliko je to točno.

Broj stanovnika Škotske je oko 10%  stanovnika Engleske. Uz pomoć transfernih plaćanja škotski dohodak po stanovniku odgovara prosječnom britanskom, a malo je ispod engleskog. Stanovništvo Grčke, Irske i Portugala je oko 11% stanovništva zemalja eurozone koje uplaćuju neto doprinose u EU-u. Zaboravimo li irski BDP po stanovniku, kojega je uvelike iskrivio mjehur na tržištu nekretnina, grčki i portugalski BDP po stanovniku iznosi prosječno dvije trećine BDP-a velikih neto uplatitelja u eurozoni. Da bi eurozona postala trajna monetarna unija kao, recimo, funta u VB-u, sigurno bi bilo potrebno vrlo dugo razdoblje neto transfera iz bogatih zemalja eurozone u one na periferiji. Da bi unija bila uspješna, trebalo bi znatno približiti njihov BDP po stanovniku onome na bogatom sjeveru Europe. A to bi koštalo mnogo. 

Velik dio sadašnje europske političke traume vrti se oko toga koliko bogate zemlje moraju dati za spas periferije. Te uplate i jamstva jesu visoki, ali oni su u načelu jednokratni zajmovi koji će na kraju biti vraćeni. U fiskalno integriranoj Europi nema granica do kojih će bogati građani eurozone svoj novac od poreznih prihoda morati davati siromašnima na periferiji. Sjetimo se samo koliko ljutnje proračun Europske unije redovito izaziva među glasačima u zemljama koje u njega uplaćuju, a kako su te uplate relativno skromne u odnosu na ono što bi se moralo uplaćivati u tješnjoj eurozoni.

Njemačka je 2008. dala 0,35% svojega BDP-a u EU. Italija je uplatila 0,27%, Francuska 0,2%, Nizozemska 0,46%, a Finska 0,17%. Koliko će spremni biti glasači u tim državama na to da se te brojke povećaju dvaput, triput ili više, pogledamo li britanske transfere Škotskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj? A to nije sve. U međuvremenu bi se Portugal, Grčka i Irska pjenili što su se morali odreći fiskalnog suvereniteta. Irska je zbog nacionalnog ponosa već glatko odbila povisiti svoju vrlo nisku korporativnu poreznu stopu. Kao i Škotska, i oni bi nastojali dobiti i novac i pravo na samoodređenje. No za razliku od Škotske oni nemaju ni povijest ni jezik ni stavove koji ih vežu za one koji im daju novac.

Goran Bradović

Islanđani su referendumom odbili plaćati štedišama iz Nizozemske i Britanije

Islandski ministar financija kaže da je njegovoj zemlji bolje ostati izvan EU-a jer bi članstvo u EU-u moglo teško naštetiti ribarstvu. On očekuje da će eurozona preživjeti sadašnje izazove i da je islandska krona „dobro služila zemlji“.

Glasovanje protiv toga da Icesave vrati dugove na račun poreznih obveznika ne će odgoditi povratak na tržišta kapitala. „Malo je vjerojatno“ da bi Velika Britanija i Nizozemska stavile veto na ulazak Islanda u EU. Islandu bi bilo bolje da ostane izvan Europske unije zato što bi ulazak u članstvo mogao uz ostalo nanijeti veliku štetu ribarstvu kao vitalnoj gospodarskoj djelatnosti te nordijske zemlje, kazao je islandski ministar financija za Dow Jones Newswires. Steingrimur Sigfusson ipak je dometnuo kako mu se čini da eurozona izlazi iz sadašnjih dužničkih problema.

Bolje izvan Europske unije

„Island će vjerojatno bolje proći bude li imao druge oblike sporazuma i sveza s EU-om, koji nisu punopravno članstvo“, kazao je Sigfusson. „Ja sam i dalje veoma skeptičan u pogledu toga kada bi članstvo dovelo do opće dobrobiti.“ Island ima „veoma posebne interese“ kada je riječ o ribarstvu, poljoprivredi i „mnogim drugim stvarima“, rekao je ministar. Ta sjevernoatlantska država uvelike se oslanja na svoju ribarsku djelatnost, a neki se boje da bi pridruživanje EU-u prisililo Island na smanjivanje ulova, u skladu s pravilima tog bloka.

Osvrćući se na stanje eurozone, Sigfusson je rekao kako osjeća da će monetarna unija preživjeti sadašnje izazove s kojima se suočava nakon što su dugovi prisilili Portugal da postane trećom zemljom eurozone koja traži financijsko priskakanje upomoć. „Mnogo više očekujem da će oni pronaći rješenja za te probleme“, rekao je Sigfusson. „Druga velika gospodarstva veoma su zainteresirana za to da Europa bude uspješna, i očito bi bilo negativno za Japan i SAD ne bude li Europa uspješna. Očekujem da će u slučaju potrebe one zacijelo potražiti potporu na drugim stranama.“

No, ministar je opetovao svoje gledište da će Island bolje proći držeći se islandske krone, koja je „zemlji dobro služila“. „Devalvacija nije nikad besplatna, no ona je nedvojbeno stvorila dobru kompetitivnu prednost za naš izvoz i ona u ovoj krizi daje potporu stvarnom gospodarstvu“, kazao je on. Krona je potonula poput kamena za vrijeme financijske krize, a njezino potonuće nagrađeno je time što je pomoglo oporavku gospodarstva time što je islandske robe učinilo jeftinijima na međunarodnom tržištu.

Sigfusson je kazao da je protivljenje pridruživanju EU-u „snažno“ u narodu te da se ono odrazilo u nedavnoj anketi u pogledu poslovnog lista „Vidskiptabladid“, koja je pokazala da se 55,7 posto građana protivi pristupanju EU-u. Islandski parlament glasovao je 2009. za to da započne proces pristupanja EU-u, kada se ta zemlja nalazila usred duboke financijske krize izazvane slomom njezina bankovnog sektora, a formalne pregovore o pristupanju započet će ovog ljeta kada se provede screening njezina zakonodavstva u smislu koliko je ono u skladu sa zakonodavstvom EU-a.

I „lijevi“ mogu braniti državne interese

Sigfusson, koji je na čelu Lijeve Zelene stranke, kazao je kako nije „nikakva tajna“ da se njegova stranka protivi članstvu u EU-u, čak i unatoč tomu što je pristala „poštovati smjernicu parlamenta i većinski donesenu odluku da trebamo pregovarati… i mi ćemo se toga držati“. Lijevi Zeleni nalaze se u vlasti kao mlađi partner u koaliciji sa Socijaldemokratskom strankom premijerke Johanne Sigurdardottir, koja se zauzima za članstvo u Europskoj uniji. Vlada je nedavno preživjela glasovanje o povjerenju, do kojeg je došlo nakon što su glasači na referendumu odbili prijedlog iza kojeg je stajao parlament da se britanskim i nizozemskim vlastima isplati kompenzacija za gubitke pretrpljene tijekom financijske krize. Sigfusson je rekao da vlada sada to pitanje može prepustiti prošlosti.

„Ne vidim bilo koju oporbu koja bi bila toliko neodgovorna da još jednom pokrene glasovanje o nepovjerenju, jednostavno ne vidim kakvo bi nam dobro to donijelo“, rekao je ministar. „Mi sada imamo mnogo posla kojim se bavimo… i jedina stvar koja Islandu ne treba jest politička nestabilnost.“ Do britanskih i nizozemskih gubitaka došlo je nakon što su njihove vlade isplatile kompenzacije svojim štedišama koji su imali novce u islandskoj banci Landsbanki i njezinoj internetskoj produženoj ruci Icesave, koja je propala godine 2008.

Islandski predsjednik dvaput je pokrenuo referendum time što je stavio veto na odluku islandske vlade o tomu kako će isplatiti obeštećenje britanskoj i nizozemskoj vladi. Šezdeset posto glasača odbilo je posljednji deal iz ožujka, unatoč tomu što su u drugom krugu pregovora bile isposlovane povoljnije kamatne stope [na propala sredstva koja bi se rekompenziralo].

„Ne“ na referendumu „zapravo i nije bilo iznenađenje“, kaže Sigfusson. „Imali smo indicije u danima prije toga da volja većina preteže na stranu protivnika isplate obeštećenja, a to je i bila stvar koju bi se teško prodalo javnosti“, kazao je on. Izgledi da Velika Britanija ili Nizozemska stave veto na ulazak Islanda u EU bili su „malo vjerojatni“, rekao je Sigfusson, dodavši da bi to bilo i „veoma nepametno“. Ministar financija rekao je da odbijanje deala glede Icesavea nije pogodilo povratak Islanda na međunarodna tržišta kapitala. „Mi i dalje imamo na umu ovu godinu kao rok za povratak na tržišta kapitala… mi taj rok nismo nipošto produljili“, kaže on. „Želimo pokazati vanjskomu svijetu da je Island kadar to učiniti.“

Pred Islandom ne stoji nikakva neposredna potreba pribavljanja financijskih sredstava, i ministar je „veoma optimističan“ da je njegova zemlja osigurala nastavak svoga MMF-ova programa, koji se ovog ljeta privodi kraju. MMF je odobrio program zajmova za nuždu u studenomu 2008. u iznosu do 2,1 milijarde dolara kako bi Islandu pomogao oporaviti se od gospodarskog sloma. Ta sredstva otpuštaju se u ratama nakon niza revizija islandske financijske situacije koje obavlja osoblje MMF-a. „Nadamo se da ćemo petu ocjenu toga programa dobiti sa samo malo zakašnjenja, u svibnju“, kaže Sigfusson.

Milan Horvat